Split je najveći grad u Dalmaciji, njezina kršćanska metropola (i time nasljednik antičkoga glavnoga grada Solina), a do 1828 bio je sjedište hrvatskoga katoličkog primasa. U njemu je začeta historiografija na tlu Hrvatske i hrvatska autorska književnost, u njemu su rođeni velikani popularne glazbe svog vremena: Suppé, Gotovac, Tijardović, Runjić.
Škrti megaloman, Split je sagradio najveću kazališnu zgradu na Balkanu kad nije imao ansambl, katedralu je utjerao u tuđu grobnicu ali je sazdao najveći zvonik, rječit simbol svog kampanilizma (zajedno s kampanilizmom svojih varoša: vjekovit je bio sukob Veloga i Lučca).
Split je sredina vječnih polarizacija i sukoba, bez obzira na povod (što estradniji, to bolje: v. teatar i balun). Samo sam iz Splita mogao dobiti pismo lokalnog nasilnika koji mi poručuje da će mi se “popišati na materin grob” i snimak staviti na Facebook, jer sam s nepoštovanjem pisao o Ahmedinedžadu.
To je grad bučnih bundžija, ali u završnici uvijek sklon pobjedniku.
Miljenko Smoje je tvrdio da Split treba samo pokriti šatorom i dobiti najveći cirkus na svijetu
“Split” je u hrvatskome posuđenica nedovoljno jasna podrijetla. Najjednostavnije je povjerovati da je njegovo antičko grčko ime Aspálathos preuzet od istoimena naziva biljke (kako se negdje na Mediteranu zove genista acanthoclada, negdje pak calicotome villosa, a blizu Splita raste im nalik spartium junceum, odnosno Genista juncea, tj. žuka ili brnistra). Tako je smatrao još Frane Bulić, pa Grga Novak. Latinska varijanta Spalatum (u ablativu: Spalato) zabilježena je na Peuntigeriani u I stoljeću. Iako preimenovan u Spljet, Split se odupro ijekaviziranju koje je “stvorilo” Osijek i Rijeku.