Goran Štrok, dečko iz zagrebačkog Trnja, legendarni je automobilistički as šezdesetih i sedamdesetih godina, čovjek koji od sredine sedamdesetih gradi i vrlo uspješnu poslovnu karijeru, posebice nakon preseljenja u Englesku 1977. godine.
O Štroku se u Hrvatskoj nije mnogo govorilo sve do početka devedesetih. No od 1995., kada je kupio dotrajali riječki Grand hotel Bonaviju te posebice nakon preuzimanja dubrovačkog hotela Excelsior nekoliko godina poslije, Štrokovi poslovni potezi izazivaju veliku medijsku pozornost, ali i osporavanja. Štrok je putem svojih kompanija GS Hotels and Resorts i Jadranski luksuzni hoteli, čija se vrijednost procjenjuje na više od 300 milijuna eura, sada, među ostalim, vlasnik četiriju dubrovačkih hotela, riječke Bonavije od kojih većina ima najvišu kategoriju. Od veljače JLH upravlja i poslovnim hotelom Atrium u Splitu, a Štrokov su poslovni partner odnedavno i svjetska i europska investicijska banka EBRD i IFC.
U hotele u Hrvatskoj ovaj je biznismen dosad uložio više od 150 milijuna eura. Posljednje zatvaranje najnovijega luksuznog hotela Bellevue koji je, prema ocjeni britanskog Sunday Timesa, proglašen jednim od najatraktivnijih novih hotela u Europi ponovno ga je dovelo na naslovne stranice. No usprkos svemu njegov je život, posebice onaj iz osamdesetih kada je razgranao poslove po cijelom svijetu, još nedovoljno poznat.
Na svom imanju od 24 tisuće četvornih metara i u kući Dower House, zgradi staroj 257 godina u koju se uselio prije tri godine, smještenoj pet-šest minuta vožnje od središta živopisnog Windsora, Štrok sada zna boraviti samo tjedan dana na mjesec, a onda dva ili više tjedana provede u Dubrovniku. Do samo prije nekoliko godina bilo je potpuno drukčije, no sada je gotovo sve poslove preselio u Hrvatsku. Od ukupno 14 hotela po svijetu - u Engleskoj, Škotskoj i na Sejšelima - posljednjih godinu dana prodao je i hotel u Etonu i jedan u okolici Windsora.
Ostavio je jedino još "obiteljsko srebro", najreprezentativniji objekt Sir Christopher Wren's House. Nekadašnji dom tvorca poznate katedrale Sv. Pavla u Londonu sad je luksuzni hotel smješten na samoj Temzi, u neporednoj blizini zidina dvorca Windsor i kraljičine rezidencije. Sve to zapravo govori o mom "povratku" u Hrvatsku, objasnio je Štrok.
Do svoje kuće, u kojoj smo razgovarali, doveo nas je u novom Mercedesu SL63 AMG, luksuznoj zvijeri sa 510 konjskih snaga. Na putu do Dower Housea vidjelo se da uživa u vožnji, nekoliko puta naglo bi ubrzao i jednostavno smo letjeli uskom cestom kroz živopisni engleski krajolik.
Iduće subote u svom će najelitnijem hotelu Dubrovnik Palace Štrok sa suprugom Renatom i kćerima Vanjom i Tenom ugostiti 200 svojih najbližih prijatelja i poslovnih partnera. Povoda ima dovoljno: njegov i Renatin 60. rođendan (Štrok ga je proslavio 20. studenoga), gotovo 40 godina zajedničkog života, 13 godina grupacije JLH, 20 godina od njihove zajedničke avanture preko Atlantika te 33 godine života u Engleskoj.
Uz to, u siječnju bi se trebala pojaviti i njegova biografija koju piše publicist i novinar Željko Žutelija i koja bi, kako sam kaže, zbog nekih još do sada neotkrivenih pikanterija o poslovnim i političkim zaprekama na koje je u Hrvatskoj naišao mogla dobrano zainteresirati hrvatsku javnost.
• Postoje mišljenja da ste dosta toga u životu postigli zahvaljujući svom podrijetlu, svom ocu Izidoru koji vam je kao general JNA, španjolski borac i narodni heroj omogućio da već u mladosti budete dio tadašnje komunističke kreme te da poslije lakše razvijete svoje prve poslove...?
- Ne mogu reći da nisam imao baš nikakve koristi od toga. Ali nosio sam i kompleks tate generala... Tata je imao samo svoju mirovinu, živjeli smo u stanu, najskromnije što se tada moglo živjeti. Tata je iz vojske otišao 1955. godine, 1971. izašao je iz Partije i tad sam stvorio jednu negativnu energiju prema sistemu u kojem smo živjeli. Otkad je izašao iz vojske, stari je zapravo bio u nekoj vrsti izolacije. Bio je veliki idealist i najveća mi je nagrada bila kad je veleposlanik Španjolske u Hrvatskoj Sebastian Alvaro u Zagrebu i Dubrovniku izjavio: Zahvaljujući ljudima kao što je otac Gorana Štroka, danas Španjolska ima demokraciju... Stari Žiga, tako su ga zvali, bio je iz Krapine i toliko je bio skroman čovjek da, kada je umro, iza sebe nije ostavio ni 50 tisuća dinara.
• Koliko vam je on zapravo pomogao u formiranju vaše osobnosti?
- Pa cijeli temelj moga karaktera i mog odnosa prema ljudima i okolini proizašao je najvećim dijelom od njega. I od mame Mile, naravno, koja je bila slikarica, ali stari je bio moj idol.
• Na koji se način pokazivao taj vaš kompleks o kojem govorite?
- Tako što sam stalno pokušavao dokazati sebi, ali, naravno, i njemu i svojem okružju, da u životu mogu učiniti nešto potpuno sam. I tu sam počeo s autoutrkama... A stari mi je pomogao jedino tako što je prodao svoj Fiat 1300 da bi meni kupio Mini Cooper S. To je sve što sam dobio. I to što me odgajao da budem korektan prema svojoj okolini i prijateljima - fer i pošten uvijek u životu - to smatram da je najvrednije čemu me naučio.
• Jeste li bili razočarani u to doba?
- Bio sam, u doba kad su se sinovi Pavla Gregorića vozili Mercedesom s registracijom 55, ja sam svoga staroga doma pitao - kako to da mi nemamo ništa, samo nekakav Fiat 1300... To me tada strašno peklo, a on je mislio da je još prerano da mi neke stvari objasni. I u to doba kod mene se stvorio nekakav animozitet prema cijelom tom sistemu, a posebno prema Titu i stvaranju kulta ličnosti. Sjećam se kada je Tito znao doći u Zagreb, bijela rukavica stoji na prozoru, cijeli ga Zagreb čeka, a on bi samo onako rukom mahnuo i produžio na Pantovčak. A ja bih dečkima znao reći, ovo nas je stajalo dva bazena manje u Zagrebu...
• Kako ste živjeli prije nego što ste postali sportski as i heroj nacije?
