Ratovi i pokolji događaju se iz dana u dan, ljude po svijetu ubijaju potresi i tsunamiji, smjenjuju se genocidi, ekonomske krize, ekološke drame i tehnološke revolucije. A opet, svemir se oko toga baš ne uzbuđuje: Mjesec se vrti oko zemlje, a Haleyjev komet prođe svakih osamdeset i kusur godina sasvim indiferentan spram naših zemaljskih drama.
No, nema samo na Mliječnom putu fenomena koji se uvijek i nanovo vraćaju, indiferentni spram zemaljskih uzbuđenja. Takve “Haleyjeve komete” poznaje jako dobro i naš kulturni prostor. Te “komete” pojavljuju se svakih par mjeseci na stranicama naših novinama, na tiskovnim konferencijama i u političkim kampanjama. Uzbibaju javnost, uzburkaju ljudima živce, stvore malo dodatne zle krvi, a onda opet nestanu u praznini zaborava. I mogu u Hrvatskoj tutnjati krize, može 160 ljudi svaki dan gubiti posao, mogu u parlamentu sjediti ubojice a u vladi smutljivci, možemo se mi nalaziti pred ekonomskim i tehnološkim raskrižjem - te će “komete” svaki put proletjeti kroz domaći zračni prostor s istom tupom nezainteresiranošću za ljudski, stvarni svijet.
Kao što pouzdano znamo da će se jednom u tri mjeseca u Hrvatskoj rasplamsati polemika oko partizana i ustaša, oko Thompsona i oko Bleiburga, tako s istom pouzdanom sigurnošću možemo biti sigurni da će se barem tri puta godišnje u Hrvatskoj razbuktati debata oko - pravopisa. Svijet se stubokom mijenja, tehnologije i mediji preobražavaju nas kao vrstu, ljudi ozbiljno raspravljaju kad će nestati papirne novine i knjige, hipertekst, twitter i SMS promijenili su tekstovnost i jezik do neprepoznatljivosti - a ipak, svako se malo ponovo nađe neko dokono, učeno društvo koje se lati postavljati odsudno pitanje svih pitanja hrvatske jezične budućnosti: hoćemo li mi, dakle, pisati neću, ili ćemo ipak pisati - ne ću.
Hrvatski, naime, nema pravopis. Ili, točnije - ima dva, a to dvojstvo zakonika ona je strašna malformacija koja brine hrvatsku jezikoslovnu struku i nastavnike materinjeg jezika. Kako novine izvješćuju, čak su se i Crnogorci dali na pisanje pravopisa, dakle i oni će, ti (u našim predodžbama) majušni brđani uskoro dobiti zakonik ispravna pravopisanja, a eto mi, južnoslavenska Atena, zemlja Jagića i Strossmayera, još se gombamo s dubletama i posrćemo po br(j)egovima. Imati dva pravopisa za našu je kulturu isto kao da nemamo nijedan, pa to neriješeno pitanje, ta otvorena kaverna i ta vladavina dubleta u predodžbi ljudi od struke postaje nešto poput nacionalne sramote, takoreći dokaz da projekt zidanja države nismo u potpunosti dovršili i da su ljudi ginuli uzalud.
Stoga se pitanje pravopisne unifikacije pokreće svakih par mjeseci s istom, upornom dosadom, a svaki put kad se nanovo razgori, dobronamjerni ljudi kažu: zatvorite stručnjake u sobu i nek ne iziđu dok se ne slože. Koliko god dobronamjeran, takav stav je naivan. Jer, pitanje pravopisa u svojoj dubokoj srži u Hrvatskoj nikad nije bilo strukovno, nego političko i ideološko pitanje. Rat oko bregova i brjegova možda se vodi strukovnom argumentacijom i finim bodežima analogija i silogizama, ali u svojoj osnovi taj je sukob zapravo ideološka krusada, religijski džihad između onih koji smatraju da treba koliko je moguće istanjiti vezu s jugoslavenskim jezikoslovnim nasljeđem, i onih koji drže da je to nepotrebno, uskogrudno i glupo. Stoga je raspra oko tih 0,2% pravopisnih nedoumica u velikoj mjeri travestija stručne rasprave. U svojoj osnovi, ona je nerješiv, iracionalan i u to ime tvrdoglav boj svjetonazora, vrlo sličan davnim raspravama treba li hrvatski grb počinjati bijelim ili crvenim poljem. Nikad tu nitko nikog neće uvjeriti, jer motivacije narogušenih protivnih strana leže daleko od jezične pragme, u dubokom obiteljskom nasljeđu, ideološkoj prošlosti i političkom imaginariju.
