Ja sam kralj suza. Imam sedam imena. Jedno od njih je vatra", piše na tabli na ulazu u naizgled obično iračko selo. Neupućenima koji u planinama na sjeveru zemlje naiđu na Lalish može se učiniti da je ova poruka izraz bijesa nekog tamošnjeg mladca čije najbolje godine života prolaze u vatri i eksplozijama ratom razorene zemlje. Onaj tko zna gdje se našao, u selo vjerojatno neće ući ni po koju cijenu. Ne zbog straha od moguće otmice ili ubojstva, nego zbog Sotone osobno, ako je imalo povjerovao većini muslimana u Iraku uvjerenih da on stoluje upravo u Lalishu.
Izolirano u planinama, pola sata vožnje od Mosula, ovo selo svjetsko je središte jazida, obožavatelja Maleka Tausa, predislamskog mitranskog božanstva, "pauna palog anđela", koji je u islamskoj mitologiji prvi poveo pobunu protiv Boga. Prema jazidskoj legendi, Malek Taus se pokajao i popravio svijet koji je razbio, napunio sedam tegli svojim suzama i ugasio vatru paklu.
Iako bi jazidi, okruženi desetinama milijuna muslimana, zbog takvog vjerovanja možda ionako imali mnogo problema, njihova stvarna nevolja dolazi iz Kurana koji je pored Biblije i njihova sveta knjiga, gdje se njihov svetac naziva šejtanom, ni manje ni više nego vragom.
No prema vjerovanju jazida, njihova anđela pauna Bog je naposljetku ipak prigrlio. Oni su ipak, iako malobrojni, ima ih samo tristo tisuća u svijetu, tijekom posljednjih tisuću godina na svojoj koži osjetili bijes muslimana koji ne misle isto. Stoljećima su bili prisiljeni bježati u brda Kurdistana, zapravo doma jer su etnički dominantno Kurdi, gdje su naposljetku i pronašli relativan mir.
I onda je prije pola godine u gotovo svim svjetskim medijima odjeknula vijest o kamenovanju 17-godišnje Du'e Khalil Aswad, pripadnice plemena jazida. Stričevi nesretne djevojke, čiji je jedini grijeh bio da se zaljubila u muslimana sunita, izvukli su je na trg jednog sela blizu Lalisha i betonskim blokovima razbili joj glavu. Netko iz mase od stotinjak okupljenih mobitelom je snimio cijeli događaj, praćen neljudskim smijehom i usklicima odobravanja, te ga postavio na YouTube.
Gotovo zaboravljeni u sunitsko-šijitskim obračunima i u obračunima muslimanskih skupina s Amerikancima u Iraku, jazidi su kamenovanjem djevojke napravili ono čega su se desetljećima strogo klonili - ponovno su skrenuli pozornost na sebe. Odjednom su se svi oni međusobno zaraćeni muslimani koji ih okružuju napokon složili oko nečega. "Jazidi su sotonisti i napad na njih je ne samo opravdan, nego i sveta dužnost!", vikali su hodže u džamijama.
Ni na reakciju al-Qa'ide nije trebalo dugo čekati. Samo nekoliko dana nakon kamenovanja, maskirani napadači oteli su 20-ak jazida i pucali im u zatiljke, a ubrzo je uslijedila i gora osveta.
Dva kombija napunjena su eksplozivom i poslana na isti trg gdje je pod kišom kamenja skončao i život ubijene djevojke i njezina zabranjena ljubav. Autobombe aktivirane su u masi okupljenih ljudi na ulici. Bio je to najkrvaviji takav napad od početka rata u Iraku, s više od tristo mrtvih. Od tada su prošla dva mjeseca tijekom kojih je u lokalnim bolnicama umrlo još desetak teže ranjenih. Jazidi više gotovo ne izlaze iz svojih sela. Ako se i odluče na to, traže oružanu pratnju policije.