- Živjeli smo u trosobnom stanu u Proleterskih brigada 35, danas Vukovarskoj. A zanimljivo je da su u toj zgradi živjeli i Boško Petrović, Arsen Dedić, Oliver Mlakar, Tonči, Ivo i Ante Vrdoljak, Slavko Goldstein, Grgo Gamulin... Ali bilo je ondje i trnjansko okružje štemera i sitnih švercera. Ja sam se s tim dečkima znao potući, skakati na tramvaj, vistiti na pulferu...
• Tukli ste se često...?
- Pa mi smo se šorali stalno, u mom kvartu na Trnju, na Trešnjevci, ako ste nešto rekli, drugi dan su vas zašorali. U moje vrijeme, kad bi stariji dečki došli i uzeli nam 'staklenke' i 'željke', rekli bi, 'to je gradska placka' i ako si nešto proturječio, odmah si dobio šamarčinu...
• Kad ste se posljednji put potukli?
- Ne znam, to me nikada nisu pitali... pa jesam prije nekih 25 godina, ne sjećam se, bilo je to davno kad me netko napao na cesti ili je pao neki šamar u nekoj prometnoj gužvi. Ali nikada nikome nisam ostao dužan. Nikada nisam dobio batine u životu i nikada se nisam bojao nikoga.
• Automobili vjerojatno nisu bili jedina stvar koja vas je zanimala?
- Volio sam jazz, mene je Boško Petrović na neki način odgojio, on je desetak godina stariji od mene. Kao klinci s prvog bismo kata gledali Boška koji je svakog dana vodio kući po dva najljepša komada u gradu. Svakog dana! Boško je u to vrijeme i u glavi i po izgledu bio avion. On me uveo u svijet muzike i u proživljavanje jazza. Bilo je to vrijeme kada su u Zagreb dolazila najslavnija jazz imena Louis Armstrong, Miles Davis, Terry Clark i drugi. Oscar Peterson došao je k meni doma, Boško ga je dofurao. Otkrio mu je tajne poznatoga 'zagrebačkoga gemišta' i zajedno su kod mene doma svirali piano.
• Kad ste se počeli baviti automobilizmom?
- Počeo sam voziti sa 17 godina, falsificirao sam datum rođenja na svojoj osobnoj karti da bih mogao devet mjeseci prije dobiti vozačku. Poslije mi je trebalo 10 godina da to ispravim. I onda sam sa 18 i pol godina osvojio prvo prvenstvo.
• U to doba automobilizam je u Jugoslaviji bio prestižan i popularan sport...?
- Točno, to je tada bila prestižna stvar, smatralo se da je to zapravo jedan buržujski sport. Mlađi se toga sigurno ne sjećaju, ali nama je tada na utrke znalo dolaziti 70 tisuća ljudi, svake nedjelje smo imali jedan sat direktnog prijenosa na televiziji. Kad sam pobijedio u Austriji na dvoboju Hrvatska - Štajerska, iz Zagreba su stigla 42 autobusa zajedno s Mikom Tripalom i te se '71. godine nakon moje pobjede svirala "Lijepa naša", što je tada bila rijetkost. Tisuće ljudi znale su ići autobusima na utrke u Monzu da nas gledaju... Mi smo bili AMK Dinamo i kad smo se u Beogradu pojavili svi s plavo ofarbanim autima, to je bilo čudo. To vam je onda bilo kao da u Zagreb doputujete Concordeom. Jovica Paliković i ja najviše smo napravili na popularizaciji. Sjećam se, kad smo išli voziti u Monte Carlo, bili smo na naslovnicama svakog dana.
• Vozili ste aute koji si mnogi ljudi nisu mogli tada ni zamisliti...?
- Auti su bili BMW Alpina, Ford Escort BDA, to je bio profesionalni trkaći auto pa Formula 3 od Volkswagena. Drago Regvart imao je Alfa Romeo, koji je tada bio najluđi auto, a Sead Alihodžić imao je još bolju Alfu. Za ta vremena to su bili auti svjetskog vrha.
• Kako ste, naprimjer, nabavljali rezervne dijelove za aute?
- Jednostavno, sjedneš u auto i preko noći odeš u Njemačku. Bila je potrebna golema ljubav, strašno velika energija jer sve je to tada bilo strašno skupo, znači da smo se trebali odricati.
• Kako ste se financirali?
- Kroz reklame. I danas se sjećam sponzora, Kreditna banka Zagreb, Pazinka iz Pazina koji su poslije bili i moji poslovni partneri, Ina je tu uvijek bila prisutna. Ja sam izmišljao sponzore, svoju reklamu je dala, recimo, i tvornica cipela Astra, što je tada bila nemoguća misija... Ali trebalo je raditi i druge stvari da bi se preživjelo, zato sam i pisao u novinama, testirao automobile, radio intervjue s poznatim vozačima. Sa 20 godina počeo sam kod Pere Zlatara u Plavom vjesniku i pisao sam svaki tjedan. Za svako prvo mjesto koje bih osvojio dobivao sam 100 tisuća dinara i nosio sam taj novac kući jer mi otac nije imao odakle davati.
• U odnosu na svoje glavne konkurente, u kakvoj ste vi situaciji bili?
- Financijski su mnogo bolje stajali od mene i Gluhak i Paliković, koji je očito imao dobar PR pa je stvorio priču u javnosti o tome da on nema novca, a Goran ima. A njegov otac Uglješa bio je doktor, i mama i tata, cijela familija bila je dobrostojeća. Langov stari imao je vinariju, zbilja su u ono vrijeme bili imućna familija. Stari Lang onda je vozio Mercedes, to je kao da danas voziš Ferrari. Jedino smo zapravo Veco Holjevac i ja bili proleteri, nismo imali ništa, nismo ništa naslijedili.
• Spominjali ste Boška Petrovića u kontekstu ženskog društva, je li vama popularnost koju ste imali pomagala kod žena?
- Bez ikakve sumnje, mi smo bili mladi dečki, a cure su bile sastavni dio tog sporta. Mi smo bili zvijezde i sigurno da smo uživali u toj popularnosti. Sve je to imalo poseban šarm, ljudi vole karizmatične ljude, a taj je sport onda donosio posebnu karizmu, pa i kod cura
• A ima li vaše rano vjenčanje veze s tim sportom?
- Pa ne, Renatu sam upoznao na potpuno drukčiji način, preko prijatelja na nekom tulumu. Ja sam imao 21 godinu, ona je bila devet mjeseci starija od mene i bila mi je praktički prva prava veza. Hodali smo šest mjeseci, a onda je ona otišla u London učiti engleski jer ja sam u početku bio dosta ignorantan. Otišao sam po nju i jedva sam je uspio nagovoriti da se vrati. Nakon toga smo odlučili smo se oženiti. Renata je već tada počela hodati sa mnom po utrkama i do danas smo nerazdvojni. Cijeli taj moj put, sportski, poslovni, ona je provela uz mene. Rano smo dobili Vanju, koja danas ima 38 godina i zahvaljujući njoj danas imam dvoje prekrasnih unuka, četverogodišnjeg Orlanda i jednoipolgodišnju Lucu.
• Kako ste trenirali u to doba?
- U principu se u sezoni vozila utrka svake nedjelje i za te sam se utrke ozbiljno pripremao. U to sam doba trenirao s nogometašima Dinama, iz toga su proizašla prijateljstva s Cicom Kranjčarom, pokojnim Ramljakom, Zambatom. Iz tog doba znam i Dražana Jerkovića i Vlatka Markovića i sve te dečke. Sve sam shvaćao super profesionalno.
