Izvana gledano, za grad Split se naizgled sve može reći osim da mu - manjka identitet. "Nemanje identiteta" u Hrvatskoj se zadugo vezivalo - često i nepravedno - za druge gradove, poput Rijeke ili Zadra, dok se za Split podrazumijevalo da je takoreći užaren od identiteta.
Nema odrasle osobe u ovoj zemlji kojoj na spomen Splita neće u glavi bljesnuti niske slika. Nekad su te slike slike utopijske idile - kavica na Rivi, fjaka, stari spomenici i sjenoviti kafei. Nekad su te slike negativno nabijene - monstruozno ružna suburbija, cementne kuće sa šiljcima armatura, desničarski mitinzi, divlji navijači, Tonči Huljić i orijentalni banci s turskim trenirkama. Ali - kako god bilo - Split je grad koji "zvoni u uhu", ne doima se kao prazni skup, ne-mjesto.
Paradoks je, međutim, da u samom Splitu već godinama dominira diskurs koji govori o "gubitku identiteta". Priča o "gubitku identiteta" koji se dogodio uslijed prekomjernog useljavanja konstantni je motiv govora o Splitu još od kasnih šezdesetih, pri čemu su se "krivci" za taj gubitak u raznim epohama mijenjali.
Split često sebe doživljava kao grad koji se negdje putem pogubio, pri čemu oni koji govore tako ne smatraju Splitom ono što obično ljudi izvana prepoznaju kao "loši Split" - desnilo, cementnu suburbiju, estradu.
"Loši Split" u posljednjih je deset godina postao idealni nacionalni Pedro, mjesto koje biste rado amputirali, koncentrat svega što u Hrvatskoj samo ne volimo, a rado bismo pripisali drugima, sjajni detrdžent za pranje savjesti onih sredina koje su iz tranzicije izišle kao profiteri.
U isto vrijeme, veliki dio ostatka Hrvatske nekritički puši mit o "ko-to-može-platit" i vjeruje u iluziju o mediteranskoj ležernosti, uživanju u životu i jadranskoj Polineziji. Split tako u hrvatskom imaginariju živi podvojeno, odlijepljen na dva "Splita" koji supostoje na mitskoj razini.
Psiholozi kažu da svaka kupnja sa sobom nosi krizu identiteta: želite li kupiti zeleni kostim, postavljate si pitanje - "jesam li ja osoba za zeleni kostim?". A u Splitu se upravo ovih dana događaju dva simultana događaja koji kao preduvjet imaju razgovor o identitetu.
S jedne strane, grad Split od izraelske je ekspertne tvrtke naručio studiju menedžmenta gradske jezgre koja bi trebala dati prijedloge koja je ekonomska i socijalna budućnost povijesnog centra koji je trenutno u previranju iz skvoterskoga geta u upper class vikendaško naselje.
S druge strane, Split je sazvao komisiju stručnjaka kojoj je zadatak na natječaju odabrati gradski stijeg, logotip i kombinaciju boja. Ovakve odluke svaku sredinu neminovno stavljaju pred ogledalo i suočavaju s pitanjima - tko smo? Što nas označava? Kako se vidimo? Kamo idemo?
Glazbeni i likovni kritičar Slobodne Dalmacije Zlatko Gall član je te komisije, a bio je i član skupine koja je pred desetak godina odabrala grafičko rješenje Borisa Ljubičića u kojem riječ "Split" tvori vedutu katedrale i pročelja grada. Gall ovako uspoređuje stanje pred deset godina i sada: "Situacija u kojoj se danas traži promišljanje Splita" zacijelo je posve drukčija od one s početka devedesetih.
