Hangar na Ovčari bio je zadnja postaja prije smrti. U mraku toga 20. studenog 1991. u traktorskoj prikolici odvođeni su na stratište. Pokraj iskopane jame, dovoljno velike da sakrije 200 mrtvih tijela, likvidirani su metkom u potiljak.
Zloglasni hangar poljoprivrednog dobra Ovčara pokraj Vukovara 15 godina kasnije svjedok je zločina. To je sada Spomen-dom Ovčara. - Tko uđe u hangar, a nije Vukovarac i ne prepoznaje lica sa slika koje izranjaju iz mraka, vidjet će možda samo umjetničko djelo. Mi iz Vukovara plakali smo kao mala djeca - opisao je kratko Boris Bajrak, jedan od stradalnika rata u Vukovaru 1991., ne nalazeći snage dublje dirati u vlastite otvorene rane. U paklu Vukovara ostao je bez oca, a među slikama 200 žrtava masovne grobnice na Ovčari redom prepoznao prijatelje, susjede i poznanike. Stariji sugrađanin toga mladog Vukovarca teško je nalazio riječi. - Bio sam u londonskom muzeju bitke kod Trafalgara i u Moskvi sam vidio što su napravili za Borodinske bitke... Ovčara je više od toga iako tu nema zvučnih efekata jauka, topova i zapomaganja - kaže Mirko Kovačić, čiji su otac i zet na popisu još 400-tinjak nestalih Vukovaraca.
Zahrđala vrata hangara
Iako su zahrđala metalna vrata hangara, izbušena rupama od metaka, otvorena na godišnjicu masakra na Ovčari, već u prva dva dana Spomen-domom je prošlo više od 3000 ljudi. - I zemlja je proplakala kad su majke ugledale slike svojih sinova - govori nam u prolazu Vukovarac i bivši zatočenik srpskih koncentracionih logora Mihajlo Nadaždi. I trećeg dana on obilazi 300 kvadrata mračnog i hladnog ambijenta u kojem su posljednje sate proživljavali ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice.
Na zidovima je 261 fotografija. Među njima su 192 identificirane od ukupno 200 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice. Najmlađem je 16 godina, a najstarija žrtva imala je 72 godine. Dvije žrtve bile su žene, od kojih jedna trudnica.
U Spomen-domu na Ovčari, čije je uređenje sa 2 milijuna kuna financirao Grad Zagreb, skupina logoraša svaki je dan od 10 do 16 sati. Dočekuju sve one koji pohode to mjesto živog sjećanja na nevine žrtve, poput Antuna Markovića koji je jučer stigao iz Osijeka. Pred "spiralom zla" na podu strpljivo je čekao da se pojavi ime njegova prijatelja iz vukovarskih dana djetinjstva, Tomislava Bajnrauha, čiju je fotografiju neposredno prije toga tražio na zidu. Na tamnim je zidovima 261 fotografija, svaka s imenom i prezimenom te datumum rođenja. Datum smrti svima im je isti. Među njima su 192 identificirane od 200 žrtava ekshumiranih u rujnu i listopadu 1996. godine iz masovne grobnice na Ovčari. Sudbina ostalih do danas nije poznata, no bili su na istom popisu i u istim autobusima kojima su kroz okupirani Vukovar od bolnice odvezeni prema VUPIK-ovu poljoprivrednom dobru Ovčara, pet kilometara jugoistočno od srušenoga grada. Najmlađem među njima bilo je 16 godina, a najstarija žrtva imala je 72 godine. Dvije su bile žene, od kojih jedna trudnica.
