Sonja Jandroković, liječnica, majka troje djece, supruga ministra vanjskih poslova, rođena je u Pekingu prije četrdeset godina, gdje je, doduše, provela tek prva četiri mjeseca života i Kinu poznaje samo iz priča svojih roditelja - diplomata. Nakon Kine obitelj se preselila u Bugarsku i u Sonjinim ranim uspomenama vrlo su značajne drvene kućice Babe Jage na dječjim igralištima i Vitoša, prekrasna planina iznad Sofije s vulkanskim kamenjem poput velikih kugli.
Imala je krasno, kozmopolitsko djetinjstvo, a postala žena s raznim znanjima i vještinama, među ostalim - sjajno skače na glavu.
U razgovoru mi je otkrila da su upravo skokovi u vodu odredili ne samo njezino djetinjstvo već i ljubavni izbor.
Koje su vas uspomene obilježile?
- U mojem vrlo lijepom djetinjstvo gravitacijska točka oduvijek su mi bili roditelji i stariji brat. Uvijek mi je bio brat zaštitnik. Nekad se osjećam kao junakinja iz romana Isabele Allende, gdje se svi sele kroz prostor i vrijeme: prilagodljiva sam, vežem se samo uz osjećaje. Tu su i moji djed i baka; djed je bio šumar, godinama šef šumarija, baka je bila učiteljica, imali su četvero djece i svi su se voljeli. To me naučilo da cijenim osjećaje. Moja baka često je izmišljala bizarne priče. Moja i njezina Pepeljuga imala je tri bala i na svakom je morala mijenjati haljinu. Najvažniji su u toj priči bili detalji na haljini. Iznimno važne u djetinjstvu i životu bile su mi i knjige. Čitam raznoliko: nekad sam u stanju čitati sasvim ‘light’ knjižice, a nekad vrlo ozbiljnu literaturu. Volim roman ‘Zovem se Crvena’, ali i ‘Vrag nosi Pradu’: savršen roman zbog silno zabavnog lika zločeste šefice. Jedno vrijeme sam jako puno čitala pomodne Francuze, Houellebecqa, Beigbedera. Houllebecq je definitivno napisao dobre knjige o frustriranim muškarcima četrdesetih godina, ali ne mislim da će ta literatura opstati... Volim vidjeti kako žive ljudi koji su drukčiji od mene. I kad čitam knjige i kada doživljavam svijet oko sebe, nastojim ga osjetiti: forma mi ne znači puno.
Kako je u vaš život ušla medicina?
- I moj stariji brat studirao je medicinu, a i htjela sam neku struku u kojoj ima operative, jer sam manualno spretna. Za vrijeme rata već smo počeli raditi, na petoj godini medicine pomagala sam ranjenicima na Rebru i u Traumatološkoj bolnici, tada sam i oformila grupu za pomoć koja se sastojala od desetak mladih ljudi. Potom sam radila na skupljanju podataka za Ovčaru, što mi je mnogo značilo. Osjetljiva sam na Vukovar, i danas pamtim kako sam se osjećala kada sam ušla u vukovarsku bolnicu. Nakon rata, radila sam u Austriji, a potom u Hrvatskoj, u jednoj privatnoj firmi. Tamo sam naučila kako funkcionira marketing, što je to menadžment... No, kad se otvorilo mjesto u Bjelovaru, i to iz prekrasne struke, iz oftalmologije, prva sam otišla u Bjelovar, živjela sam tamo godinu dana, a Gordan je bio u Zagrebu. Potom smo bili skupa u Zagrebu dok sam bila na specijalizaciji na Rebru, no onda se Gordan vratio u Bjelovar da bi nastavio obiteljski posao svoga umirovljenog oca... Naposljetku smo se svi preselili u Bjelovar. No, otkako se Gordan sasvim posvetio politici, opet je više u Zagrebu, a manje u Bjelovaru. Upravo sam se vratila na posao s trećeg porodiljnog. Jako volim medicinu, to je lijepa struka, u kojoj se, ako radiš neopterećen društvenim trenutkom, može uživati.
