SPLIT
- Strasti uzburkane uređenjem splitske rive ne smiruju se ni godinu i pol dana nakon što je najvažniji društveni prostor u Splitu dobio modernistički izgled.
U raspravu oko uređenja rive uključili su se svi, od običnih građana organiziranih u udruge, koji su prikupili 12.000 potpisa protiv ovakvog uređenja, splitskih intelektualaca okupljenih u Društvo prijatelja kulturne baštine, političkih stranaka do samog direktora Svjetskog centra za kulturnu baštinu pri UNESCO-u Francesca Bandarina. Veliko zanimanje za rivu razumljivo je jer je smještena ispred srednjovjekovne povijesne jezgre Splita i Dioklecijanove palače, pa tako čini dio prostora koji je UNESCO 1979. zaštitio kao svjetsku kulturnu baštinu.
Protivnicima uređenja rive prema projektu Studija 3LHD smetaju tzv. tehnobetonske ploče kojima je riva popločena, nosače tendi drže pregolemim i nefunkcionalnim, stolice neudobnima, rasvjetna tijela zovu vješalima i slično.
S druge strane, stručnjaci UNESCO-a ocijenili su da projekt značajno poboljšava stanje stare jezgre upisane na listu svjetske kulturne baštine jer uključuje obnovu infrastrukture, racionalizira korištenje i namjenu prostora te protočnost pješačkog prometa. Zagovornici nove rive ističu kako je šarm Splita upravo u povijesnoj slojevitosti grada u kojemu se nalaze renesansne palače uz ribarske kućice.
Također vole istaknuti kako je natječaj koji je proveden za rivu bio najbolje organizirani arhitektonski natječaj u Splitu, te da je to jedini projekt koji je počela jedna vlast, predvođena SDP-om, a dovršila druga, predvođena HDZ-om.
Uređena splitska riva do sada pobrala niz stručnih, međunarodnih i domaćih, nagrada i priznanja, a stolica Riva, koju je skupina Numen/ForUse dizajnirala baš za splitsku rivu, u ponedjeljak je osvojila prvu nagradu u kategoriji industrijskog dizajna.
Riva je dobila pravi urbani karakter početka 21. st.
Na lokalnoj televiziji K5 često se prikazuju dokumentarni filmovi o Rivi iz raznih razdoblja. Te snimke gledao sam mnogo puta i svaki put zaključio kako je Riva bila najbolja 70-ih prošlog stoljeća. Kasnih 60-ih Pjaca je postala pretijesna za dnevni boravak Splićana i mnoštvo ljudi prelilo se na Rivu. Crni asfalt okupan suncem, vreva ljudi, auti i motori, autobusi se čekaju u gomilama, satima...
Ja sam tada imao 18 godina, a na svaki četvorni metar stajale su barem dvije zgodne cure moje dobi. Sjedili bi na zidiću uz more i čekali autobus. I do mraka ako treba, iako je do kuće bilo samo 20 minuta hoda. Autobusi odavno ne prolaze Rivom, prometa nema od sredine ‘80-ih, a profil Rive s jasnim konturama kolnika, pločnika, asfalt s bezbroj rupa zadržali su se. Navike Splićana se mijenjaju. Više nisu dovoljni zidići, ispija se kava, niču stolci i stolovi, množe se štekati, razapinju šatorska krila, bez reda, prema osobnim zamislima vlasnika kafića i restorana. Sve skupa pomalo nalikuje na cirkus. Došlo je krajnje vrijeme za veliko spremanje.
Iskustvo pokazuje da takvi zahvati uglavnom imaju negativne reakcije. Vjerojatno nešto s vremenom, osim što postaje staro, postaje i drago. Postaje navika. Primjer za to je i splitski Đardin. Bio je toliko zapušten da je “pošteni” svijet izbjegavao proći njime. Realiziran je projekt Podrecce, arhitekta iz Beča, i svi su se naglo probudili: uništena povijest Splita. Posječena bolesna stabla jako su uzbudila javnost. Danas park s novim stablima, održavanom hortikulturom, klupama koje ne nalikuju na one iz ponude “Pevec - vrtna oprema” i modernom rasvjetom živi punim životom. Drugo iskustvo kaže da se natječaji često koriste u predizborne svrhe te se raspisuju na kraju mandata jedne vlasti. Dobije se rezultat koji izaziva dužnu pažnju javnosti, ali koji nikog ne obvezuje (kazališni trg u Splitu).
