Povjesničar Roy Medvedev bilježi svjedočenje Nikite Sergejeviča Hruščova da je dan nakon Staljinove smrti, 6. ožujka 1953, na njegovome radnom stolu, ispod gomile dnevnih novina, pronađeno pet pisama. Među njima bilo je pismo iz 1923. teško bolesnoga Lenjina, koji oštrim riječima od Staljina zahtijeva ispriku, jer je bio bezobrazan prema njegovoj ženi Nadeždi Krupskaji. Staljin se tada formalno ispričao, ali je pred drugovima otvoreno rekao: “Zašto bih se ja zbog nje morao ponižavati? Spavati s Lenjinom ne znači razumjeti marksizam i lenjinizam. Samo zato što upotrebljava isti zahod kao i Lenjin…” Drugo pismo koje je Staljin držao na svome stolu i očito ga uvijek imao pred očima, napisao je Nikolaj Buharin, stari Lenjinov suborac i partijski mislilac.
Atentatom na atentat
U njemu on, noć pred pogubljenje, moli Staljina da mu poštedi život (“Koba, zašto je potrebno da umrem?”) Treće pismo sa Staljinova stola napisao je Josip Broz Tito. U njemu je, navodno, pisalo: “Prestani slati ubojice na mene. Ako to ne prestane, poslat ću nekoga u Moskvu, nakon čega ih više neće biti potrebno slati.”
Eto, tako su, u kasnu zimu prije pedeset i šest godina, oni koji su prekopavali po memorabilijama velikog vođe, tražeći - kako je i red - skrivene poruke, tajne koje će promijeniti svijet ili barem kakav lascivni testament, pronašli djelić našega svijeta i mentaliteta. Kako su se, sva je prilika, samo Berija i Hruščov odvažili na taj čin, a kako je Berija ubrzo likvidiran u prvoj poststaljinskoj zavjeri u Kremlju, ostaje nam da Hruščovu vjerujemo na riječ. Jest da je bio prostodušni primitivac i da je bio sklon mistifikacijama i pompoznim ispadima (valja se sjetiti kako je usred Glavne skupštine Ujedinjenih naroda udarao cipelom po stolu jer mu govornik nije bio po volji), ali čak i ako je izmislio priču o Titovom pismu, učinio je to u skladu i sa Staljinovom naravi i s našim megalomanskim balkanskim očekivanjima od povijesti.
Komplimentirao nam je, Staljin ili Hruščov - sad je to već prilično svejedno, jer je našu ulogu u povijesti učinio tako krupnom i sentimentalno važnom.
Titov ‘Ne’!
Na Titovom historijskom ne Staljinu i Informbirou odgojene su generacije Jugoslavena. O tome se učilo u školama i na fakultetima izvan Jugoslavije. I danas se uči, iako smo se mi - pogotovu u Hrvatskoj - Titove riječce odrekli, kao što smo se odrekli i svega drugog iz onog vremena, osim ponekoga od onih koji su stradali od Titove ruke. Tako kao bizarna činjenica, recimo, stoji ploča s imenom Ulice Andrije Hebranga. On je, kao Staljinov vjernik, ubijen bez pravde i suda u Beogradu, a da mu krivnja nije bila dokazana. O tome je, evo, konačan pravorijek dao i beogradski sud. Njegovo razmimoilaženje s Titom sastojalo se u tome što se izjašnjavao protiv vodeće i monopolističke uloge KPJ, nego se zalagao za Narodni front, u kojemu bi svoje mjesto i ulogu imale sve političke snage, partije i frakcije koje su se izjasnile protiv fašizma. To se Hebrangu u današnjoj Hrvatskoj pribraja kao zasluga, pa ga se zbog inzistiranja na pluralizmu proglašava za demokrata, naspram autokrata Tita.
Staljinist Hebrang
Problem je, međutim, bio i ostao samo u tome što je ideja o vodećoj ulozi Narodnog fronta bila Staljinova, a ne Hebrangova, i što je provedena u većini zemalja takozvane narodne demokracije. Time je Staljin umirivao Zapadne saveznike, obećavajući im da će se igrati demokracije, a sebe je osiguravao od mogućnosti da se komunistički vođe u pojedinim državama odmetnu od Moskve i krenu provoditi neku svoju politiku. Inzistirajući na vodećoj ulozi KPJ, Tito je bio rigidniji u shvaćanju demokracije od Staljina, dok je Hebrang bio samo dosljedni staljinist, zbog čega danas ulice po Hrvatskoj nose njegovo ime. Njegova vizija Jugoslavije, i Hrvatske u Jugoslaviji, bila je takva da bismo živjeli kao u - DDR-u, Poljskoj, Rumunjskoj, Madžarskoj i, naravno, kao u Sovjetskom Savezu.
Higijena anatifašizma
Ali kako je moguće da i danas, već punih sto trideset godina od Staljinova rođenja i šezdeset godina nakon što je, iz naše perspektive, postao ultimativni negativac, još uvijek živimo u njegovoj sjeni i - uvelike - u staljinskome dobu? Odgovor na ovo pitanje je višeznačan, ali se može svesti na temeljnu razliku između Hitlera i Staljina. Hitler je poražen u ratu u kojemu je opstanak Europe i većeg broja europskih naroda bio izravno i nedvosmisleno uvjetovan njegovim porazom. Staljin ne samo da je u tom ratu bio jedan od pobjednika, nego je na Crvenu armiju i na ljude i narode Sovjetskoga Saveza pala daleko najveća, u odnosu na sve druge apsolutno neusporediva, uloga u borbi protiv Hitlera i njegovih saveznika. Stoga je o antifašizmu nemoguće i besmisleno govoriti tako što bi se Staljin iz načelnih, moralnih ili higijenskih razloga zadržao izvan obuhvata ovog pojma. Pa tako, i kada se govori o antifašizmu kao načelu na kojem je utemeljena poslijeratna Europa i čitav slobodni svijet, nemoguće je izbjeći Staljina. Zapravo, nemoguće je otkloniti paradoks da je naše pozitivno povijesno iskustvo, kao i ideologija našega svijeta, u fatalnoj vezi s jednim od većih zločinaca u povijesti. Zato je s Hitlerom i s nacizmom obračun bio moguć, dok sa Staljinom čovjek neprestano sklapa neku vrstu mentalne, emocionalne i moralne nagodbe. U biti, ovo drugo je i teže i izazovnije, pogotovu zato što se Staljinovi zločini, premda se strukturno razlikuju, ničim ne mogu pravdati kao ni Hitlerovi, pogotovu jer se, velikom većinom, i nisu dogodili u vrijeme rata i borbe protiv fašizma.