Kako ste upoznali Gordana?
- Na moru. Godinama smo ljetovali u Malinskoj na Krku. Uvijek mi je bio zgodan, bio je sportski tip, vrlo dobar rukometaš, samo se radi fakulteta prestao baviti rukometom. Primijetila sam ga jer je lijepo skakao na glavu u more. Mene je mama naučila skakati pa sam i ja dobro skakala, a danas i moja djeca. Njegova me se vještina odmah dojmila, tako je to s djevojkama od osamnaest, devetnaest godina. Gordan je uvijek tajanstveno odlazio s mora malo ranije od nas ostalih jer se pripremao za utakmice. Jednom smo na nekom moliću slučajno malo više razgovarali. Sjedili smo na moliću i kroz razgovor se zaljubili... Iznenadilo me što je puno čitao, brdo knjiga. Od prvog trena točno je znao što hoće, znao je to i objasniti. I danas je takav. Oduvijek su ga zanimale politika i društvo. Možda smo i pomislili da će to biti ljetna ljubav, no ljetna ljubav se pretvorila u dugu, kvalitetnu... I troje djece.
Kako podnosite njegov sadašnji tempo?
- Razdoblje adaptacije bilo je dugo, nisam se još uvijek navikla da ga toliko nema. Uvijek mi je traumatično kad se razilazimo, i zbog mene i zbog djece - njima jako nedostaje, pogotovo najmanjem, Juraju. Kad smo zajedno, vrijeme nastojimo provesti kvalitetno. Gotovo je uvijek barem jedno dijete s nama. Sami znamo otići na večeru, ali nikada na vikend. I danas mnogo i lijepo razgovaramo premda nam je jako teško naći vremena. Najgore mi je kad je na putu, meni kao da se pola stvari nije ni dogodilo ako ih s njime nisam prokomentirala. Oko Božića smo uspjeli desetak dana biti zajedno, čak smo otišli na skijanje. Pa ipak, kad je otišao dva dana ranije, osjećala sam se kao da mi je netko nešto odrezao. Bila sam kao Kosjenka bez Regoča. Kad sam sama u Bjelovaru, moram biti Regoč, a ja bih tako rado bila Kosjenka, da me nosi u košarici na uhu. Nadam se da intervju neće osvanuti s naslovom ‘Želim biti Kosjenka!’ Ako i bude, nadam se da će to ljudi shvatiti, iako znam da će maliciozno komentirati. Ja cijenim Ivanu Brlić-Mažuranić.
Smeta li vam što vašeg supruga posvuda prepoznaju?
- To je počelo tek prije nekih šest mjeseci. Ljetos sam shvatila da su se stvari promijenile. Gdje god se pojavi, ljudi ga pogledaju. A onda i mene! Naučila sam s tim živjeti, ali nije bilo lako. Kad je postao ministar, bila sam sama s djecom na skijanju. To mi je javio kad sam bila na vrhu brijega, bila sam jako ponosna. U tom trenu nisam ni mislila da će mi zbog toga jednog dana biti teško, kao u Lukyjevoj pjesmi: “Kad si otiša sa škoja, nisam ni znala da sam sama ostala. A sad gledan priko mora ne bi li doša, ne bi li se vratija”. Stvarno nisam znala da politika zahtijeva toliko odricanja. Muči me razdvojenost. Negdje sam pročitala da ljubav na daljinu funkcionira ako partneri imaju striktno određen cilj, a to je zajednički život, te definiran datum kad će biti skupa. Mi stalno pomičemo taj datum, stalno se događa nešto nepredvidljivo. Nadamo se da taj datum ipak postoji! Premda mi nismo par koji ne zna preživjeti jedno bez drugoga. Možemo, naravno da možemo. Znate, kad dođem u ambulantu, gledam ljude s mnogo većim problemima, ljude koji žive od malih pomaka nabolje. Nekidan je kod mene bilo dijete od tri godine koje je zlostavljano zanemarivanjem od jedanaestog dana života. Presladak tamnoputi dječačić kojeg su roditelji napustili. Željan ljubavi i pažnje. Došao je do mene i sjeo mi u krilo.
