Naša jučerašnja vijest da će petoro znanstvenika iz Ekonomskog instituta odnosno Instituta za javne financije obaviti (bez posebne naknade!) dubinsku analizu proračunskih rashoda u ovoj godini jamačno zaslužuje više od jednog komentara.
S jedne strane, preispitivanje proračunskih troškova - “spending review” - uobičajena je praksa u većim korporacijama, osobito ako se primijete znaci krize, a već više godina taj postupak primjenjuju i cijele države na svoje proračunske troškove. U tu se skupinu ubrajaju Velika Britanija, Irska, Kanada, Novi Zeland, Italija i Francuska.
Na stanovit način je čudno da taj postupak nije primjenjivan i ranije, znajući da nema države u kojoj nema, u manjoj ili većoj mjeri, razbacivanja novca i inih sredstava, za koje se čini da državi padaju s neba, a uistinu su obrani s krvavog truda radnika, obrtnika, industrijalaca i, zapravo, svih građana koji ikako privređuju ili išta imaju.
Veoma dugo se politika pravila da ona može preispitati troškove bolje od drugih, da njoj narod (tj. birači) daje i vlast i ovlast, da ona to treba raditi u njihovo ime. Vidjelo se ipak, i “golim okom s Mjeseca“, da je politika tu često bila u sukobu interesa, koji je završavao u njenu korist, a na štetu poreznih obveznika (kratkoročno i opetovano) i općega privrednog razvitka (dugoročno). Italija je lani, a Hrvatska ove godine, odlučila predočiti javnosti da reviziju troškova povjerava neovisnim revizorima, “struci”, jer njima rezultati ni iz džepa ni u džep. Uostalom, upravo su države mnogo gdje prisilile poduzeća i korporacije da se podvrgnu neovisnim revizorima. Krenula je u to čak i Sveta Stolica, zajedno sa svojom Državom Vatikanskoga Grada (ali mjesne “nacionalne” crkve ne pokazuju istu skrupuloznost, nije teško zaključiti zašto). Neovisna revizija je stanovito jamstvo, a zapravo i nužnost - jer nema države (barem u Uniji) gdje se u vladi ne vodi stalna bitka između, s jedne strane, ministra ekonomije (ili financija, ili bilance, svejedno) koji nastoji kesu stisnuti, te inih resornih ministara koji nastoje iz nje zagrabiti, kao da su delegati korporativnih interesa onih koji su njihovim resorom obuhvaćeni. Vidjeli smo to nekidan u odjecima unutarvladine dispute između ministara Mornara i Lalovca koji su se cjenkali gotovo kao piljarice, samo što su se pogađali u stotinama milijuna kuna a ne u kunu ili dvije: jedan je prijetio ostavkom ne dobije li više, a drugi mu je od zahtijevanoga ustupio tek trećinu, baš kao što sam vidio da se radi na kairskom suku prije mnogih godina.
Pitanje je, naravno, što petoro renomiranih stručnjaka mogu sami. Imaju li aparat, imaju li ombudsmanske ovlasti, ili će se morati snalaziti u papirima koje će im vlada udijeliti po svome diskrecijskom “pravu” i za koje će im jamčiti, čitamo, timovi državnih službenika u resornim ministarstvima? Dakle onih koji operativno troše (jer ministri stignu pratiti samo glavne tokove, a nisu izabrani na natječaju za stručnjake, nego na izborima - pa smo vidjeli kako ta čeljad zna biti pristrana kada treba presjeći kome da, a kome ne, ili kada dijeli svima žličicom, ne mareći za strateške interese, nego da nezadovoljstvo ne pređe granicu…).
Jesu li pozvani zato da vide gdje točno pušta vodu hrvatski državni budžet koji se laiku doima kao da je izrešetan krupnom sačmom za veprove? Ili su pozvani zato da se politika potkusuri njihovim obrazom?
Tko će nam to reći?
Zadatak se doima arbitrarnim već i iz svoje osnovne postavke: stručnjaci ne moraju prvo ustanoviti gdje curi, ili se odlijeva, bez koristi ili čak bez prava, nego su pozvani da odrežu najmanje po 10 posto troškova u svakom resoru. Tako bi “desetkovati” budžet mogli i ministri, ali to bi značilo zamjerati se, pa je lakše oprati ruke i odgovornost prebaciti na stručnjake, kojima birači mogu poslije staviti soli na rep.
U Italiji je specijalni povjerenik za preispitivanje (i kresanje) troškova pošao zaista dubinski analizirati gdje se arči bez veze - pa je postigao naizgled nemoguće: da se ministri, inače složni kao rogovi u vreći, protiv njega frontalno dignu na stražnje noge i otjeraju ga odakle je i došao, neće on njima kvariti posao trošenja.
Kako će i što će biti u Hrvatskoj, još ćemo vidjeti. I laik opaža da državni proračun iz godine u godinu buja, iako društveni brutoproizvod krahira.
Da nije država toliko kvalitetnija nego 2000. godine koliko je skuplja od tada. I sada bi tima koji arče trebalo povjerovati da su odlučili okrenuti ploču? Moguće je, sve je moguće - ali malo je vjerojatno.