Budući da policija češće ignorira njihove zahtjeve nego što se pojavljuje u pratnji, sve je više onih koji su ponovno iz nesigurnih sela počeli bježati dalje u brda, prema Lalishu. Kada mu se približe, na ulazu u selo dočekuje ih ona tabla s porukom posrnulog anđela i Emir Tahseen, čovjek kojeg jazidi nazivaju svojim princom. Nijedan musliman ne usuđuje se prijeći tu točku. Za sve njih, čak i za neumoljive ubojice iz al-Qa'ide ili Mahdijeve vojske, ulazak u Lalish znači kucanje na vrata pakla. S time se ni najodlučniji ne usuđuju igrati.
Princ je dotrčao do ruba sela čim je čuo da su došli stranci. Pratila ga je njegova pomoćnica Pier Esmer, starica čiji bi prodoran pogled u svakoj priči automatski bio opisan kao vještičji. Strani gosti svakako nisu dio svakodnevice jazida. Ako su pritom i novinari, to je i više nego dovoljno da se u Lalishu svi podignu na noge. I to bose. Prvo što nam je princ rekao nakon što je nevoljko pristao uvesti nas u kompleks hramova, bilo je da se po čitavom jazidskom području hoda bez obuće.
Upozorio nas je i da izvan sela ostavimo sve što je plave boje, koja je također zabranjena. Ne smije se ni pljuvati, nogama udarati o tlo, a posebno je zabranjeno u vatru bacati bilo kakav otpad. Vatra se naročito poštuje. Zabranjeni su i toaleti, po pragovima se ne smije gaziti nego se mora svaki pojedinačno poljubiti, a kao posebno bitno naglasio je da ne uzimamo tuđe čaše ili pribor za jelo jer smo prljavi kao i svi koji nisu jazidi.
Nakon upoznavanja s pravilima, princ je odabrao Azeda i Khalida Hanina da me provedu nizom hramova Khalwi. Njihovi neobični konusni krovovi, jedinstveni na Bliskom istoku, izgledali su kao da izlaze iz same zemlje. Kada im se priđe bliže, postaje nešto jasnije što osim predaje toliko plaši muslimane koji okružuju ta jazidska naselja, smještena samo pedesetak kilometara od ratom izmrcvarenog Mosula.
Dok promatram crnu zmiju koja se izvija pokraj glavnog ulaza u hram, Azed objašnjava da jazidi poštuju zmiju kao i škorpiona. - Zmiju se prihvaća u kuću, tko naiđe na nju u hramu mirno joj se sklanja, a muškom se djetetu stavlja u krevet čim se rodi.
Nakon kratkih pregovora, za koji dolar Azed me bez puno premišljanja odveo prema katakombama, za koje se priča da su glavni dio hrama, ali su zabranjene strancima. U mračnom podzemlju obavio je kratki ritual posvećen vatri i pokazao mi stijenu za koju jazidi vjeruju da je početak života na zemlji. Prema njihovoj mitologiji, Lalish je nekad bio na nebesima i u njemu su na početku stvaranja svijeta živjeli Bog i anđeli. Nakon što se stvorena zemlja nikako nije htjela smiriti, postala je jalova i gola pa je na nju spušten Lalish, božje prijestolje.
Udubljenje u podzemnoj stijeni za jazide je izravni put do pakla. Provlačeći se kroz slabo osvijetljene prolaze, naišli smo na nepomične ljude pokraj crnih oltara i posuda uklesanih u kamen. Azed je tek kasnije, prije nego što je počeo objašnjavati vjerovanje jazidske sekte, rekao da smo prošli pokraj čuvara.
- Mi mu se ne klanjamo - počeo je odmah jer ne smije izgovarati "njegovo ime" - ali ga poštujemo i ne odričemo ga se jer znamo da postoji isto kao i Bog. Živimo tako da ga ni sa čim ne uvrijedimo i pazimo da to nitko ne napravi u našoj prisutnosti. Sada ne razgovaramo o našem anđelu Maleku Tausu. Njemu je Bog oprostio neposluh kad se nije poklonio Adamu i on je prvi koji sada sjedi do Boga. On je stvorio zemlju i zato mu se pokoravamo - nabrajao je Azed. Khalid ga je upozorio da previše priča pa smo ubrzo morali izići iz hrama. Ponudio je još nekoliko objašnjenja koje smatra bitnima za razumijevanje jazida prije nego što sjednem razgovarati s princom.