Odabrano rješenje - s obrisom zvonika Sv. Duje dobivenog ispisivanjima imena Split - sam je autor Boris Ljubičić duhovito nazvao "piši Split dok se ne umoriš". Iza doskočice mnogi su vidjeli i ljutu potrebu. Jer, novi je splitski logo nastao u vrijeme kad je političkim odlukama nestajalo ime Dalmacije u korist Južne Hrvatske, a Split bio tek sinonim za dešperatnu provincijsku kloaku opterećenu tranzicijskom pljačkom, kriminalom i noćnim miniranjima.
Činilo se da već samo pisanje imena Splita "dok se ne umoriš", u tim okolnostima ima i smisla i koristi. Danas stvari stoje drukčije. Splitu ne treba "pisanje imena" da ga se ne zaboravi već osmišljavanje (novog) identiteta.
A o Splitu danas mnogo govore ne samo spomenički "totemi", nego i jedinstveni fenomen "nematerijalne kulture" - picigin na Bačvicama, ali i kavice na Rivi, "marende" u Fife ili Hvaranina, Matejuška i Peškarija... Pitanje je, naravno, kako splitske sobine ili TBF-ovsko opjevano "splitsko stanje uma" predočiti u znak.
I književnica Olja Savičević, čija je prozna zbirka "Nasmijati psa" ove godina postala malom literarnom senzacijom, slično razmišlja o svom gradu kroz spregu novog i starog: - Palača definira Split, prije svega, i to ne samo kao vizualni i povijesni identitet, nego i kao dio mentaliteta, egocentričnog i splitocentričnog; Split je za svoje građane izrazitije, ili barem glasnije, od ijednog grada u Hrvatskoj, a rekla bih i puno šire, ostao središte svijeta, carski grad, pa nisu nimalo slučajna ona lokalpatriotska zaklinjanja u "najlipši grad na svitu", "nima Splita do Splita", "ništa kontra Splita" i slično.
Ali dio gradskog vizualnog identiteta su i neboderi na Mertojaku ili Splitu 3. Govoreći o ljudima, a ne o spomenicima, prvi mi napamet padaju Smoje i Toma Bebić, a u novije vrijeme, koje nosi i jedan novi, a u biti jako sličan identitet, i T.B.F.
Snimatelj i fotograf Ante Verzotti ističe fotogeničnost Splita: - Split je strašno fotogeničan, jer mu uvijek možeš nalaziti nove motive. Split ima i jednu od najljepših luka, ona je sva čipkasta. Ipak, Verzotti ne misli da simbole treba izvlačiti iz vedute: - Ni New Yorku nije ta vrsta simbola, nikakva zgrada ili nešto slično tako očito, nego - jabuka.
Arhitekt Neno Kezić primjećuje kako Splitu manjka "zgrada-ikona" koja bi obilježila njegov identitet u današnjem vremenu: - Globalna prepoznatljivost Pariza je Eiffelov toranj, Sydneyja opera, Dubaija Burj al Arab, muzej Guggenheim je postavio Bilbao na kartu svijeta. Sve su ovo "zgrade-ikone" koje mogu jednim potezom olovke iscrtati u svakome prepoznatljiv crtež. Upravo u toj njihovoj kvaliteti leži njihova sposobnost identifikacije s gradom u kojem se nalaze.
Tragom ove teme, pokušali smo načiniti mali pojmovnik prostora, ljudi i društvenih fenomena koji se obično na prvu loptu povezuju sa Splitom i tvore njegov identitet. Ovaj popis nema pretenziju na sveobuhvatnost i konačnost, i namjerno je stereotipan, jer smo željeli istražiti opća mjesta. Isto tako, pokušali smo gdje je god moguće potražiti vizualne aplikacije tih simbola i prostora na ručnicima, novčanicama, muralima, reklamama, suvenirima…
Premda je za neke pretenciozne zaključke novinski tekst premalen, čini nam se da u oči odmah upadaju dvije stvari. Prvo, svaki od "vječnih" elemenata splitskog identiteta kroz vrijeme se izrazito mijenjao - bilo fizički, bilo po ideološkim, socijalnim i kulturalnim konotacijama.