• Što ste onda privatno vozili?
- Onda sam se već pomalo dobro plasirao kod BMW-a i najprije sam kupio BMW 1600, ali na RP registraciju, znači nismo plaćali carinu. To je bio kao sportski auto, privremeno uvezen, svi smo se mi tada na to furali. A osiguranje, kakvo osiguranje, tko je onda osiguravao auto, sve je bilo na rizik... Pa smo si na taj način mogli priuštiti nešto bolje. Nakon toga imao sam BMW 2002 pa 2002ti, na njega sam bio stavio kuku pa sam njime šlepao svoj trkaći auto. Tako sam 1969. dolazio doma iz Španjolske s utrke i na granici sam doznao od carinika da sam dobio Vanju, rodila se nekoliko tjedana prije.
• Kako je počela vaša poslovna karijera?
- Imao sam 25-26 godina i počeo sam u Velebitu, tvrtki koja je imala različita strana zastupstva. Ondje sam najprije prodavao motorna ulja i masti koji se koriste pri porinuću brodova. Prodavao sam i finska ljepila za ljepljenje etiketa na boce.
• Koliko vam je ta vaša popularnost donijela koristi kad ste se zaposlili?
- Pa sa svojim imenom mogao sam ući u poslove u koje inače ne bih mogao ući, bili ste 'persona grata' u svim okolnostima, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Bez sumnje da nije bilo tih sportskih uspjeha, i moj bi kasniji životni put bio drukčije obilježen.
• I kako ste onda dospjeli u Englesku?
- Bernard mi je sredio dozvolu za rad, otvorio mi je tvrtku u kojoj sam bio jedini zaposlenik i sve što sam dodatno zaradio bilo je moje, takav je bio dogovor. I tako sam 1976. došao u Englesku, samo s torbom i radio sam samo za njega. I spavao sam kod njega doma, u Bovingtonu. I malo po malo, prodao sam 20 mašina za teksturiranje vlakana švicarske tvrtke Heberline u Prizrenu i zaradio sam svojih prvih 500 tisuća švicarskih franaka, to je bilo negdje potkraj 70-ih. I preko njih sam došao u kontakt s tvrtkom Davy McKee koja je tada bila najveća inženjering kompanija u Europi sa 15 tisuća inženjera i čiji je direktor za menadžment bio Derek Markland. Tada sam s Davyjem u kutinskoj Petrokemiji završavao posao vrijedan milijardu dolara.
• Kako se to uklapa o priču o vama i vašim poslovima s naftom?
- Ne, tu ljudi uvijek griješe, ja se nikada nisam bavio naftom, ja sam prodavao petrokomijska postrojenja. I poslije sam došao s Davyjem do Čilea gdje sam također prodao nekoliko velikih petrokemijskih postrojenja na bazi plina, a s njemačkom tvrtkom Thyssen u Indoneziji sam prodao dva postrojenja u vrijednosti milijardu i 600 milijuna dolara. I taj sam posao obavio preko sinova tadašnjeg predsjednika Suharta. Tu sam zapravo zaradio svoj "prvi milijun"...
• Znači, niste bili dio tzv. naftnog lobija s Vanjom Špiljkom i Mišom Brozom?
- Nikada nijednu litru nafte nisam prodao! Ali bio sam dobar s Vanjom, bio sam i ostao dobar i s Mišom Brozom. Moj se životni put nastavio s Davyjem, a zatim sam izvukao i Marklanda s kojim sam poslije osnovao zajedničku tvrtku s uredima u Bangkoku, Hong Kongu i Kuala Lumpuru koji su radili pet godina. U Sjevernom moru onda smo kupili malu kompaniju AMOD koja je imala sjedište u Aberdeenu i u njoj je bilo zaposleno petero ljudi, a bavila se upravljanjem naftnim platformama u Sjevernome moru. Kompaniju smo poslije doveli do 1100 ljudi... Derek Markland obilježio je više od 20 godina partnerstva sa mnom i ostao je jedan od mojih najvećih prijatelja.
• Znači da ste već negdje oko 1980., samo četiri godine nakon što ste došli u Englesku, počeli veoma dobro živjeti?
- Apsolutno, i za engleske razmjere na jednoj jako visokoj razini. Ali počeo sam u hotelu na Piccadillyju, pa sam onda živio u Bernardovu stanu pa smo onda kad smo se 1977. svi preselili u Englesku imali jednosoban stan na Sloan Squareu, nakon toga došla je trosobna kuća u Eton Mansionsu i onda su došle kuće Woodlawn i White Knights na St.George's Hillu u kojima smo živjeli 22 godine. Godine 1990. ondje sam imao četiri svoje kuće.
• Kako ste dočekali 1990. i političke promjene u Hrvatskoj?
- Te 1990. godine zaista sam se na svaki način, financijski, moralno, intelektualno, kako god hoćete, ali apsolutno iskreno i duboko involvirao u tu priču. Svima koji su dolazili, Tomcu, Žužulu, Škrabalu i mnogim drugima, pomagao sam na različite načine. Vodio sam ih lordu Carringtonu, u House of Lords, Foreign Office... Iskoristio sam sve svoje veze u bankarskom, poslovnom i političkom svijetu.
• U to ste doba onda na neki način trebali biti dobri i s HDZ-om i predsjednikom Tuđmanom. Da li je bilo pritisaka?
- Ne, nije bilo. Ja sam prvi zvao Tuđmana, a jedan od razloga je bio i taj što smo tada zbog promjene vlasti izgubili jedan veliki posao u Hrvatskoj, prvi ugovor za mobilnu telekomunikaciju. Tada još nisam nazirao da će izbiti rat, tko je to uopće i mogao. Nažalost, nije ga nazirao ni Tuđman jer je vjerovao generalima na Brijunskom sastanku. Uglavnom, nazvao sam ga jer je on mog oca jako dobro poznavao, on mu je bio komandant u ratu, a i obojica su bili Zagorci. I primio me s visokim respektom prema mom pokojnom tati. Ali bilo mu je nemoguće bilo što reći... Zvao me da se vratim u Hrvatsku, ali ja se nisam htio vratiti, ponajprije zbog familije...
• Je li vam nudio neke poslove u Hrvatskoj?
- Da, ipak mu je bilo krivo što sam izgubio taj posao s telekomunikacijama pa mi je najprije htio pomoći oko projekta marine u Vrsaru, potrošio sam 150 tisuća maraka samo za studiju, ali od toga nije bilo ništa. Zamolio sam ga da mi pomogne oko otoka Jerolima kod Brijuna, na kojem je bilo slovensko odmaralište za hendikepiranu djecu, za koji sam također napravio sve nacrte. I to je propalo.
• Zbog čega?
- Mislim da je razlog u ultradesnici, koja je bila jaka u to vrijeme. Prema meni su gotovo do jučer ostali jednaki, uvijek su me promatrali kroz crveno staklo, bez obzira na to što sam tako dugo bio u Engleskoj. A vjerojatno nekome nije odgovarala i moja uspješnost, bojali su se da ću prihvatiti Tuđmanov poziv i da ću se vratiti u Hrvatsku.