- Znate, jazidi su trenutno u vrlo teškoj situaciji u Iraku i može se reći da su nam životi svima ozbiljno ugroženi. Nakon onog događaja kada je kamenovana djevojka, našli smo se na udaru svih pobunjenika u zemlji. I sve to samo zato što smo poštivali svoju tradiciju koja najstrože zabranjuje miješanje s drugim religijama. Mi ne samo da se ne smijemo ženiti s drugima, nema miješanja ni unutar naše tri kaste, šeika, pira i murida. Ta djevojka je pogriješila, a kako je to riješeno, naša je stvar. Naravno da ne mislim da je to potpuno opravdano, ali reda mora biti - uvjereno je zaključio Khalid.
Malo tko zapravo zna o kakvom je redu riječ. Jazidi su jedna od najzatvorenijih vjerskih skupina na svijetu. Jazid se može postati samo rođenjem od oba roditelja iste vjere. Svoje društvo smatraju superiornijim nad ostalima, svoju religiju najstarijom na svijetu. Ulazak izvana je nemoguć, konvertiti su neprihvatljivi. Jer sebe jedine priznaju kao potomke Adama, svi su ostali Evini. Svoju religiju smatraju najstarijom na svijetu, a mjesto središnjeg hrama u Lalishu mjestom postanka čovječanstva kakvo poznajemo.
Zbog takve tradicije, ali uvelike i zbog straha od netrpeljivih susjeda, svoje učenje gotovo u potpunosti prenose usmeno. Zato, pored male skupine oko vjerskoga vođe Baba Šeika, imaju samo nekoliko svećenika. Oni svoju pastvu na na jeziku kurmanji uče da treba moliti s rukama uzdignutim prema Suncu, da su pakao i raj dvije polovice iste strane medalje te da sve njih nakon smrti očekuje reinkarnacija.
Vjerovanje u reinkarnaciju često je argument za povezivanje jazida s religijama istoka, ponajprije budizmom. Ali njihovo vjerovanje sadrži i elemente kršćanstva, islama, zoroastrizma i paganstva. Oko jazidizma nema konsenzusa. Neki stručnjaci tvrde da je stariji od kršćanstva, drugi da je riječ o relativno mladoj sekti. Jedino što se pouzdano, tvrde, odnosi se na šeika Adija Musafira, sufijskog mistika kojega većina u Iraku smatra osnivačem jazidizma, najveće poštovanje jazida dijeli jedino s islamskim prorokom Muhamedom.
Šeik Adi je u 12. stoljeću došao u Lalish, napisao jednu od samo dvije svete knjige koje jazidi imaju, a nakon smrti pokopan je u katakombama hrama. Njegovo tijelo još je tamo, omotano crnim platnom. Vjerovao je da je duh Maleka Talusa i njegov duh, da je on njegova svojevrsna reinkarnacija. Generacijama se prenosi da je rekao: "Bio sam tamo kad je Adam živio u raju i kad je Nemrud bacio Abrahama u vatru. Bio sam tamo kad mi je Bog rekao: Ti si vladar i gospodar zemlje.
Bog, samilosni, dao mi je sedam zemalja i prijestolje nebesa". Šeik Adi uveo je zabranu obraćanja na druge vjere i zatvorio društvo jazida za osobe iz drugih vjera. Stvorio je svećeničku klasu i unutar nje fakirsku. Upravo s njegovom pojavom muslimani su jezide proglasili sotonistima, jer je šeik Adi tvrdio da se treba moliti i Bogu i šejtanu. Tko se od tada nije vraćao sunitskom islamu iz kojeg su se jazidi prvobitno izdvojili, proglašen je sljedbenikom đavla.
