Slučaj Kihalić - hoće li trostruki ubojica na slobodu zbog duševne bolesti?

Četiri dana prije Božića, blagdana obitelji i mira, 21. prosinca 2005. godine veliko sudsko vijeće Županijskog suda u Sisku, pod predsjedanjem sutkinje Snježane Mrkoci, na maskimalnih 40 godina zatvora nepravomoćno je osudilo Vlastimira Kihalića iz Gline.



Osuđen je jer je dokazano da je 21. ožujka 2005., na prvi dan proljeća, u Petrinji, bezobzirno iz osvete ubio svoju suprugu Željku Kihalić i njezine prijateljice Vesnu Mokrović-Marinković i Nadu Kušan.



Vijeće je utvrdilo da je Kihalić svoju suprugu i njezine prijateljice ubio iz osvete jer je ona podnijela zahtjev za razvod, a one su je podržavale. Za ubojstvo svake od njih osuđen je na po 30 godina dugotrajnog zatvora, a kazna je objedinjena na 40 godina dugotrajnog zatvora. Sudsko vijeće izreklo je Kihaliću sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja jer je opasan za okolinu i sebe. Liječenje će se odvijati dok traje zakonska kazna i ne može biti dulje od tri godine, stoji u presudi.







Šest mjeseci nakon izricanja presude, koja je jedna od najtežih u suvremenoj hrvatskoj pravosudnoj praksi, u četvrtak 13. srpnja ove godine održana je prva javna sjednica Vrhovnog suda u povodu slučaja Kihalić. Njegova braniteljica Nataša Pifar-Mihelić uložila je žalbu na presudu Županijskog suda u Sisku. Tvrdeći da nije sporno da je Kihalić trostruki ubojica, tijekom cijele sudske rasprave navodila je dokaze i nalaze da nije bio uračunljiv u vrijeme počinjenja kaznenog djela, da je poremećaje ponašanja i ličnosti imao i prije zločina, da je bio narcisoidan tip, bolesno ljubomoran; ostala je pri tvrdnji da je zbog tih razloga presuda nezakonita, odnosno da Kihalić nije mogao biti osuđen jer je psihički bolestan.

Precizno izvršen zločin



- Uložili smo žalbu i na kvalifikaciju djela, jer tvrdimo da nije riječ o bezobzirnoj osveti i niskim pobudama, nego o ubojstvu na mah u slučaju ubojstva supruge Željke te o običnim ubojstvima kada je riječ o ubojstvima Vesne Mokrović i Nade Kušan, rekla je odvjetnica Nataša Pifar-Mihelić, Kihalićeva braniteljica po službenoj dužnosti.



Vrhovni sud relativno je brzo, šest mjeseci nakon presude, počeo raspravu o žalbi odvjetnice Pifar i osuđenog Vlastimira Kihalića, nakon koje će se znati hoće li Kihalić na izdržavanje dugotrajne kazne zatvora, hoće li mu kazna biti umanjena, presuda ukinuta, suđenje ponovljeno ili presuda zatvora zamijenjena dugotrajnom izolacijom i liječenjem u nekoj od zatvorenih psihijatrijskih ustanova.



Ključno pitanje nakon svega jest je li Vlastimir Kihalić uistinu bio neuračunljiv u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Medicinski nalazi potvrđivali su PTSP i druge poremećaje, samoljublje, ljubomoru. Sudski vještaci utvrdili su elemente smanjene uračunljivosti, ali i sposobnost da razumije optužnicu te prati tijek suđenja. Utvrđeni su poremećaji u ponašanju, ali ne i psihička bolest zbog koje bi bio izuzet od odgovornosti za užasni zločin koji je vrlo precizno obavio. Dojam podvojene ličnosti Kihalić je ostavljao i tijekom suđenja. Na mahove je kimao glavom i cijelim tijelom u pravilnom ritmu, kao da je u nekakvom polusnu ili transu, a odmah potom pokazivao je da je pažljivi slušatelj rasprave, koji postavlja suvisla pitanja i sposoban je i na provokaciju žrtava.