Nadalje, izuzevši antiku i palaču, razdoblje koje je najviše "proizvodilo" današnje "vječne" simbole, zapravo je jedno razmjerno novo i kratko razdoblje, koje počinje s Bajamontijevim načelništvom oko 1870-ih, a završava sredinom tridesetih godina 20. stoljeća.
Upravo je to doba stvorilo najviše "drevnih" simbola Splita: Rivu, Marjan, Prokurative, Bačvice - a gotovo su svi ti prostori nastali kao prostori hedonističke građanske dokolice. Ujedno, to je razdoblje koje je najjače ovjekovječeno u simboličkoj proizvodnji: u operetama, TV serijama, prozi, memoaristici i pop glazbi Tijardovića, Smoje, Bettize, Uvodića, Begovića, Fiamenga.
Ono što Split još uvijek pozitivno izdvaja od ostale hrvatske provincije i "provincije" velika je simbolička proizvodnja - pisci, novinari, skladatelji, estradnjaci, filmski autori. Nije slučajno što čak troje naših sugovornika za marker novog Splita ističe - TBF. Ali, ako je Split i zadržao sposobnost da govori o sebi, nekako se čini da je izgubio sposobnost da proizvodi komunalne simbole koji objedinjuju: o tome lijepo govori i žestoka polarizacija oko nove Rive.
Tranzicijski kontekst i dominantna kultura agresivnog egoizma onemogućuju nam i da zamislimo velike filantropske, municipalne zahvate kakvi su 1900-ih bili pošumljavanje Marjana ili dobrotvorna gradnja Prokurativa i kazališta. Gekkova krilatica "greed is good" (gramzivost je dobra) možda je vrijedila u filmu "Wall Street", ali mediteranskom municipalnom društvu nije donijela ništa dobra.
Jurica Pavičić;Ivica Profaca
Nema odrasle osobe u ovoj zemlji kojoj na spomen Splita neće u glavi bljesnuti niske slika. Nekad su te slike slike utopijske idile - kavica na Rivi, fjaka, stari spomenici i sjenoviti kafei. Nekad su te slike negativno nabijene - monstruozno ružna suburbija, cementne kuće sa šiljcima armatura, desničarski mitinzi, divlji navijači, Tonči Huljić i orijentalni banci s turskim trenirkama. Ali - kako god bilo - Split je grad koji "zvoni u uhu", ne doima se kao prazni skup, ne-mjesto.
Paradoks je, međutim, da u samom Splitu već godinama dominira diskurs koji govori o "gubitku identiteta". Priča o "gubitku identiteta" koji se dogodio uslijed prekomjernog useljavanja konstantni je motiv govora o Splitu još od kasnih šezdesetih, pri čemu su se "krivci" za taj gubitak u raznim epohama mijenjali.
|
|
|
| SVETI DUJE | POGLED S VIDILICE
|
DIO
KLECIJANOVA PALAČA
|
Split često sebe doživljava kao grad koji se negdje putem pogubio, pri čemu oni koji govore tako ne smatraju Splitom ono što obično ljudi izvana prepoznaju kao "loši Split" - desnilo, cementnu suburbiju, estradu.
"Loši Split" u posljednjih je deset godina postao idealni nacionalni Pedro, mjesto koje biste rado amputirali, koncentrat svega što u Hrvatskoj samo ne volimo, a rado bismo pripisali drugima, sjajni detrdžent za pranje savjesti onih sredina koje su iz tranzicije izišle kao profiteri.
U isto vrijeme, veliki dio ostatka Hrvatske nekritički puši mit o "ko-to-može-platit" i vjeruje u iluziju o mediteranskoj ležernosti, uživanju u životu i jadranskoj Polineziji. Split tako u hrvatskom imaginariju živi podvojeno, odlijepljen na dva "Splita" koji supostoje na mitskoj razini.