PREDMETI ZA SJEĆANJE Na slami su razasuti predmeti pronađeni u masovnoj grobnici. Sat koji je u trenutku svoje smrti na ruci imao Željko Rohaček
Krunica i upaljač Josipa Kapustića
Vozačka dozvola Stjepana Balaša
Majka ubijenog Ive Kovača koji je radio u vukovarskoj pošti
S. Grejzi rekli su da joj je muž bio na Ovčari, ali nije ga pronašla
Ireni Kačić sin je sa 16 godina ubijen na Ovčari
- Krv i meso moga sina ostali su na Ovčari. Bio je među 200. Kad sam došla do imena, kad mi se njegova slika pokazala, imala sam osjećaj da je moj Dado došao iz groba da me pozdravi - telefonski nam je iz Zagreba drhtavim glasom rekla Barica Spudić. Tek se vratila iz Vukovara, a srce je, kaže, opet vuče natrag. Dolazak u Spomen-dom za tu je Zagrepčanku bilo traumatično iskustvo iako je sve proživjela bezbroj put otkada je 1997. godine, nakon šest godina nadanja i potrage za sinom Pavlom, njegovo tijelo pokopala na Miroševcu. - Ušla sam u hangar i tada sam se opet svega sjetila. Noge su mi same otkazale - kaže Barica, čiji su jecaji, zajedno s mnogim bolnim jaucima, zorno pokazali svu dramatičnost trenutka kada se pred obiteljima žrtava Ovčare otvorio prostor čija je adaptacija, u spomen na ubijene, trajala 13 mjeseci. Majka ubijenog Pavla Spudića, kojeg su zvali Dado, priznaje da zločincima ne može oprostiti. - Nema suda koji bi mogao dosuditi takav zločin nad ranjenima i bolesnima. Ništa mi ne znači što su u Beogradu krvnici dobili po 20 godina zatvora, možda već i šetaju Beogradom, mi to ne znamo - dodaje Barica.
Imena nestaju u viru
A kakav je zločin počinjen u kasnu jesen 1991. na Ovčari piše i u brošuri Spomen-doma. "U hangaru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici JNA i paravojnih, četničkih skupina premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. Zlostavljanju su podlegla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice." Na Ovčari je ubijen i vukovarski novinar Siniša Glavašević. Memorijalni centar u hangaru na Ovčari uređen je kao trajni podsjetnik na žrtve Ovčare.
Ideja je još prije četiri godine potekla iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracionih logora, a prema zamisli Nedjeljke Balog iz Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, idejni projekt izradio je Miljenko Romić, akademski slikar iz Zagreba. Izvorni ambijent zloglasnog hangara očuvan je i uklopljen u jedinstvenu cjelinu s modernom tehnikom, s konačnim ciljem da se ukaže na dramatičnost počinjenog zločina. - Hangar je ispunjen autentičnim sadržajima poput predmeta i osobnih stvari pronađenih uz žrtve ili u njihovoj odjeći.
Cijelu smo priču naglasili specijalnim efektima i fotografijama koje se naizmjenično pojavljuju iz mraka baš kao što obiteljima žrtava Ovčare njihove slike dolaze iz sjećanja i nestaju. Obrnuta spirala u podu, kojom do dna i natrag putuju imena 261 žrtve, simbolizira vir koji je progutao njihove živote, a taj neprekidan slijed aludira i na njihovo uskrsnuće. U dnu je upaljena svijeća koja predstavlja Kristovo svjetlo - ispričao je autor. U stropu, gdje je ostavljen dio stare konstrukcije VUPIK-ova hangara za poljoprivredne strojeve, iznad spirale svijetli 261 svjetlo za svaku od žrtava najbezumijeg ratnog zločina počinjenog u agresiji na Hrvatsku.
Platni odrezak, tablete, sat...
U betonskom podu zarobljene su čahure, a u Spomen-dom se ulazi kroz stakleni foaje, gdje je i knjiga dojmova. Tamo je, među ostalim, i jedna Danijela napisala "Hvala ti, tata". Jedna je impresija napisana ćirilicom, a učinio je to beogradski odvjetnik Dragoljub Todorović, šef odvjetničke grupe koja je pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu zastupala obitelji žrtava Ovčare u sudskom procesu protiv egzekutora koji su u prosincu prošle godine, njih 14, nepravomoćno osuđeni na ukupno 231 godinu zatvora. Vukovarcu Kovačiću odvjetnik Todorović tada je potreseno rekao: - Od poda do zidova i stropa sve podsjeća na jauke i krike koji su odjekivali tim hangarom.