Jazidi o tome nerado govore. Ali kad je britanski The Independent o jazidima u Armeniji objavio članak pod naslovom "Pakleni anđeli", u Lalishu se nitko nije naljutio. Oni se i smatraju potomkom anđela, a pakao im apsolutno nema značenje kakvo ima kod muslimana i kršćana, objasnio je princ Tahseen svojim teatralnim nastupom. - Odlučio sam ti pokloniti malo svog vremena jer dolaziš izdaleka - obratio mi se na početku razgovora i bez uvijanja dao do znanja da sve što mi se događa kod njih trebam smatrati posebnim privilegijem.
Odabrao je da razgovaramo pokraj bunara u središtu hrama okruženog ritualnim simbolima. Mrmljao si je nešto u bradu dok me prodorno gledao ravno u oči. Oslobodio se tek kad nam se pridružila pir Esmer ispitivački me mjerkajući tijekom cijeloga razgovora. Starica nije pokazivala nikakve emocije, nije se smijala niti mrštila. Samo je zurila u mene. Odbijala je svaku pomisao da bi mi mogla uputiti ijednu riječ, pitao je nešto ili ne. Jazidi ni približno ne odgovaraju stereotipima o sotonistima, ali moj prevoditelj ni časa nije sumnjao da je ušao u mračno kraljevstvo.
Nas ne zanima nijedna vjera koja nije naša. Drugi nas ljudi ni najmanje ne zanimaju. Riječ jazidi dolazi iz sumerskog i znači "oni koji su na pravom putu". To smo mi - govorio je princ.
Prestrašeni Joseph, irački katolik, kasnije je priznao da bi mu "bilo draže da smo se šetali Bagdadom po noći nego da sam ga odveo tamo". On je o jazidima čuo svakakve priče, a ponašanje neobičnog, pomalo smiješnog tandema princa i njegove pratiteljice do kraja ga je uvjerilo da su glasine istinite. Kao da je znao kakve se misle roje u Josephovoj glavi, Tahseen je na početku razgovora ljutitio odbrusio: - Zlo je u srcima ljudi, u onima koji ga ni ne razumiju. Malek Taus je onaj kojemu je Bog dao da upravlja svijetom. Mi smo njegovi potomci.
Nas ne zanima nijedna vjera koja nije naša. Drugi nas ljudi ni najmanje ne zanimaju. Riječ jazidi dolazi iz sumerskog i znači "oni koji su na pravom putu". To smo mi - govorio je princ. A što je s kamenovanjem one djevojke? Kažnjava li se svako skretanje "s pravog puta" tako surovo? - Ono što se dešava među jazidima tiče se samo jazida - odgovorio je princ Tahseen, očito nespreman odgovarati i na pitanja o objavi snimke kamenovanja na internetu. Uznemirio se, uzvrpoljio i rekao da bi radije pričao o svojoj vjeri. Još je neko vrijeme govorio, ali iduće pitanje, ono o tvrdnjama muslimana i dijela kršćana da jazidi štuju đavla, bilo je previše.
Princ je u trenu skočio na noge. Popravio je svoju bijelu opravu i nešto zapovjedio starici koja je još ostala na mjestu gdje je sjedila do njega. Ona nam je dobacila nešto na svom jeziku, ali princ nije htio reći niti da odlazi. Nije rekao ni da je razgovor završen. Samo je nestao. Suhonjava pir Esmer odšepala je za njim. Joseph je neobično glasno zaključio kako nam je bolje da odemo.
Dok smo se brzo udaljavali iz sela, Azed i Khalid Hanin pratili su nas s udaljenosti od dvadesetak metara, sve dok nismo došli do samog izlaza. Ponašali su se kao da im je žao što je posjet Lalishu tako naglo završen. Vratili su se svojoj, nimalo lakoj svakodnevici. Za većinu su sotonisti, dakle obilježena meta. Lalish je još jedino mjesto gdje se mogu osjećati donekle sigurno.
Tabla koja priča o kralju suza i vatri njihova je granica i zaštita. Nisu je prešli dok su nas pratili. Tko god im iza table pruža zaštitu, očito to čini vrlo dobro, bili to Bog, šejtan ili neko pogrešno vjerovanje u bilo koje božanstvo. Jer Lalish je samo malo selo u Iraku, a sve što se posljednjih godina događa u toj zemlji ionako se teško može nazvati ikako drukčije nego pravim paklom.