Tijekom iznošenja obrane punih pet sati pokušao je dokazati da je zapravo imao pravo reagirati na kršenje bračnog zavjeta te da mu je počinjenje zlodjela naredila viša sila, glas u glavi koji je često čuo. Ponavljao je da Bog mrzi razvode braka i da je njemu bio svet zavjet koji su on i njegova supruga Željka izrekli 6. listopada 1990. godine kada su se vjenčali. Opširno je obrazlagao što je sve prethodilo tragičnom događaju, stalno ponavljajući da je njegov brak bio dobar, da se jako dobro slagao sa svojom Željkom, koju je volio najviše na svijetu, da ju je znao kojiput pljusnuti kad bi ga iživcirala, ali da su živjeli kao dva goluba te da je odjednom sve krenulo naopako.

Planirao ubiti djecu

"Bacili su uroke na moj život, na moj brak, i zbog toga sam tražio pomoć kod ciganke Mare u Mošćenici, kod hodže u BiH, kod vračara i drugih savjetnika za brak. Ciganka Mara sve je pogodila, da imam problema, da će me žena zamrziti, da će sve na kraju završiti smrću", isticao je Kihalić.



Na pitanje županijskog državnog odvjetnika Stipe Vrdoljaka je li ubio Nadu Kušan i Vesnu Mokrović, odgovorio je: "Vjerojatno jesam, kažu mi da jesam". Objašnjavao je kako se nakon ubojstva supruge u potpunosti izgubio, da su mu se izmjenjivali osjećaji ponosa, mržnje, krivnje, straha, požude, da je vidio sebe kao u ugledalu, da je osjećao nekakvu jezu, "kao da ga je rodio sam vrag, a ne mater". U tome košmaru, kaže, bio je 53 dana.



Na posebna pitanja supruga ubijenih Nade i Vesne, Ivana Kušana i Milana Marinkovića, sjeća li se da je razgovarao s Kušanovom djecom u njihovoj kući, te da je u stanu Marinkovićevih optužio Vesnu da je kriva za razvod njegova braka, Vlastimir Kihalić odgovorio je da se ne sjeća, ali rekao je da je svjestan da je napravio veliko zlo, da je unesrećio šestero djece i dobre ljude Ivana i Milana.



Istraga je utvrdila kako su se odvijali događaji kojih se Kihalić, prema iznesenoj obrani, ne sjeća. Prva Kihalićeva žrtva bila je njegova supruga Željka, koju je presreo i ubio s dva metka iz pištolja, oko 17 sati na Trgu Stjepana Radića u Petrinji, ispred kućnog broja 2. Četvrt sata kasnije ubio je prijateljicu svoje žene i svoju dobru poznanicu Vesnu Mokrović (39) u njezinu stanu u Ulici Dražena Petrovića na petrinjskom Sajmištu, a sat vremena nakon prvog, počinio je i svoje treće ubojstvo - ubio je Nadu Kušan, prijateljicu svoje žene.



Okolnosti drugog i trećeg ubojstva, u kojima je Kihalić oduzeo život Vesni Mokrović i Nadi Kušan, posebno su jezive. Oko 17.15 sati, nakon što je već ubio svoju ženu i njezino mrtvo tijelo ostavio ležati uz živicu na pločniku u središtu grada, Kihalić je došao na vrata stana obitelji Mokrović, u kojem su u tom trenutku bili Vesna i njen suprug, koji su spavali, te njihova kći Jelena. Ona  je Kihaliću otvorila vrata i pustila ga u stan kao dugogodišnjeg obiteljskog poznanika. Na pitanje gdje joj je majka, kći je probudila majku Vesnu te se povukla u drugu sobu. Nakon burnog i glasnog kratkog razgovora svoje mame i Kihalića, kći je začula dva pucnja. Uplašena, istrčala je iz sobe i na podu hodnika pronašla mrtvu majku svu u krvi, a Kihalića više nije bilo u stanu. Kihalić je potom Golfom otišao u obližnje selo Taborište, gdje žive Kušanovi. Tamo nije pronašao drugu prijateljicu svoje žene, Nadu Kušan, ni njezina supruga Ivana, već je od njihove kćeri doznao da je otac u vinogradu, a da je majka Nada odvezla baku liječniku u petrinjski Dom zdravlja. Okrenuo se, sjeo u auto vratio se u Petrinju. Malo poslije 18 sati došao je na parkiralište blizu Doma zdravlja i dječjeg igrališta u Hanžekovoj ulici u Petrinji. Tamo je, blizu parkiranog bijelog Tipa, pronašao Nadu Kušan i njezinu mamu. Nakon što je odgurnuo Nadinu majku, a ona pokušala pobjeći, Kihalić je potrčao za njom, sustigao je te u nju iz neposredne blizine ispalio dva hica iz svojeg pištolja marke TT kalibra 7,62 mm, proizvođača Crvena zastava.



