Kad je pred koji tjedan nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obznanila sastav nove europske vlade, komentatori su u hipu uočili da nova Komisija ima jedan resor očaravajućeg i zavodljivog naslova. Među novim europskim ministarstvima, naime, našlo se i ono “zaštite europskog načina života”.
To novo ministarstvo, koje će voditi Grk Margaritis Schinas, u osnovi će se baviti odvraćanjem useljenika i izbjeglica. Ipak, nova europska premijerka sustegnula se od toga da novo ministarstvo tako i nazove. Umjesto da resoru grčkog povjerenika da naziv koji odgovara sadržaju, odlučila ga je kamuflirati slađanijim i nacifranijim nazivom. Novi se grčki povjerenik neće se, eto, baviti azilantima, žicom i pendrekom. On će se baviti zaštitom - čega točno? Da, našeg načina života.
Naravno, “naš način života” je jedna od najvarljivijih floskula koje se mogu prodavati na političkom tržištu. “Moj način života” su, recimo, blitva za večeru i čaša vina za ručak, a nisam siguran da je to način života čak i nekog u Karlovcu, a kamoli u Finskoj. “Europski način života” može značiti i finska sauna i slavonsko pečenje rakije. Europski način života je i Oktoberfest i heavy metal koncert u Talinu. Europski način života je i pečeni janjac uz magistralu, kao i francuska dvosatna pauza za ručak, s obaveznim vinom, sirom i desertom.
Kad konzervativci, međutim, pozivaju na obranu “europskog načina života”, oni ne misle na sve te živopisne manifestacije identiteta koji su i samim Europljanima uzajamno čudne i neshvatljive. Kad žele braniti “europski način života”, konzervativni katastrofičari manje misle na morešku, domaću komovicu, irski pub ili francuski sir, a više misle na obranu jedne apstraktne fantazije: “kršćanske Europe” kojom “dominiraju tradicijske vrijednosti” i “tradicionalni svjetonazor”. Za njih, te su vrijednosti pod opsadom. Njih nešto ugrožava, a to “nešto” čas su izbjeglice, čas muslimani, čas pederi i lezbe, čas “domaći izdajnici” - liberali i ateisti.
Među ljude koji diseminiraju ovaj diskurs opsade pripada i zagrebački profesor dr. Boris Havel. Ovaj profesor političkih znanosti posljednjih je godina objavio niz članaka i knjiga o bliskoistočnoj politici, tekstova u kojima pokazuje znanje i ekspertizu, ali i (nažalost) prilično neuvijenu lobističku sklonost izraelskoj politici. Havel je i jedan od viđenijih hrvatskih promotora antimultikulturalne panike. Kao što su komunistički publicisti sjedili u sovjetskoj Varšavi ili Sofiji i pisali o užasima nemilosrdnog kapitalizma, tako i Havel sjedi u bijelom, monokulturnom Zagrebu i opisuje užase multikulturalnih Sodoma poput, recimo, Švedske. Jedini problem je taj što generacija njegovih studenata iz neobjašnjivih razloga jedva čeka uteći iz čisto hrvatske arkadije, pa glavom bez obzira hrle u te grozne, imigracijom poharane Göteborge i Stockholme.
Profesor Havel je, ukratko, klasični reprezentant novog hrvatskog konzervativizma. Ne voli postmodernizam, liberalizam i multikulturalnost, ne voli zapadnoeuropske libertinske utjecaje. Stalo mu je do “identiteta”, do “našeg načina života”. Ne znam je li se tako sam deklarirao, ali pretpostavljam da bi sam sebe nazvao “suverenistom”.
Ovih dana profesor Havel skrenuo je ne sebe pozornost konzervativnih medija jednom gestom građanskog prkosa. Profesor Havel je, naime, u znak protesta promijenio banku. Premda je dvadeset godina bio - kako sam piše - zadovoljni klijent, odlučio je zatvoriti svoje račune u austrijskoj Erste banci. Razlog je što ta banka sponzorira gay pride.
Tom prilikom, Havel je direkciji svoje bivše banke napisao pismo u kojem navodi, doduše, da je “usluga banke bila izvanredno profesionalna” te da je Erste banka pokazala “ljubaznost, stručnost i angažiranost”. Ipak, profesor politologije odlučio je napustiti dotadašnju banku jer ona “promovira i financira homoseksualne aktivnosti”, što on doživljava kao “oblik kulturološkog i svjetonazorskog kolonijalizma”. “Moja obitelj i ja”, piše Havel, “ne želimo biti dio te kampanje i ne želimo financirati ideologije koje se protive našem kršćanskomu i tradicionalnom svjetonazoru.” “Hrvatska je kršćanska zemlja u kojoj dominiraju tradicionalne vrijednosti”, nastavlja Havel.
“To je Hrvatska kakva se sviđa meni i mojoj obitelji i ne želimo ni na koji način biti dijelom pokušaja da se promijeni bilo njezin kršćanski i tradicionalni temeljni karakter”. U to ime Havel je iz austrijske banke odnio svoj novac, a njegova gesta i pismo potaknuli su živi ushit na hrvatskim desnim portalima. Ti vraga! Netko se i kamate na oročenje odrekao, a da bi obranio “naš način života”. Možda nije puno, ali bar nešto.
