ZAGREB - Za Jacquesa Mesrinea 2. studenoga 1979. bio je koban datum. Toga je dana ujutro krenuo na vikend, a u njegovom se BMW-u nalazila i ljubavnica Sylvie Jeanjacquot. U pariškom predgrađu Porte de Clignancourt gužva je bila poprilična, pa se vozaču nije činilo neobičnim što se u jednom trenutku ispred njega ugurao kamion. Vozilo se iznenada zaustavilo, a nakon podignute cerade, otkrilo se da je njegov stražnji dio nakrcan naoružanim policajcima koji su u Mesrinea bez ikakva upozorenja ispalili 19 metaka. Rane su bile smrtonosne, a suvozačica je samo nekim čudom završila sa za život neopasnim ozljedama.
Tako je ubijen državni neprijatelj broj jedan, kako su francuski mediji sedamdesetih godina prozvali Jacquesa Mesrinea. S razlogom, jer je u svojoj karijeri kriminalca izvršio bezbroj provala u stanove bogataša, u draguljarnice i u banke. Smaknuo je svakog tko mu se našao na putu, a jednom se prilikom pohvalio sa 39 ubojstava. Godine 1978. pobjegao je iz strogo čuvanog zatvora La santé, a u ljeto naredne godine oteo je milijunaša Henrija Leličvrea i dobio za njega otkupninu od šest milijuna franaka.
Kad je policija napokon doznala gdje se Mesrine skriva, odmah je krenula u akciju, na kojoj joj je osobno čestitao francuski predsjednik Valéry Giscard d’Estaing. Pokojnikova obitelj bila je zgranuta i tužila je državu, smatrajući da je Mesrine pogubljen, i to bez mogućnosti da se eventualno preda.
Jacques Mesrine prvi je susret sa smrću doživio sredinom pedesetih godina, dok je bio u vojsci u Alžiru, kada su mu naredili da likvidira jednog zarobljenika. Rođen u Clichyju, u dobrostojećoj obitelji, nije baš znao što bi sa sobom, pogotovo ne nakon vojske te se priključio prijateljima koji su se bavili sitnim kriminalom. Prvi su ga put uhitili 1962., nakon pokušaja pljačke banke. Dobio je šest mjeseci zatvora, a nakon izlaska zarekao se da će promijeniti način života. Čak se i zaposlio, ali se već naredne godine našao među viškom radne snage. Razbojstva su očito bila za njega jedini legitimni način preživljavanja: čak i kad je 1966. otvorio restoran na Kanarskim otocima, ubrzo zatim opljačkao je kasino u Chamonixu.
‘Alarm? Ma to mi je glazba’
Da umakne policiji, otišao je s ljubavnicom Jeanne Schneider u Kanadu, gdje su se zaposlili u vili tamošnjeg milijunaša. Blizina bogatstva oboje ih je izluđivala, pa su naposljetku zatočili svog domaćina i zatražili za njega poveliku otkupninu. Plan je propao jer milijunašev brat nije htio ništa platiti: Mesrine i Schneiderica pobjegli su u Ameriku, gdje ih je u Arkansasu uhapsila lokalna policija i vratila u Kanadu. Francuski kriminalac osuđen je na deset godina zatvora (ona je kao suučesnica dobila puno blažu kaznu), a robija se pokazala iznurujuća, s čestim maltretiranjima od čuvara i mjesecima provedenima u samici. Naposljetku je uspio pobjeći kroz prorezanu rupu u žičanoj ogradi sa svojim prijateljem Jean-Paulom Mercierom, koji je smatrao da je u borbi za slobodni Quebec sve dozvoljeno, pa i pljačkanje banaka.
Mesrine se vraća u Francusku krajem 1972. i tada započinje njegovo “zlatno doba”. Specijalnost mu je bila opljačkati nekoliko banaka u jednom danu i tako potpuno zbuniti policiju. Kada su ga uhapsili 1973. godine, izvukao se tako što je kao taoca uzeo suca. Bio je nevjerojatno hladnokrvan. Pri jednom upadu u banku, blagajnica je nehotice pritisnula zvono za uzbunu, a on je nastavio trpati novac u torbu, govoreći: “Volim raditi uz glazbu”. Zatim je izašao na ulicu i čudio se zajedno s drugim prolaznicima zašto iz banke odjekuje alarm.
