Redovi u apotekama uobičajeni su ovih hladnih dana. Početak je zime, pa i prehlade, grlobolje, gripe. U apoteci se red odužio jer je jedan stariji gospodin, očigledno umirovljenik, raspravljao s apotekaricom o participaciji, ljut jer je morao platiti 40 kuna. Pokušala mu je objasniti da njegovi lijekovi, koje je upravo podigao, ukupno vrijede barem tisuću kuna pa joj se činjenica da plaća participaciju za jedan lijek čini razumnom. Netko te lijekove mora platiti, razumijete, rekla mu je apotekarica. Ja sam ih već odavno platio, komentirao je on nezadovoljno, misleći valjda na porez koji je cijelog života plaćao vjerujući, kao i toliki drugi, da će starost dočekati živeći pristojno. A dočekao je bijednu penziju - inače se ne bi bunio za 40 kuna - i slabo zdravlje koje danas košta.
Možda bi se ova socijalno obojena diskusija i nastavila da netko nije primijetio kako nema vremena čekati dok se njih dvoje objašnjavaju. A drugi je dometnuo neka gospodin napiše žalbu Ministarstvu zdravstva. Na to se par ljudi nasmijalo jer je zvučalo kao ono nekadašnje: žalite se Upravi vodovoda, što je značilo da je žalba uzaludna. Ali komentari su ustvari bili pozitivni, pa tko želi plaćati participaciju? Apotekarica kaže da ovakve scene doživljava svakodnevno i da joj je žao ljudi, ali da bi im političari, a ne ona, trebali objasniti da živimo u vremenima kad više ništa nije besplatno.
Mi pred blagajnom ostali smo suočeni s dvije činjenice: da je otprije godinu dana mnogo lijekova s A liste (onih koje u potpunosti pokriva HZZO) prebačeno na B listu (koju nadoplaćuje pacijent) pa zato češće plaćamo participaciju. I da netko te lijekove mora platiti. Plaća ih država od poreza. Cijela ova priča je, dakako, pojednostavljena, ali nema drugog izvora novca. Međutim, u državi u kojoj je više od 220.000 nezaposlenih novca za zdravstvo i koješta drugo je sve manje.
Ovaj dio, da država plaća lijekove, očito je previše apstraktan za gospodina u mirovini, ali i mnoge druge. Čim se neki lijek s besplatne prebaci na participacijsku listu, odmah ima učinak manjeg potresa. S tim da se generička verzija istog lijeka i dalje može dobiti besplatno, što obično promakne u žaru diskusije. A još je opasnije spomenuti participaciju za posjet liječniku, potres je daleko veće magnitude. Kad netko tu i tamo usudi predložiti jedno od rješenja za ogromne liste čekanja, nedolaske i nepodignute nalaze, građani su na rubu pobune. Razumljivo, jer se mentaliteti ne mijenjaju ni u 25 godina. Činjenica da lijekovi i medicinske usluge ne padaju s neba i da ne mogu biti besplatni kao u davna vremena nekako ljudima još uvijek ne ide u glavu. Pogotovo onima koji su odrasli u socijalizmu koji im se u usporedbi s današnjim oblikom kapitalizma kakav ovdje živimo čini carstvom pravednosti. Na stranu činjenica da mnogi lijekovi tada nisu bili ni na kakvoj listi jer su jednostavno bili preskupi, pa ih država nije mogla kupiti svojim građanima koji su ih onda morali sami priskrbiti iz inozemstva i, dakako, platiti punu cijenu. Još da im se danas argumentira kako je većina i najskupljih lijekova pristupačna, ljudi bi možda imali više razumijevanja. No, i dalje ostaje vjera s kojom su odrasli svi s iskustvom života bilo u socijalizmu, bilo u socijaldemokraciji, da pravo na zdravstvenu zaštitu i lijekove treba biti potpuno besplatno. Iako to netko ipak plaća.
I sama sam se glupo osjećala kad sam u SAD-u platila 150 $ za 10 komada (deset komada!) određenog antibiotika i da mi je prva pomisao bila da bih ih kod nas dobila besplatno. Ne baš sasvim besplatno ako je potrebna participacija, ali u svakom slučaju platila bih ih deset puta manje. Nije u redu uspoređivati SAD i Hrvatsku, ali došli smo do toga da besplatno zdravstvo više nigdje ni u Europi nije moguće. Nije održivo. Nema novca, kasa je prazna. Zašto je to tako? Možemo, naravno, raspravljati o prirodi kapitalističkog sistema koji nas je doveo do toga, ali možda ima bržih rješenja od revolucije. I naravno, treba ipak razlikovati vrste kapitalizma, onaj brutalni i onaj socijalno osjetljiv kakav sam iskusila u Švedskoj. Opet nailazimo na isti problem, da se jedna komparativno bogata kapitalistička zemlja, uz to protestantske kulture i različite prošlosti, teško može usporediti s našom. No, možda se ipak nešto može naučiti iz tuđih iskustava - možemo li njihove zakone prilagoditi našim uvjetima?
Posjet obiteljskom liječniku tamo košta do 190 kuna, a specijalisti do 270 kuna. Ako ne dođete na dogovoreni pregled a niste ga na vrijeme odgodili, uplatnica će vam stići na kućnu adresu. I nema načina da, zbog centraliziranog sistema, izbjegnete plaćanje. Liječnike se plaća do sume od oko 830 kuna godišnje, kad pregledi postanu besplatni. Kao i lijekovi, ali nakon otprilike 1670 kuna godišnje. Ako ne želite generičke nego originalne lijekove, platit ćete razliku u cijeni. Ovako su na dobitku oni kojima trebaju više pregleda i skupi lijekovi. Ali solidarnost se, zar ne, sastoji upravo u tome da zdravi podržavaju bolesne, a jaki slabe.
Alternativa? Kirurg koji radi transplantacije u Skoplju ispričao mi je kakve su konkretne posljedice zbog besparice: nakon uspješne transplantacije dešava im se da im pacijent umre zbog - nekvalitetnih lijekova. Generičkih lijekova koje Makedonija uvozi iz Indije i Kine jer si ne može priuštiti bolje.