• Ali već ste se potkraj 80-ih zanimali i za Brijune?
- Točno, to je bilo negdje 1988.-'89., onda sam se s Bankar's Trustom natjecao za turistički projekt na Brijunima i bili smo spremni investirati 200 milijuna dolara. Ali izgubili smo u borbi s talijanskim konzorcijem koji je predvodio Trussardi. Poslije, nakon izbora, od svega toga nije bilo ništa. Inače, sramota je da od Titove smrti nitko ništa nije napravio na tim otocima, to je sramota i za HDZ i za SDP. Ovo što smo mi sada napravili u Dubrovniku, to se zapravo najprije trebalo dogoditi na Brijunima.
• Usporedite Tita i Tuđmana, oba su Zagorci, poput vas. O Titu niste imali dobro mišljenje?
- Gledajući s povijesne distance, nema nikakve sumnje da je Tito bio mnogo veći državnik od Tuđmana. Tuđman je bio uporan, tvrdoglav, to su dobre karakterne osobine i time je pomogao da se neke stvari dogode, ali, nažalost, vrlo uskih pogleda. I kod njega je bilo teško imati svoje mišljenje.
• G. 1991. krenuli ste s prvim privatnim dnevnim novinama Zapad koje su kratko trajale?
- Zapad je propao dijelom zbog rata i zato što smo ostali bez papira u Krškom. Tu sam izgubio još 500 tisuća maraka, to je onda bio velik novac. Bile su onda, nažalost, i loše okolnosti. Ali i dečki s kojima sam tada radio nisu shvatili da se može bankrotirati. Apsolutno nisu shvatili da to moraju biti nezavisne, nepofarbane novine da bi mogli zaraditi plaću. Izlazili smo 4 i pol mjeseca, naklada nam je u početku bila 120 tisuća primjeraka, onda je počela padati.
• U kratkom razdolju propala su vam četiri projekta, počevši od telekomunikacije, Vrsara, Jerolima i Zapada? Dosta nezgodno...?
- Katastrofalno nezgodno! Ali strašno je važno biti uporan, bitno je ne odustati. Ja nikad ni od čega nisam odustao pa neću ni od Hrvatske sada kada mi zatvaraju hotele.
• Kad ste se odlučili posvetiti hotelijerstvu?
- Bilo je to 1992. - 1993. godine kada smo odlučili prodati EMOD i urede koje smo imali po svijetu. Derek Markland, koji je devet godina stariji od mene, onda je zbog poreza odlučio otići na Lanzarotte, Lesley Merszei, naš treći partner, otišao je u Bankgok, a ja sam ostao ovdje i odlučio promijeniti svoj život. Iz mog ureda u Windsoru vidi se stari hotel St. Christopher Wren's House koji sam odlučio kupiti, a u isto vrijeme se događala Bonavia. Bilo je to 1994. godine.
• Od tog doba prati vas i etiketa povezanosti sa SDP-om, počevši od Linića nadalje...?
- Još nikada nisam potpuno otvoreno govorio o svemu tome, u toj mojoj biografiji iznijet ću prvi put puno detalja. I o Excelsioru i o drugim događajima. Kao i o ovome što se zbiva posljednjih šest mjeseci, prvi put ću reći zbog čega je zatvoren moj hotel Bellevue, kako me se dovelo u ovu situaciju. Mene se zbog mog odnosa s Linićem i Račanom isključivo koristilo zbog napada na SDP. A ja jednako dobro, ako ne i bolje, poznajem Sanadera nego što sam poznavao Račana.
Sanader je u Londonu učio engleski u vrijeme dok je Renata bila potpredsjednica Hrvatskog kluba, viđali smo se ondje često. Bonavia je zapravo bila peti projekt koji sam pokušao u Hrvatskoj, mnogi bi bili odustali mnogo prije. A Linića sam prvi put upoznao kad sam kupio Bonaviju, dok je on bio riječki gradonačelnik. Tek kad je Linić vidio da ja ispunjavam obećanja, postali smo prijatelji.Tako je sada i s gradonačelnicom Šuicom. Ali gradonačelnici i političari se mijenjaju, a moj posao i ono što je moj tim ljudi izgradio u ovih 13 godina trajna su kategorija.
• Prodali ste nedavno svoj sportski Porsche Carreru GT, vrijedan 500 tisuća eura, jedan od tisuću komada koji su proizvedeni...?
- Istina, auto sam u posljednje vrijeme držao u Hrvatskoj, ali nije se vozio i bila je prava šteta da stoji. Sada vozimo Mercedes SL63 AMG i Porsche Carreru 911, a imamo još jedan mali Renault.
• Znate li koliko ste toga imali u životu?
- Hoćete da vam točno kažem... Imao sam 250 automobila, šest aviona i 25 brodova. Imao sam i najveću kolekciju Lamborghinija u Engleskoj, kad sam bio vlasnik zastupstva za Englesku, cijelu kolekciju prekrasnih Ferrarija, ukupno njih petnaestak. Najljepši je bila Testarossa iz 1955. koja me je stajala oko milijun eura, ali sam je prodao za milijun i pol. Posebno mi je bio drag Rolls Royce iz godine mojega rođenja Silver Dawn. Još jedan zanimljiv auto bio je Lamborghini Miura Convertible, jedini te vrste, koji smo Derek i ja prije 20 godina kupili u Bostonu za 600 tisuća dolara, a poslije smo ga prodali za 2,5 milijuna u Japanu. Ali puno se puta dogodilo i da smo izgubili na cijeni. Recimo, Ferrari F40 stajao me 400 tisuća funti, a poslije se vratio na njegovu realnu cijenu od 250 tisuća. Uz to, volim satove. U 30 godina skupio sam ih ukupno 26, kad god bismo Derek i ja sklopili neki veliki posao, jedan bismo drugomu darovali sat.
• Jeste li agresivan tip?
Jesam - u vožnji auta, brodova, aviona, u skijanju, uvijek u poslu, a puno manje u privatnom životu. Svakako sam temperamentan i sklon rizicima. Rizik je sastavni dio mog posla, on mi daje adrenalin i energiju, tako funkcioniram. I uz to sam visoki perfekcionist...
• Što je s fair playom?
- Fair play je jedna od najvažnijih čovjekovih kvaliteta, poštena igra jedina je koju znam igrati. Ali pazite, vi možete biti beskrupulozan, a u isto vrijeme fer. Ja sam na utrkama bio apsolutno beskrupulozan, ali uvijek fer i nikada se nisam doveo u situaciju da ugrozim nečiji život.
• I takvo ste ponašanje prenijeli na svoju kasniju karijeru?
- Apsolutno, na cijeli svoj život. Ali poslovne konkurente nikada na prljav način nisam micao od sebe i bio sam u životu u puno situacija u kojima sam postupao otvoreno umjesto da to lukavo napravim i da nekome zabijem nož u leđa, kao što se to kod nas uredno i uspješno radi. Uvijek govorim da Hrvati opraštaju sve osim uspješnosti, obruše se na svakog tko se usudi izdići glavu iznad prosječnosti. Najprije vas slave, a onda vuku kroz blato!