Treće iskustvo kaže da iza tako velikih projekata mora stajati ozbiljan program. U splitskom slučaju već same podloge i raspis pokazali su da se nije ozbiljno pristupilo. Bez ozbiljne analize i jasne ideje u širem smislu - uključujući početak i kraj Rive, istočnu obalu, rješenje prometa u cjelini - nisu se mogle očekivati senzacionalne promjene. Najkritičnija točka je istočni ulaz na Rivu u kojoj se križaju sve moguće veze (autobusi, željeznica, brodovi), parking do južnog ulaza u palaču, kiosci za kupnju karata, štandovi, pazar. Zamislite ulaz na Rivu preko parkirališta.
No što je, tu je: svelo se sve na “kozmetičko dotjerivanje” srednjeg dijela Rive na dvjestotinjak metara dužine. Dobili smo u pažljivoj proceduri, s ozbiljnim žirijem, zasluženi prvonagrađeni rad zagrebačkog studija 3LHD-a.
Odlika njihova rada su inteligentna rješenja.
Projektanti su postavili mrežu jednakih polja preko čitavog prostora Rive, a zatim unutar njih rješavali funkcionalne površine. Otoci tako tretiranih ploha redaju se u jasnom zoningu. Dobili smo jasnu diferencijaciju površina. Štekati udaljeni od objekta, šetnica uz izloge, štekati s tendama, šetnica i lungomare odvojeni pasažom zelenila. Pikselizacija kao metoda provedena je od pročelja palače sve do mora i ostvarena je na nenametljiv način koji ostavlja dovoljno slobode za nove scenarije. Šteta što autorima nije ostavljena veća sloboda u izboru tekstura i boja materijala (odnosno dosljedna realizacija natječaja). Boja pogotovo nedostaje kad je refleksija sunca na bjelini tako jaka da ne pomažu ni naočale.
Dojam je sasvim drukčiji noću kad rasvjeta stvara novi kvalitetan ugođaj. Rasvjeta također potencira prostorni zoning. Primarna rasvjeta naglašava glavnu plohu šetnice, dok rasvjeta niže razne u zoni zelenila i klupa stvara intimniji ambijent. Sekundarna rasvjeta pročelja daje novu (treću) dimenziju Rive koja dosad nije bila potencirana. Red nosača rasvjetnih tijela - koji su, zajedno sa stupovima tendi, izvor najvećih kritika - jedino je moguć. Usporedio bih rješenje rasvjete Marmontove ulice u kojoj se osjeća bespotreban višak rasvjetnih tijela. Ovdje se osjeća mjera i manje ih nije moglo biti. Dojam noćnog kadra je izvanredan uz kontekst načina korištenja prostora: šetači, performeri, intimni kutci, muzika - sve ima svoje mjesto.
Dnevni kadar je nešto lošiji. Već spomenuta bjelina, nedovoljna površina hlada ljeti, ista oprema štekata kafića i restorana svakako su primjedbe koje se mogu uvažiti. Naročito se to odnosi na izloge poslovnih prostora koji su ostali nezaštićeni od sunca. Najkvalitetnije što smo dobili, osim jasnih diferencijacija površina, je novi doživljaj prostornosti formiran u odnosu na horizontalne površine i vertikalno pročelje. Ovakva, moderno dizajnirana Riva još više akcentira jedinstvenost i ljepotu palače. Kad se Riva želi prikazati kao loš projekt, tada se upotrijebi fotografija gdje se preklope sve vertikale stupova i pretvore u zid. To je manipulacija jer taj kadar postoji samo gledan u jednoj točki. Međutim, Riva nije ulica i ti su isti stupovi iz svih drugih pozicija prozračni. Za razliku od palmi, visinom i širinom ne skrivaju pogled na palaču.
Riva je suvereno riješen javni prostor. Izbjegnute su zamke urbanog kiča koji tako često susrećemo. Izbjegnute su zamke “malomišćanske”, nostalgičarske vizije, recimo plinskih svjetiljki i drugih akvalerskih rekvizita. Prostoru je dat suvremeni urbani karakter početka 21. stoljeća. Pri tome pročelje Palače u kontrasnosti rješenja samo je dobilo na važnosti. Čovjek je doveden u fokus događaja, a ti ljudi nismo mi koji žalimo za šezdesetima, sedamdesetima i ne znam kojim najboljim godinama, nego generacije onih Splićana koje dolaze, a one će sasvim sigurno naći sebe na ovakvoj Rivi.