Svađate li se s mužem?
- Svađamo se najčešće zbog stvari koje nismo uspjeli sasvim razjasniti. Gordan kaže točno što misli, tako i radi, dok ja mislim da on mora osjetiti što ja zapravo mislim. Ali, to su razlike između ženskog i muškog mozga. Ja sam temperamentna, on je temperamentan, apsolutno moramo konfrontirati stavove. Ali, brzo to riješimo. Ja se nikad ne durim, premda puno češće on kaže ‘ajmo se pomiriti’. Nikad nam se nije dogodila kriza u kojoj ne bismo dugo razgovarali, to mi se čini kao apsolutni gubitak vremena. Mene Gordan nije nikad sputavao, ni ja njega: živimo neovisno, a zajedno. Smatram da je tolerancija stup braka, baš kao i poštovanje partnera: iz toga izlazi vjera u drugoga. Gordan bi mi jako teško oprostio nevjeru, jer to bi značilo da ga ne poštujem. Slično bi bilo i sa mnom. I moji su roditelji u lijepom braku, baš kao i baka i djed. Bračni život nosi mnoge izazove i mislim da je lakše onima koji su odrasli u obiteljima koje su prevladale te izazove.
Kako vam je živjeti u manjem gradu?
- Lijepo, manje stresno... Sve je blizu, čovjek s tim dobije dodatne sate za sebe ili obitelj, a djeca žive vrlo ugodnim, zaštićenim životom. Tu sam upisala i naučila još jedan strani jezik, imam vremena za sport. I za treće dijete. Tu žive i Gordanovi roditelji koji mi preko tjedna pomognu skuhati, sve je lakše...
Imate li vrt?
- Imam dvorište, travnjak, prekrasnu, lijepo formiranu jabuku, ispod koje se događaju sve sve ljetne fešte za koje ja kuham. Imamo zaigranog psa u dvorištu, springer španijela Bonnyja. U Bjelovaru se fino jede - ljudi su orijentirani na zemlju i prodaju se vrlo kvalitetni proizvodi koji dolaze sa sela, predivne mirisne paprike, peku se ajvari...
Postoji li neka profesija osim vaše koja vas privlači?
- Voljela bih da sam pisac: da mogu lijepo pisati. Ne pišem ništa, ni blog. Ne mogu se verbalno dovoljno dobro izraziti. Izrazito volim riječi, a kad netko zna te riječi dobro splesti, to je čarolija. Kad netko napravi stilski prekrasnu rečenicu, to me duboko dira, divim se ljudima koji to znaju.
Imate li neki san koji se ponavlja?
- Nekad sam znala sanjati da, u situacijama kada mi se događa nešto ružno, poletim. To mi je zapravo cilj u životu, nastojim sagledati problem izvana kako bih ga mogla riješiti iznutra. Ako sam presubjektivna, problem ne mogu riješiti. Nikad ne puštam da problem ovlada mnome. Puno sam naučila radeći s prognanicama i ranjenicima. Shvatila sam da živimo sada, ovdje i onako kako si sami napravimo, da moramo riješiti brige i probleme, jer uvijek postoje i znatno veći od naših. I ono što je bitno, što treba znati i poštovati - svakome je njegov problem najveći. To sam naučila od profesora Kulenovića, govorio je ‘Shvatite da je svakome njegova ratna trauma najveća’. Isto je tako kod pacijenta. U ambulanti su zabrinuti i onaj kome je suho oko i onaj koji je ozlijedio oko. Moraš ih oboje jednako prihvatiti i saslušati.