Tijekom razgovora u policiji u noći sa 21. na 22. ožujka 2005. godine, neposredno nakon što se predao petrinjskim policjacima, Kihalić je istaknuo da je u Taborištu, nakon što nije pronašao kod kuće Nadu Kušan i njezina muža Ivana, planirao ubiti njihovu djecu.

Pokušaj samoubojstva

Ubojstva imaju karakter egzekucije

Sud u Sisku nije prihvatio tvrdnje obrane da su ubojstva počinjena u trenutku Kihalićeve psihičke neuračunljivosti iako je zbog tvrdnje psihijatara o njegovoj smanjenoj uračunljivosti u znatnoj mjeri ublažio kaznu, pa za ubojstva svih triju žena nije izrekao maksimalnu kaznu za svako djelo, nego po 30 godina, objasnila je sutkinja Snježana Mrkoci. "Ubojstva žena imaju karakter egzekucije jer je svaka žrtva ubijena s po dva metka, kao da je ubojica želio biti siguran da će ih ubiti", rekla je.

"Neka vide što je patnja kada ti netko otme najmilije", pomislio je želeći se ubojstvom djece osvetiti Nadi Kušan, koju je stalno optuživao kao glavnog krivca za razvod od supruge Željke, no ipak je odustao od svoje okrutne namjere.



Vrlo specifične odnose Vlastimira Kihalića i njegovih roditelja otkrilo je svjedočenje Marije i Milana Kihalića, majke i oca osušenog Vlastimira. Majka Marija otkrila je sudu kako je njen sin na tavanu kuće postavio prislušni uređaj te snimao telefonske i druge razgovore svoje žene s prijateljicama: "Nakon što sam preslušala vrpcu sa snimljenim razgovorom snahe Željke i njezine prijateljice Nade, sin me upitao: 'Mama, vjeruješ li mi sada da su za sve krive njezine prijateljice'.



Mama trostrukog ubojice otkrila je kako je Vlastimir išao hodži, bioenergetičarima, gatari, čak je platio i misu u Petrinji za spas svojega braka, a nakon što je u veljači primio zahtjev za razvod braka, sav se izbezumio. Majka je istaknula je da je znala da njen sin ima pištolj i da ga uvijek nosi sa sobom ili u autu.



Kihalićevi roditelji tvrdili su da je njihov sin češće pokazivao suicidalne sklonosti, ali su ga uvijek uspjeli odgovoriti, govoreći mu da ne čini zlo radi mira njegovo dvoje djece, sina i kćeri. Kihalić je, prema nekim navodima, petrinjskim policajcima rekao tijekom noći trostrukog ubojstva da se namjeravao ubiti spoznavši što je učinio, ali mu je nestalo metaka. Samoubojstvo je Kihalić, prema vlastitu iskazu, pokušao i u sisačkom zatvoru, tijekom suđenja. Najprije se pokušao objesiti na priključni električni kabel radioaparata, ali je on puknuo. Potom je izvadio uložak kemijske olovke te njime i komadom žice pokušao samoubojstvo strujom, gurajući žicu i uložak u utičnicu u ćeliji. Međutim, u obje nakane nije uspio.



Zbog pokušaja samoubojstva vješanjem i strujom, Kihalić je bio na psihijatrijskom vještačenju u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači.