MAJKA BARICA SPUDIĆ Dolazak na Ovčaru za nju je bio traumatično iskustvo, iako je sve proživjela bezbroj puta otkada je 1997., nakon šest godina nadanja i potrage za sinom Pavlom, njegovo tijelo pokopala na Miroševcu
Irena Kačić majka je najmlađe žrtve Ovčare, 16-godišnjeg Igora. Iako je bila uključena u proces uređenja Spomen-doma, teško je pronalazila riječima kojima bi mogla opisati osjećaje. - To nije viđeno još nigdje. Doista vjerno prikazuje zlo koje se odvijalo iza "vrata straha" toga hangara - rekla je Vukovarka koja se s VUPIK-ove farme vratila u svoj prognanički dom u Rijeci. Napomenula je i kako bi memorijalni centar nadomak Vukovaru trebale vidjeti i buduće generacije, kako se stradanje Vukovara ne bi zaboravilo. Majka ubijenog Ivana Kovača pred Spomen-domom bila je neutješna. Njezin sin je 18. studenog 1991. u 1 sat i 25 minuta iz Vukovara uputio posljednji "halo" Osijeku. "Isključite veze s Vukovarom. Više neće trebati", javio je kolegi u osječkoj pošti. "Plakali smo skupa", zapisao je tada dežurni u Osijeku. Ivan Kovač ubijen je dva dana kasnije na Ovčari.
Svjetlom obasjan u hangaru na Ovčari, u podu, izložbeni je prostor koji se još nadopunjuje, pa je i predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak pozvao obitelji da pomognu darujući predmete. Na slami razasuti su predmeti koji su, s tijelima ubijenih hrvatskih branitelja i civila, pronađeni u masovnoj grobnici. Osobna iskaznica Gorana Živkovića, krunica i upaljač Josipa Kapustića, ribolovna iskaznica iz džepa Ivana Došena, nečiji odrezak od plaće i tablete. Ostao je sačuvan i sat koji je u trenutku svoje smrti na ruci imao Željko Rohaček.
Sanja Butigan
Zloglasni hangar poljoprivrednog dobra Ovčara pokraj Vukovara 15 godina kasnije svjedok je zločina. To je sada Spomen-dom Ovčara. - Tko uđe u hangar, a nije Vukovarac i ne prepoznaje lica sa slika koje izranjaju iz mraka, vidjet će možda samo umjetničko djelo. Mi iz Vukovara plakali smo kao mala djeca - opisao je kratko Boris Bajrak, jedan od stradalnika rata u Vukovaru 1991., ne nalazeći snage dublje dirati u vlastite otvorene rane. U paklu Vukovara ostao je bez oca, a među slikama 200 žrtava masovne grobnice na Ovčari redom prepoznao prijatelje, susjede i poznanike. Stariji sugrađanin toga mladog Vukovarca teško je nalazio riječi. - Bio sam u londonskom muzeju bitke kod Trafalgara i u Moskvi sam vidio što su napravili za Borodinske bitke... Ovčara je više od toga iako tu nema zvučnih efekata jauka, topova i zapomaganja - kaže Mirko Kovačić, čiji su otac i zet na popisu još 400-tinjak nestalih Vukovaraca.
Zahrđala vrata hangara
Iako su zahrđala metalna vrata hangara, izbušena rupama od metaka, otvorena na godišnjicu masakra na Ovčari, već u prva dva dana Spomen-domom je prošlo više od 3000 ljudi. - I zemlja je proplakala kad su majke ugledale slike svojih sinova - govori nam u prolazu Vukovarac i bivši zatočenik srpskih koncentracionih logora Mihajlo Nadaždi. I trećeg dana on obilazi 300 kvadrata mračnog i hladnog ambijenta u kojem su posljednje sate proživljavali ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice.
Na zidovima je 261 fotografija. Među njima su 192 identificirane od ukupno 200 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice. Najmlađem je 16 godina, a najstarija žrtva imala je 72 godine. Dvije žrtve bile su žene, od kojih jedna trudnica.
|
U Spomen-domu na Ovčari, čije je uređenje sa 2 milijuna kuna financirao Grad Zagreb, skupina logoraša svaki je dan od 10 do 16 sati. Dočekuju sve one koji pohode to mjesto živog sjećanja na nevine žrtve, poput Antuna Markovića koji je jučer stigao iz Osijeka. Pred "spiralom zla" na podu strpljivo je čekao da se pojavi ime njegova prijatelja iz vukovarskih dana djetinjstva, Tomislava Bajnrauha, čiju je fotografiju neposredno prije toga tražio na zidu. Na tamnim je zidovima 261 fotografija, svaka s imenom i prezimenom te datumum rođenja. Datum smrti svima im je isti. Među njima su 192 identificirane od 200 žrtava ekshumiranih u rujnu i listopadu 1996. godine iz masovne grobnice na Ovčari. Sudbina ostalih do danas nije poznata, no bili su na istom popisu i u istim autobusima kojima su kroz okupirani Vukovar od bolnice odvezeni prema VUPIK-ovu poljoprivrednom dobru Ovčara, pet kilometara jugoistočno od srušenoga grada. Najmlađem među njima bilo je 16 godina, a najstarija žrtva imala je 72 godine. Dvije su bile žene, od kojih jedna trudnica.
