Osmi mart kod nas doma nije se slavio. Otac nije radio u socijalističkoj firmi, pa da dva dana loče na račun Dana žena. Vidjeli smo 8. mart kao izmišljen pararežimski praznik, poput današnjeg Valentinova. Lijepo je bilo što smo u školi crtali mame, učiteljicama poklanjali ljubičice. Što je počelo proljeće.
Žene nisu radile, one su rintale dok Hitna ne bi došla po njih. Očevi bi nakon posla pričekali da im se servira ručak. Pitali gdje im je čista košulja. “Odlazile smo na posao da se odmorimo”, govorila je Nada, majka četvero djece.
Svejedno jesu li bile medicinske sestre kao mama Nada ili radnice na traci u šibenskom TLM-u poput tete Ljubice. Što god da ti daju raditi u tih osam sati, ne može biti teško kao doma, gdje uz svu brigu o djeci, starima i bolesnima, uz kuhanje i čišćenje, moraš pomoći i oko zidanja jer se kuća diže godinama. Ljeti se još baviš turistima. Vinogradom, maslinama.
Na nostalgičnim slikama restoranskih jugoslavenskih proslava 8. marta u oči vas bodu ti brkati razgaljeni frajeri koji grle druga za stolom punim hrane i alkohola. Nije se propagiralo da muž barem tog dana skuha ručak i očisti kuću. Ne, jedan cvijet je dovoljan.
Socijalizam je oslobodio žene kućnog ropstva, natjerao je očeve da ih puste u školu, dao im da zarade plaću i penziju. Dao je medijski prostor feministkinjama kakav danas ne možemo zamisliti, prijevod “Drugog spola” Simone de Beauvoir i “Straha od letenja” Erice Jong. Samo nam nije dao da dovedemo u pitanje totalnu nepravednost sistema koji je staroj ulozi žene sluškinje nakalemio osam sati rada u poduzeću.
Zaposlene žene bile su naočigled zadovoljnije, a i selo je na njih gledalo bolje nego na one koje su po čitav dan rintale doma i u polju. Ali ako pritom podjela kućanskih poslova uopće nije društvena tema, o čemu se tu radi? Tko je odredio da su žene dužne biti neplaćeni servis muškarcima?
I zašto šutimo o tome?
Sa 8. martom u Jugoslaviji je bila slična stvar kao sa 1. majem. Znaš da ima neka priča iza toga, zbog koje su mnogi ljudi u povijesti dali život, ali zašto točno, ne sjećaš se. Povod za dernek i govorancije.
Osmi mart i 1. maj još čekaju da im otkrijemo stvarno značenje. Da se ne radi o nostalgiji za socijalizmom, nego o životu žene. O pravima radnika. O meni i tebi, našem životu i zdravlju.
Mlade žene kod nas dobivaju rak dojke, otkazuju im štitnjače, pate od rijetkih autoimunih bolesti koje se teško dijagnosticiraju i nikako ne liječe. Preopterećene, misle da je na njima krivnja što im je tako teško i što ne uspijevaju. Od Jugoslavije do danas promijenilo se samo to da su dobile dodatni teret: moraju biti vječno mlade i zgodne, još uspješnije na poslu, savršene majke uspješne djece, u sretnom braku. Ispunite sve što društvo očekuje od vas, pa možete ravno u Vrapče, ako vas prije ne odvezu na Mirogoj.
Ne, nemamo genetsku sklonost čišćenju i kuhanju, mazohizam nam nije urođen. Istrenirali su nas da ugađamo drugima i zanemarujemo sebe dok ne završimo na Hitnoj.
Nažalost, svijet tako funkcionira. Nitko nam neće pokloniti slobodu, uvažavanje i poštovanje. Naprotiv, žele nam uzeti i pravo na pobačaj. Svakog nam dana poručuju da smo manje vrijedne, ismijavaju našu bol smiješnim kaznama za silovanje i obiteljsko nasilje, nema novca za sigurne kuće. Čim se kaže da je nešto “žensko”, znači da je manje vrijedno. Znamo kako svijet izgleda iz muške perspektive: sve je u redu. A iz ženske? To je već pitanje života i smrti: moramo naučiti govoriti o svojem iskustvu i mijenjati ga prije nego što nam tijelo progovori kroz tešku bolest.
Zato mi je danas jako važan 8. mart, važno mi je osjetiti solidarnost i podršku žena i muškaraca. Dođite, cure iz Faktiva u nedjelju u Zagrebu organiziraju Noćni marš. Marširat će se u Rijeci, Splitu, Zadru, Puli, u Sarajevu i Mostaru, Berlinu i Barceloni. Zauzmite se za sebe i svoje djevojčice, izađite na ulicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....