Psiholozi kažu da svaka kupnja sa sobom nosi krizu identiteta: želite li kupiti zeleni kostim, postavljate si pitanje - "jesam li ja osoba za zeleni kostim?". A u Splitu se upravo ovih dana događaju dva simultana događaja koji kao preduvjet imaju razgovor o identitetu.
S jedne strane, grad Split od izraelske je ekspertne tvrtke naručio studiju menedžmenta gradske jezgre koja bi trebala dati prijedloge koja je ekonomska i socijalna budućnost povijesnog centra koji je trenutno u previranju iz skvoterskoga geta u upper class vikendaško naselje.
 |
 |
 |
| BRNISTRA
|
POLJUD
|
MARJAN
|
S druge strane, Split je sazvao komisiju stručnjaka kojoj je zadatak na natječaju odabrati gradski stijeg, logotip i kombinaciju boja. Ovakve odluke svaku sredinu neminovno stavljaju pred ogledalo i suočavaju s pitanjima - tko smo? Što nas označava? Kako se vidimo? Kamo idemo?
Glazbeni i likovni kritičar Slobodne Dalmacije Zlatko Gall član je te komisije, a bio je i član skupine koja je pred desetak godina odabrala grafičko rješenje Borisa Ljubičića u kojem riječ "Split" tvori vedutu katedrale i pročelja grada. Gall ovako uspoređuje stanje pred deset godina i sada: "Situacija u kojoj se danas traži promišljanje Splita" zacijelo je posve drukčija od one s početka devedesetih.
Odabrano rješenje - s obrisom zvonika Sv. Duje dobivenog ispisivanjima imena Split - sam je autor Boris Ljubičić duhovito nazvao "piši Split dok se ne umoriš". Iza doskočice mnogi su vidjeli i ljutu potrebu. Jer, novi je splitski logo nastao u vrijeme kad je političkim odlukama nestajalo ime Dalmacije u korist Južne Hrvatske, a Split bio tek sinonim za dešperatnu provincijsku kloaku opterećenu tranzicijskom pljačkom, kriminalom i noćnim miniranjima.
Činilo se da već samo pisanje imena Splita "dok se ne umoriš", u tim okolnostima ima i smisla i koristi. Danas stvari stoje drukčije. Splitu ne treba "pisanje imena" da ga se ne zaboravi već osmišljavanje (novog) identiteta.
 |
 |
 |
| BAJAMONTUŠA
|
PROKURATIVE
|
JUGOPLASTIKA
|
A o Splitu danas mnogo govore ne samo spomenički "totemi", nego i jedinstveni fenomen "nematerijalne kulture" - picigin na Bačvicama, ali i kavice na Rivi, "marende" u Fife ili Hvaranina, Matejuška i Peškarija... Pitanje je, naravno, kako splitske sobine ili TBF-ovsko opjevano "splitsko stanje uma" predočiti u znak.
I književnica Olja Savičević, čija je prozna zbirka "Nasmijati psa" ove godina postala malom literarnom senzacijom, slično razmišlja o svom gradu kroz spregu novog i starog: - Palača definira Split, prije svega, i to ne samo kao vizualni i povijesni identitet, nego i kao dio mentaliteta, egocentričnog i splitocentričnog; Split je za svoje građane izrazitije, ili barem glasnije, od ijednog grada u Hrvatskoj, a rekla bih i puno šire, ostao središte svijeta, carski grad, pa nisu nimalo slučajna ona lokalpatriotska zaklinjanja u "najlipši grad na svitu", "nima Splita do Splita", "ništa kontra Splita" i slično.
Ali dio gradskog vizualnog identiteta su i neboderi na Mertojaku ili Splitu 3. Govoreći o ljudima, a ne o spomenicima, prvi mi napamet padaju Smoje i Toma Bebić, a u novije vrijeme, koje nosi i jedan novi, a u biti jako sličan identitet, i T.B.F.