‘Uređenje’ rive je krivi projekt na krivom mjestu
Ovaj tekst i moji stavovi u vezi s Rivom zapravo su sažetak svega što je Društvo za zaštitu kulturne baštine do danas javno izreklo o “uređenju” naše Rive. Mnogo smo puta argumentirano ukazivali na neprihvatljiv “modernistički i smjeli” pristup uređenju povijesnog prostora, a naročito na parcijalno rješavanje jedinstvenog povijesno definiranog prostora, i to rješavanje samo središnjeg dijela Rive bez njenih organskih dijelova, istočnog i zapadnog dijela.
Uređenje Rive trebalo se dogoditi, ali ne kao uređenje samo središnjeg dijela i ne u direktnom srazu s postojećom povijesnom matricom i Dioklecijanovom palačom, pa se može reći da se dogodio krivi projekt na krivome mjestu.
“Uređenje” Rive prema prvonagrađenom natječajnom radu grupe 3 LHD iz Zagreba jednako doživljava i akademik Nenad Cambi kada javno piše da je “projekt Rive izdvojen iz ambijenta u koji je nasilno implantiran, zbog čega je Dioklecijanova palača doživjela neviđenu degradaciju. Današnjom Rivom dominiraju tende i rasvjeta kao da smo na nekoj od američkih rivijera...”!
Ovo mišljenje je srž svih naših kritika, od izbora projekta do njegove realizacije. Napominjem kako je to rješenje usvojeno u užem krugu jedne struke (arhitekti) iako se radi o multidisciplinarnom problemu, uz svesrdnu “pomoć” konzervatorske službe u Splitu i aktualne vlasti, a bez adekvatnog uvida javnosti i stručno-znanstvenih institucija. A radi se o javnom prostoru - stoljećima definiranoj povijesnoj cjelini.
Upozoravali smo i o neprihvatljivom izboru materijala (beton, čelik, plastika), kao i urbane opreme, a naročito na nosače tendi, “vješala” za rasvjetu, uniformiranu i tobožnju modernu ugostiteljsku opremu, neadekvatno hortikulturno rješenje, posebno zaprepašćujući odnos prema najnovijim arheološkim nalazima koji su zauvijek zarobljeni debelim slojem betona za svakog namjernika ostali zauvijek nevidljivim.
Nakon godinu i pol “korištenja” ovako uređene Rive, samo se može utvrditi da smo dobili hladan, sterilni prostor, bez intimnosti i nekadašnje privlačnosti. Riva je izgubila draž, toplinu i, što je najvažnije, organsko jedinstvo povijesne sredine.Spom eničko naslijeđe dovedeno je u pogrešni kontekst, sraz starog i novog je u potpunom neskladu. Stoga nije čudno što su se početkom ove godine pojedini akteri ovog rješenja izjašnjavali za određene intervencije, za tzv. reprojektiranje - novo modeliranje, kako bi se dogovorom došlo do “jednog normalnog rješenja” (konzervator mr. sc. J. Belamarić, n.pr.)
Nije čudno ni što je Poglavarstvo grada Splita 8. veljače 2008. godine osnovalo Radnu grupu za Rivu i imenovalo njezine članove sa zadatkom da sagledaju otvorene teme u funkcioniranju urbane opreme Rive i njenih prostornih dijelova te da predlože mjere za unapređenje funkcioniranja istih, a o čemu će Gradsko poglavarstvo donijeti odluku. Kao koordinator Radne grupe mogu svjedočiti da je grupa kroz mjesec dana rada predala Poglavarstvu Prijedlog mjera za unapređenje funkcioniranja prostornih dijelova i urbane opreme Rive (9. 3. 2008).
Do danas Poglavarstvo nije donijelo odluku u vezi s tim.
Radi ovakvog odnosa prema Društvu za zaštitu kulturne baštine i njegovim uvaženim članovima koji su svoj profesionalni vijek uglavnom posvetili Splitu i njegovim vrijednostima, te odnosa prema “vlastitoj” Radnoj grupi (u kojoj su aktivno sudjelovali i predstavnici Društva arhitekata Split), želim iznijeti svoja kritična razmišljanja na pojedine urbane elemente, na njihovu nefunkcionalnost i prostornu dispoziciju.