Jeste li se nekada zaista preplašili?
- U jednoj ratnoj situaciji bili smo na terenu, kamo sam išla u pratnji određenih vojnih formacija. Prvi put sam shvatila koliko strah može biti moćan, bolan. Prvi put mi se dogodilo da mi se od straha povraćalo. Trebala sam u pratnji specijalaca protrčati do skloništa, a oko nas su fijukali svijetleći meci. Mogu zamisliti koliko je tek straha bilo u tim borcima oko mene. Preplašilo me kad sam shvatila da oni navlače na lica one crne maske. Ja sam bila odjevena u crno, ali sam na rukavu imala crveni križ. Toga se često sjetim, sve strahove u životu ravnam prema tom strahu. Drugi strahovi puno su niže rangirani, pa i strah od letenja.
Nađete li vremena za prijateljice, šoping, sitne užitke?
- Imam formaciju prijateljica - nas šest u grupi - jednom mjesečno se nalazimo, netko nešto sitno pripremi, brbljamo, tračamo. Grupa je zgodna, sve smo različitih profesija, to nam jako paše. Rado bih s njima provela vikend u wellness centru, posvetila se sama sebi, ali stvarno za to sada nemam vremena. Volim kupovati, pogledati što ima, razmisliti, odabrati, volim kombinatoriku kupnje. Volim dobru kozmetiku. Gordan mi to kupuje na aerodromu, ja mu samo pošaljem SMS poruku. On uvijek donese nešto sa svojih putovanja, neke sitnice, čokoladicu, Klari i Mihaelu neku zgodnu majicu, Jurici je jedno vrijeme donosio dude s logom poznatih sportskih klubova, moramo paziti na ravnopravnost djece...
Čuvate li neku sitnicu s početka vaše veze?
- Na početku veze poklonio mi je slatku malu svjećicu u obliku medvjedića. Taj medvjedić je već sedamnaest godina star, skoro je punoljetan. nja Jandroković živi s troje djece povučeno, daleko od medija i očiju javnosti, u Bjelovaru gdje radi kao liječnica, no pristala je na dugi, povjerljivi ženski razgovor s našom novinarkom.
Bi li se Sonja snašla u politici?
N e! Ubrzo bih viknula, Gordane, dođi me spasiti...
Vidite li i sebe u politici?
- Ne, to je vrlo zahtjevan posao, i mora postojati strast za to. Uspješna političarka dio svakodnevnog života uz djecu i obitelj morala bi žrtvovati.
Žene se teže odlučuju na takav kompromis i zato nema puno žena u politici, vrlo malo ih je spremno na takvu žrtvu.
Teško je zamisliti političarku koja, recimo, ima troje djece i prekida važne sastanke jer jedno dijete mora na slobodnu aktivnost, a onda propušta večeru jer drugo dijete ima temperaturu.
Što mislite, kako biste se snašli u Gordanovu životu, a on u vašem?
- Mislim da bi njemu na početku bilo teško, najteža bi mu bila briga oko najmanjeg djeteta. Nekidan je radio kašicu od banane i pitao me što treba napraviti. ‘Pa uzmi vilicu i zgnječi bananu’, rekla sam. No, o Klari i Mihaelu se kompletno brinuo, kupao ih, hranio. Nisam baš sigurna kako bi radio u ambulanti kada ne voli ni miris bolnice. S druge strane, u njegovu životu, ja bih se nakonsedmog sastanka rasplakala, rekla bih mu: ‘Gordane, dođi me spasiti, to je nepravda, ja to ne mogu’... Ti stalni telefoni, sastanci, kontakti s ljudima, vječita odmjerenost, znati što reći, biti dostupan u svakom trenutku, gubitak privatnosti - on bi se definitivno lakše adaptirao na moj život nego ja na njegov! Doduše, ne mogu ga zamisliti kako pegla ili operira oko.
A vi volite peglati?
