Tri stroja i 50 radnika odrađivali su još jedan dan u tvornici na Žitnjaku ne razmjenjujući nijednu riječ. Tihi siktajući zvuk punjenja sladoleda u tekućem stanju, a potom i zvuk hlađenja sve je što se čulo u toj prostoriji.
Na jednoj traci proizvodilo se obiteljsko pakiranje sladoleda. Dvije gospođe slagale su plastične posude koje bi ubrzo bile napunjene vanilijom i čokoladom.Pet metara dalje, na drugoj traci, proizvodio se sladoled na štapiću koji bi potom bio umočen u čokoladni bazen, te zamotan u svoju ambalažu. Na istom tom stroju ujutro se radio jedan drugi sladoled - Snjeguljica.
Nekoliko stotina metara dalje, prije točno pola stoljeća, ta ista Snjeguljica proizvedena je prvi put, te svojim pojavljivanjem na tržištu započela ledenu priču koju su nastavili Njofra, Bubi, King i ostali ledeni junaci. Dragutin Mamić jedan je od prvih djelatnika u Ledu. Počeo je raditi 1962. godine, te je u marketingu proveo svoj cijeli radni vijek. Danas je u mirovini, a dok govori o Ledu smiješak mu ne silazi s lica.
Cijelu priču o Ledu, kaže, zapravo je pokrenuo pokojni Drago Ključarić. Njega danas svi nazivaju ocem Leda.
- Drago je studirao u Americi predmet sladoled i s Dubravkom Filjak zauzeo se za proizvodnju sladoleda - kaže Mamić.
Umirovljenica Ivanka Šinka dugi niz godina radila je kao glavni tehnolog za sladolede u Ledu. Entuzijazam i ljubav prema ovom poslu, tvrdi, prenio je na nju upravo Ključarić.
- Drago je najodgovorniji za cijelu povijest Leda. On je prvi napravio te recepture koje su se kasnije prodavale i osvajale tržište. Volio je taj posao, bio je veliki entuzijast i na sve nas je prenio tu ljubav - kaže Šinka.
Tvornica sladoleda u početku je bila u sklopu Zagrebačke mljekare. Tek deset godina poslije dobila je ime Ledo. Za to je zaslužan nepoznati učenik gimnazije u Križanićevoj, a da toga nije ni danas svjestan.
- Nakon deset godina rada pod Zagrebačkom mljekarom naša se tvornica odvojila i postala je zasebna stanica. Tada je trebalo izmisliti ime, u čemu nam je zapravo pomogao komunikolog Marko Goluža. On nam je predložio da uzmemo sladoled i odemo s njim ispred škole - prisjeća se Mamić.
Jednog poslijepodneva to su i učinili poslavši deset anketara ispred škole. Oni su učenicima djelili sladolede, te zapisivali što bi oni govorili kada bi počeli lizati sladolede.
- Bilo je tu svakakvih pokliča. Neki su se derali “sladoled”, neki “ledeno”, neki “hladno” i slično. Tada je netko povikao “ledo” što su anketari također zapisali. Kasnije nas je to ime, kada smo gledali popis, oduševilo, te smo ga odmah odabrali. Poslije smo crtačima dali da na temelju te riječi naslikaju 20 figura, među kojima smo izabrali ovog medu koji je i danas zaštitno lice Leda - prepičava Mamić.
Prvi sladoled
Prvi sladoled Snjeguljica proizveden je na američkom stroju VitaFriz koji je kupljen na Zagrebačkom velesajmu. Radnici su ljeti, osim plaće za proizvodnju sladoleda, dobivali dodatni bonus na plaću
Priča o tom “medi u skoku raširenih ruku” i Mamiću zapravo je počela četiri godine prije nego što je on došao raditi u Ledo. Bio je učenik srednje ekonomske škole, te u sklopu školovanja posjetio Zagrebački velesajam.
- Tamo je 1958. godine bio izložen veliki stroj koji je proizvodio sladoled. Donijeli su ga Amerikanci i oko njega je uvijek bila velika gužva. Naime, kako bi pokazali njegovu učinkovitost, stroj je bio u funkciji i proizvodio je dva sladoleda - Lago i Tango koji su se djelili najmlađima. Lago je bio od vanilije, a Tango od čokolade. A ja sam, lud za sladoledom, dok nitko nije gledao, grabio te sladolede i tovario ih u džepove - sa smiješkom se sjeća Mamić.