Erotizam diktature
Susan Sontag je, pišući o erotskoj privlačnosti nacističke ikonografije, naglašavala kao suprotnost sovjetske i kineske uniforme. Međutim, biografije komunističkih vođa, pripovijesti o njima i tajni dokumenti koji nakon sedamdesetak i više godina izlaze na svjetlo dana, na Zapadu su gotovo jednako privlačni kao i knjige o Hitleru i njegovom dobu. Ljudi u njima uživaju kao što se uživa u horor filmovima, tako da često i vrlo ozbiljne knjige povjesničara Trećeg Reicha ili biografa Lenjina, Staljina i Trockog dožive goleme naklade i široku popularnost.
Nekima je to profesionalni ili intelektualni interes, dok drugi uživaju u emotivnim senzacijama kakve pružaju takve knjige. Pritom, Hitler i Staljin se u tom beletrističkom ili fikcionalističkom pogledu na stvari radikalno razlikuju: dok je Hitler ciljano ubijao sve pripadnike određenih naroda ili vjera, Staljin je ubijao sve za koje se posumnja da nešto krivo misle. Od prvog si se mogao spasiti ako si bio Nijemac i pritom ravnodušna hulja, dok od drugog, zapravo, nije bilo spasa.
Josif Visarjonovič Džugašvili bio je, kao i baš svi veliki diktatori dvadesetog stoljeća, oniži muškarac, rošava lica i malo kosih očiju. Školovao se u pravoslavnom sjemeništu, bio je iznimno načitan i lijepo je pjevao: “Glazba je odlična stvar, umanjuje zvijer u čovjeku.” Pisce je nazvao inženjerima ljudskih duša, a književnost je u njegovoj državi imala iznimno važno mjesto. To je rezultiralo još jednim paradoksom: iako je sloboda riječi i izraza u Sovjetskome Savezu njegovog doba bila u toj mjeri suzbijena i osporena da su ljudi osuđivani na smrt i zbog onoga što bi vlast u njihovim glavama otkrivala kao neizrečenu misao, veličina i značaj prozne i poetske književnosti, stvorene u Staljinovo doba, golema je i nadilazi ono što se drugdje pisalo. Razlog tome nije samo u snazi i širini ruske kulture, a još je manje u hrabrosti pojedinih pisaca.
Pismo Pilnjaku
Staljin je, naime, sve te ljude poznavao, poigravao se njima i njihovim sudbinama, nutkao ih da pišu i objavljuju, obasipao ih priznanjima i nagradama, nagovarao ih da budu odvažniji u iznošenju mišljenja i kritici svega postojećeg, a onda bi se u jednom trenutku predomislio, pa bi ih skratio za glavu. U njegovo vrijeme gotovo da nije likvidiran nijedan značajniji pisac i umjetnik koji prethodno ne bi bio slavljen, pažen i čašćen Lenjinovim ordenom i obaveznom dačom (vikendicom na nekom lijepom mjestu, u kojoj bi inženjer ljudske duše nesmetano stvarao). Pisci obično nisu znali kako bi i zašto pali u nemilost velikoga vođe, pa su mu pisali potresena pokajnička pisma, koja im obično ne bi pomogla, a koja su, je li, vrlo kompromitantna sa stanovišta povijesti književnosti.
Tako ga je zlosretni Boris Pilnjak, veliki ruski pripovjedač, ali i službeno najveće ime sovjetske književnosti prije povratka Maksima Gorkog iz emigracije, molio kada je pao u nemilost da ga pusti da ode u emigraciju. Staljin, koji je volio pisati pisma pa ih je slao znanima i neznanima, odgovorio mu je: “Istrage pokazuju da se kontrolni organi ne protive vašem odlasku u inozemstvo. Oni su sumnjali, ali sada prestaju sumnjati. Zato je o vašem odlasku u inozemstvo odlučeno. Sretno. Staljin” Lako je zamisliti kako se Pilnjak obradovao ovakvom odgovoru, a sigurno ga je pomalo i grizla savjest zbog svega što je o Staljinu ispotiha govorio ili samo mislio. No, njegova je radost kratko trajala. Uskoro je bio smaknut. To je i inače bio Staljinov stil: u posljednji čas pružiti nadu nekome koga je već odlučio likvidirati i pustiti ga da s nadom pođe u smrt. U biti, riječ je o vrlo kršćanskom konceptu.
Staljin i vojak Švejk
Njegova osobna knjižnica sastojala se od 20.000 knjiga. Volio je Mihaila Bulgakova i, recimo, Dostojevskog - iako su njegove knjige bile iz pedagoških razloga zabranjene. Divio se Zoli, pod starost je otkrio Goethea, rado je čitao Wildea, Maupassanta i Steinbecka, a - kao i Sadam Husein - obožavao je Ernesta Hemingwaya. Suvereno je citirao Bibliju, Čehova i Dobrog vojnika Švejka. Očito nije bio lišen smisla za humor, jer se samo tako da objasniti kako je dopustio golemu popularnost dvojca Iljf i Petrov, čiji su romani djelovali izrazito subverzivno (riječ je o vrsti usmjerenog humora kakva bi, to je sigurno, bila spriječena i u današnjoj Hrvatskoj da joj se, sukladno onome što su radila ta dvojica, na meti nađu čelnici Ine, T-Coma i, recimo, Plive). Sam lik Ostapa Bendera, velikog prevaranta čiji je šarm nenadmašan i sveosvajajući, jedan je od društveno subverzivnijih likova dvadesetstoljetne književnosti. Iljf i Petrov nikada nisu pali u nemilost, valjda stoga jer im se Staljin nije prestao smijati.