- Upotreba tzv. tehno-betona za opločenje ne može se opravdati. Kamen je nezamjenljiv materijal, jedan od elemenata naše veze s Mediteranom. Trebao je biti jedan od elemenata organske veze Rive s povijesnom baštinom, ali kroz nove oblike sukladne našem vremenu.
- Platnene tende, stolovi i stolice štekata dizajnirani su za čitav prostor uniformirano, što je suprotnost mediteranskom ugođaju bogatom bojama. Sve djeluje monotono, a propisan namještaj neudobno i nefunkcionalno. Posljedica toga je pojedinačna zamjena ovog inventara od samih ugostitelja po načelu “sam svoj majstor”.
- Nosači nefunkcionalnih tendi su masivni i nametljivi pa predstavljaju posebnu “senzaciju” (pojam autora) na ovom povijesnom prostoru, a čitavo rješenje je takvo da zaklanja pogled na pročelje graditeljskog naslijeđa, a sama forma je u velikoj suprotnosti s povijesnim ambijentom. Ovi nosači zaista odudaraju od svega, tako je jedna sporedna stvar postala glavna u vizuri i doživljaju prostora. Pred antičkim zidinama ispriječila se gusta mreža predimenzioniranih i nefunkcionalnih stupova - dizalica, koji su obezvrijedili sve što se nalazi iza njih.
- Rasvjeta je posebni problem (vješala s južne strane partera Rive), a koliko se lutalo pokazuju i rješenja gdje su se kabeli direktno pričvrstili klinovima na zidine pročelja Dioklecijanove palače - nezamislivo!
- Hortikulturno rješenje i stanje uređenih površina traže neprestanu zamjenu raslinja biljkama koje mogu odolijevati utjecaju mora.
Sve zajedno - hladno, uniformirano, nefunkcionalno, ljeti kod velikih vrućina neupotrebljivo, po kiši opasno... - i tako, umjesto afirmacije povijesne jezgre i palače, dobivamo konfliktnu situaciju u najgorem obliku. Napravljene su neke povijesne greške koje se ne mogu ispraviti pa je neophodno popraviti ono što se sada može, dakle postupiti prema prijedlozima Radne grupe za Rivu, koji leže negdje u ladicama Poglavarstva.
Duška Čolović/EPEHA
U raspravu oko uređenja rive uključili su se svi, od običnih građana organiziranih u udruge, koji su prikupili 12.000 potpisa protiv ovakvog uređenja, splitskih intelektualaca okupljenih u Društvo prijatelja kulturne baštine, političkih stranaka do samog direktora Svjetskog centra za kulturnu baštinu pri UNESCO-u Francesca Bandarina. Veliko zanimanje za rivu razumljivo je jer je smještena ispred srednjovjekovne povijesne jezgre Splita i Dioklecijanove palače, pa tako čini dio prostora koji je UNESCO 1979. zaštitio kao svjetsku kulturnu baštinu.
Protivnicima uređenja rive prema projektu Studija 3LHD smetaju tzv. tehnobetonske ploče kojima je riva popločena, nosače tendi drže pregolemim i nefunkcionalnim, stolice neudobnima, rasvjetna tijela zovu vješalima i slično.
S druge strane, stručnjaci UNESCO-a ocijenili su da projekt značajno poboljšava stanje stare jezgre upisane na listu svjetske kulturne baštine jer uključuje obnovu infrastrukture, racionalizira korištenje i namjenu prostora te protočnost pješačkog prometa. Zagovornici nove rive ističu kako je šarm Splita upravo u povijesnoj slojevitosti grada u kojemu se nalaze renesansne palače uz ribarske kućice.
Također vole istaknuti kako je natječaj koji je proveden za rivu bio najbolje organizirani arhitektonski natječaj u Splitu, te da je to jedini projekt koji je počela jedna vlast, predvođena SDP-om, a dovršila druga, predvođena HDZ-om.
Uređena splitska riva do sada pobrala niz stručnih, međunarodnih i domaćih, nagrada i priznanja, a stolica Riva, koju je skupina Numen/ForUse dizajnirala baš za splitsku rivu, u ponedjeljak je osvojila prvu nagradu u kategoriji industrijskog dizajna.
Riva je dobila pravi urbani karakter početka 21. st.