Pokojnog Dragu Ključarića, koji je u Americi studirao predmet sladoled, smatraju začetnikom Leda
No četiri godine potom, kada se zaposlio u tadašnjoj Zagrebačkoj mljekari, ponovno se susreo s tim istim strojem.
- Zagrebačka mljekara tada je imala višak mljeka, a još nije bilo tehnologije u Zagrebu koja bi to mlijeko pretvarala u mlijeko u prahu, maslac i ostalo. Tada je odlučeno da se taj višak mlijeka iskoristi za sladoled. Kupljen je taj stroj, te je počela proizvodnja - kaže Mamić koji se potom prisjeća da se stroj zvao VitaFriz.
Prvi sladoled koji se proizvodio na tom stroju bila je Snjeguljica. Sladoled od vanilije preliven čokoladom, na štapiću i u bijelom pakiranju izašao je na tržište. A receptura za taj i ostale sladolede u početku je kupljena iz Danske.
- Ta je zemlja tada bila broj jedan u proizvodnji sladoleda u svijetu. I od njih bi se kupovala receptura od koje bi se proizvodilo njih više - dodaje Mamić.
Prvih godina u Ledu se proizvodilo 100 kilograma sladoleda koje su slane u ukupno 150 škrinja Leda koliko ih je bilo diljem Zagreba i Hrvatske. - Znali smo točno gdje se nalazi koja škrinja. I dan-danas znam gdje se nalaze neke škrinje - priča Mamić.
Univerzijada ‘87.
Studentske igre u Zagrebu nisu mogle proći bez Leda. Sladoledi su se prodavali na svim tribinama, gdje su se gledatelji hladili ovim ledenim užitkom. Iste godine u Teslinoj ulici otvoren je legendarni Ledo centar. To je bila ideja Dragutina Mamića koji je nešto slično vidio u Švicarskoj
Sada Ledo proizvodi dnevno oko 100 tona sladoleda, a rekord dana bio je 126 tona. Najviše sladoleda u doba Dragutina Mamića proizvodilo se za vrijeme proštenja kada bi sladoled najviše prodavan u Mariji Bistrici. A tamo se prevozio u običnim kombijima.
- Nismo imali hladnjače i ostale kamione kao danas, već najobičnije kombije. U njih bi sladolede stavljali upakirane u velike drvene kutije koje bismo preko noći hladili u zamrzivačima. Onda bismo ih brzo vozili da ih stavimo u škrinje - kaže Mamić.
Sve te godine proizvodnje, nastavlja, glavna filozofija Leda bila je kvaliteta. Jer ona je, objašnjava Mamić, jamčila uspjeh. - Kada bi se dogodilo trovanje u nekoj slastičarnici, otrovalo bi se 100 ljudi od tog sladoleda. No da se to dogodilo Ledu, otrovalo bi se 500.000 ljudi. I zato smo morali paziti na kvalitetu proizvoda - pojašnjava Mamić.
A na kvalitetu je pazila i Ivanka Šinka. Ona se u Ledu zaposlila 1966. godine, te je u početku radila u laboratoriju, da bi potom prešla u odjel razvoja. - Kada sam došla u Ledo to je bila samostalna firma s tek nekoliko linija proizvoda. U početku posla bilo je vrlo teško, nije bilo tehnologije i pomoći za nas. Sve se radilo ručno. Poslije, kada sam već odbrojavala dane do penzije, bilo je mnogo lakše, jednostavnije. Ali je bio cilj da se slijede trendovi u sladolednoj industriji što je to više moguće - kaže Šinka. Tijekom svog životnog vijeka Ledo je imao tri važne prekretnice, smatra Stanko Morić, izvršni direktor za proizvodnju sladoleda. Prva je bila 1964. kada je uz sladolede zimi počela i proizvodnja drugih smrznutih namirnica. Druga je bila oko 1992. kada su slučajno pokrenuli proizvod Ledolinu koja je imala veliki uspjeh te ih u ratnim godinama održala na životu, a posljednja nekoliko godina poslije kada je lansiran sladoled King.
- Ledolina je stvarno bila opći hit. Stvorili smo proizvod koji se toliko prodavao da nam u jednom trenutku nestalo ambalaže. Nije ju bilo dovoljno za proizvod i morali smo obustaviti proizvodnju na neko vrijeme dok nije stigla nova - prisjeća se Morić. On je u Ledu počeo raditi 1974. godine, a posao je dobio kao stipendist Zagrebačke mljekare.