Pasternak
“Ne valja književnost nazivati desnom i lijevom. To su partijske riječi.” Tako je Staljin u pismu podučavao ideološki prerevnog direktora jednoga kazališta. A kada je šef tajne policije Genrih Jagoda kanio smaknuti velikoga pjesnika Osipa Mandeljštama, jer je opisao velikog vođu kao “ubojicu seljaka”, čiji su “debeli prsti” bili “masni kao crvi”, Staljin je naredio da se pjesnik izolira, ali da mu se poštedi život. Kasnije je kazao da je i samo Mandeljštamovo uhićenje bilo sramota. Boris Pasternak, veliki pjesnik i pisac romana Doktor Živago, koji će se naći u žarištu jedne od većih hladnoratovskih afera, bio je u to vrijeme fasciniran Staljinom. Zamolio ga je da ga primi na razgovor. “O čemu bismo razgovarali”, pitao je Staljin. “O životu i smrti”, odgovorio je Pasternak, na što je, navodno, Staljin posve zbunjeno spustio slušalicu. Pasternak je bio mušičav čovjek, poslije je zbog grižnje savjesti svašta okolo govorio i skoro da se trudio da bude uhićen, ali Staljin ga nije dao. Navodno je rekao: “Ostavite na miru tog stanovnika oblaka.”
Sovjetski anđeo smrti
U vrijeme njegove vladavine umirali su milijuni ljudi, i to u različitim socijalnim eksperimentima. U Ukrajini, golemoj sovjetskoj žitnici, masovno su, tako, umirali od gladi. Lokalni partijski šefovi slali su u Moskvu izviješća o pojavama kanibalizma. Negdje je majka pojela svoje dijete. Staljin je prema takvim stvarima bio savršeno hladan. Komunistički projekt bio je važniji od ljudskih života. Kasnije se, od početka tridesetih, masovno umiralo zbog delikta mišljenja. Godinama će postojati norme, propisivane određenim oblastima i republikama, koliko narodnih neprijatelja mora biti otkriveno i likvidirano. Revni su vođe vrlo često nadmašivali normu, a rijetki su zbog toga i kažnjeni.
Samo dok je trajao rat, koji se po Staljinovoj zamisli zvao Domovinski rat, bilo se malo zastalo u likvidaciji narodnih neprijatelja. Čim je stigao mir, a Sovjetski Savez postao velika svjetska sila, nastavljeno je s likvidacijama i bizarnim društvenim eksperimentima zbog kojih su stradavali milijuni ljudi, čitave socijalne skupine, ali i narodi. Postoji mišljenje da Staljin nije provodio genocid, jer nije uništavao narodnosne skupine. To je samo djelomice točno, jer su se Staljinu genocidi događali gotovo kolateralno, kao posljedica socijalnih eksperimenata koji nisu bili usmjereni protiv određenih etničkih skupina. Međutim, neki su narodi Sovjetskog Saveza naprosto nestali.
Izrael u Sibiru
Jedan od bizarnijih Staljinovih socijalnih eksperimenata bilo je osnivanje židovske sovjetske socijalističke republike, u biti prve židovske države u suvremenoj povijesti. Na tu je ideju došao čitajući cionističke autore, a proveo ju je, kao i sve drugo, na zastrašujući način: našao je na zemljopisnoj karti veliko, relativno nenaseljeno područje, koje je nazvano Birobidžan i koje je, prema zacrtanom i prihvaćenom planu, trebalo biti naseljeno Židovima.
Bila je jesen kada su ljudi iz svih dijelova Sovjetskoga Saveza naprosto deportirani u Birobidžan, da tamo stvore židovski komunistički raj. Našli su se na pustome polju, bez ikakvih znanja o obradi zemlje ili uzgoju stoke, s ponešto građevinskog materijala, ali opet bez znanja o gradnji kuća. Židovi iz malenih ukrajinskih i bjeloruskih gradića, lenjingradska i moskovska gospoda, trgovci iz južnih sovjetskih republika u kojima vlada mediteranska klima, uglavnom sve neki gradski svijet, koji nije vičan preživljavanju u ekstremnim uvjetima, našao se tako usred sibirske zime. Tko zna koliko je stotina tisuća ljudi pomrlo od zime i gladi prije nego što se tiho, bez kremaljskih deklaracija, ugasio birobidžanski projekt židovske domovine, od kojega je ostala tek poveća kolekcija lijepih, tužnih i melodioznih pjesama, koje je moguće u suvremenim izvedbama nabaviti u boljim cedetekama širom Europe, te poneki roman inspiriran pričom o Birobidžanu, uglavnom napisan od onih koji je nisu doživjeli.
Strašan je i nemjerljiv zločin staljinizma. Kada bi se ljudske patnje i smrti mogle svoditi na brojke, možda bi bili u pravu suvremeni neofašisti (kakvih je podosta u Hrvatskoj), koji nastoje ustvrditi da je Staljin, zajedno sa svojim vazalima, veći zločinac od Hitlera. Naravno, broju Staljinovih žrtava oni redovito pridodaju i desetak milijuna Sovjeta koji su izginuli ratujući protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika. Međutim, niti se državni zločini mogu svesti na broj ubijenih, niti je Staljin manji zločinac ako je Hitler veći. Ova usporedba služi uvijek, i nepogrešivo, samo da bi se relativizirali zločini Adolfa Hitlera i njegovih saveznika.
Montefioreove fikcije
Što je Staljina učinilo takvim? Na ovo pitanje pokušava, na vrlo zanimljiv i originalan način, odgovoriti britanski povjesničar Simon Sebag Montefiore, čija je knjiga već godinama ultimativni europski hit, a kod nas je objavljena prije nekoliko tjedana. Montefiore je, naime, nastojao uz pomoć novootvorenih ruskih arhiva, u kojima se nađe i ponešto privatne dokumentacije, te koristeći objavljene i neobjavljene biografije Staljinovih suradnika, rekonstruirati njegov privatni život, zaći mu u psihologiju, i ispričati priču koja je, zapravo, netipična za žanr ozbiljnih historiografskih životopisa. On se u najvećoj dopustivoj mjeri potrudio podvrgnuti dokumentarni materijal pravilima fikcionalnih žanrova, romansiranih biografija i posve izmišljenih pripovijesti. To je njegovu knjigu učinilo silno zanimljivom i čitljivom, u njoj se može otkriti štošta novo o Staljinu i njegovom dobu, ali istovremeno je, ipak, upitna pouzdanost Montefioreovih zaključaka koji proizlaze iz onoga što je jednom napisano u privatnome pismu ili izrečeno pred nepouzdanim svjedocima.
Nađino samoubojstvo
Korijene Staljinove bezdušnosti, koja je na kraju ugrađena u sam politički sustav Sovjetskoga Saveza, Montefiore traži u njegovoj osobnoj tragediji, u braku s emocionalno i mentalno neuravnoteženom Nađom Alilujevom, te u njezinome samoubojstvu. Sigurno da je ovakvo objašnjenje jako privlačno, pogotovu onoj vrsti čitateljstva koje najbolje razumije holivudske zaplete i epiloge, ali upitno je, ipak, koliko se loš brak može iskoristiti kao objašnjenje zbog čega je netko pobio cijeli svoj Politbiro i pritom se još dobro zabavljao.