Erste banka doista jest banka koja gaji u najmanju ruku živopisni PR. Hrvatskoj javnosti ova je banka ponajprije poznata po neobičnim reklamama koje uključuju budnice Vice Vukova i likove hipstera u cvjetnim flanelskim košuljama. Riječ je o banci koja ima poveću zakladu za umjetnost i medije, a ta zaklada nerijetko plaća projekte koji su s “core businessom” surovog kapitalističkog bankarstva u neobičnoj koliziji. Erste je, među ostalim, pomagala projekte istraživanja jugoslavenske socijalističke umjetnosti, a najmanje jedan moj znanac njihovu je stipendiju iskoristio da bi napisao knjigu o - marksizmu.
Ali, ma kako god PR-ovski zavodila gay prideom, Marxom, Stilinovićem i hipsterima s džemperima na kopčanje, Erste banka je ponajprije i prvobanka. A to znači da je, baš kao banka, sudjelovala u privatizaciji hrvatskog mirovinskog osiguranja. To znači da je svojim klijentima nudila kredite, pa među ostalim i famozne kredite u švicarcima. To znači da je, baš kao banka, nakon nasilne konverzije tužila Hrvatsku za iznos od 60 milijuna eura. I da: kao što to rade banke u zlom globalističkom univerzumu, Hrvatsku nije tužila pred suverenim hrvatskim pravosuđem, nego pred arbitražnim tijelom u Washingtonu. Napala je, ukratko, suverenitet Lijepe naše, potkopala ga tužeći je eksteritorijalnom centru arbitražne moći, a sve je to napravila zato da bi mogla dalje musti dužnike u švicarcima. Dužnike, od kojih su brojni ostali bez krova.
Sve se to događalo u razdoblju od dvadesetak godina tijekom kojih je profesor Havel bio klijent Erste banke. Događalo se tijekom perioda u kojem je, kako on sam piše, banka bila “izvanredno profesionalna”, “stručna i angažirana”. Ipak, nijedna od tih efemernih potankosti u radu Erste banke nije profesora ponukala da austrijskoj “sparkasse” otkaže suradnju. Nije mu prelilo čašu ni kad se Erste omrsila hrvatskim penzijama, ni kad je derala kožu franačkim dužnicima, ni kad je njegovu dičnu domovinu poslala na washingtonsku arbitražu. Havelu nije smetalo što Erste aktivno podriva neke od meni osobno milih hrvatskih “tradicijskih vrijednosti” - primjerice, mirovinsku solidarnost, nepovredivost doma ili sudsku suverenost. Ne: trenutak u kojem je konzervativni profesor rekao “dosta” bio je trenutak kad je shvatio da njegova banka sponzorira - pedere i lezbe. Čini li se to i vama, kao meni, bizarnim?
Ali, znate što je tu problem? Problem nije u neprincipijelnosti profesora Havela, u njegovoj odsutnosti empatije i građanske samosvijesti, pa čak ni u bizarnom nerazlikovanju bitnog od nebitnog. Problem je u tome što je ovakvo rasuđivanje žalosno tipično za hrvatski konzervativizam i za hrvatske “suvereniste”.
Hrvatski konzervativci, naime, ne vide gdje se i kako stvarno izjeda hrvatska “suverenost”. Njima ne smetaju međunarodni trgovinski ugovori i arbitražna tijela. Ne smetaju im Olimpijski odbor, FIFA ili Google, ne smetaju im nekretninski fondovi na Bermudskim otocima. Ne smeta im što je sudbina hrvatskog agrara u rukama tvrtke koja je, zapravo, poštanski sandučić u Amsterdamu. Ne smeta im što se status hrvatskih ugljikovodičnih rezervi odlučuje na nekoj švicarskoj arbitraži. Ne smeta im ni to što će o sudbini platoa na Srđu (a time i grada Dubrovnika) odlučivati nešto što se zove ISDS (Investor-State Dispute Settlement). Ništa od navedenog hrvatski suverenisti ne smatraju prijetnjom suverenosti. Ne, njima je prijetnja suverenosti - tko? - Pupovac. Nijednu od navedenih antidemokratskih aberacija hrvatski suverenisti ne doživljavaju kao “oblik kulturološkog i svjetonazorskog kolonijalizma”. Ne - njima je “čin kolonijalizma” - što? - kad banka sponzorira pride.
Takvo temeljno nerazumijevanje bitnog i nebitnog hrvatski konzervativci imaju i kad je posrijedi “europski način života”. Jer, ako postoji “europski način života” koji treba braniti, onda to danas nisu bakalar na Božić, kapelice na raskršću, vjeronauk i heteroseksualni brak. Umjesto toga, ja bih radije branio jedan drugi “europski način života” - koji je danas kudikamo ugroženiji. A to je “europski način života” koji podrazumijeva mirovinsku solidarnost, javno zdravstvo, javnu stanogradnju, nepovredivost doma i neovisno nacionalno sudstvo. A prema tim su vrednotama “europskog načina života” hrvatski konzervativci - vidi čuda - začuđujuće indiferentni. Indiferentni točno onoliko koliko i profesor Havel.