Prije nego što nas je jazidski princ Tahseen potjerao iz Lalisha, ispričao je priču o najsvetijoj relikviji koju njegov narod poznaje. To je Crna knjiga postanka za koju jazidi vjeruju da ju je napisao osobno Bog. Na početku se zvala Knjiga iluminacije, dok je, zbog njezina sadržaja, islamski osvajači nisu bacili u vatru. - Knjiga je u plamenu pocrnjela, ali nije izgorjela. Jazidi su je izvukli iz buktinje i otad se zove Crna knjiga.
U njoj piše sve o tome kako je Malek Taus po nalogu Boga s ostalih šest anđela stvarao svijet. Tu se knjigu nije moglo uništiti, ali je ukradena prije nekoliko stotina godina. Čuli smo da se trenutno nalazi u Velikoj Britaniji skrivena u depou jednog muzeja. Oni koji je sada imaju trebali bi je vratiti jer ne znaju da donosi nesreću otkad je pocrnjela - poručio je princ Tahseen.
Iz Iraka Krešimir Raguž
Izolirano u planinama, pola sata vožnje od Mosula, ovo selo svjetsko je središte jazida, obožavatelja Maleka Tausa, predislamskog mitranskog božanstva, "pauna palog anđela", koji je u islamskoj mitologiji prvi poveo pobunu protiv Boga. Prema jazidskoj legendi, Malek Taus se pokajao i popravio svijet koji je razbio, napunio sedam tegli svojim suzama i ugasio vatru paklu.
| Svete knjige su im Kuran i Biblija. Vjeruju u mitransko božanstvo Maleka Tausa |
No prema vjerovanju jazida, njihova anđela pauna Bog je naposljetku ipak prigrlio. Oni su ipak, iako malobrojni, ima ih samo tristo tisuća u svijetu, tijekom posljednjih tisuću godina na svojoj koži osjetili bijes muslimana koji ne misle isto. Stoljećima su bili prisiljeni bježati u brda Kurdistana, zapravo doma jer su etnički dominantno Kurdi, gdje su naposljetku i pronašli relativan mir.
I onda je prije pola godine u gotovo svim svjetskim medijima odjeknula vijest o kamenovanju 17-godišnje Du'e Khalil Aswad, pripadnice plemena jazida. Stričevi nesretne djevojke, čiji je jedini grijeh bio da se zaljubila u muslimana sunita, izvukli su je na trg jednog sela blizu Lalisha i betonskim blokovima razbili joj glavu. Netko iz mase od stotinjak okupljenih mobitelom je snimio cijeli događaj, praćen neljudskim smijehom i usklicima odobravanja, te ga postavio na YouTube.
Gotovo zaboravljeni u sunitsko-šijitskim obračunima i u obračunima muslimanskih skupina s Amerikancima u Iraku, jazidi su kamenovanjem djevojke napravili ono čega su se desetljećima strogo klonili - ponovno su skrenuli pozornost na sebe. Odjednom su se svi oni međusobno zaraćeni muslimani koji ih okružuju napokon složili oko nečega. "Jazidi su sotonisti i napad na njih je ne samo opravdan, nego i sveta dužnost!", vikali su hodže u džamijama.
Ni na reakciju al-Qa'ide nije trebalo dugo čekati. Samo nekoliko dana nakon kamenovanja, maskirani napadači oteli su 20-ak jazida i pucali im u zatiljke, a ubrzo je uslijedila i gora osveta.
Dva kombija napunjena su eksplozivom i poslana na isti trg gdje je pod kišom kamenja skončao i život ubijene djevojke i njezina zabranjena ljubav. Autobombe aktivirane su u masi okupljenih ljudi na ulici. Bio je to najkrvaviji takav napad od početka rata u Iraku, s više od tristo mrtvih. Od tada su prošla dva mjeseca tijekom kojih je u lokalnim bolnicama umrlo još desetak teže ranjenih. Jazidi više gotovo ne izlaze iz svojih sela. Ako se i odluče na to, traže oružanu pratnju policije.