Na lokalnoj televiziji K5 često se prikazuju dokumentarni filmovi o Rivi iz raznih razdoblja. Te snimke gledao sam mnogo puta i svaki put zaključio kako je Riva bila najbolja 70-ih prošlog stoljeća. Kasnih 60-ih Pjaca je postala pretijesna za dnevni boravak Splićana i mnoštvo ljudi prelilo se na Rivu. Crni asfalt okupan suncem, vreva ljudi, auti i motori, autobusi se čekaju u gomilama, satima...
Ja sam tada imao 18 godina, a na svaki četvorni metar stajale su barem dvije zgodne cure moje dobi. Sjedili bi na zidiću uz more i čekali autobus. I do mraka ako treba, iako je do kuće bilo samo 20 minuta hoda. Autobusi odavno ne prolaze Rivom, prometa nema od sredine ‘80-ih, a profil Rive s jasnim konturama kolnika, pločnika, asfalt s bezbroj rupa zadržali su se. Navike Splićana se mijenjaju. Više nisu dovoljni zidići, ispija se kava, niču stolci i stolovi, množe se štekati, razapinju šatorska krila, bez reda, prema osobnim zamislima vlasnika kafića i restorana. Sve skupa pomalo nalikuje na cirkus. Došlo je krajnje vrijeme za veliko spremanje.
Iskustvo pokazuje da takvi zahvati uglavnom imaju negativne reakcije. Vjerojatno nešto s vremenom, osim što postaje staro, postaje i drago. Postaje navika. Primjer za to je i splitski Đardin. Bio je toliko zapušten da je “pošteni” svijet izbjegavao proći njime. Realiziran je projekt Podrecce, arhitekta iz Beča, i svi su se naglo probudili: uništena povijest Splita. Posječena bolesna stabla jako su uzbudila javnost. Danas park s novim stablima, održavanom hortikulturom, klupama koje ne nalikuju na one iz ponude “Pevec - vrtna oprema” i modernom rasvjetom živi punim životom. Drugo iskustvo kaže da se natječaji često koriste u predizborne svrhe te se raspisuju na kraju mandata jedne vlasti. Dobije se rezultat koji izaziva dužnu pažnju javnosti, ali koji nikog ne obvezuje (kazališni trg u Splitu).
Treće iskustvo kaže da iza tako velikih projekata mora stajati ozbiljan program. U splitskom slučaju već same podloge i raspis pokazali su da se nije ozbiljno pristupilo. Bez ozbiljne analize i jasne ideje u širem smislu - uključujući početak i kraj Rive, istočnu obalu, rješenje prometa u cjelini - nisu se mogle očekivati senzacionalne promjene. Najkritičnija točka je istočni ulaz na Rivu u kojoj se križaju sve moguće veze (autobusi, željeznica, brodovi), parking do južnog ulaza u palaču, kiosci za kupnju karata, štandovi, pazar. Zamislite ulaz na Rivu preko parkirališta.
No što je, tu je: svelo se sve na “kozmetičko dotjerivanje” srednjeg dijela Rive na dvjestotinjak metara dužine. Dobili smo u pažljivoj proceduri, s ozbiljnim žirijem, zasluženi prvonagrađeni rad zagrebačkog studija 3LHD-a.
Odlika njihova rada su inteligentna rješenja.
Projektanti su postavili mrežu jednakih polja preko čitavog prostora Rive, a zatim unutar njih rješavali funkcionalne površine. Otoci tako tretiranih ploha redaju se u jasnom zoningu. Dobili smo jasnu diferencijaciju površina. Štekati udaljeni od objekta, šetnica uz izloge, štekati s tendama, šetnica i lungomare odvojeni pasažom zelenila. Pikselizacija kao metoda provedena je od pročelja palače sve do mora i ostvarena je na nenametljiv način koji ostavlja dovoljno slobode za nove scenarije. Šteta što autorima nije ostavljena veća sloboda u izboru tekstura i boja materijala (odnosno dosljedna realizacija natječaja). Boja pogotovo nedostaje kad je refleksija sunca na bjelini tako jaka da ne pomažu ni naočale.
Dojam je sasvim drukčiji noću kad rasvjeta stvara novi kvalitetan ugođaj. Rasvjeta također potencira prostorni zoning. Primarna rasvjeta naglašava glavnu plohu šetnice, dok rasvjeta niže razne u zoni zelenila i klupa stvara intimniji ambijent. Sekundarna rasvjeta pročelja daje novu (treću) dimenziju Rive koja dosad nije bila potencirana. Red nosača rasvjetnih tijela - koji su, zajedno sa stupovima tendi, izvor najvećih kritika - jedino je moguć. Usporedio bih rješenje rasvjete Marmontove ulice u kojoj se osjeća bespotreban višak rasvjetnih tijela. Ovdje se osjeća mjera i manje ih nije moglo biti. Dojam noćnog kadra je izvanredan uz kontekst načina korištenja prostora: šetači, performeri, intimni kutci, muzika - sve ima svoje mjesto.