Nezaštićena žena



Ključno pitanje koje već godinu i pol postavljaju članovi unesrećenih obitelji, ali i cijela Petrinja, jest je li se užasan zločin u Petrinji mogao izbjeći. Doznajemo da je Vlastimir Kihalić umirovljen zbog dijagnosticiranog PTSP-a, od kojeg se i liječio u Neuropsihijatrijskoj bolnici "Dr. Ivan Barbot" u Popovači. Oružje mu nije oduzeto, a dozvole za nošenje i držanje oružja nisu ukinute. Željka Kihalić, mjesec dana prije ubojstva, obavijestila je petrinjsku policiju o svojim obiteljskim problemima, o nasilnom mužu koji ju 12 i pol godina braka zlostavlja fizički i psihički te o svojoj nakani da se razvede i njegovim prijetnjama da će je ubiti ako to učini. Zbog straha od suprugove reakcije nije podignula kaznenu prijavu, pa policija nije djelovala. Ipak, petrinjski su policajci nekoliko puta tražili Kihalića radi obavijesnog razgovora o tome, ali ga nikada nisu uspjeli naći. U njihovoj obiteljskoj kući u Ulici Radoslava Lopašića broj 27 u Petrinji živjela je Željka Kihalić s dvoje djece, a Vlastimir je povremeno navraćao. Suočena sa stalnim napadima, Željka se na neko vrijeme sklonila kod prijateljice, a pomoć je zatražila i u sigurnoj kući u Zagrebu. "Sve to nisu bili razlozi za oduzimanje oružja Kihaliću jer policija nije imala uporište u zakonu", rekao je tadašnji načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke Marijan Belošević.

Opisujući tijek događaja kada je izvršio trostruko ubojstvo, Kihalić je rekao da je nakon ručka i kraćeg odmora, oko 16.15 sati, krenuo u Glinu, k roditeljima, da uredi živicu oko kuće škarama koje je nedavno kupio. Na pola puta do Gline sjetio se da je zaboravio škare za živicu i vratio se natrag. Na putu kući susreo je svoju ženu kako ide u grad.



"Kada sam je pitao ide li opet u gostionicu, ona mi je odgovorila psovkom: 'Boli te k.... kamo ja idem' i prekinula vezu. U tom  času začuo sam u glavi glas koji često čujem kako mi govori: 'Ne može ona tako s tobom razgovarati, daj ti to sredi oči u oči s njom'. Praveći krug oko kvarta, vratio sam se natrag i parkirao auto uz cestu kojom je išla moja žena. Sustigao sam je i rekao joj: "Željka, ajmo pet minuta sjesti u auto, da sve razjasnimo, a ona je, vičući 'Pusti me, što ti je', otrčala od mene. Bila je brža, bježala je, a ja sam samo htio razgovarati. Izvadio sam pištolj da je zaustavim i opalio dva metka. Pala je na prsa, okrenuo sam je i počeo ljubiti. Ona je širom otvorenih očiju gledala u nebo i nije opet razgovarala sa mnom. Odvukao sam je s ceste da je ne pogazi auto i krenuo u Glinu predati se. Bio sam sav očajan. Jedina osoba koju sam volio bila je mrtva. Kada sam se putem počeo spuštati prema mjestu Graberje, čuo sam onaj isti prokleti glas: 'Vrati se natrag, ubio si krivu osobu, ubij one dvije gadure, one su ti uništile brak'".

'Pucao sam, Željka je pala, okrenuo sam je i poljubio'

U košmaru sam bio 53 dana - nakon povratka iz zatvoreničke bolnice u Svetošimunskoj, došao sam k sebi i postao svjestan svega što sam počinio", rekao je Kihalić u obrani. Objasnio je da nije htio ubiti Željku, nego je samo prisiliti da s njim razgovara, a da su Nada Kušan i Vesna Marinković-Mokrović krive za njegov razvod, rekao mu je još hodža kod kojeg je išao tražiti skidanje uroka. "Hodža mi je rekao kako su dvije plave žene bacile uroke na mene i moj brak i da su one krive, a Nada i Vesna bile su plavuše", rekao je.

Hodža mu je rekao da su dvije plavuše krive za sve

Mate Piškor