Budući da policija češće ignorira njihove zahtjeve nego što se pojavljuje u pratnji, sve je više onih koji su ponovno iz nesigurnih sela počeli bježati dalje u brda, prema Lalishu. Kada mu se približe, na ulazu u selo dočekuje ih ona tabla s porukom posrnulog anđela i Emir Tahseen, čovjek kojeg jazidi nazivaju svojim princom. Nijedan musliman ne usuđuje se prijeći tu točku. Za sve njih, čak i za neumoljive ubojice iz al-Qa'ide ili Mahdijeve vojske, ulazak u Lalish znači kucanje na vrata pakla. S time se ni najodlučniji ne usuđuju igrati.
| Muslimani ih smatraju sotonistima. Jazidi stalno plaćaju svoju različitost |
Upozorio nas je i da izvan sela ostavimo sve što je plave boje, koja je također zabranjena. Ne smije se ni pljuvati, nogama udarati o tlo, a posebno je zabranjeno u vatru bacati bilo kakav otpad. Vatra se naročito poštuje. Zabranjeni su i toaleti, po pragovima se ne smije gaziti nego se mora svaki pojedinačno poljubiti, a kao posebno bitno naglasio je da ne uzimamo tuđe čaše ili pribor za jelo jer smo prljavi kao i svi koji nisu jazidi.
Nakon upoznavanja s pravilima, princ je odabrao Azeda i Khalida Hanina da me provedu nizom hramova Khalwi. Njihovi neobični konusni krovovi, jedinstveni na Bliskom istoku, izgledali su kao da izlaze iz same zemlje. Kada im se priđe bliže, postaje nešto jasnije što osim predaje toliko plaši muslimane koji okružuju ta jazidska naselja, smještena samo pedesetak kilometara od ratom izmrcvarenog Mosula.
Dok promatram crnu zmiju koja se izvija pokraj glavnog ulaza u hram, Azed objašnjava da jazidi poštuju zmiju kao i škorpiona. - Zmiju se prihvaća u kuću, tko naiđe na nju u hramu mirno joj se sklanja, a muškom se djetetu stavlja u krevet čim se rodi.
Nakon kratkih pregovora, za koji dolar Azed me bez puno premišljanja odveo prema katakombama, za koje se priča da su glavni dio hrama, ali su zabranjene strancima. U mračnom podzemlju obavio je kratki ritual posvećen vatri i pokazao mi stijenu za koju jazidi vjeruju da je početak života na zemlji. Prema njihovoj mitologiji, Lalish je nekad bio na nebesima i u njemu su na početku stvaranja svijeta živjeli Bog i anđeli. Nakon što se stvorena zemlja nikako nije htjela smiriti, postala je jalova i gola pa je na nju spušten Lalish, božje prijestolje.
Udubljenje u podzemnoj stijeni za jazide je izravni put do pakla. Provlačeći se kroz slabo osvijetljene prolaze, naišli smo na nepomične ljude pokraj crnih oltara i posuda uklesanih u kamen. Azed je tek kasnije, prije nego što je počeo objašnjavati vjerovanje jazidske sekte, rekao da smo prošli pokraj čuvara.
- Mi mu se ne klanjamo - počeo je odmah jer ne smije izgovarati "njegovo ime" - ali ga poštujemo i ne odričemo ga se jer znamo da postoji isto kao i Bog. Živimo tako da ga ni sa čim ne uvrijedimo i pazimo da to nitko ne napravi u našoj prisutnosti. Sada ne razgovaramo o našem anđelu Maleku Tausu. Njemu je Bog oprostio neposluh kad se nije poklonio Adamu i on je prvi koji sada sjedi do Boga. On je stvorio zemlju i zato mu se pokoravamo - nabrajao je Azed. Khalid ga je upozorio da previše priča pa smo ubrzo morali izići iz hrama. Ponudio je još nekoliko objašnjenja koje smatra bitnima za razumijevanje jazida prije nego što sjednem razgovarati s princom.