Iz Londona Ranko Borovečki
O Štroku se u Hrvatskoj nije mnogo govorilo sve do početka devedesetih. No od 1995., kada je kupio dotrajali riječki Grand hotel Bonaviju te posebice nakon preuzimanja dubrovačkog hotela Excelsior nekoliko godina poslije, Štrokovi poslovni potezi izazivaju veliku medijsku pozornost, ali i osporavanja. Štrok je putem svojih kompanija GS Hotels and Resorts i Jadranski luksuzni hoteli, čija se vrijednost procjenjuje na više od 300 milijuna eura, sada, među ostalim, vlasnik četiriju dubrovačkih hotela, riječke Bonavije od kojih većina ima najvišu kategoriju. Od veljače JLH upravlja i poslovnim hotelom Atrium u Splitu, a Štrokov su poslovni partner odnedavno i svjetska i europska investicijska banka EBRD i IFC.
U hotele u Hrvatskoj ovaj je biznismen dosad uložio više od 150 milijuna eura. Posljednje zatvaranje najnovijega luksuznog hotela Bellevue koji je, prema ocjeni britanskog Sunday Timesa, proglašen jednim od najatraktivnijih novih hotela u Europi ponovno ga je dovelo na naslovne stranice. No usprkos svemu njegov je život, posebice onaj iz osamdesetih kada je razgranao poslove po cijelom svijetu, još nedovoljno poznat.
Na svom imanju od 24 tisuće četvornih metara i u kući Dower House, zgradi staroj 257 godina u koju se uselio prije tri godine, smještenoj pet-šest minuta vožnje od središta živopisnog Windsora, Štrok sada zna boraviti samo tjedan dana na mjesec, a onda dva ili više tjedana provede u Dubrovniku. Do samo prije nekoliko godina bilo je potpuno drukčije, no sada je gotovo sve poslove preselio u Hrvatsku. Od ukupno 14 hotela po svijetu - u Engleskoj, Škotskoj i na Sejšelima - posljednjih godinu dana prodao je i hotel u Etonu i jedan u okolici Windsora.
Ostavio je jedino još "obiteljsko srebro", najreprezentativniji objekt Sir Christopher Wren's House. Nekadašnji dom tvorca poznate katedrale Sv. Pavla u Londonu sad je luksuzni hotel smješten na samoj Temzi, u neporednoj blizini zidina dvorca Windsor i kraljičine rezidencije. Sve to zapravo govori o mom "povratku" u Hrvatsku, objasnio je Štrok.
Do svoje kuće, u kojoj smo razgovarali, doveo nas je u novom Mercedesu SL63 AMG, luksuznoj zvijeri sa 510 konjskih snaga. Na putu do Dower Housea vidjelo se da uživa u vožnji, nekoliko puta naglo bi ubrzao i jednostavno smo letjeli uskom cestom kroz živopisni engleski krajolik.
Iduće subote u svom će najelitnijem hotelu Dubrovnik Palace Štrok sa suprugom Renatom i kćerima Vanjom i Tenom ugostiti 200 svojih najbližih prijatelja i poslovnih partnera. Povoda ima dovoljno: njegov i Renatin 60. rođendan (Štrok ga je proslavio 20. studenoga), gotovo 40 godina zajedničkog života, 13 godina grupacije JLH, 20 godina od njihove zajedničke avanture preko Atlantika te 33 godine života u Engleskoj.
Uz to, u siječnju bi se trebala pojaviti i njegova biografija koju piše publicist i novinar Željko Žutelija i koja bi, kako sam kaže, zbog nekih još do sada neotkrivenih pikanterija o poslovnim i političkim zaprekama na koje je u Hrvatskoj naišao mogla dobrano zainteresirati hrvatsku javnost.
• Postoje mišljenja da ste dosta toga u životu postigli zahvaljujući svom podrijetlu, svom ocu Izidoru koji vam je kao general JNA, španjolski borac i narodni heroj omogućio da već u mladosti budete dio tadašnje komunističke kreme te da poslije lakše razvijete svoje prve poslove...?
- Ne mogu reći da nisam imao baš nikakve koristi od toga. Ali nosio sam i kompleks tate generala... Tata je imao samo svoju mirovinu, živjeli smo u stanu, najskromnije što se tada moglo živjeti. Tata je iz vojske otišao 1955. godine, 1971. izašao je iz Partije i tad sam stvorio jednu negativnu energiju prema sistemu u kojem smo živjeli. Otkad je izašao iz vojske, stari je zapravo bio u nekoj vrsti izolacije. Bio je veliki idealist i najveća mi je nagrada bila kad je veleposlanik Španjolske u Hrvatskoj Sebastian Alvaro u Zagrebu i Dubrovniku izjavio: Zahvaljujući ljudima kao što je otac Gorana Štroka, danas Španjolska ima demokraciju... Stari Žiga, tako su ga zvali, bio je iz Krapine i toliko je bio skroman čovjek da, kada je umro, iza sebe nije ostavio ni 50 tisuća dinara.
• Koliko vam je on zapravo pomogao u formiranju vaše osobnosti?
- Pa cijeli temelj moga karaktera i mog odnosa prema ljudima i okolini proizašao je najvećim dijelom od njega. I od mame Mile, naravno, koja je bila slikarica, ali stari je bio moj idol.
• Na koji se način pokazivao taj vaš kompleks o kojem govorite?
- Tako što sam stalno pokušavao dokazati sebi, ali, naravno, i njemu i svojem okružju, da u životu mogu učiniti nešto potpuno sam. I tu sam počeo s autoutrkama... A stari mi je pomogao jedino tako što je prodao svoj Fiat 1300 da bi meni kupio Mini Cooper S. To je sve što sam dobio. I to što me odgajao da budem korektan prema svojoj okolini i prijateljima - fer i pošten uvijek u životu - to smatram da je najvrednije čemu me naučio.
• Jeste li bili razočarani u to doba?
- Bio sam, u doba kad su se sinovi Pavla Gregorića vozili Mercedesom s registracijom 55, ja sam svoga staroga doma pitao - kako to da mi nemamo ništa, samo nekakav Fiat 1300... To me tada strašno peklo, a on je mislio da je još prerano da mi neke stvari objasni. I u to doba kod mene se stvorio nekakav animozitet prema cijelom tom sistemu, a posebno prema Titu i stvaranju kulta ličnosti. Sjećam se kada je Tito znao doći u Zagreb, bijela rukavica stoji na prozoru, cijeli ga Zagreb čeka, a on bi samo onako rukom mahnuo i produžio na Pantovčak. A ja bih dečkima znao reći, ovo nas je stajalo dva bazena manje u Zagrebu...
• Kako ste živjeli prije nego što ste postali sportski as i heroj nacije?
- Živjeli smo u trosobnom stanu u Proleterskih brigada 35, danas Vukovarskoj. A zanimljivo je da su u toj zgradi živjeli i Boško Petrović, Arsen Dedić, Oliver Mlakar, Tonči, Ivo i Ante Vrdoljak, Slavko Goldstein, Grgo Gamulin... Ali bilo je ondje i trnjansko okružje štemera i sitnih švercera. Ja sam se s tim dečkima znao potući, skakati na tramvaj, vistiti na pulferu...