- Da, mogu pustiti ugodnu muziku i misliti svoje u miru. Volim i kuhanje, ali nemam vremena: kuham uglavnom samo vikendom. Gordan kaže da njegova žena najbolje kuha - kada kuha.
Milana Vuković Runjić
Imala je krasno, kozmopolitsko djetinjstvo, a postala žena s raznim znanjima i vještinama, među ostalim - sjajno skače na glavu.
U razgovoru mi je otkrila da su upravo skokovi u vodu odredili ne samo njezino djetinjstvo već i ljubavni izbor.
Koje su vas uspomene obilježile?
- U mojem vrlo lijepom djetinjstvo gravitacijska točka oduvijek su mi bili roditelji i stariji brat. Uvijek mi je bio brat zaštitnik. Nekad se osjećam kao junakinja iz romana Isabele Allende, gdje se svi sele kroz prostor i vrijeme: prilagodljiva sam, vežem se samo uz osjećaje. Tu su i moji djed i baka; djed je bio šumar, godinama šef šumarija, baka je bila učiteljica, imali su četvero djece i svi su se voljeli. To me naučilo da cijenim osjećaje. Moja baka često je izmišljala bizarne priče. Moja i njezina Pepeljuga imala je tri bala i na svakom je morala mijenjati haljinu. Najvažniji su u toj priči bili detalji na haljini. Iznimno važne u djetinjstvu i životu bile su mi i knjige. Čitam raznoliko: nekad sam u stanju čitati sasvim ‘light’ knjižice, a nekad vrlo ozbiljnu literaturu. Volim roman ‘Zovem se Crvena’, ali i ‘Vrag nosi Pradu’: savršen roman zbog silno zabavnog lika zločeste šefice. Jedno vrijeme sam jako puno čitala pomodne Francuze, Houellebecqa, Beigbedera. Houllebecq je definitivno napisao dobre knjige o frustriranim muškarcima četrdesetih godina, ali ne mislim da će ta literatura opstati... Volim vidjeti kako žive ljudi koji su drukčiji od mene. I kad čitam knjige i kada doživljavam svijet oko sebe, nastojim ga osjetiti: forma mi ne znači puno.
Kako je u vaš život ušla medicina?
- I moj stariji brat studirao je medicinu, a i htjela sam neku struku u kojoj ima operative, jer sam manualno spretna. Za vrijeme rata već smo počeli raditi, na petoj godini medicine pomagala sam ranjenicima na Rebru i u Traumatološkoj bolnici, tada sam i oformila grupu za pomoć koja se sastojala od desetak mladih ljudi. Potom sam radila na skupljanju podataka za Ovčaru, što mi je mnogo značilo. Osjetljiva sam na Vukovar, i danas pamtim kako sam se osjećala kada sam ušla u vukovarsku bolnicu. Nakon rata, radila sam u Austriji, a potom u Hrvatskoj, u jednoj privatnoj firmi. Tamo sam naučila kako funkcionira marketing, što je to menadžment... No, kad se otvorilo mjesto u Bjelovaru, i to iz prekrasne struke, iz oftalmologije, prva sam otišla u Bjelovar, živjela sam tamo godinu dana, a Gordan je bio u Zagrebu. Potom smo bili skupa u Zagrebu dok sam bila na specijalizaciji na Rebru, no onda se Gordan vratio u Bjelovar da bi nastavio obiteljski posao svoga umirovljenog oca... Naposljetku smo se svi preselili u Bjelovar. No, otkako se Gordan sasvim posvetio politici, opet je više u Zagrebu, a manje u Bjelovaru. Upravo sam se vratila na posao s trećeg porodiljnog. Jako volim medicinu, to je lijepa struka, u kojoj se, ako radiš neopterećen društvenim trenutkom, može uživati.
Kako ste upoznali Gordana?
