Kad se u Španjolsku uđe iz Francuske, od La Jonquere pa sve do Barcelone teško je vidjeti španjolsku zastavu, na zgradama se vihore samo katalonske. U Barceloni se, pak, zna da je središnji gradski trg Plaza de Cataluña iako je manji od velebnog frankističkog Plaza de España.
Ukratko, Katalonci su ponosni na svoj nacionalni identitet više od onog monarhističkog, španjolskog.
U ponedjeljak su u regionalnom parlamentu, pak, pokrenuli proces odvajanja koji za cilj ima “stvoriti neovisnu katalonsku državu republikanskog oblika“. I opet uzburkali vode u Madridu, gdje glavne stranke na nacionalnoj razini odbacuju ideju mogućeg katalonskog odlaska.
Jasno je zašto su u Barceloni žurili, bilo im je važno da u jeku pretkampanje za izbore u prosincu među vodeća pitanja postave upravo svoje, želju i pravo na odvajanje. Vladajući pučani su protiv, kao i njihovi glavni konkurenti socijalisti, a i nova stranka Ciudadanos je zagrmjela protiv.
Podemos je pak zamuknuo, malo po onoj zagorskoj “ne bi se šteli mešati”, ali zapravo računa da bi na račun toga mogao malo ušićariti u Kataloniji, što mu je potrebno jer je u padu. No, fascinira tvrdoglavost premijera Mariana Rajoya, koji stalno vrišti kako nema govora o odlasku i zapravo tim svojim stavom daje vjetar u jedra zagovornicima odvajanja.
Oni, naime, nisu na regionalnim izborima osvojili više od 50 posto glasova, pa bi referendum mogao završiti kao škotski. Osim ako Rajoy - ili neki drugi premijer nakon prosinca - ne prestane bjesnjeti protiv ideje odvajanja i pristanka na razgovor o raspodjeli poreza.