Policija mu nije mogla ući u trag jer je lako nabavljao lažne isprave (još iz vojske imao je dobre kontakte s ilegalnom organizacijom OAS, koja se borila da Alžir ostane u sastavu Francuske i čak pokušala i poznati atentat na Charlesa De Gaullea), a rado se i prerušavao, stekavši nadimak “Čovjek s tisuću lica”.
Autobiografija iz zatvora
Obrijao bi se na ćelavo, nosio naočale, stavljao lažne brkove. Jednom je u restoranu, vidjevši svoju potjernicu na televiziji, ljudima za susjednim stolom rekao: “Znate, dovoljno je samo malo promijeniti izgled, pa da vas nikada ne uhvate”.
U zatvoru je 1977. napisao autobiografiju “Instinkt smrti”, koja, međutim, nije pretjerano objasnila njegovu ličnost. Prema nekim mišljenjima, on je bio asocijalni psihopat, rođeni kriminalac, no dio javnosti smatrao ga je nekom vrstom Robina Hooda, zbog pljačkanja svemoćnih banaka i uznemiravanja bogataša. I sam je Mesrine volio ideologizirati svoje pothvate, tvrdeći da tako nešto ne bi radio u državi u kojoj se običnim ljudima nudi više životnih šansi. Imao je prijatelja među radikalnim ljevičarima, ali i na terorističkoj sceni toga razdoblja.
Legenda nakon smrti
Kao da mu je bilo suđeno da postane legenda nakon smrti. André Génovčs, producent klasičnih trilera Claudea Chabrola, snimio je 1984. biografski film “Mesrine”, koji je sam i režirao, ali zbog skromnog opsega čitavog projekta, osobitog uspjeha nije bilo. Francuska hard rock grupa Trust nazvala je pjesmu “Instinkt smrti” prema njegovoj autobiografiji, a kanadska grupa Mesrine izravno je preuzela njegovo prezime.
Bizarna je okolnost da je Mesrineovu kćer Sabrinu posvojio francuski filmski poduzetnik Gérard Lebovici, koji je 1984. ubijen s četiri metka u leđa u okolnostima koje nikad nisu razjašnjene. Jedan od glumaca kojima je Lebovici bio menadžer, bio je i Jean-Pierre Cassel, čiji je sin Vincent, suprug lijepe Monice Bellucci, danas najveća francuska glumačka zvijezda. Upravo je Cassel mlađi dobio priliku glumiti ozloglašenog kriminalca u filmu, koji nikako nije htio ponoviti pogreške prethodnog takvog pokušaja. Naime, Thomas Langmann, sin utjecajnog producenta i redatelja Claudea Berrija, čiji je serijal o Asteriksu jedna od najskupljih i najuspješnijih modernih europskih produkcija, uložio je u biografski film o Mesrineu vrtoglavih 80 milijuna dolara te za redatelja angažirao Jean-Francoisa Richeta, koji se prethodno okušao u Hollywoodu novom verzijom “Napada na policijsku stanicu”.
Gužva u kinima
Projekt je koncipiran u dva dijela, a radilo se na autentičnim lokacijama: kada Mesrinea uhićuju u Arkansasu, tada se to tamo zaista i snimalo. U glumačkoj ekipi našao se i Gerard Depardieu, koji je - znakovito - u komediji “Inspektor Baksuz” s pokojnim komičarom Colucheom glumio lik očito inspiriran Mesrineom. Znatni dio budžeta utrošen je na dočaravanje razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina: nije se štedjelo da bi film izgledao što realističnije.
Sudeći prema reakcijama francuske publike i kritike, Langmann nije napravio loš posao. Najprije se krajem listopada u kinima počeo prikazivati “Instinkt smrti”, koji počinje policijskom zasjedom u Porte de Clignancourt, a zatim se niže Mesrineov životopis od služenja vojske u Alžiru do završnog bijega iz Kanade. Film je dosad u Francuskoj vidjelo preko dva milijuna gledatelja, a ponovno su se rasplamsale i polemike je li Mesrinea trebalo onako ubiti ili ne. Redatelj Richet izbjegavao je idealiziranje svoga junaka, ostavljajući u filmu i mučnu scenu u kojoj on pretuče suprugu zato što ga je pokušala zadržati u kući, zahtijevajući da se ponovno ne petlja s gangsterima.
Romantiziran gangster
S druge strane, Casselova je karizma neosporna: teško je ne romantizirati tipa koji želi dobro i uzbudljivo živjeti i pritom zafrkava policiju dvaju kontinenata. Drugi dio, “Državni neprijatelj broj jedan”, počeo se prikazivati prije tri tjedna i gledanost mu je također impresivna. Langmannov najveći ispit bit će ipak odjek u svijetu.