- Na moru. Godinama smo ljetovali u Malinskoj na Krku. Uvijek mi je bio zgodan, bio je sportski tip, vrlo dobar rukometaš, samo se radi fakulteta prestao baviti rukometom. Primijetila sam ga jer je lijepo skakao na glavu u more. Mene je mama naučila skakati pa sam i ja dobro skakala, a danas i moja djeca. Njegova me se vještina odmah dojmila, tako je to s djevojkama od osamnaest, devetnaest godina. Gordan je uvijek tajanstveno odlazio s mora malo ranije od nas ostalih jer se pripremao za utakmice. Jednom smo na nekom moliću slučajno malo više razgovarali. Sjedili smo na moliću i kroz razgovor se zaljubili... Iznenadilo me što je puno čitao, brdo knjiga. Od prvog trena točno je znao što hoće, znao je to i objasniti. I danas je takav. Oduvijek su ga zanimale politika i društvo. Možda smo i pomislili da će to biti ljetna ljubav, no ljetna ljubav se pretvorila u dugu, kvalitetnu... I troje djece.
Kako podnosite njegov sadašnji tempo?
- Razdoblje adaptacije bilo je dugo, nisam se još uvijek navikla da ga toliko nema. Uvijek mi je traumatično kad se razilazimo, i zbog mene i zbog djece - njima jako nedostaje, pogotovo najmanjem, Juraju. Kad smo zajedno, vrijeme nastojimo provesti kvalitetno. Gotovo je uvijek barem jedno dijete s nama. Sami znamo otići na večeru, ali nikada na vikend. I danas mnogo i lijepo razgovaramo premda nam je jako teško naći vremena. Najgore mi je kad je na putu, meni kao da se pola stvari nije ni dogodilo ako ih s njime nisam prokomentirala. Oko Božića smo uspjeli desetak dana biti zajedno, čak smo otišli na skijanje. Pa ipak, kad je otišao dva dana ranije, osjećala sam se kao da mi je netko nešto odrezao. Bila sam kao Kosjenka bez Regoča. Kad sam sama u Bjelovaru, moram biti Regoč, a ja bih tako rado bila Kosjenka, da me nosi u košarici na uhu. Nadam se da intervju neće osvanuti s naslovom ‘Želim biti Kosjenka!’ Ako i bude, nadam se da će to ljudi shvatiti, iako znam da će maliciozno komentirati. Ja cijenim Ivanu Brlić-Mažuranić.
Smeta li vam što vašeg supruga posvuda prepoznaju?
- To je počelo tek prije nekih šest mjeseci. Ljetos sam shvatila da su se stvari promijenile. Gdje god se pojavi, ljudi ga pogledaju. A onda i mene! Naučila sam s tim živjeti, ali nije bilo lako. Kad je postao ministar, bila sam sama s djecom na skijanju. To mi je javio kad sam bila na vrhu brijega, bila sam jako ponosna. U tom trenu nisam ni mislila da će mi zbog toga jednog dana biti teško, kao u Lukyjevoj pjesmi: “Kad si otiša sa škoja, nisam ni znala da sam sama ostala. A sad gledan priko mora ne bi li doša, ne bi li se vratija”. Stvarno nisam znala da politika zahtijeva toliko odricanja. Muči me razdvojenost. Negdje sam pročitala da ljubav na daljinu funkcionira ako partneri imaju striktno određen cilj, a to je zajednički život, te definiran datum kad će biti skupa. Mi stalno pomičemo taj datum, stalno se događa nešto nepredvidljivo. Nadamo se da taj datum ipak postoji! Premda mi nismo par koji ne zna preživjeti jedno bez drugoga. Možemo, naravno da možemo. Znate, kad dođem u ambulantu, gledam ljude s mnogo većim problemima, ljude koji žive od malih pomaka nabolje. Nekidan je kod mene bilo dijete od tri godine koje je zlostavljano zanemarivanjem od jedanaestog dana života. Presladak tamnoputi dječačić kojeg su roditelji napustili. Željan ljubavi i pažnje. Došao je do mene i sjeo mi u krilo.
