Kad mi je bilo svega 12-ak godina, prvi put sam sama putovala avionom. U Splitu su me sa suzama u očima na avion ukrcali baka i dida, stišćući pesnice i oči u strahu od zračnog prostora nad Hrvatskom (bio je početak ratnih 90-ih).
U kontinentaloj Hrvatskoj atmosfera je bila opuštenija. Moji su roditelji smatrali da sam dovoljno velika da sama preletim 45 minuta zračnog prostora, pa su si dopustili malo kašnjenja. Ponosno sam sama izašla iz aviona, a njih - nije bilo. Pleso mi se tada činio kao zasebna država, sa svjetlećim terminalima, najavama koje nitko ne razumije i ljudima raznih boja kože koji trče od gatea do gatea. Zamišljam sebe kao malog uplašenog miša, sposobnog za samostalnost iznad Hrvatske, no na prihvatu prtljage netko je trebao prihvatiti i mene, a moji su roditelji dekadentno zakasnili desetak minuta. Suze veličine pikula zarolale su se niz obraze. Bila sam posve sama, zauvijek izgubljena u zračnom prostoru između Splita i Zagreba.
Kad su se konačno pojavili, valjda zbog grižnje savjesti, starci su zauzeli obrambeni stav i tvrdili da moram postati samostalnija. Moj dida (a ni ja, ako ćemo iskreno) nikada im to nije oprostio. Bijesno im je očitao bukvicu, nakon što sam ga nazvala u suzama, poskrivečki iz svoje sobe, poput pravog obiteljskog Jude. Toliko je vikao da sam čula rečenicu: Nije za male djevojke da budu same na aerodromu!
Presjekla me ta rečenica. Zar sam ja - mala? Zar sam - fragilna? Neposobna? Iste sam sekunde progutala suze, a avionsku kartu spremila u kutiju s uspomenama - mojim relikvijama, gdje je bila i najdraža Barbika i ljubavno pismo prvoj simpatiji.
Desetak godina kasnije, kao da me neki čudni unutarnji motiv vodio da didi dokažem da je bio u krivu. (Male) žene u mojoj obitelji tih su godina same putovale preko raznih oceana i nitko ih nije pitao za zdravlje, niti im vješao oko vrata plastičnu ogrlicu s natpisom: dijete u avionu! Take care!, dapače. Oči su im bile suhe, a suhi zračni prostor prirodno stanište. Mene je ta količina samostalnosti ispunjavala ponosom, valjda uzročno-posljedično na taj rani incident: ako letim bez straha, onda sam pravo samostalno, hrabro biće, sposobna za sve!
Sve dok nisam odrasla i prerasla potrebu da impresioniram svoje roditelje, didu, samu sebe.
A onda me oprao ozbiljan strah od letenja, što bi rekla naša sestra Erica Jong. Odjednom mi je odvajanje od majčice zemlje postalo prokleto teško, a polijetanje i slijetanje podnošljivo samo pod ozbiljnom dozom tableta za smirenje. Od aerodromske maherice koja je uspijevala jednim srnećim pogledom dobiti upgrade u višu klasu, postala sam ponovo ono fragilno dijete koje u ruci mora imati amajliju za vrijeme rolanja po pisti, inače će se avion sasvim sigurno - srušiti.
Što se to u međuvremenu dogodilo, pokušavala sam doznati za vrijeme prošlotjednog puta teti u New York, grad čije sam ime ne tako davno izgovarala s iskrenim sladostrašćem.
A onda, kao da sam posve poludjela, pakirala sam se za Veliku Jabuku i cvilila Dečku: “Ali ja ne bih išla bez tebe…” Djelomično, znala sam, nedostajat će mi na travi u Central Parku. No, većim dijelom, pokvareno, NISAM HTJELA sama prolaziti kroz aerodromska pitanja sigurnosti, izbacivanje (pre)skupih bočica pudera iz moje torbice, kopanje po mojim gaćicama zbog toga što kompjutori cijelog svijeta, izgleda, imaju fetiš na moje ime i prezime pa me vječno izbacuju kao potencijalno opasnog putnika za random check-ups, te redovito provodim vrijeme zajedno s naooko hladnokrvnim službenikom zračne luke koji, poput ginekologa ili, još gore, gastroenterologa, u sterilnim rukavicama do lakta kopa po mojoj kozmetičkoj torbici i antibaby pilulama, kremi protiv prvih znakova starenja, push-up grudnjacima, tangama, umjetnim trepavicama, umjetnim sisama, četkicama za zube, knjigama o samopomoći, i tako dalje.
Kad sam bila adolescent bez mozga i bez bora, možda me takav tretman nije mogao uzrujati (a možda jednostavno nisam imala što skrivati?!), ali iz današnje perspektive sve više shvaćam svog oca koji tvrdi da je opcija jednotjednog putovanja brodom do Amerike za njega sasvim prihvatljiva i da bi radije časno izgubio život na otvorenoj pučini poput Benjamina Guggenheima (bez ljubavnice, nadam se) nego sjedio zgnječen u ekonomskoj klasi bez cigarete i s latentnom mogućnošću da mu neki Afroamerikanac (moj otac, jasno, nije tako politički korektan, ali ne želim ga uvaliti u dodatno bespotrebno sranje citirajući ga do kraja i doslovno) pregledava anus u potrazi za skrivenim plastičnim eksplozivom samo zbog njegovog mjesta rođenja (moj je otac rođen u Sarajevu: često je, za vrijeme rata, prelazeći granicu Lijepe Naše, doživljavao poseban tretman - kad kažem poseban, ne mislim na kavijar i masku za spavanje).