Staljin je bio paranoik, a povijesne okolnosti, ali i vlastite sposobnosti, omogućile su mu da svoju paranoju ugradi u politički sustav i u način života pod komunizmom. Moglo bi se reći da smo nešto od njegove paranoje i mi svojedobno živjeli, premda se Tito obračunao sa Staljinom i premda je jugoslavenski komunizam bio u toj mjeri liberalan da ga nije pristojno ni uspoređivati s onim u istočnoj Europi, a kamoli u Sovjetskom Savezu.
Tito i Hebrangova obitelj
Uostalom, možemo napraviti ovakvu usporedbu: kada bi smaknuo nekog od svojih suradnika, odmah zatim Staljin bi poslao u logore i posmicao cjelokupnu njegovu porodicu, ženu, braću, sestre, sinove i kćeri. To je učinio i s dijelovima vlastite obitelji i porodice, ne vodeći računa o sentimentima bližnjih. Kada je smaknuo Andriju Hebranga, Tito se pobrinuo da njegovi bližnji žive pod apsolutnom zaštitom, da završe fakultete i da ni na koji način ne budu diskvalificirani. Naravno, nije umjesno zbog toga hvaliti sustav koji je, ipak, likvidirao ljude, ali jednako je neumjesno kada ga upravo Andrija Hebrang mlađi uspoređuje s onim u zemljama realnoga socijalizma i u Sovjetskome Savezu.
To neće nikada biti izrečeno, ali za Staljinov paradoks - najveći zločinac a opet najveći antifašist - zaslužni su zapadni saveznici, koji su, ne bi li oslabili Sovjetski Savez, odbijali otvoriti zapadnu frontu i rasteretiti Crvenu armiju, sve do vremena u kojem je postalo izvjesno da će maršal Žukov pregaziti Njemačku, umarširati u Berlin i tko zna gdje će se zaustaviti. Na žalost, tek tada je sa zapadnih strana počeo stvarni rat protiv fašizma. Ali već je bilo kasno, jer je rat u velikoj mjeri bio odlučen. Montefiore se, istina rubno, bavi i odbijanjem saveznika da otvore zapadnu frontu, pa piše o tome kako su 1941. britanski lord Beaverbrook i američki izaslanik Averell Harriman, jedan od legendarnih diplomata dvadesetog stoljeća, vukli Staljina za nos i promatrali ga kao neku čudnu biljku, okruženu njemačkim tenkovima, na što je on bacio u smeće neotvoreno Churchillovo pismo i rekao im: “Oskudnost vaših ponuda jasno pokazuje da želite vidjeti Sovjetski Savez poraženim.” I ova je ocjena točna, pa zato mi danas imamo problemčiće u definiranju pojma europskoga antifašizma.
Vatreni na Staljingradu
Montefiore je svoje istraživanje proveo s veličanstvenom akribijom, kakva je iz naših balkanskih perspektiva nezamisliva. Umio je svoju priču i lijepo literarizirati, a ono što povremeno zna zasmetati, osim što se ne bavi pitanjima koja bi mogla frustrirati potencijalnu zapadnu publiku, jest dojam, prilično šokantan, o njegovoj neobaviještenosti glede činjenica koje se ne tiču izravno njegove teme, premda nipošto nisu nevažne. Recimo, pišući o tri milijuna Hitlerovih vojnika koji su 22. lipnja 1941. napali Sovjetski Savez, on nabraja redom da su to bili: “Nijemci, Hrvati, Finci, Rumunji, Mađari, Talijani, pa čak i Španjolci.” Da, nešto kasnije bilo je, među probranim narodima, i Hrvata, ali tog 22. lipnja mi nismo imali pojma što se događa. Da jesmo, već bi se ta činjenica u NDH slavila poput trećeg mjesta Vatrenih u Francuskoj 1998.
Hrvatsko izdanje kapitalnog bestselera S. S. Montefiorea nastalo je marom čak četiri prevoditelja, kvalitetno je otisnuto i uvezano, ali ovakvo kakvo jest izašlo je na sramotu svoga izdavača, Profila. Već dugo kod nas nije viđeno izdanje s toliko korektorskih grešaka i pravopisnih nedosljednosti te s toliko nedostatka elementar-nog zanatlijskog i trgovačkog poštovanja, kako prema autoru i prevoditeljima tako i prema čitatelju, koji je za gomilu smeća kroz koje se mora probijati da bi dopro do teksta knjige platio skupih 249 kuna. Navest ćemo jedan primjer: ime notornoga i besmrtnog sovjetskog aparat-čika Mihaila Suslova u Profilovu izdanju piše se na četiri različita načina: Sušlov, Šušlov, Šuslov, da bi tek na kraju, u finalu, postao Suslov. Pritom, nijedan se slučaj ne može smatrati tipfe-lerom ili greškom jer je svaki od načina pisanja Suslovljevog prezimena ponovljen više puta uzastopno.
O tome kako u rečenicama nedostaju pojedine riječi, naj-češće veznici, ne treba ni govo-riti, jer je to nešto što se događa na svakih nekoliko stranica, a u pojedinim dijelovima knjige i po više puta na istoj stranici, tako da čitatelj ponekad mora istu rečenicu više puta pročitati da shvati što u njoj piše, a korisno je i čitanje s flomasterom, tako da svatko, kao sam svoj maj-stor, može popraviti vlastiti primjerak knjige.
Isto tako, prevoditeljski rukopi-si nisu ni minimalno usklađeni i ujednačeni, nego se osjeti gdje je tko počeo a gdje prestao pre-voditi i koje tipfelere i greške preferira pojedini prevoditelj. Nevjerojatno je da se takvo što događa tako velikome izda-vaču, koji se diči svojim eko-nomskim rastom i količinom proizvedenih knjiga i naslova. No, i to je moguće u zemlji u kojoj rubrike kulture u novi-nama, uglavnom, i ne postoje, ili u njima sjede samo oni koje Profil doživljava kao vlastite činovnike, a ne predstavnike kulturne javnosti vrijedne poštovanja. Pritom, imena pojedinih lektora i redaktora poznajemo od ranije i iz drugih poslova kao vrsne profesionalce, tako da krivnja nipošto ne može biti na njima. Vjerojatno se radi o tome da su, zbog sniženja cijene proizvod-nje i udarničkih planova (baš kao u Staljinovoj proizvodnji žita), vremenski onemogućeni da obave svoj posao.