Svađate li se s mužem?
- Svađamo se najčešće zbog stvari koje nismo uspjeli sasvim razjasniti. Gordan kaže točno što misli, tako i radi, dok ja mislim da on mora osjetiti što ja zapravo mislim. Ali, to su razlike između ženskog i muškog mozga. Ja sam temperamentna, on je temperamentan, apsolutno moramo konfrontirati stavove. Ali, brzo to riješimo. Ja se nikad ne durim, premda puno češće on kaže ‘ajmo se pomiriti’. Nikad nam se nije dogodila kriza u kojoj ne bismo dugo razgovarali, to mi se čini kao apsolutni gubitak vremena. Mene Gordan nije nikad sputavao, ni ja njega: živimo neovisno, a zajedno. Smatram da je tolerancija stup braka, baš kao i poštovanje partnera: iz toga izlazi vjera u drugoga. Gordan bi mi jako teško oprostio nevjeru, jer to bi značilo da ga ne poštujem. Slično bi bilo i sa mnom. I moji su roditelji u lijepom braku, baš kao i baka i djed. Bračni život nosi mnoge izazove i mislim da je lakše onima koji su odrasli u obiteljima koje su prevladale te izazove.
Kako vam je živjeti u manjem gradu?
- Lijepo, manje stresno... Sve je blizu, čovjek s tim dobije dodatne sate za sebe ili obitelj, a djeca žive vrlo ugodnim, zaštićenim životom. Tu sam upisala i naučila još jedan strani jezik, imam vremena za sport. I za treće dijete. Tu žive i Gordanovi roditelji koji mi preko tjedna pomognu skuhati, sve je lakše...
Imate li vrt?
- Imam dvorište, travnjak, prekrasnu, lijepo formiranu jabuku, ispod koje se događaju sve sve ljetne fešte za koje ja kuham. Imamo zaigranog psa u dvorištu, springer španijela Bonnyja. U Bjelovaru se fino jede - ljudi su orijentirani na zemlju i prodaju se vrlo kvalitetni proizvodi koji dolaze sa sela, predivne mirisne paprike, peku se ajvari...
Postoji li neka profesija osim vaše koja vas privlači?
- Voljela bih da sam pisac: da mogu lijepo pisati. Ne pišem ništa, ni blog. Ne mogu se verbalno dovoljno dobro izraziti. Izrazito volim riječi, a kad netko zna te riječi dobro splesti, to je čarolija. Kad netko napravi stilski prekrasnu rečenicu, to me duboko dira, divim se ljudima koji to znaju.
Imate li neki san koji se ponavlja?
- Nekad sam znala sanjati da, u situacijama kada mi se događa nešto ružno, poletim. To mi je zapravo cilj u životu, nastojim sagledati problem izvana kako bih ga mogla riješiti iznutra. Ako sam presubjektivna, problem ne mogu riješiti. Nikad ne puštam da problem ovlada mnome. Puno sam naučila radeći s prognanicama i ranjenicima. Shvatila sam da živimo sada, ovdje i onako kako si sami napravimo, da moramo riješiti brige i probleme, jer uvijek postoje i znatno veći od naših. I ono što je bitno, što treba znati i poštovati - svakome je njegov problem najveći. To sam naučila od profesora Kulenovića, govorio je ‘Shvatite da je svakome njegova ratna trauma najveća’. Isto je tako kod pacijenta. U ambulanti su zabrinuti i onaj kome je suho oko i onaj koji je ozlijedio oko. Moraš ih oboje jednako prihvatiti i saslušati.
Jeste li se nekada zaista preplašili?