Strah od letenja možda je u vrijeme Jong bio samo metafora za ženski strah od slobode, no danas je - sasvim realan strah od stavljanja same sebe u nepodnošljivo frustrirajuću situaciju.
NE MOGU VIŠE, htjela sam zavapiti X puta tijekom svog 20-satnog putovanja sa JFK aerodroma do Plesa, čeznutljivo gledajući kroz neprobojno staklo aerodroma na Frankfurtu, razmišljajući o tome da pobjegnem i autostopiram do Zagreba - barem bih osjetila dašak svježeg zraka i te slobode koje se tako jako bojala Jong.
Nekad je letenje, tvrde arhivi starih časopisa, bilo posebno, ekskluzivno iskustvo, s najboljim kuharima i stjuardesama misicama u Missoni uniformama. Danas smo se, bojim se, jako odmaknuli od te romantičarske ideje udobnog jedrenja nad oblacima. U trenutku kad vas počnu prozivati po brojevima (putnici ekonomske klase od 20-115 desno, molimo vas da pristupite šalteru za ukrcaj, putnici, ponavljam…), tužno na sebe nabacite tešku kompjutorsku torbu u koju ste pretenciozno nagurali hrpetinu knjiga koje nećete pročitati za vrijeme leta jer će vašem susjedu, gospodinu s problemom s probavom, smetati svjetlo.
Na drugo rame stavite fotoaparat koji vas odaje kao prokletog stranca-turista i stanete u beskrajni red u kojem prednost imaju baš svi: trudne žene, žene s djecom, stare žene, stari muškarci, žene s psima, žene s epilepsijom, žene u menopauzi, muškarci u krizi srednjih godina i njihove mlađahne ljubavnice s ekstenzijama. Sline vam cure dok promatrate kratak red za one s hrpetinom para (prva klasa) kako sa svojom Luis Vuitton ručnom prtljagom lagodno, bez zastoja, hopšu do rasklopnih krevetića s gomilom prostora za noge, a kroz glavu vam prolazi slavni citat Georgea Orwella: ‘Sve su životinje ravnopravne, samo su neke ravnopravnije od drugih…’
No tek u avionu započinje, zapravo, noćna mora. I najzagriženiji ateisti postaju vjernici dok se približavaju svojim sjedalima, moleći Boga da osoba do njih stane u svoje sjedalo i ne prelijeva se na njihovo. Mene je dočekala burna svađa između bahate, bogate Indijke i mladog Amerikanca, backpackera, oko mjesta uz prolaz (koje biste, ako ste jedan od sretnika koji su ih uspjeli rezervirati, mogli prodati za zlatne poluge pred samo ukrcavanje). Gospođa je hladnokrvno sjela na sjedalo mladog dečka i na njegovo negodovanje i pokazivanje boarding karte, samo je loše glumila da ne zna engleski, a onda sa savršenim, u internatima diljem svijeta naučenim britanskim akcentom, izgovorila:
- No problem, Sir… You sit here - pokazujući rukicom ukrašenom dijamantima na skučeno mjesto u sredini iz kojeg, kad jednom sjedneš, nema više izlazaka ni do toaleta. Mladić je konačno popustio. Pogledala sam ga sa suosjećanjem.
- Neki ljudi su jednostavno ambiciozniji od drugih - opravdao je naglas svoju inertnost, objašnjavajući svijet u tom tužnom, malom zaključku svog popuštanja.
Ja sam sjedila na mjestu uz prolaz preko puta. Balkansku odlučnost ne može nikakav indijsko-britanski bogataški pedigre baciti na koljena. S obzirom na to da je Lufthansa, naravno, prikazivala film koji sam odavno gledala u kinu, većinu sam leta buljila u ekran s prikazom našeg aviona iznad oceana. Vjerujte mi, nakon šest sati mentalnog treninga s tom sličicom, posve vam je svejedno hoće li se avion srušiti ili ne.
Ne znam zašto, ali sigurnije se osjećam kad vidim da smo iznad kopna (kao da bi pad posred Dublina bio manje fatalan od pada usred Atlantika), što je, na žalost, vrlo kratko. Iznad bespuća oceana, uglavnom avion vozim - ja. Shizofrenija u najboljem svjetlu, kažem vam.
Pa kad mi pitaju: chicken or pasta?, poželim vrištati: MAKNITE SE, MAKNITE SE, ZAR NE VIDITE DA KONTROLIRAM LET?! I onda, sedam sati čekanja na let Croatia Airlinesa u Njemačkoj (uvjerena sam da su tako dugački layoveri zapravo tajno dogovoreni s duty free dućanima, jer vas ništa poput dosade ne može natjerati da pomislite kako vam nužno treba veliko pakiranje After Eighta, njemačko vino i parfemčić za kuću).
Napokon, za divno čudo živa i zdrava (ako isključimo psihičke poremećaje), sletjela sam u Zagreb. Mene i Dečka dijelilo je samo staklo dok sam čekala prtljagu. Osjećala sam se šest godina, a ne šest dana starije. Koža mi je bila presušena od avionskog zraka, utroba uništena neprobavljivom hranom, duša razbijena silnim paranojama. Stajala sam na istom mjestu kao dvanaestogodišnja Jelena, sama na aerodromu. Žao mi je što mi dida nije više živ, jer bi bio ponosan na mog supruga koji nije zakasnio. Žao mi je i što mu ne mogu reći što sam doznala u međuvremenu: - Nije stvar u aerodromima, dida, nije za (male) djevojke samoća općenito…
Ono što mi se davno činilo kao glamurozni dodatak upješnoj karijeri i bjelosvjetskom načinu života, iz današnje perspektive, bila je samo obična gnjavaža.
- Čovjek nije ptica - rekao mi je jednom Božo Alić. I kako je samo bio u pravu.