• Tukli ste se često...?
- Pa mi smo se šorali stalno, u mom kvartu na Trnju, na Trešnjevci, ako ste nešto rekli, drugi dan su vas zašorali. U moje vrijeme, kad bi stariji dečki došli i uzeli nam 'staklenke' i 'željke', rekli bi, 'to je gradska placka' i ako si nešto proturječio, odmah si dobio šamarčinu...
• Kad ste se posljednji put potukli?
- Ne znam, to me nikada nisu pitali... pa jesam prije nekih 25 godina, ne sjećam se, bilo je to davno kad me netko napao na cesti ili je pao neki šamar u nekoj prometnoj gužvi. Ali nikada nikome nisam ostao dužan. Nikada nisam dobio batine u životu i nikada se nisam bojao nikoga.
• Automobili vjerojatno nisu bili jedina stvar koja vas je zanimala?
- Volio sam jazz, mene je Boško Petrović na neki način odgojio, on je desetak godina stariji od mene. Kao klinci s prvog bismo kata gledali Boška koji je svakog dana vodio kući po dva najljepša komada u gradu. Svakog dana! Boško je u to vrijeme i u glavi i po izgledu bio avion. On me uveo u svijet muzike i u proživljavanje jazza. Bilo je to vrijeme kada su u Zagreb dolazila najslavnija jazz imena Louis Armstrong, Miles Davis, Terry Clark i drugi. Oscar Peterson došao je k meni doma, Boško ga je dofurao. Otkrio mu je tajne poznatoga 'zagrebačkoga gemišta' i zajedno su kod mene doma svirali piano.
• Kad ste se počeli baviti automobilizmom?
- Počeo sam voziti sa 17 godina, falsificirao sam datum rođenja na svojoj osobnoj karti da bih mogao devet mjeseci prije dobiti vozačku. Poslije mi je trebalo 10 godina da to ispravim. I onda sam sa 18 i pol godina osvojio prvo prvenstvo.
• U to doba automobilizam je u Jugoslaviji bio prestižan i popularan sport...?
- Točno, to je tada bila prestižna stvar, smatralo se da je to zapravo jedan buržujski sport. Mlađi se toga sigurno ne sjećaju, ali nama je tada na utrke znalo dolaziti 70 tisuća ljudi, svake nedjelje smo imali jedan sat direktnog prijenosa na televiziji. Kad sam pobijedio u Austriji na dvoboju Hrvatska - Štajerska, iz Zagreba su stigla 42 autobusa zajedno s Mikom Tripalom i te se '71. godine nakon moje pobjede svirala "Lijepa naša", što je tada bila rijetkost. Tisuće ljudi znale su ići autobusima na utrke u Monzu da nas gledaju... Mi smo bili AMK Dinamo i kad smo se u Beogradu pojavili svi s plavo ofarbanim autima, to je bilo čudo. To vam je onda bilo kao da u Zagreb doputujete Concordeom. Jovica Paliković i ja najviše smo napravili na popularizaciji. Sjećam se, kad smo išli voziti u Monte Carlo, bili smo na naslovnicama svakog dana.
• Vozili ste aute koji si mnogi ljudi nisu mogli tada ni zamisliti...?
- Auti su bili BMW Alpina, Ford Escort BDA, to je bio profesionalni trkaći auto pa Formula 3 od Volkswagena. Drago Regvart imao je Alfa Romeo, koji je tada bio najluđi auto, a Sead Alihodžić imao je još bolju Alfu. Za ta vremena to su bili auti svjetskog vrha.
• Kako ste, naprimjer, nabavljali rezervne dijelove za aute?
- Jednostavno, sjedneš u auto i preko noći odeš u Njemačku. Bila je potrebna golema ljubav, strašno velika energija jer sve je to tada bilo strašno skupo, znači da smo se trebali odricati.
• Kako ste se financirali?
- Kroz reklame. I danas se sjećam sponzora, Kreditna banka Zagreb, Pazinka iz Pazina koji su poslije bili i moji poslovni partneri, Ina je tu uvijek bila prisutna. Ja sam izmišljao sponzore, svoju reklamu je dala, recimo, i tvornica cipela Astra, što je tada bila nemoguća misija... Ali trebalo je raditi i druge stvari da bi se preživjelo, zato sam i pisao u novinama, testirao automobile, radio intervjue s poznatim vozačima. Sa 20 godina počeo sam kod Pere Zlatara u Plavom vjesniku i pisao sam svaki tjedan. Za svako prvo mjesto koje bih osvojio dobivao sam 100 tisuća dinara i nosio sam taj novac kući jer mi otac nije imao odakle davati.
• U odnosu na svoje glavne konkurente, u kakvoj ste vi situaciji bili?
- Financijski su mnogo bolje stajali od mene i Gluhak i Paliković, koji je očito imao dobar PR pa je stvorio priču u javnosti o tome da on nema novca, a Goran ima. A njegov otac Uglješa bio je doktor, i mama i tata, cijela familija bila je dobrostojeća. Langov stari imao je vinariju, zbilja su u ono vrijeme bili imućna familija. Stari Lang onda je vozio Mercedes, to je kao da danas voziš Ferrari. Jedino smo zapravo Veco Holjevac i ja bili proleteri, nismo imali ništa, nismo ništa naslijedili.
• Spominjali ste Boška Petrovića u kontekstu ženskog društva, je li vama popularnost koju ste imali pomagala kod žena?
- Bez ikakve sumnje, mi smo bili mladi dečki, a cure su bile sastavni dio tog sporta. Mi smo bili zvijezde i sigurno da smo uživali u toj popularnosti. Sve je to imalo poseban šarm, ljudi vole karizmatične ljude, a taj je sport onda donosio posebnu karizmu, pa i kod cura
• A ima li vaše rano vjenčanje veze s tim sportom?
- Pa ne, Renatu sam upoznao na potpuno drukčiji način, preko prijatelja na nekom tulumu. Ja sam imao 21 godinu, ona je bila devet mjeseci starija od mene i bila mi je praktički prva prava veza. Hodali smo šest mjeseci, a onda je ona otišla u London učiti engleski jer ja sam u početku bio dosta ignorantan. Otišao sam po nju i jedva sam je uspio nagovoriti da se vrati. Nakon toga smo odlučili smo se oženiti. Renata je već tada počela hodati sa mnom po utrkama i do danas smo nerazdvojni. Cijeli taj moj put, sportski, poslovni, ona je provela uz mene. Rano smo dobili Vanju, koja danas ima 38 godina i zahvaljujući njoj danas imam dvoje prekrasnih unuka, četverogodišnjeg Orlanda i jednoipolgodišnju Lucu.
• Kako ste trenirali u to doba?
- U principu se u sezoni vozila utrka svake nedjelje i za te sam se utrke ozbiljno pripremao. U to sam doba trenirao s nogometašima Dinama, iz toga su proizašla prijateljstva s Cicom Kranjčarom, pokojnim Ramljakom, Zambatom. Iz tog doba znam i Dražana Jerkovića i Vlatka Markovića i sve te dečke. Sve sam shvaćao super profesionalno.