- Znate, jazidi su trenutno u vrlo teškoj situaciji u Iraku i može se reći da su nam životi svima ozbiljno ugroženi. Nakon onog događaja kada je kamenovana djevojka, našli smo se na udaru svih pobunjenika u zemlji. I sve to samo zato što smo poštivali svoju tradiciju koja najstrože zabranjuje miješanje s drugim religijama. Mi ne samo da se ne smijemo ženiti s drugima, nema miješanja ni unutar naše tri kaste, šeika, pira i murida. Ta djevojka je pogriješila, a kako je to riješeno, naša je stvar. Naravno da ne mislim da je to potpuno opravdano, ali reda mora biti - uvjereno je zaključio Khalid.
| Jazidi su jedna od najzatvorenijih vjerskih skupina na svijetu. Jazid se može postati samo rođenjem od oba roditelja iste vjere. Svoje društvo smatraju superiornijim nad ostalima, svoju religiju najstarijom na svijetu. Ulazak izvana je nemoguć, konvertiti su neprihvatljivi |
Zbog takve tradicije, ali uvelike i zbog straha od netrpeljivih susjeda, svoje učenje gotovo u potpunosti prenose usmeno. Zato, pored male skupine oko vjerskoga vođe Baba Šeika, imaju samo nekoliko svećenika. Oni svoju pastvu na na jeziku kurmanji uče da treba moliti s rukama uzdignutim prema Suncu, da su pakao i raj dvije polovice iste strane medalje te da sve njih nakon smrti očekuje reinkarnacija.
Vjerovanje u reinkarnaciju često je argument za povezivanje jazida s religijama istoka, ponajprije budizmom. Ali njihovo vjerovanje sadrži i elemente kršćanstva, islama, zoroastrizma i paganstva. Oko jazidizma nema konsenzusa. Neki stručnjaci tvrde da je stariji od kršćanstva, drugi da je riječ o relativno mladoj sekti. Jedino što se pouzdano, tvrde, odnosi se na šeika Adija Musafira, sufijskog mistika kojega većina u Iraku smatra osnivačem jazidizma, najveće poštovanje jazida dijeli jedino s islamskim prorokom Muhamedom.
Šeik Adi je u 12. stoljeću došao u Lalish, napisao jednu od samo dvije svete knjige koje jazidi imaju, a nakon smrti pokopan je u katakombama hrama. Njegovo tijelo još je tamo, omotano crnim platnom. Vjerovao je da je duh Maleka Talusa i njegov duh, da je on njegova svojevrsna reinkarnacija. Generacijama se prenosi da je rekao: "Bio sam tamo kad je Adam živio u raju i kad je Nemrud bacio Abrahama u vatru. Bio sam tamo kad mi je Bog rekao: Ti si vladar i gospodar zemlje.
Bog, samilosni, dao mi je sedam zemalja i prijestolje nebesa". Šeik Adi uveo je zabranu obraćanja na druge vjere i zatvorio društvo jazida za osobe iz drugih vjera. Stvorio je svećeničku klasu i unutar nje fakirsku. Upravo s njegovom pojavom muslimani su jezide proglasili sotonistima, jer je šeik Adi tvrdio da se treba moliti i Bogu i šejtanu. Tko se od tada nije vraćao sunitskom islamu iz kojeg su se jazidi prvobitno izdvojili, proglašen je sljedbenikom đavla.
Jazidi o tome nerado govore. Ali kad je britanski The Independent o jazidima u Armeniji objavio članak pod naslovom "Pakleni anđeli", u Lalishu se nitko nije naljutio. Oni se i smatraju potomkom anđela, a pakao im apsolutno nema značenje kakvo ima kod muslimana i kršćana, objasnio je princ Tahseen svojim teatralnim nastupom. - Odlučio sam ti pokloniti malo svog vremena jer dolaziš izdaleka - obratio mi se na početku razgovora i bez uvijanja dao do znanja da sve što mi se događa kod njih trebam smatrati posebnim privilegijem.