Dnevni kadar je nešto lošiji. Već spomenuta bjelina, nedovoljna površina hlada ljeti, ista oprema štekata kafića i restorana svakako su primjedbe koje se mogu uvažiti. Naročito se to odnosi na izloge poslovnih prostora koji su ostali nezaštićeni od sunca. Najkvalitetnije što smo dobili, osim jasnih diferencijacija površina, je novi doživljaj prostornosti formiran u odnosu na horizontalne površine i vertikalno pročelje. Ovakva, moderno dizajnirana Riva još više akcentira jedinstvenost i ljepotu palače. Kad se Riva želi prikazati kao loš projekt, tada se upotrijebi fotografija gdje se preklope sve vertikale stupova i pretvore u zid. To je manipulacija jer taj kadar postoji samo gledan u jednoj točki. Međutim, Riva nije ulica i ti su isti stupovi iz svih drugih pozicija prozračni. Za razliku od palmi, visinom i širinom ne skrivaju pogled na palaču.
Riva je suvereno riješen javni prostor. Izbjegnute su zamke urbanog kiča koji tako često susrećemo. Izbjegnute su zamke “malomišćanske”, nostalgičarske vizije, recimo plinskih svjetiljki i drugih akvalerskih rekvizita. Prostoru je dat suvremeni urbani karakter početka 21. stoljeća. Pri tome pročelje Palače u kontrasnosti rješenja samo je dobilo na važnosti. Čovjek je doveden u fokus događaja, a ti ljudi nismo mi koji žalimo za šezdesetima, sedamdesetima i ne znam kojim najboljim godinama, nego generacije onih Splićana koje dolaze, a one će sasvim sigurno naći sebe na ovakvoj Rivi.
‘Uređenje’ rive je krivi projekt na krivom mjestu
Ovaj tekst i moji stavovi u vezi s Rivom zapravo su sažetak svega što je Društvo za zaštitu kulturne baštine do danas javno izreklo o “uređenju” naše Rive. Mnogo smo puta argumentirano ukazivali na neprihvatljiv “modernistički i smjeli” pristup uređenju povijesnog prostora, a naročito na parcijalno rješavanje jedinstvenog povijesno definiranog prostora, i to rješavanje samo središnjeg dijela Rive bez njenih organskih dijelova, istočnog i zapadnog dijela.
Uređenje Rive trebalo se dogoditi, ali ne kao uređenje samo središnjeg dijela i ne u direktnom srazu s postojećom povijesnom matricom i Dioklecijanovom palačom, pa se može reći da se dogodio krivi projekt na krivome mjestu.
“Uređenje” Rive prema prvonagrađenom natječajnom radu grupe 3 LHD iz Zagreba jednako doživljava i akademik Nenad Cambi kada javno piše da je “projekt Rive izdvojen iz ambijenta u koji je nasilno implantiran, zbog čega je Dioklecijanova palača doživjela neviđenu degradaciju. Današnjom Rivom dominiraju tende i rasvjeta kao da smo na nekoj od američkih rivijera...”!
Ovo mišljenje je srž svih naših kritika, od izbora projekta do njegove realizacije. Napominjem kako je to rješenje usvojeno u užem krugu jedne struke (arhitekti) iako se radi o multidisciplinarnom problemu, uz svesrdnu “pomoć” konzervatorske službe u Splitu i aktualne vlasti, a bez adekvatnog uvida javnosti i stručno-znanstvenih institucija. A radi se o javnom prostoru - stoljećima definiranoj povijesnoj cjelini.
Upozoravali smo i o neprihvatljivom izboru materijala (beton, čelik, plastika), kao i urbane opreme, a naročito na nosače tendi, “vješala” za rasvjetu, uniformiranu i tobožnju modernu ugostiteljsku opremu, neadekvatno hortikulturno rješenje, posebno zaprepašćujući odnos prema najnovijim arheološkim nalazima koji su zauvijek zarobljeni debelim slojem betona za svakog namjernika ostali zauvijek nevidljivim.