- Prije tržište nije bilo toliko zahtjevno kao danas. Tada smo radili jednostavne proizvode, zapošljavali mlade koji su radili putem ondašnjeg omladinskog servisa i druženje je bilo vrhunsko. Danas tržište zahtijeva druge proizvode, kompliciranije. Sjećam se kako smo prve kornete radili i na njih stavljali prženi kornet ili cornflakes na Njofru. Sada radimo razne sirupe i slično uz sladolede. Ali sigurno možemo i tu pobijediti jer imamo sve potrebne strojeve. Proizvodnja Kinga, negdje 1994. godine, bila je presudna jer tada smo kupili novu, suvremenu opremu - kaže Morić.
Uvjeren je da Ledo i dalje ima budućnost. Dok su nekada u tvornicama na strojevima proizvodili 4000 komada sladoleda u satu, danas je ta brojka upeterostručena. Svakog ljeta na tržište lansiraju 20-ak novih proizvoda. A zainteresiranih je svake godine sve više. Pa stvarno, koje dijete ne voli sladoled?
Oko 80 posto proizvoda Leda danas su sladoledi, dok ostatak otpada na smrznute namirnice. S tim je Ledo započeo 1964. kada je nastao problem sa radnicima. Naime, sladoled se tada proizvodio samo šest mjeseci u godini, od listopada do travnja. Preostali dio godine radnici su bili “prekomandirani” u druge tvornice.
- Shvatili smo tada da to nije u redu jer se radnicima nije sviđalo. Htijeli smo nešto proizvoditi zimi i tada smo, s obzirom da smo bili dobri s veletržnicom u susjedstvu, počeli s proizvodnjom smrznutog povrća. Sjećam se da je prvi proizvod takve vrste bio smrznuti grašak koji se ručno smrzavao - priča Dragutin Mamić.
Nakon toga, nastavlja Morić, krenuli su i s drugim proizvodima. Počeli su se raditi proizvodi od tijesta, koji su, tvrdi, i danas najveći nesladoledni hit Leda.
- Štrukli, knedli, valjušci i lisnato tijesto i dalje su naši najjači proizvodi bez daljnjeg kada ne govorimo o sladoledima - ističe Morić.
A kod sladoleda?
- Snjeguljica je i dalje broj jedan. I dalje najbolje prodajemo jednostavne sladolede kao i nekada - kaže Morić.
Sanjin Španović
Na jednoj traci proizvodilo se obiteljsko pakiranje sladoleda. Dvije gospođe slagale su plastične posude koje bi ubrzo bile napunjene vanilijom i čokoladom.Pet metara dalje, na drugoj traci, proizvodio se sladoled na štapiću koji bi potom bio umočen u čokoladni bazen, te zamotan u svoju ambalažu. Na istom tom stroju ujutro se radio jedan drugi sladoled - Snjeguljica.
Nekoliko stotina metara dalje, prije točno pola stoljeća, ta ista Snjeguljica proizvedena je prvi put, te svojim pojavljivanjem na tržištu započela ledenu priču koju su nastavili Njofra, Bubi, King i ostali ledeni junaci. Dragutin Mamić jedan je od prvih djelatnika u Ledu. Počeo je raditi 1962. godine, te je u marketingu proveo svoj cijeli radni vijek. Danas je u mirovini, a dok govori o Ledu smiješak mu ne silazi s lica.
| Slučajni početak Višak mlijeka u Zagrebačkoj mljekari pokrenuo je ideju o proizvodnji sladoleda. Na Velesajmu je iste godine izložen veliki stroj za proizvodnju sladoleda koji je nekoliko dana nakon toga kupljen i njime se počeo proizvoditi prvi sladoled - Snjeguljica |
- Drago je studirao u Americi predmet sladoled i s Dubravkom Filjak zauzeo se za proizvodnju sladoleda - kaže Mamić.
Umirovljenica Ivanka Šinka dugi niz godina radila je kao glavni tehnolog za sladolede u Ledu. Entuzijazam i ljubav prema ovom poslu, tvrdi, prenio je na nju upravo Ključarić.
- Drago je najodgovorniji za cijelu povijest Leda. On je prvi napravio te recepture koje su se kasnije prodavale i osvajale tržište. Volio je taj posao, bio je veliki entuzijast i na sve nas je prenio tu ljubav - kaže Šinka.
Tvornica sladoleda u početku je bila u sklopu Zagrebačke mljekare. Tek deset godina poslije dobila je ime Ledo. Za to je zaslužan nepoznati učenik gimnazije u Križanićevoj, a da toga nije ni danas svjestan.