Odabrao je da razgovaramo pokraj bunara u središtu hrama okruženog ritualnim simbolima. Mrmljao si je nešto u bradu dok me prodorno gledao ravno u oči. Oslobodio se tek kad nam se pridružila pir Esmer ispitivački me mjerkajući tijekom cijeloga razgovora. Starica nije pokazivala nikakve emocije, nije se smijala niti mrštila. Samo je zurila u mene. Odbijala je svaku pomisao da bi mi mogla uputiti ijednu riječ, pitao je nešto ili ne. Jazidi ni približno ne odgovaraju stereotipima o sotonistima, ali moj prevoditelj ni časa nije sumnjao da je ušao u mračno kraljevstvo.
Nas ne zanima nijedna vjera koja nije naša. Drugi nas ljudi ni najmanje ne zanimaju. Riječ jazidi dolazi iz sumerskog i znači "oni koji su na pravom putu". To smo mi - govorio je princ.
|
Nas ne zanima nijedna vjera koja nije naša. Drugi nas ljudi ni najmanje ne zanimaju. Riječ jazidi dolazi iz sumerskog i znači "oni koji su na pravom putu". To smo mi - govorio je princ. A što je s kamenovanjem one djevojke? Kažnjava li se svako skretanje "s pravog puta" tako surovo? - Ono što se dešava među jazidima tiče se samo jazida - odgovorio je princ Tahseen, očito nespreman odgovarati i na pitanja o objavi snimke kamenovanja na internetu. Uznemirio se, uzvrpoljio i rekao da bi radije pričao o svojoj vjeri. Još je neko vrijeme govorio, ali iduće pitanje, ono o tvrdnjama muslimana i dijela kršćana da jazidi štuju đavla, bilo je previše.
Princ je u trenu skočio na noge. Popravio je svoju bijelu opravu i nešto zapovjedio starici koja je još ostala na mjestu gdje je sjedila do njega. Ona nam je dobacila nešto na svom jeziku, ali princ nije htio reći niti da odlazi. Nije rekao ni da je razgovor završen. Samo je nestao. Suhonjava pir Esmer odšepala je za njim. Joseph je neobično glasno zaključio kako nam je bolje da odemo.
Dok smo se brzo udaljavali iz sela, Azed i Khalid Hanin pratili su nas s udaljenosti od dvadesetak metara, sve dok nismo došli do samog izlaza. Ponašali su se kao da im je žao što je posjet Lalishu tako naglo završen. Vratili su se svojoj, nimalo lakoj svakodnevici. Za većinu su sotonisti, dakle obilježena meta. Lalish je još jedino mjesto gdje se mogu osjećati donekle sigurno.
Tabla koja priča o kralju suza i vatri njihova je granica i zaštita. Nisu je prešli dok su nas pratili. Tko god im iza table pruža zaštitu, očito to čini vrlo dobro, bili to Bog, šejtan ili neko pogrešno vjerovanje u bilo koje božanstvo. Jer Lalish je samo malo selo u Iraku, a sve što se posljednjih godina događa u toj zemlji ionako se teško može nazvati ikako drukčije nego pravim paklom.
Prije nego što nas je jazidski princ Tahseen potjerao iz Lalisha, ispričao je priču o najsvetijoj relikviji koju njegov narod poznaje. To je Crna knjiga postanka za koju jazidi vjeruju da ju je napisao osobno Bog. Na početku se zvala Knjiga iluminacije, dok je, zbog njezina sadržaja, islamski osvajači nisu bacili u vatru. - Knjiga je u plamenu pocrnjela, ali nije izgorjela. Jazidi su je izvukli iz buktinje i otad se zove Crna knjiga.
U njoj piše sve o tome kako je Malek Taus po nalogu Boga s ostalih šest anđela stvarao svijet. Tu se knjigu nije moglo uništiti, ali je ukradena prije nekoliko stotina godina. Čuli smo da se trenutno nalazi u Velikoj Britaniji skrivena u depou jednog muzeja. Oni koji je sada imaju trebali bi je vratiti jer ne znaju da donosi nesreću otkad je pocrnjela - poručio je princ Tahseen.
Iz Iraka Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....