Stoga, valja preporučiti srpsko izdanje Montefioreove knjige, lošije opremljeno, ali s poštovanjem prema čitatelju.
Miljenko Jergović
Atentatom na atentat
U njemu on, noć pred pogubljenje, moli Staljina da mu poštedi život (“Koba, zašto je potrebno da umrem?”) Treće pismo sa Staljinova stola napisao je Josip Broz Tito. U njemu je, navodno, pisalo: “Prestani slati ubojice na mene. Ako to ne prestane, poslat ću nekoga u Moskvu, nakon čega ih više neće biti potrebno slati.”
Eto, tako su, u kasnu zimu prije pedeset i šest godina, oni koji su prekopavali po memorabilijama velikog vođe, tražeći - kako je i red - skrivene poruke, tajne koje će promijeniti svijet ili barem kakav lascivni testament, pronašli djelić našega svijeta i mentaliteta. Kako su se, sva je prilika, samo Berija i Hruščov odvažili na taj čin, a kako je Berija ubrzo likvidiran u prvoj poststaljinskoj zavjeri u Kremlju, ostaje nam da Hruščovu vjerujemo na riječ. Jest da je bio prostodušni primitivac i da je bio sklon mistifikacijama i pompoznim ispadima (valja se sjetiti kako je usred Glavne skupštine Ujedinjenih naroda udarao cipelom po stolu jer mu govornik nije bio po volji), ali čak i ako je izmislio priču o Titovom pismu, učinio je to u skladu i sa Staljinovom naravi i s našim megalomanskim balkanskim očekivanjima od povijesti.
Komplimentirao nam je, Staljin ili Hruščov - sad je to već prilično svejedno, jer je našu ulogu u povijesti učinio tako krupnom i sentimentalno važnom.
|
|
Titov ‘Ne’!
Na Titovom historijskom ne Staljinu i Informbirou odgojene su generacije Jugoslavena. O tome se učilo u školama i na fakultetima izvan Jugoslavije. I danas se uči, iako smo se mi - pogotovu u Hrvatskoj - Titove riječce odrekli, kao što smo se odrekli i svega drugog iz onog vremena, osim ponekoga od onih koji su stradali od Titove ruke. Tako kao bizarna činjenica, recimo, stoji ploča s imenom Ulice Andrije Hebranga. On je, kao Staljinov vjernik, ubijen bez pravde i suda u Beogradu, a da mu krivnja nije bila dokazana. O tome je, evo, konačan pravorijek dao i beogradski sud. Njegovo razmimoilaženje s Titom sastojalo se u tome što se izjašnjavao protiv vodeće i monopolističke uloge KPJ, nego se zalagao za Narodni front, u kojemu bi svoje mjesto i ulogu imale sve političke snage, partije i frakcije koje su se izjasnile protiv fašizma. To se Hebrangu u današnjoj Hrvatskoj pribraja kao zasluga, pa ga se zbog inzistiranja na pluralizmu proglašava za demokrata, naspram autokrata Tita.
Staljinist Hebrang
Problem je, međutim, bio i ostao samo u tome što je ideja o vodećoj ulozi Narodnog fronta bila Staljinova, a ne Hebrangova, i što je provedena u većini zemalja takozvane narodne demokracije. Time je Staljin umirivao Zapadne saveznike, obećavajući im da će se igrati demokracije, a sebe je osiguravao od mogućnosti da se komunistički vođe u pojedinim državama odmetnu od Moskve i krenu provoditi neku svoju politiku. Inzistirajući na vodećoj ulozi KPJ, Tito je bio rigidniji u shvaćanju demokracije od Staljina, dok je Hebrang bio samo dosljedni staljinist, zbog čega danas ulice po Hrvatskoj nose njegovo ime. Njegova vizija Jugoslavije, i Hrvatske u Jugoslaviji, bila je takva da bismo živjeli kao u - DDR-u, Poljskoj, Rumunjskoj, Madžarskoj i, naravno, kao u Sovjetskom Savezu.
|
|
Higijena anatifašizma
Ali kako je moguće da i danas, već punih sto trideset godina od Staljinova rođenja i šezdeset godina nakon što je, iz naše perspektive, postao ultimativni negativac, još uvijek živimo u njegovoj sjeni i - uvelike - u staljinskome dobu? Odgovor na ovo pitanje je višeznačan, ali se može svesti na temeljnu razliku između Hitlera i Staljina. Hitler je poražen u ratu u kojemu je opstanak Europe i većeg broja europskih naroda bio izravno i nedvosmisleno uvjetovan njegovim porazom. Staljin ne samo da je u tom ratu bio jedan od pobjednika, nego je na Crvenu armiju i na ljude i narode Sovjetskoga Saveza pala daleko najveća, u odnosu na sve druge apsolutno neusporediva, uloga u borbi protiv Hitlera i njegovih saveznika. Stoga je o antifašizmu nemoguće i besmisleno govoriti tako što bi se Staljin iz načelnih, moralnih ili higijenskih razloga zadržao izvan obuhvata ovog pojma. Pa tako, i kada se govori o antifašizmu kao načelu na kojem je utemeljena poslijeratna Europa i čitav slobodni svijet, nemoguće je izbjeći Staljina. Zapravo, nemoguće je otkloniti paradoks da je naše pozitivno povijesno iskustvo, kao i ideologija našega svijeta, u fatalnoj vezi s jednim od većih zločinaca u povijesti. Zato je s Hitlerom i s nacizmom obračun bio moguć, dok sa Staljinom čovjek neprestano sklapa neku vrstu mentalne, emocionalne i moralne nagodbe. U biti, ovo drugo je i teže i izazovnije, pogotovu zato što se Staljinovi zločini, premda se strukturno razlikuju, ničim ne mogu pravdati kao ni Hitlerovi, pogotovu jer se, velikom većinom, i nisu dogodili u vrijeme rata i borbe protiv fašizma.