- Nakon deset godina rada pod Zagrebačkom mljekarom naša se tvornica odvojila i postala je zasebna stanica. Tada je trebalo izmisliti ime, u čemu nam je zapravo pomogao komunikolog Marko Goluža. On nam je predložio da uzmemo sladoled i odemo s njim ispred škole - prisjeća se Mamić.
Jednog poslijepodneva to su i učinili poslavši deset anketara ispred škole. Oni su učenicima djelili sladolede, te zapisivali što bi oni govorili kada bi počeli lizati sladolede.
- Bilo je tu svakakvih pokliča. Neki su se derali “sladoled”, neki “ledeno”, neki “hladno” i slično. Tada je netko povikao “ledo” što su anketari također zapisali. Kasnije nas je to ime, kada smo gledali popis, oduševilo, te smo ga odmah odabrali. Poslije smo crtačima dali da na temelju te riječi naslikaju 20 figura, među kojima smo izabrali ovog medu koji je i danas zaštitno lice Leda - prepičava Mamić.
Prvi sladoled
Prvi sladoled Snjeguljica proizveden je na američkom stroju VitaFriz koji je kupljen na Zagrebačkom velesajmu. Radnici su ljeti, osim plaće za proizvodnju sladoleda, dobivali dodatni bonus na plaću
Priča o tom “medi u skoku raširenih ruku” i Mamiću zapravo je počela četiri godine prije nego što je on došao raditi u Ledo. Bio je učenik srednje ekonomske škole, te u sklopu školovanja posjetio Zagrebački velesajam.
- Tamo je 1958. godine bio izložen veliki stroj koji je proizvodio sladoled. Donijeli su ga Amerikanci i oko njega je uvijek bila velika gužva. Naime, kako bi pokazali njegovu učinkovitost, stroj je bio u funkciji i proizvodio je dva sladoleda - Lago i Tango koji su se djelili najmlađima. Lago je bio od vanilije, a Tango od čokolade. A ja sam, lud za sladoledom, dok nitko nije gledao, grabio te sladolede i tovario ih u džepove - sa smiješkom se sjeća Mamić.
Pokojnog Dragu Ključarića, koji je u Americi studirao predmet sladoled, smatraju začetnikom Leda
|
Otac Leda
|
- Zagrebačka mljekara tada je imala višak mljeka, a još nije bilo tehnologije u Zagrebu koja bi to mlijeko pretvarala u mlijeko u prahu, maslac i ostalo. Tada je odlučeno da se taj višak mlijeka iskoristi za sladoled. Kupljen je taj stroj, te je počela proizvodnja - kaže Mamić koji se potom prisjeća da se stroj zvao VitaFriz.
Prvi sladoled koji se proizvodio na tom stroju bila je Snjeguljica. Sladoled od vanilije preliven čokoladom, na štapiću i u bijelom pakiranju izašao je na tržište. A receptura za taj i ostale sladolede u početku je kupljena iz Danske.
- Ta je zemlja tada bila broj jedan u proizvodnji sladoleda u svijetu. I od njih bi se kupovala receptura od koje bi se proizvodilo njih više - dodaje Mamić.
Prvih godina u Ledu se proizvodilo 100 kilograma sladoleda koje su slane u ukupno 150 škrinja Leda koliko ih je bilo diljem Zagreba i Hrvatske. - Znali smo točno gdje se nalazi koja škrinja. I dan-danas znam gdje se nalaze neke škrinje - priča Mamić.
Univerzijada ‘87.
Studentske igre u Zagrebu nisu mogle proći bez Leda. Sladoledi su se prodavali na svim tribinama, gdje su se gledatelji hladili ovim ledenim užitkom. Iste godine u Teslinoj ulici otvoren je legendarni Ledo centar. To je bila ideja Dragutina Mamića koji je nešto slično vidio u Švicarskoj
Sada Ledo proizvodi dnevno oko 100 tona sladoleda, a rekord dana bio je 126 tona. Najviše sladoleda u doba Dragutina Mamića proizvodilo se za vrijeme proštenja kada bi sladoled najviše prodavan u Mariji Bistrici. A tamo se prevozio u običnim kombijima.
- Nismo imali hladnjače i ostale kamione kao danas, već najobičnije kombije. U njih bi sladolede stavljali upakirane u velike drvene kutije koje bismo preko noći hladili u zamrzivačima. Onda bismo ih brzo vozili da ih stavimo u škrinje - kaže Mamić.