U nas prvi film stiže već narednog četvrtka - zove se jednostavno “Državni neprijatelj broj jedan - prvi dio”, i to mu je jedna od prvih postaja na putu oko svijeta.
Nenad Polimac
Tako je ubijen državni neprijatelj broj jedan, kako su francuski mediji sedamdesetih godina prozvali Jacquesa Mesrinea. S razlogom, jer je u svojoj karijeri kriminalca izvršio bezbroj provala u stanove bogataša, u draguljarnice i u banke. Smaknuo je svakog tko mu se našao na putu, a jednom se prilikom pohvalio sa 39 ubojstava. Godine 1978. pobjegao je iz strogo čuvanog zatvora La santé, a u ljeto naredne godine oteo je milijunaša Henrija Leličvrea i dobio za njega otkupninu od šest milijuna franaka.
Kad je policija napokon doznala gdje se Mesrine skriva, odmah je krenula u akciju, na kojoj joj je osobno čestitao francuski predsjednik Valéry Giscard d’Estaing. Pokojnikova obitelj bila je zgranuta i tužila je državu, smatrajući da je Mesrine pogubljen, i to bez mogućnosti da se eventualno preda.
Jacques Mesrine prvi je susret sa smrću doživio sredinom pedesetih godina, dok je bio u vojsci u Alžiru, kada su mu naredili da likvidira jednog zarobljenika. Rođen u Clichyju, u dobrostojećoj obitelji, nije baš znao što bi sa sobom, pogotovo ne nakon vojske te se priključio prijateljima koji su se bavili sitnim kriminalom. Prvi su ga put uhitili 1962., nakon pokušaja pljačke banke. Dobio je šest mjeseci zatvora, a nakon izlaska zarekao se da će promijeniti način života. Čak se i zaposlio, ali se već naredne godine našao među viškom radne snage. Razbojstva su očito bila za njega jedini legitimni način preživljavanja: čak i kad je 1966. otvorio restoran na Kanarskim otocima, ubrzo zatim opljačkao je kasino u Chamonixu.
‘Alarm? Ma to mi je glazba’
Da umakne policiji, otišao je s ljubavnicom Jeanne Schneider u Kanadu, gdje su se zaposlili u vili tamošnjeg milijunaša. Blizina bogatstva oboje ih je izluđivala, pa su naposljetku zatočili svog domaćina i zatražili za njega poveliku otkupninu. Plan je propao jer milijunašev brat nije htio ništa platiti: Mesrine i Schneiderica pobjegli su u Ameriku, gdje ih je u Arkansasu uhapsila lokalna policija i vratila u Kanadu. Francuski kriminalac osuđen je na deset godina zatvora (ona je kao suučesnica dobila puno blažu kaznu), a robija se pokazala iznurujuća, s čestim maltretiranjima od čuvara i mjesecima provedenima u samici. Naposljetku je uspio pobjeći kroz prorezanu rupu u žičanoj ogradi sa svojim prijateljem Jean-Paulom Mercierom, koji je smatrao da je u borbi za slobodni Quebec sve dozvoljeno, pa i pljačkanje banaka.
Mesrine se vraća u Francusku krajem 1972. i tada započinje njegovo “zlatno doba”. Specijalnost mu je bila opljačkati nekoliko banaka u jednom danu i tako potpuno zbuniti policiju. Kada su ga uhapsili 1973. godine, izvukao se tako što je kao taoca uzeo suca. Bio je nevjerojatno hladnokrvan. Pri jednom upadu u banku, blagajnica je nehotice pritisnula zvono za uzbunu, a on je nastavio trpati novac u torbu, govoreći: “Volim raditi uz glazbu”. Zatim je izašao na ulicu i čudio se zajedno s drugim prolaznicima zašto iz banke odjekuje alarm.
Policija mu nije mogla ući u trag jer je lako nabavljao lažne isprave (još iz vojske imao je dobre kontakte s ilegalnom organizacijom OAS, koja se borila da Alžir ostane u sastavu Francuske i čak pokušala i poznati atentat na Charlesa De Gaullea), a rado se i prerušavao, stekavši nadimak “Čovjek s tisuću lica”.