Erotizam diktature
Susan Sontag je, pišući o erotskoj privlačnosti nacističke ikonografije, naglašavala kao suprotnost sovjetske i kineske uniforme. Međutim, biografije komunističkih vođa, pripovijesti o njima i tajni dokumenti koji nakon sedamdesetak i više godina izlaze na svjetlo dana, na Zapadu su gotovo jednako privlačni kao i knjige o Hitleru i njegovom dobu. Ljudi u njima uživaju kao što se uživa u horor filmovima, tako da često i vrlo ozbiljne knjige povjesničara Trećeg Reicha ili biografa Lenjina, Staljina i Trockog dožive goleme naklade i široku popularnost.
Nekima je to profesionalni ili intelektualni interes, dok drugi uživaju u emotivnim senzacijama kakve pružaju takve knjige. Pritom, Hitler i Staljin se u tom beletrističkom ili fikcionalističkom pogledu na stvari radikalno razlikuju: dok je Hitler ciljano ubijao sve pripadnike određenih naroda ili vjera, Staljin je ubijao sve za koje se posumnja da nešto krivo misle. Od prvog si se mogao spasiti ako si bio Nijemac i pritom ravnodušna hulja, dok od drugog, zapravo, nije bilo spasa.
|
|
Josif Visarjonovič Džugašvili bio je, kao i baš svi veliki diktatori dvadesetog stoljeća, oniži muškarac, rošava lica i malo kosih očiju. Školovao se u pravoslavnom sjemeništu, bio je iznimno načitan i lijepo je pjevao: “Glazba je odlična stvar, umanjuje zvijer u čovjeku.” Pisce je nazvao inženjerima ljudskih duša, a književnost je u njegovoj državi imala iznimno važno mjesto. To je rezultiralo još jednim paradoksom: iako je sloboda riječi i izraza u Sovjetskome Savezu njegovog doba bila u toj mjeri suzbijena i osporena da su ljudi osuđivani na smrt i zbog onoga što bi vlast u njihovim glavama otkrivala kao neizrečenu misao, veličina i značaj prozne i poetske književnosti, stvorene u Staljinovo doba, golema je i nadilazi ono što se drugdje pisalo. Razlog tome nije samo u snazi i širini ruske kulture, a još je manje u hrabrosti pojedinih pisaca.
Pismo Pilnjaku
Staljin je, naime, sve te ljude poznavao, poigravao se njima i njihovim sudbinama, nutkao ih da pišu i objavljuju, obasipao ih priznanjima i nagradama, nagovarao ih da budu odvažniji u iznošenju mišljenja i kritici svega postojećeg, a onda bi se u jednom trenutku predomislio, pa bi ih skratio za glavu. U njegovo vrijeme gotovo da nije likvidiran nijedan značajniji pisac i umjetnik koji prethodno ne bi bio slavljen, pažen i čašćen Lenjinovim ordenom i obaveznom dačom (vikendicom na nekom lijepom mjestu, u kojoj bi inženjer ljudske duše nesmetano stvarao). Pisci obično nisu znali kako bi i zašto pali u nemilost velikoga vođe, pa su mu pisali potresena pokajnička pisma, koja im obično ne bi pomogla, a koja su, je li, vrlo kompromitantna sa stanovišta povijesti književnosti.
Tako ga je zlosretni Boris Pilnjak, veliki ruski pripovjedač, ali i službeno najveće ime sovjetske književnosti prije povratka Maksima Gorkog iz emigracije, molio kada je pao u nemilost da ga pusti da ode u emigraciju. Staljin, koji je volio pisati pisma pa ih je slao znanima i neznanima, odgovorio mu je: “Istrage pokazuju da se kontrolni organi ne protive vašem odlasku u inozemstvo. Oni su sumnjali, ali sada prestaju sumnjati. Zato je o vašem odlasku u inozemstvo odlučeno. Sretno. Staljin” Lako je zamisliti kako se Pilnjak obradovao ovakvom odgovoru, a sigurno ga je pomalo i grizla savjest zbog svega što je o Staljinu ispotiha govorio ili samo mislio. No, njegova je radost kratko trajala. Uskoro je bio smaknut. To je i inače bio Staljinov stil: u posljednji čas pružiti nadu nekome koga je već odlučio likvidirati i pustiti ga da s nadom pođe u smrt. U biti, riječ je o vrlo kršćanskom konceptu.
|
|
Staljin i vojak Švejk
Njegova osobna knjižnica sastojala se od 20.000 knjiga. Volio je Mihaila Bulgakova i, recimo, Dostojevskog - iako su njegove knjige bile iz pedagoških razloga zabranjene. Divio se Zoli, pod starost je otkrio Goethea, rado je čitao Wildea, Maupassanta i Steinbecka, a - kao i Sadam Husein - obožavao je Ernesta Hemingwaya. Suvereno je citirao Bibliju, Čehova i Dobrog vojnika Švejka. Očito nije bio lišen smisla za humor, jer se samo tako da objasniti kako je dopustio golemu popularnost dvojca Iljf i Petrov, čiji su romani djelovali izrazito subverzivno (riječ je o vrsti usmjerenog humora kakva bi, to je sigurno, bila spriječena i u današnjoj Hrvatskoj da joj se, sukladno onome što su radila ta dvojica, na meti nađu čelnici Ine, T-Coma i, recimo, Plive). Sam lik Ostapa Bendera, velikog prevaranta čiji je šarm nenadmašan i sveosvajajući, jedan je od društveno subverzivnijih likova dvadesetstoljetne književnosti. Iljf i Petrov nikada nisu pali u nemilost, valjda stoga jer im se Staljin nije prestao smijati.
Pasternak
“Ne valja književnost nazivati desnom i lijevom. To su partijske riječi.” Tako je Staljin u pismu podučavao ideološki prerevnog direktora jednoga kazališta. A kada je šef tajne policije Genrih Jagoda kanio smaknuti velikoga pjesnika Osipa Mandeljštama, jer je opisao velikog vođu kao “ubojicu seljaka”, čiji su “debeli prsti” bili “masni kao crvi”, Staljin je naredio da se pjesnik izolira, ali da mu se poštedi život. Kasnije je kazao da je i samo Mandeljštamovo uhićenje bilo sramota. Boris Pasternak, veliki pjesnik i pisac romana Doktor Živago, koji će se naći u žarištu jedne od većih hladnoratovskih afera, bio je u to vrijeme fasciniran Staljinom. Zamolio ga je da ga primi na razgovor. “O čemu bismo razgovarali”, pitao je Staljin. “O životu i smrti”, odgovorio je Pasternak, na što je, navodno, Staljin posve zbunjeno spustio slušalicu. Pasternak je bio mušičav čovjek, poslije je zbog grižnje savjesti svašta okolo govorio i skoro da se trudio da bude uhićen, ali Staljin ga nije dao. Navodno je rekao: “Ostavite na miru tog stanovnika oblaka.”