Nakon godinu i pol “korištenja” ovako uređene Rive, samo se može utvrditi da smo dobili hladan, sterilni prostor, bez intimnosti i nekadašnje privlačnosti. Riva je izgubila draž, toplinu i, što je najvažnije, organsko jedinstvo povijesne sredine.Spom eničko naslijeđe dovedeno je u pogrešni kontekst, sraz starog i novog je u potpunom neskladu. Stoga nije čudno što su se početkom ove godine pojedini akteri ovog rješenja izjašnjavali za određene intervencije, za tzv. reprojektiranje - novo modeliranje, kako bi se dogovorom došlo do “jednog normalnog rješenja” (konzervator mr. sc. J. Belamarić, n.pr.)
Nije čudno ni što je Poglavarstvo grada Splita 8. veljače 2008. godine osnovalo Radnu grupu za Rivu i imenovalo njezine članove sa zadatkom da sagledaju otvorene teme u funkcioniranju urbane opreme Rive i njenih prostornih dijelova te da predlože mjere za unapređenje funkcioniranja istih, a o čemu će Gradsko poglavarstvo donijeti odluku. Kao koordinator Radne grupe mogu svjedočiti da je grupa kroz mjesec dana rada predala Poglavarstvu Prijedlog mjera za unapređenje funkcioniranja prostornih dijelova i urbane opreme Rive (9. 3. 2008).
Do danas Poglavarstvo nije donijelo odluku u vezi s tim.
Radi ovakvog odnosa prema Društvu za zaštitu kulturne baštine i njegovim uvaženim članovima koji su svoj profesionalni vijek uglavnom posvetili Splitu i njegovim vrijednostima, te odnosa prema “vlastitoj” Radnoj grupi (u kojoj su aktivno sudjelovali i predstavnici Društva arhitekata Split), želim iznijeti svoja kritična razmišljanja na pojedine urbane elemente, na njihovu nefunkcionalnost i prostornu dispoziciju.
- Upotreba tzv. tehno-betona za opločenje ne može se opravdati. Kamen je nezamjenljiv materijal, jedan od elemenata naše veze s Mediteranom. Trebao je biti jedan od elemenata organske veze Rive s povijesnom baštinom, ali kroz nove oblike sukladne našem vremenu.
- Platnene tende, stolovi i stolice štekata dizajnirani su za čitav prostor uniformirano, što je suprotnost mediteranskom ugođaju bogatom bojama. Sve djeluje monotono, a propisan namještaj neudobno i nefunkcionalno. Posljedica toga je pojedinačna zamjena ovog inventara od samih ugostitelja po načelu “sam svoj majstor”.
- Nosači nefunkcionalnih tendi su masivni i nametljivi pa predstavljaju posebnu “senzaciju” (pojam autora) na ovom povijesnom prostoru, a čitavo rješenje je takvo da zaklanja pogled na pročelje graditeljskog naslijeđa, a sama forma je u velikoj suprotnosti s povijesnim ambijentom. Ovi nosači zaista odudaraju od svega, tako je jedna sporedna stvar postala glavna u vizuri i doživljaju prostora. Pred antičkim zidinama ispriječila se gusta mreža predimenzioniranih i nefunkcionalnih stupova - dizalica, koji su obezvrijedili sve što se nalazi iza njih.
- Rasvjeta je posebni problem (vješala s južne strane partera Rive), a koliko se lutalo pokazuju i rješenja gdje su se kabeli direktno pričvrstili klinovima na zidine pročelja Dioklecijanove palače - nezamislivo!
- Hortikulturno rješenje i stanje uređenih površina traže neprestanu zamjenu raslinja biljkama koje mogu odolijevati utjecaju mora.
Sve zajedno - hladno, uniformirano, nefunkcionalno, ljeti kod velikih vrućina neupotrebljivo, po kiši opasno... - i tako, umjesto afirmacije povijesne jezgre i palače, dobivamo konfliktnu situaciju u najgorem obliku. Napravljene su neke povijesne greške koje se ne mogu ispraviti pa je neophodno popraviti ono što se sada može, dakle postupiti prema prijedlozima Radne grupe za Rivu, koji leže negdje u ladicama Poglavarstva.
Za!prof. Ante Kuzmanić nagrađivani splitski arhitekt i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Splitu |
Pro tiv!mr. sc. Nikola Grabić splitski arhitekt, bivši gradonačelnik Splita, aktivist Društva za zaštitu kulturne baštine |
Duška Čolović/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....