Autobiografija iz zatvora
Obrijao bi se na ćelavo, nosio naočale, stavljao lažne brkove. Jednom je u restoranu, vidjevši svoju potjernicu na televiziji, ljudima za susjednim stolom rekao: “Znate, dovoljno je samo malo promijeniti izgled, pa da vas nikada ne uhvate”.
U zatvoru je 1977. napisao autobiografiju “Instinkt smrti”, koja, međutim, nije pretjerano objasnila njegovu ličnost. Prema nekim mišljenjima, on je bio asocijalni psihopat, rođeni kriminalac, no dio javnosti smatrao ga je nekom vrstom Robina Hooda, zbog pljačkanja svemoćnih banaka i uznemiravanja bogataša. I sam je Mesrine volio ideologizirati svoje pothvate, tvrdeći da tako nešto ne bi radio u državi u kojoj se običnim ljudima nudi više životnih šansi. Imao je prijatelja među radikalnim ljevičarima, ali i na terorističkoj sceni toga razdoblja.
Legenda nakon smrti
Kao da mu je bilo suđeno da postane legenda nakon smrti. André Génovčs, producent klasičnih trilera Claudea Chabrola, snimio je 1984. biografski film “Mesrine”, koji je sam i režirao, ali zbog skromnog opsega čitavog projekta, osobitog uspjeha nije bilo. Francuska hard rock grupa Trust nazvala je pjesmu “Instinkt smrti” prema njegovoj autobiografiji, a kanadska grupa Mesrine izravno je preuzela njegovo prezime.
Bizarna je okolnost da je Mesrineovu kćer Sabrinu posvojio francuski filmski poduzetnik Gérard Lebovici, koji je 1984. ubijen s četiri metka u leđa u okolnostima koje nikad nisu razjašnjene. Jedan od glumaca kojima je Lebovici bio menadžer, bio je i Jean-Pierre Cassel, čiji je sin Vincent, suprug lijepe Monice Bellucci, danas najveća francuska glumačka zvijezda. Upravo je Cassel mlađi dobio priliku glumiti ozloglašenog kriminalca u filmu, koji nikako nije htio ponoviti pogreške prethodnog takvog pokušaja. Naime, Thomas Langmann, sin utjecajnog producenta i redatelja Claudea Berrija, čiji je serijal o Asteriksu jedna od najskupljih i najuspješnijih modernih europskih produkcija, uložio je u biografski film o Mesrineu vrtoglavih 80 milijuna dolara te za redatelja angažirao Jean-Francoisa Richeta, koji se prethodno okušao u Hollywoodu novom verzijom “Napada na policijsku stanicu”.
Gužva u kinima
Projekt je koncipiran u dva dijela, a radilo se na autentičnim lokacijama: kada Mesrinea uhićuju u Arkansasu, tada se to tamo zaista i snimalo. U glumačkoj ekipi našao se i Gerard Depardieu, koji je - znakovito - u komediji “Inspektor Baksuz” s pokojnim komičarom Colucheom glumio lik očito inspiriran Mesrineom. Znatni dio budžeta utrošen je na dočaravanje razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina: nije se štedjelo da bi film izgledao što realističnije.
Sudeći prema reakcijama francuske publike i kritike, Langmann nije napravio loš posao. Najprije se krajem listopada u kinima počeo prikazivati “Instinkt smrti”, koji počinje policijskom zasjedom u Porte de Clignancourt, a zatim se niže Mesrineov životopis od služenja vojske u Alžiru do završnog bijega iz Kanade. Film je dosad u Francuskoj vidjelo preko dva milijuna gledatelja, a ponovno su se rasplamsale i polemike je li Mesrinea trebalo onako ubiti ili ne. Redatelj Richet izbjegavao je idealiziranje svoga junaka, ostavljajući u filmu i mučnu scenu u kojoj on pretuče suprugu zato što ga je pokušala zadržati u kući, zahtijevajući da se ponovno ne petlja s gangsterima.
Romantiziran gangster
S druge strane, Casselova je karizma neosporna: teško je ne romantizirati tipa koji želi dobro i uzbudljivo živjeti i pritom zafrkava policiju dvaju kontinenata. Drugi dio, “Državni neprijatelj broj jedan”, počeo se prikazivati prije tri tjedna i gledanost mu je također impresivna. Langmannov najveći ispit bit će ipak odjek u svijetu.
U nas prvi film stiže već narednog četvrtka - zove se jednostavno “Državni neprijatelj broj jedan - prvi dio”, i to mu je jedna od prvih postaja na putu oko svijeta.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....