Sve te godine proizvodnje, nastavlja, glavna filozofija Leda bila je kvaliteta. Jer ona je, objašnjava Mamić, jamčila uspjeh. - Kada bi se dogodilo trovanje u nekoj slastičarnici, otrovalo bi se 100 ljudi od tog sladoleda. No da se to dogodilo Ledu, otrovalo bi se 500.000 ljudi. I zato smo morali paziti na kvalitetu proizvoda - pojašnjava Mamić.
A na kvalitetu je pazila i Ivanka Šinka. Ona se u Ledu zaposlila 1966. godine, te je u početku radila u laboratoriju, da bi potom prešla u odjel razvoja. - Kada sam došla u Ledo to je bila samostalna firma s tek nekoliko linija proizvoda. U početku posla bilo je vrlo teško, nije bilo tehnologije i pomoći za nas. Sve se radilo ručno. Poslije, kada sam već odbrojavala dane do penzije, bilo je mnogo lakše, jednostavnije. Ali je bio cilj da se slijede trendovi u sladolednoj industriji što je to više moguće - kaže Šinka. Tijekom svog životnog vijeka Ledo je imao tri važne prekretnice, smatra Stanko Morić, izvršni direktor za proizvodnju sladoleda. Prva je bila 1964. kada je uz sladolede zimi počela i proizvodnja drugih smrznutih namirnica. Druga je bila oko 1992. kada su slučajno pokrenuli proizvod Ledolinu koja je imala veliki uspjeh te ih u ratnim godinama održala na životu, a posljednja nekoliko godina poslije kada je lansiran sladoled King.
- Ledolina je stvarno bila opći hit. Stvorili smo proizvod koji se toliko prodavao da nam u jednom trenutku nestalo ambalaže. Nije ju bilo dovoljno za proizvod i morali smo obustaviti proizvodnju na neko vrijeme dok nije stigla nova - prisjeća se Morić. On je u Ledu počeo raditi 1974. godine, a posao je dobio kao stipendist Zagrebačke mljekare.
- Prije tržište nije bilo toliko zahtjevno kao danas. Tada smo radili jednostavne proizvode, zapošljavali mlade koji su radili putem ondašnjeg omladinskog servisa i druženje je bilo vrhunsko. Danas tržište zahtijeva druge proizvode, kompliciranije. Sjećam se kako smo prve kornete radili i na njih stavljali prženi kornet ili cornflakes na Njofru. Sada radimo razne sirupe i slično uz sladolede. Ali sigurno možemo i tu pobijediti jer imamo sve potrebne strojeve. Proizvodnja Kinga, negdje 1994. godine, bila je presudna jer tada smo kupili novu, suvremenu opremu - kaže Morić.
Uvjeren je da Ledo i dalje ima budućnost. Dok su nekada u tvornicama na strojevima proizvodili 4000 komada sladoleda u satu, danas je ta brojka upeterostručena. Svakog ljeta na tržište lansiraju 20-ak novih proizvoda. A zainteresiranih je svake godine sve više. Pa stvarno, koje dijete ne voli sladoled?
Oko 80 posto proizvoda Leda danas su sladoledi, dok ostatak otpada na smrznute namirnice. S tim je Ledo započeo 1964. kada je nastao problem sa radnicima. Naime, sladoled se tada proizvodio samo šest mjeseci u godini, od listopada do travnja. Preostali dio godine radnici su bili “prekomandirani” u druge tvornice.
- Shvatili smo tada da to nije u redu jer se radnicima nije sviđalo. Htijeli smo nešto proizvoditi zimi i tada smo, s obzirom da smo bili dobri s veletržnicom u susjedstvu, počeli s proizvodnjom smrznutog povrća. Sjećam se da je prvi proizvod takve vrste bio smrznuti grašak koji se ručno smrzavao - priča Dragutin Mamić.
Nakon toga, nastavlja Morić, krenuli su i s drugim proizvodima. Počeli su se raditi proizvodi od tijesta, koji su, tvrdi, i danas najveći nesladoledni hit Leda.
- Štrukli, knedli, valjušci i lisnato tijesto i dalje su naši najjači proizvodi bez daljnjeg kada ne govorimo o sladoledima - ističe Morić.
A kod sladoleda?
- Snjeguljica je i dalje broj jedan. I dalje najbolje prodajemo jednostavne sladolede kao i nekada - kaže Morić.
|
Os
im sladoleda, smrznuto voće
|
Sanjin Španović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....