• Što ste onda privatno vozili?
- Onda sam se već pomalo dobro plasirao kod BMW-a i najprije sam kupio BMW 1600, ali na RP registraciju, znači nismo plaćali carinu. To je bio kao sportski auto, privremeno uvezen, svi smo se mi tada na to furali. A osiguranje, kakvo osiguranje, tko je onda osiguravao auto, sve je bilo na rizik... Pa smo si na taj način mogli priuštiti nešto bolje. Nakon toga imao sam BMW 2002 pa 2002ti, na njega sam bio stavio kuku pa sam njime šlepao svoj trkaći auto. Tako sam 1969. dolazio doma iz Španjolske s utrke i na granici sam doznao od carinika da sam dobio Vanju, rodila se nekoliko tjedana prije.
• Kako je počela vaša poslovna karijera?
- Imao sam 25-26 godina i počeo sam u Velebitu, tvrtki koja je imala različita strana zastupstva. Ondje sam najprije prodavao motorna ulja i masti koji se koriste pri porinuću brodova. Prodavao sam i finska ljepila za ljepljenje etiketa na boce.
• Koliko vam je ta vaša popularnost donijela koristi kad ste se zaposlili?
- Pa sa svojim imenom mogao sam ući u poslove u koje inače ne bih mogao ući, bili ste 'persona grata' u svim okolnostima, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Bez sumnje da nije bilo tih sportskih uspjeha, i moj bi kasniji životni put bio drukčije obilježen.
• I kako ste onda dospjeli u Englesku?
- Bernard mi je sredio dozvolu za rad, otvorio mi je tvrtku u kojoj sam bio jedini zaposlenik i sve što sam dodatno zaradio bilo je moje, takav je bio dogovor. I tako sam 1976. došao u Englesku, samo s torbom i radio sam samo za njega. I spavao sam kod njega doma, u Bovingtonu. I malo po malo, prodao sam 20 mašina za teksturiranje vlakana švicarske tvrtke Heberline u Prizrenu i zaradio sam svojih prvih 500 tisuća švicarskih franaka, to je bilo negdje potkraj 70-ih. I preko njih sam došao u kontakt s tvrtkom Davy McKee koja je tada bila najveća inženjering kompanija u Europi sa 15 tisuća inženjera i čiji je direktor za menadžment bio Derek Markland. Tada sam s Davyjem u kutinskoj Petrokemiji završavao posao vrijedan milijardu dolara.
• Kako se to uklapa o priču o vama i vašim poslovima s naftom?
- Ne, tu ljudi uvijek griješe, ja se nikada nisam bavio naftom, ja sam prodavao petrokomijska postrojenja. I poslije sam došao s Davyjem do Čilea gdje sam također prodao nekoliko velikih petrokemijskih postrojenja na bazi plina, a s njemačkom tvrtkom Thyssen u Indoneziji sam prodao dva postrojenja u vrijednosti milijardu i 600 milijuna dolara. I taj sam posao obavio preko sinova tadašnjeg predsjednika Suharta. Tu sam zapravo zaradio svoj "prvi milijun"...
• Znači, niste bili dio tzv. naftnog lobija s Vanjom Špiljkom i Mišom Brozom?
- Nikada nijednu litru nafte nisam prodao! Ali bio sam dobar s Vanjom, bio sam i ostao dobar i s Mišom Brozom. Moj se životni put nastavio s Davyjem, a zatim sam izvukao i Marklanda s kojim sam poslije osnovao zajedničku tvrtku s uredima u Bangkoku, Hong Kongu i Kuala Lumpuru koji su radili pet godina. U Sjevernom moru onda smo kupili malu kompaniju AMOD koja je imala sjedište u Aberdeenu i u njoj je bilo zaposleno petero ljudi, a bavila se upravljanjem naftnim platformama u Sjevernome moru. Kompaniju smo poslije doveli do 1100 ljudi... Derek Markland obilježio je više od 20 godina partnerstva sa mnom i ostao je jedan od mojih najvećih prijatelja.
• Znači da ste već negdje oko 1980., samo četiri godine nakon što ste došli u Englesku, počeli veoma dobro živjeti?
- Apsolutno, i za engleske razmjere na jednoj jako visokoj razini. Ali počeo sam u hotelu na Piccadillyju, pa sam onda živio u Bernardovu stanu pa smo onda kad smo se 1977. svi preselili u Englesku imali jednosoban stan na Sloan Squareu, nakon toga došla je trosobna kuća u Eton Mansionsu i onda su došle kuće Woodlawn i White Knights na St.George's Hillu u kojima smo živjeli 22 godine. Godine 1990. ondje sam imao četiri svoje kuće.
• Kako ste dočekali 1990. i političke promjene u Hrvatskoj?
- Te 1990. godine zaista sam se na svaki način, financijski, moralno, intelektualno, kako god hoćete, ali apsolutno iskreno i duboko involvirao u tu priču. Svima koji su dolazili, Tomcu, Žužulu, Škrabalu i mnogim drugima, pomagao sam na različite načine. Vodio sam ih lordu Carringtonu, u House of Lords, Foreign Office... Iskoristio sam sve svoje veze u bankarskom, poslovnom i političkom svijetu.
• U to ste doba onda na neki način trebali biti dobri i s HDZ-om i predsjednikom Tuđmanom. Da li je bilo pritisaka?
- Ne, nije bilo. Ja sam prvi zvao Tuđmana, a jedan od razloga je bio i taj što smo tada zbog promjene vlasti izgubili jedan veliki posao u Hrvatskoj, prvi ugovor za mobilnu telekomunikaciju. Tada još nisam nazirao da će izbiti rat, tko je to uopće i mogao. Nažalost, nije ga nazirao ni Tuđman jer je vjerovao generalima na Brijunskom sastanku. Uglavnom, nazvao sam ga jer je on mog oca jako dobro poznavao, on mu je bio komandant u ratu, a i obojica su bili Zagorci. I primio me s visokim respektom prema mom pokojnom tati. Ali bilo mu je nemoguće bilo što reći... Zvao me da se vratim u Hrvatsku, ali ja se nisam htio vratiti, ponajprije zbog familije...
• Je li vam nudio neke poslove u Hrvatskoj?
- Da, ipak mu je bilo krivo što sam izgubio taj posao s telekomunikacijama pa mi je najprije htio pomoći oko projekta marine u Vrsaru, potrošio sam 150 tisuća maraka samo za studiju, ali od toga nije bilo ništa. Zamolio sam ga da mi pomogne oko otoka Jerolima kod Brijuna, na kojem je bilo slovensko odmaralište za hendikepiranu djecu, za koji sam također napravio sve nacrte. I to je propalo.
• Zbog čega?
- Mislim da je razlog u ultradesnici, koja je bila jaka u to vrijeme. Prema meni su gotovo do jučer ostali jednaki, uvijek su me promatrali kroz crveno staklo, bez obzira na to što sam tako dugo bio u Engleskoj. A vjerojatno nekome nije odgovarala i moja uspješnost, bojali su se da ću prihvatiti Tuđmanov poziv i da ću se vratiti u Hrvatsku.
• Ali već ste se potkraj 80-ih zanimali i za Brijune?