|
|
Sovjetski anđeo smrti
U vrijeme njegove vladavine umirali su milijuni ljudi, i to u različitim socijalnim eksperimentima. U Ukrajini, golemoj sovjetskoj žitnici, masovno su, tako, umirali od gladi. Lokalni partijski šefovi slali su u Moskvu izviješća o pojavama kanibalizma. Negdje je majka pojela svoje dijete. Staljin je prema takvim stvarima bio savršeno hladan. Komunistički projekt bio je važniji od ljudskih života. Kasnije se, od početka tridesetih, masovno umiralo zbog delikta mišljenja. Godinama će postojati norme, propisivane određenim oblastima i republikama, koliko narodnih neprijatelja mora biti otkriveno i likvidirano. Revni su vođe vrlo često nadmašivali normu, a rijetki su zbog toga i kažnjeni.
Samo dok je trajao rat, koji se po Staljinovoj zamisli zvao Domovinski rat, bilo se malo zastalo u likvidaciji narodnih neprijatelja. Čim je stigao mir, a Sovjetski Savez postao velika svjetska sila, nastavljeno je s likvidacijama i bizarnim društvenim eksperimentima zbog kojih su stradavali milijuni ljudi, čitave socijalne skupine, ali i narodi. Postoji mišljenje da Staljin nije provodio genocid, jer nije uništavao narodnosne skupine. To je samo djelomice točno, jer su se Staljinu genocidi događali gotovo kolateralno, kao posljedica socijalnih eksperimenata koji nisu bili usmjereni protiv određenih etničkih skupina. Međutim, neki su narodi Sovjetskog Saveza naprosto nestali.
Izrael u Sibiru
Jedan od bizarnijih Staljinovih socijalnih eksperimenata bilo je osnivanje židovske sovjetske socijalističke republike, u biti prve židovske države u suvremenoj povijesti. Na tu je ideju došao čitajući cionističke autore, a proveo ju je, kao i sve drugo, na zastrašujući način: našao je na zemljopisnoj karti veliko, relativno nenaseljeno područje, koje je nazvano Birobidžan i koje je, prema zacrtanom i prihvaćenom planu, trebalo biti naseljeno Židovima.
|
|
Bila je jesen kada su ljudi iz svih dijelova Sovjetskoga Saveza naprosto deportirani u Birobidžan, da tamo stvore židovski komunistički raj. Našli su se na pustome polju, bez ikakvih znanja o obradi zemlje ili uzgoju stoke, s ponešto građevinskog materijala, ali opet bez znanja o gradnji kuća. Židovi iz malenih ukrajinskih i bjeloruskih gradića, lenjingradska i moskovska gospoda, trgovci iz južnih sovjetskih republika u kojima vlada mediteranska klima, uglavnom sve neki gradski svijet, koji nije vičan preživljavanju u ekstremnim uvjetima, našao se tako usred sibirske zime. Tko zna koliko je stotina tisuća ljudi pomrlo od zime i gladi prije nego što se tiho, bez kremaljskih deklaracija, ugasio birobidžanski projekt židovske domovine, od kojega je ostala tek poveća kolekcija lijepih, tužnih i melodioznih pjesama, koje je moguće u suvremenim izvedbama nabaviti u boljim cedetekama širom Europe, te poneki roman inspiriran pričom o Birobidžanu, uglavnom napisan od onih koji je nisu doživjeli.
Strašan je i nemjerljiv zločin staljinizma. Kada bi se ljudske patnje i smrti mogle svoditi na brojke, možda bi bili u pravu suvremeni neofašisti (kakvih je podosta u Hrvatskoj), koji nastoje ustvrditi da je Staljin, zajedno sa svojim vazalima, veći zločinac od Hitlera. Naravno, broju Staljinovih žrtava oni redovito pridodaju i desetak milijuna Sovjeta koji su izginuli ratujući protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika. Međutim, niti se državni zločini mogu svesti na broj ubijenih, niti je Staljin manji zločinac ako je Hitler veći. Ova usporedba služi uvijek, i nepogrešivo, samo da bi se relativizirali zločini Adolfa Hitlera i njegovih saveznika.
|
|
Montefioreove fikcije
Što je Staljina učinilo takvim? Na ovo pitanje pokušava, na vrlo zanimljiv i originalan način, odgovoriti britanski povjesničar Simon Sebag Montefiore, čija je knjiga već godinama ultimativni europski hit, a kod nas je objavljena prije nekoliko tjedana. Montefiore je, naime, nastojao uz pomoć novootvorenih ruskih arhiva, u kojima se nađe i ponešto privatne dokumentacije, te koristeći objavljene i neobjavljene biografije Staljinovih suradnika, rekonstruirati njegov privatni život, zaći mu u psihologiju, i ispričati priču koja je, zapravo, netipična za žanr ozbiljnih historiografskih životopisa. On se u najvećoj dopustivoj mjeri potrudio podvrgnuti dokumentarni materijal pravilima fikcionalnih žanrova, romansiranih biografija i posve izmišljenih pripovijesti. To je njegovu knjigu učinilo silno zanimljivom i čitljivom, u njoj se može otkriti štošta novo o Staljinu i njegovom dobu, ali istovremeno je, ipak, upitna pouzdanost Montefioreovih zaključaka koji proizlaze iz onoga što je jednom napisano u privatnome pismu ili izrečeno pred nepouzdanim svjedocima.
Nađino samoubojstvo
Korijene Staljinove bezdušnosti, koja je na kraju ugrađena u sam politički sustav Sovjetskoga Saveza, Montefiore traži u njegovoj osobnoj tragediji, u braku s emocionalno i mentalno neuravnoteženom Nađom Alilujevom, te u njezinome samoubojstvu. Sigurno da je ovakvo objašnjenje jako privlačno, pogotovu onoj vrsti čitateljstva koje najbolje razumije holivudske zaplete i epiloge, ali upitno je, ipak, koliko se loš brak može iskoristiti kao objašnjenje zbog čega je netko pobio cijeli svoj Politbiro i pritom se još dobro zabavljao.