PREDMETI ZA SJEĆANJE Na slami su razasuti predmeti pronađeni u masovnoj grobnici. Sat koji je u trenutku svoje smrti na ruci imao Željko Rohaček
Krunica i upaljač Josipa Kapustića
Vozačka dozvola Stjepana Balaša
Majka ubijenog Ive Kovača koji je radio u vukovarskoj pošti
S. Grejzi rekli su da joj je muž bio na Ovčari, ali nije ga pronašla
Ireni Kačić sin je sa 16 godina ubijen na Ovčari
|
|
|
|
|
|
Imena nestaju u viru
A kakav je zločin počinjen u kasnu jesen 1991. na Ovčari piše i u brošuri Spomen-doma. "U hangaru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici JNA i paravojnih, četničkih skupina premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. Zlostavljanju su podlegla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice." Na Ovčari je ubijen i vukovarski novinar Siniša Glavašević. Memorijalni centar u hangaru na Ovčari uređen je kao trajni podsjetnik na žrtve Ovčare.
Ideja je još prije četiri godine potekla iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracionih logora, a prema zamisli Nedjeljke Balog iz Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, idejni projekt izradio je Miljenko Romić, akademski slikar iz Zagreba. Izvorni ambijent zloglasnog hangara očuvan je i uklopljen u jedinstvenu cjelinu s modernom tehnikom, s konačnim ciljem da se ukaže na dramatičnost počinjenog zločina. - Hangar je ispunjen autentičnim sadržajima poput predmeta i osobnih stvari pronađenih uz žrtve ili u njihovoj odjeći.
Cijelu smo priču naglasili specijalnim efektima i fotografijama koje se naizmjenično pojavljuju iz mraka baš kao što obiteljima žrtava Ovčare njihove slike dolaze iz sjećanja i nestaju. Obrnuta spirala u podu, kojom do dna i natrag putuju imena 261 žrtve, simbolizira vir koji je progutao njihove živote, a taj neprekidan slijed aludira i na njihovo uskrsnuće. U dnu je upaljena svijeća koja predstavlja Kristovo svjetlo - ispričao je autor. U stropu, gdje je ostavljen dio stare konstrukcije VUPIK-ova hangara za poljoprivredne strojeve, iznad spirale svijetli 261 svjetlo za svaku od žrtava najbezumijeg ratnog zločina počinjenog u agresiji na Hrvatsku.
Platni odrezak, tablete, sat...
U betonskom podu zarobljene su čahure, a u Spomen-dom se ulazi kroz stakleni foaje, gdje je i knjiga dojmova. Tamo je, među ostalim, i jedna Danijela napisala "Hvala ti, tata". Jedna je impresija napisana ćirilicom, a učinio je to beogradski odvjetnik Dragoljub Todorović, šef odvjetničke grupe koja je pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu zastupala obitelji žrtava Ovčare u sudskom procesu protiv egzekutora koji su u prosincu prošle godine, njih 14, nepravomoćno osuđeni na ukupno 231 godinu zatvora. Vukovarcu Kovačiću odvjetnik Todorović tada je potreseno rekao: - Od poda do zidova i stropa sve podsjeća na jauke i krike koji su odjekivali tim hangarom.
MAJKA BARICA SPUDIĆ Dolazak na Ovčaru za nju je bio traumatično iskustvo, iako je sve proživjela bezbroj puta otkada je 1997., nakon šest godina nadanja i potrage za sinom Pavlom, njegovo tijelo pokopala na Miroševcu
|
Svjetlom obasjan u hangaru na Ovčari, u podu, izložbeni je prostor koji se još nadopunjuje, pa je i predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak pozvao obitelji da pomognu darujući predmete. Na slami razasuti su predmeti koji su, s tijelima ubijenih hrvatskih branitelja i civila, pronađeni u masovnoj grobnici. Osobna iskaznica Gorana Živkovića, krunica i upaljač Josipa Kapustića, ribolovna iskaznica iz džepa Ivana Došena, nečiji odrezak od plaće i tablete. Ostao je sačuvan i sat koji je u trenutku svoje smrti na ruci imao Željko Rohaček.
Sanja Butigan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....