Snaga 'trna u tijelu'

Kolikogod se čovjek ne htio isticati, o svakome ljudi govore i zlo i dobro. Kad ga počnu ogovarati, klevetati, njegove slabosti razglašavati - je li u redu da se počne braniti? Apostol Pavao našao se pod pritiskom omalovažavanja (2 Kor 12,1-10). To je više smetalo njegovu poslanju nego što bi ga osobno ponižavalo. Čim se brani, izgleda da se ističe. Pavao zaključuje da ipak ne smije šutjeti. Nabraja neke svoje prednosti. Imao je izvanrednih Božjih darova, viđenja i objava. Time bi se mogao hvaliti - svladava se, ali ipak napominje.

U cijeloj povijesti i u naše doba ima ljudi s izvanrednim sposobnostima, talentima, karizmama, čak i čudesnim događajima. Ljudi vole takve izvanredne upoznavati i rado ih slušaju. U crkvi je uobičajeno da se vlastite izvanredne darove ne krije niti ističe. Pavao nije ni očekivao da će ga ljudi više slušati zbog izvanrednih darova. Nije čudesima dokazivao istinu svoje poruke. Ipak ne taji da je s Bogom u posebnom odnosu. Ti Božji znakovi, ma koliko čudesni bili, izgubili bi smisao i snagu kad bi ih apostol upotrebljavao kao dokaz svoje izvanrednosti. Ali čudesni znakovi ipak na svoj način djeluju.

Važno je da se Božji poslanik time ne hvali. Pavao zna čime se može hvaliti: svojim mukama i slabostima. Posebno ističe svoju podložnost napastima koje su ponekad vrlo jake te im se teško oprijeti. Te napasti naziva “trn u tijelu”, a Bog ih ne uklanja nego potiče čovjeka da im se opire, da se ne ponizi. Stalna borba protiv grijeha daje čovjeku da mu i Bog i ljudi vjeruju. Slabost tako postaje jakost. “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.”

Veće je čudo kad prosječan, grijehom i slabostima sklon čovjek u trajnoj borbi ne popušta, kad se, premda po naravi slab, uvijek ponaša kao junak.