Snimatelj i fotograf Ante Verzotti ističe fotogeničnost Splita: - Split je strašno fotogeničan, jer mu uvijek možeš nalaziti nove motive. Split ima i jednu od najljepših luka, ona je sva čipkasta. Ipak, Verzotti ne misli da simbole treba izvlačiti iz vedute: - Ni New Yorku nije ta vrsta simbola, nikakva zgrada ili nešto slično tako očito, nego - jabuka.
 |
 |
 |
| SMOJE/TIJARDOVIĆ/UVODIĆ
|
HAJDUK
|
BAČVICE
|
Arhitekt Neno Kezić primjećuje kako Splitu manjka "zgrada-ikona" koja bi obilježila njegov identitet u današnjem vremenu: - Globalna prepoznatljivost Pariza je Eiffelov toranj, Sydneyja opera, Dubaija Burj al Arab, muzej Guggenheim je postavio Bilbao na kartu svijeta. Sve su ovo "zgrade-ikone" koje mogu jednim potezom olovke iscrtati u svakome prepoznatljiv crtež. Upravo u toj njihovoj kvaliteti leži njihova sposobnost identifikacije s gradom u kojem se nalaze.
Tragom ove teme, pokušali smo načiniti mali pojmovnik prostora, ljudi i društvenih fenomena koji se obično na prvu loptu povezuju sa Splitom i tvore njegov identitet. Ovaj popis nema pretenziju na sveobuhvatnost i konačnost, i namjerno je stereotipan, jer smo željeli istražiti opća mjesta. Isto tako, pokušali smo gdje je god moguće potražiti vizualne aplikacije tih simbola i prostora na ručnicima, novčanicama, muralima, reklamama, suvenirima…
Premda je za neke pretenciozne zaključke novinski tekst premalen, čini nam se da u oči odmah upadaju dvije stvari. Prvo, svaki od "vječnih" elemenata splitskog identiteta kroz vrijeme se izrazito mijenjao - bilo fizički, bilo po ideološkim, socijalnim i kulturalnim konotacijama.
Nadalje, izuzevši antiku i palaču, razdoblje koje je najviše "proizvodilo" današnje "vječne" simbole, zapravo je jedno razmjerno novo i kratko razdoblje, koje počinje s Bajamontijevim načelništvom oko 1870-ih, a završava sredinom tridesetih godina 20. stoljeća.
Upravo je to doba stvorilo najviše "drevnih" simbola Splita: Rivu, Marjan, Prokurative, Bačvice - a gotovo su svi ti prostori nastali kao prostori hedonističke građanske dokolice. Ujedno, to je razdoblje koje je najjače ovjekovječeno u simboličkoj proizvodnji: u operetama, TV serijama, prozi, memoaristici i pop glazbi Tijardovića, Smoje, Bettize, Uvodića, Begovića, Fiamenga.
 |
 |
| ŠKVER
|
ESTRADA
|
Ono što Split još uvijek pozitivno izdvaja od ostale hrvatske provincije i "provincije" velika je simbolička proizvodnja - pisci, novinari, skladatelji, estradnjaci, filmski autori. Nije slučajno što čak troje naših sugovornika za marker novog Splita ističe - TBF. Ali, ako je Split i zadržao sposobnost da govori o sebi, nekako se čini da je izgubio sposobnost da proizvodi komunalne simbole koji objedinjuju: o tome lijepo govori i žestoka polarizacija oko nove Rive.
Tranzicijski kontekst i dominantna kultura agresivnog egoizma onemogućuju nam i da zamislimo velike filantropske, municipalne zahvate kakvi su 1900-ih bili pošumljavanje Marjana ili dobrotvorna gradnja Prokurativa i kazališta. Gekkova krilatica "greed is good" (gramzivost je dobra) možda je vrijedila u filmu "Wall Street", ali mediteranskom municipalnom društvu nije donijela ništa dobra.
Jurica Pavičić;Ivica Profaca
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....