- Točno, to je bilo negdje 1988.-'89., onda sam se s Bankar's Trustom natjecao za turistički projekt na Brijunima i bili smo spremni investirati 200 milijuna dolara. Ali izgubili smo u borbi s talijanskim konzorcijem koji je predvodio Trussardi. Poslije, nakon izbora, od svega toga nije bilo ništa. Inače, sramota je da od Titove smrti nitko ništa nije napravio na tim otocima, to je sramota i za HDZ i za SDP. Ovo što smo mi sada napravili u Dubrovniku, to se zapravo najprije trebalo dogoditi na Brijunima.
• Usporedite Tita i Tuđmana, oba su Zagorci, poput vas. O Titu niste imali dobro mišljenje?
- Gledajući s povijesne distance, nema nikakve sumnje da je Tito bio mnogo veći državnik od Tuđmana. Tuđman je bio uporan, tvrdoglav, to su dobre karakterne osobine i time je pomogao da se neke stvari dogode, ali, nažalost, vrlo uskih pogleda. I kod njega je bilo teško imati svoje mišljenje.
• G. 1991. krenuli ste s prvim privatnim dnevnim novinama Zapad koje su kratko trajale?
- Zapad je propao dijelom zbog rata i zato što smo ostali bez papira u Krškom. Tu sam izgubio još 500 tisuća maraka, to je onda bio velik novac. Bile su onda, nažalost, i loše okolnosti. Ali i dečki s kojima sam tada radio nisu shvatili da se može bankrotirati. Apsolutno nisu shvatili da to moraju biti nezavisne, nepofarbane novine da bi mogli zaraditi plaću. Izlazili smo 4 i pol mjeseca, naklada nam je u početku bila 120 tisuća primjeraka, onda je počela padati.
• U kratkom razdolju propala su vam četiri projekta, počevši od telekomunikacije, Vrsara, Jerolima i Zapada? Dosta nezgodno...?
- Katastrofalno nezgodno! Ali strašno je važno biti uporan, bitno je ne odustati. Ja nikad ni od čega nisam odustao pa neću ni od Hrvatske sada kada mi zatvaraju hotele.
• Kad ste se odlučili posvetiti hotelijerstvu?
- Bilo je to 1992. - 1993. godine kada smo odlučili prodati EMOD i urede koje smo imali po svijetu. Derek Markland, koji je devet godina stariji od mene, onda je zbog poreza odlučio otići na Lanzarotte, Lesley Merszei, naš treći partner, otišao je u Bankgok, a ja sam ostao ovdje i odlučio promijeniti svoj život. Iz mog ureda u Windsoru vidi se stari hotel St. Christopher Wren's House koji sam odlučio kupiti, a u isto vrijeme se događala Bonavia. Bilo je to 1994. godine.
• Od tog doba prati vas i etiketa povezanosti sa SDP-om, počevši od Linića nadalje...?
- Još nikada nisam potpuno otvoreno govorio o svemu tome, u toj mojoj biografiji iznijet ću prvi put puno detalja. I o Excelsioru i o drugim događajima. Kao i o ovome što se zbiva posljednjih šest mjeseci, prvi put ću reći zbog čega je zatvoren moj hotel Bellevue, kako me se dovelo u ovu situaciju. Mene se zbog mog odnosa s Linićem i Račanom isključivo koristilo zbog napada na SDP. A ja jednako dobro, ako ne i bolje, poznajem Sanadera nego što sam poznavao Račana.
Sanader je u Londonu učio engleski u vrijeme dok je Renata bila potpredsjednica Hrvatskog kluba, viđali smo se ondje često. Bonavia je zapravo bila peti projekt koji sam pokušao u Hrvatskoj, mnogi bi bili odustali mnogo prije. A Linića sam prvi put upoznao kad sam kupio Bonaviju, dok je on bio riječki gradonačelnik. Tek kad je Linić vidio da ja ispunjavam obećanja, postali smo prijatelji.Tako je sada i s gradonačelnicom Šuicom. Ali gradonačelnici i političari se mijenjaju, a moj posao i ono što je moj tim ljudi izgradio u ovih 13 godina trajna su kategorija.
• Prodali ste nedavno svoj sportski Porsche Carreru GT, vrijedan 500 tisuća eura, jedan od tisuću komada koji su proizvedeni...?
- Istina, auto sam u posljednje vrijeme držao u Hrvatskoj, ali nije se vozio i bila je prava šteta da stoji. Sada vozimo Mercedes SL63 AMG i Porsche Carreru 911, a imamo još jedan mali Renault.
• Znate li koliko ste toga imali u životu?
- Hoćete da vam točno kažem... Imao sam 250 automobila, šest aviona i 25 brodova. Imao sam i najveću kolekciju Lamborghinija u Engleskoj, kad sam bio vlasnik zastupstva za Englesku, cijelu kolekciju prekrasnih Ferrarija, ukupno njih petnaestak. Najljepši je bila Testarossa iz 1955. koja me je stajala oko milijun eura, ali sam je prodao za milijun i pol. Posebno mi je bio drag Rolls Royce iz godine mojega rođenja Silver Dawn. Još jedan zanimljiv auto bio je Lamborghini Miura Convertible, jedini te vrste, koji smo Derek i ja prije 20 godina kupili u Bostonu za 600 tisuća dolara, a poslije smo ga prodali za 2,5 milijuna u Japanu. Ali puno se puta dogodilo i da smo izgubili na cijeni. Recimo, Ferrari F40 stajao me 400 tisuća funti, a poslije se vratio na njegovu realnu cijenu od 250 tisuća. Uz to, volim satove. U 30 godina skupio sam ih ukupno 26, kad god bismo Derek i ja sklopili neki veliki posao, jedan bismo drugomu darovali sat.
|
Imao sam 250 automobila
|
• Jeste li agresivan tip?
Jesam - u vožnji auta, brodova, aviona, u skijanju, uvijek u poslu, a puno manje u privatnom životu. Svakako sam temperamentan i sklon rizicima. Rizik je sastavni dio mog posla, on mi daje adrenalin i energiju, tako funkcioniram. I uz to sam visoki perfekcionist...
• Što je s fair playom?
- Fair play je jedna od najvažnijih čovjekovih kvaliteta, poštena igra jedina je koju znam igrati. Ali pazite, vi možete biti beskrupulozan, a u isto vrijeme fer. Ja sam na utrkama bio apsolutno beskrupulozan, ali uvijek fer i nikada se nisam doveo u situaciju da ugrozim nečiji život.
• I takvo ste ponašanje prenijeli na svoju kasniju karijeru?
- Apsolutno, na cijeli svoj život. Ali poslovne konkurente nikada na prljav način nisam micao od sebe i bio sam u životu u puno situacija u kojima sam postupao otvoreno umjesto da to lukavo napravim i da nekome zabijem nož u leđa, kao što se to kod nas uredno i uspješno radi. Uvijek govorim da Hrvati opraštaju sve osim uspješnosti, obruše se na svakog tko se usudi izdići glavu iznad prosječnosti. Najprije vas slave, a onda vuku kroz blato!
|
Hrvati opraštaju sve osim uspjeha
|
Iz Londona Ranko Borovečki
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....