- U jednoj ratnoj situaciji bili smo na terenu, kamo sam išla u pratnji određenih vojnih formacija. Prvi put sam shvatila koliko strah može biti moćan, bolan. Prvi put mi se dogodilo da mi se od straha povraćalo. Trebala sam u pratnji specijalaca protrčati do skloništa, a oko nas su fijukali svijetleći meci. Mogu zamisliti koliko je tek straha bilo u tim borcima oko mene. Preplašilo me kad sam shvatila da oni navlače na lica one crne maske. Ja sam bila odjevena u crno, ali sam na rukavu imala crveni križ. Toga se često sjetim, sve strahove u životu ravnam prema tom strahu. Drugi strahovi puno su niže rangirani, pa i strah od letenja.
Nađete li vremena za prijateljice, šoping, sitne užitke?
- Imam formaciju prijateljica - nas šest u grupi - jednom mjesečno se nalazimo, netko nešto sitno pripremi, brbljamo, tračamo. Grupa je zgodna, sve smo različitih profesija, to nam jako paše. Rado bih s njima provela vikend u wellness centru, posvetila se sama sebi, ali stvarno za to sada nemam vremena. Volim kupovati, pogledati što ima, razmisliti, odabrati, volim kombinatoriku kupnje. Volim dobru kozmetiku. Gordan mi to kupuje na aerodromu, ja mu samo pošaljem SMS poruku. On uvijek donese nešto sa svojih putovanja, neke sitnice, čokoladicu, Klari i Mihaelu neku zgodnu majicu, Jurici je jedno vrijeme donosio dude s logom poznatih sportskih klubova, moramo paziti na ravnopravnost djece...
Čuvate li neku sitnicu s početka vaše veze?
- Na početku veze poklonio mi je slatku malu svjećicu u obliku medvjedića. Taj medvjedić je već sedamnaest godina star, skoro je punoljetan. nja Jandroković živi s troje djece povučeno, daleko od medija i očiju javnosti, u Bjelovaru gdje radi kao liječnica, no pristala je na dugi, povjerljivi ženski razgovor s našom novinarkom.
Bi li se Sonja snašla u politici?
N e! Ubrzo bih viknula, Gordane, dođi me spasiti...
Vidite li i sebe u politici?
- Ne, to je vrlo zahtjevan posao, i mora postojati strast za to. Uspješna političarka dio svakodnevnog života uz djecu i obitelj morala bi žrtvovati.
Žene se teže odlučuju na takav kompromis i zato nema puno žena u politici, vrlo malo ih je spremno na takvu žrtvu.
Teško je zamisliti političarku koja, recimo, ima troje djece i prekida važne sastanke jer jedno dijete mora na slobodnu aktivnost, a onda propušta večeru jer drugo dijete ima temperaturu.
Što mislite, kako biste se snašli u Gordanovu životu, a on u vašem?
- Mislim da bi njemu na početku bilo teško, najteža bi mu bila briga oko najmanjeg djeteta. Nekidan je radio kašicu od banane i pitao me što treba napraviti. ‘Pa uzmi vilicu i zgnječi bananu’, rekla sam. No, o Klari i Mihaelu se kompletno brinuo, kupao ih, hranio. Nisam baš sigurna kako bi radio u ambulanti kada ne voli ni miris bolnice. S druge strane, u njegovu životu, ja bih se nakonsedmog sastanka rasplakala, rekla bih mu: ‘Gordane, dođi me spasiti, to je nepravda, ja to ne mogu’... Ti stalni telefoni, sastanci, kontakti s ljudima, vječita odmjerenost, znati što reći, biti dostupan u svakom trenutku, gubitak privatnosti - on bi se definitivno lakše adaptirao na moj život nego ja na njegov! Doduše, ne mogu ga zamisliti kako pegla ili operira oko.
A vi volite peglati?
- Da, mogu pustiti ugodnu muziku i misliti svoje u miru. Volim i kuhanje, ali nemam vremena: kuham uglavnom samo vikendom. Gordan kaže da njegova žena najbolje kuha - kada kuha.
|
Zamjena uloga:
|
|
|
Milana Vuković Runjić