Staljin je bio paranoik, a povijesne okolnosti, ali i vlastite sposobnosti, omogućile su mu da svoju paranoju ugradi u politički sustav i u način života pod komunizmom. Moglo bi se reći da smo nešto od njegove paranoje i mi svojedobno živjeli, premda se Tito obračunao sa Staljinom i premda je jugoslavenski komunizam bio u toj mjeri liberalan da ga nije pristojno ni uspoređivati s onim u istočnoj Europi, a kamoli u Sovjetskom Savezu.
Tito i Hebrangova obitelj
Uostalom, možemo napraviti ovakvu usporedbu: kada bi smaknuo nekog od svojih suradnika, odmah zatim Staljin bi poslao u logore i posmicao cjelokupnu njegovu porodicu, ženu, braću, sestre, sinove i kćeri. To je učinio i s dijelovima vlastite obitelji i porodice, ne vodeći računa o sentimentima bližnjih. Kada je smaknuo Andriju Hebranga, Tito se pobrinuo da njegovi bližnji žive pod apsolutnom zaštitom, da završe fakultete i da ni na koji način ne budu diskvalificirani. Naravno, nije umjesno zbog toga hvaliti sustav koji je, ipak, likvidirao ljude, ali jednako je neumjesno kada ga upravo Andrija Hebrang mlađi uspoređuje s onim u zemljama realnoga socijalizma i u Sovjetskome Savezu.
To neće nikada biti izrečeno, ali za Staljinov paradoks - najveći zločinac a opet najveći antifašist - zaslužni su zapadni saveznici, koji su, ne bi li oslabili Sovjetski Savez, odbijali otvoriti zapadnu frontu i rasteretiti Crvenu armiju, sve do vremena u kojem je postalo izvjesno da će maršal Žukov pregaziti Njemačku, umarširati u Berlin i tko zna gdje će se zaustaviti. Na žalost, tek tada je sa zapadnih strana počeo stvarni rat protiv fašizma. Ali već je bilo kasno, jer je rat u velikoj mjeri bio odlučen. Montefiore se, istina rubno, bavi i odbijanjem saveznika da otvore zapadnu frontu, pa piše o tome kako su 1941. britanski lord Beaverbrook i američki izaslanik Averell Harriman, jedan od legendarnih diplomata dvadesetog stoljeća, vukli Staljina za nos i promatrali ga kao neku čudnu biljku, okruženu njemačkim tenkovima, na što je on bacio u smeće neotvoreno Churchillovo pismo i rekao im: “Oskudnost vaših ponuda jasno pokazuje da želite vidjeti Sovjetski Savez poraženim.” I ova je ocjena točna, pa zato mi danas imamo problemčiće u definiranju pojma europskoga antifašizma.
|
|
Vatreni na Staljingradu
Montefiore je svoje istraživanje proveo s veličanstvenom akribijom, kakva je iz naših balkanskih perspektiva nezamisliva. Umio je svoju priču i lijepo literarizirati, a ono što povremeno zna zasmetati, osim što se ne bavi pitanjima koja bi mogla frustrirati potencijalnu zapadnu publiku, jest dojam, prilično šokantan, o njegovoj neobaviještenosti glede činjenica koje se ne tiču izravno njegove teme, premda nipošto nisu nevažne. Recimo, pišući o tri milijuna Hitlerovih vojnika koji su 22. lipnja 1941. napali Sovjetski Savez, on nabraja redom da su to bili: “Nijemci, Hrvati, Finci, Rumunji, Mađari, Talijani, pa čak i Španjolci.” Da, nešto kasnije bilo je, među probranim narodima, i Hrvata, ali tog 22. lipnja mi nismo imali pojma što se događa. Da jesmo, već bi se ta činjenica u NDH slavila poput trećeg mjesta Vatrenih u Francuskoj 1998.
Hrvatsko izdanje kapitalnog bestselera S. S. Montefiorea nastalo je marom čak četiri prevoditelja, kvalitetno je otisnuto i uvezano, ali ovakvo kakvo jest izašlo je na sramotu svoga izdavača, Profila. Već dugo kod nas nije viđeno izdanje s toliko korektorskih grešaka i pravopisnih nedosljednosti te s toliko nedostatka elementar-nog zanatlijskog i trgovačkog poštovanja, kako prema autoru i prevoditeljima tako i prema čitatelju, koji je za gomilu smeća kroz koje se mora probijati da bi dopro do teksta knjige platio skupih 249 kuna. Navest ćemo jedan primjer: ime notornoga i besmrtnog sovjetskog aparat-čika Mihaila Suslova u Profilovu izdanju piše se na četiri različita načina: Sušlov, Šušlov, Šuslov, da bi tek na kraju, u finalu, postao Suslov. Pritom, nijedan se slučaj ne može smatrati tipfe-lerom ili greškom jer je svaki od načina pisanja Suslovljevog prezimena ponovljen više puta uzastopno.
O tome kako u rečenicama nedostaju pojedine riječi, naj-češće veznici, ne treba ni govo-riti, jer je to nešto što se događa na svakih nekoliko stranica, a u pojedinim dijelovima knjige i po više puta na istoj stranici, tako da čitatelj ponekad mora istu rečenicu više puta pročitati da shvati što u njoj piše, a korisno je i čitanje s flomasterom, tako da svatko, kao sam svoj maj-stor, može popraviti vlastiti primjerak knjige.
Isto tako, prevoditeljski rukopi-si nisu ni minimalno usklađeni i ujednačeni, nego se osjeti gdje je tko počeo a gdje prestao pre-voditi i koje tipfelere i greške preferira pojedini prevoditelj. Nevjerojatno je da se takvo što događa tako velikome izda-vaču, koji se diči svojim eko-nomskim rastom i količinom proizvedenih knjiga i naslova. No, i to je moguće u zemlji u kojoj rubrike kulture u novi-nama, uglavnom, i ne postoje, ili u njima sjede samo oni koje Profil doživljava kao vlastite činovnike, a ne predstavnike kulturne javnosti vrijedne poštovanja. Pritom, imena pojedinih lektora i redaktora poznajemo od ranije i iz drugih poslova kao vrsne profesionalce, tako da krivnja nipošto ne može biti na njima. Vjerojatno se radi o tome da su, zbog sniženja cijene proizvod-nje i udarničkih planova (baš kao u Staljinovoj proizvodnji žita), vremenski onemogućeni da obave svoj posao.
Stoga, valja preporučiti srpsko izdanje Montefioreove knjige, lošije opremljeno, ali s poštovanjem prema čitatelju.
|
Sramotno aljkav proizvod velikog izdavača
|
Miljenko Jergović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....