No, zagovarali mi bregove ili brjegove, postoji nešto po čemu su obje strane u dubokoj, uznemirujućoj zabludi. Naime, povikom da hoće jednoznačan i jasan školski pravopis, nastavnici - a s njima i filolozi - dali su do znanja da još uvijek vjeruju u svijet u kojem je jezik objekt javne kontrole, a akteri te kontrole su struka i škola, te u krajnjoj instanci država. Sviđalo se to nekom ili ne, tomu više nije tako, i prestalo je biti tako onog dana kad je u ovoj zemlji umro jednopartijski socijalizam. Ušli smo u jedno drugo vrijeme, u drugu ekonomiju i medijsku kulturu, i ta blažena, naivna zamisao da će filolozi iz kabineta nametnuti općevažeću jezičnu mjeru nije ništa drugo doli - eto, baš to: blažena, naivna zamisao.
Moj klinac ide u četvrti razred. Engleski govori tečno kao hrvatski, a valjano ne piše ni jedan ni drugi. Odrasta u medijskom pejzažu u kojem više nema Baltazara i Pčelice Maje, njegov kulturni krajobraz potpuno je engleski, a rečenice koje prevali preko usta nerijetko zvuče ovako: “na drugom levelu riješio sam kvest”, ili “minimajzao sam vindou da mogu pročitat mejl”. Istodobno, on odrasta u ikavskoj, polučakavskoj sredini, a na televiziji gleda crtiće gdje junaci govore kajkavski, a negativci perfektnu štokavicu. Pošto još nije tinejdžer, ne esemesa se puno, ali kad to počne, mogu samo zamisliti rečenice kao “tnx forwarda sam ti to” ili “javi se ses3”. Cijela ta kakofonija nije jednostavna za hendlanje. Ona ima sastavnice perfektne lingvističke oluje: s jedne strane tu je tehnološka revolucija, s druge kulturna globalizacija, a s treće sociolingvistički obrat u kojem je štokavski izgubio kulturni dignitet i auru visoke kulture, pošto ga odozdo izjedaju jezični utjecaji velikih neštokavskih gradova. U takvim okolnostima bog ne bi mogao pogoditi kakav će jezik za dvadeset godina govoriti moji unuci, ali ono što pouzdano znam da pitanja “ne ću ili neću” te “brjegovi ili bregovi” neće biti visoko na ljestvici najvažnijih.
No, što je možda i važnije - kontrolu nad time kamo će taj jezik poći nema nitko, a najmanje filolozi. Mali okrajak te kontrole imaju mediji i mi novinari, nešto malo škola, nešto ulica, televizija, reperi, glazbeni tekstopisci. Kakav god taj jezik bude, on će biti juha koju nije skuhao jedan čovjek, nego je u nju svatko ubacivao sastojke kako stigne i po volji, upravo onako kako u demokraciji biva. U takvom medijskom pejzažu, deset puta važniji za pravopisni standard bit će “spell-checker” hrvatske verzije Windowsa nego bilo kakav školski pravopis. Ali - pazi tog čuda, taj spell-checker ne proizvode ni Matica niti Akademija, niti neodsanjani, vukojevićevski Državni ured za jezik. Njega - kuku nama - proizvode neki tamo nerdovi u dalekom Redmondu, mjestu u Oregonu koje vjerojatno nećete pronaći ni na zemljovidu. Eto, to je jezični realitet u kome plutamo. Tko to ne razumije, ne razumije kontekst u kojem se hrvatski jezik našao. Jezična suverenost - naime - postala je šašava iluzija, baš isto onako kao i ona ekonomska.