Strpite se još malo, žene će biti jednako plaćene kao muški za - 202 godine

Ne znam što me više drmnulo, vijest da će žene za 202 godine konačno biti jednako plaćene kao muškarci ili to da su britanski laburisti odredili za prioritet borbu za jednake plaće muškaraca i žena. Ma nemojte? Kako ste se samo sjetili toga kad je bengalski tigar još ugrožen, a sumatranski orangutan i sijamski krokodil također ne stoje dobro?

Razumijem zašto svijet ne može iskorijeniti siromaštvo, jer bi onda bogatima morali nešto uzeti. Ali zašto žene moraju sustavno biti tlačene od vrha do dna, fakat mi nije jasno. Tko ima koristi od toga? Svi oni jadnici koje su supruge ostavile, definitivno ne. Ni oni čije žene upravo razmišljaju o tome. Sigurno i vi imate takve frendove, sve je savršeno, a onda paf, razvod iz vedra neba.

Stopa razvoda raste posvuda, osim u najrazvijenijim zemljama, gdje ionako više od pola stanovništva čine samci i samohrani roditelji, a djece se više rađa izvan braka nego u braku. Tu je gotovo s klasičnim brakom i slikom idealne obitelji, koju tako volim. Božić: žena s pregačom i savršenom frizurom nakon posla kuha, čisti, trči na djetetovu predstavu, a otac igra igrice. Djeco, budite tiho, tata je umoran!

I prije nego što je Svjetski ekonomski forum izašao s podatkom da će ovim tempom žene morati čekati 202 godine da se izjednače u plaćama, hrpa cura već je skužila da im se ne isplati čekati da se dečki upristoje. Sve je više onih koje žive same i odlučuju se na život bez djece. Ili se udaju toliko da dobiju dijete, pa kad klinac krene u školu podnesu zahtjev za razvod.

Patrijarhalna obitelj jedina je koju poznajemo, jedini nama poznat oblik odnosa muškarca i žene je ovaj u kojem muškarac dominira, u kojem se gaze osjećaji i potrebe svih, i muža i žene i djeteta, uime onoga “kako treba biti”. Ogoljen do kraja, to je neodnos, žena je tu sluškinja, a muškarac gost u kući, alien koji ne sudjeluje u emotivnom životu ostatka kućanstva.

Prošlogodišnje istraživanje Ureda za ravnopravnost spolova kaže da kod nas 83 posto kućanskih poslova obavljaju isključivo žene. Sve poslove brige o djeci - 58 posto - obavljaju žene. Sve! Ako jednom tjedno on ode po dijete u vrtić, uključen je i ne ulazi u tih 58 posto. I druga istraživanja kažu isto, samo u 15 posto obitelji kod nas muškarac se trudi sudjelovati u obavezama, dakle, u životu vlastite obitelji.

Žena je, dakle, sluškinja, neplaćena sluškinja muškarcu, i to smatramo normalnim. Takav se odnos sile i poniženja, nepravde i boli, mogao održati u svijetu bez vešmašine i usisavača, gdje se s jednom plaćom moglo izdržavati četveročlanu obitelj. Društvo se od tog vremena radikalno promijenilo, ali ne i odnosi spolova.

Muškarci i žene igraju svoje uloge onako kako su naučili od roditelja jer drugo ne znaju. I onda pucaju. Naravno da pucaju: pokušajte zamisliti da svoj mobitel tretirate kao vaša mama telefon prije 30 godina. Trajalo bi maksimalno dva dana, dok baterija ne iscuri. A onda biste se prilagodili 21. stoljeću i potražili punjač, ili biste ostali bez mobilnog telefona.

I to vam je razumljivo. Jasno vam je da nosite novu odjeću, a ne onu staru 30 godina, da želite drugačiji namještaj, nove filmove i knjige.

Jedino što je ostalo isto u tih 20-30 godina jest način na koji otac sjeda za stol i s tihom napetošću čeka da bude poslužen.

Prvo juha, pazi da se ne ohladi.

Razumijem da takav odnos odgovara psihopatima bez emocija, ali takvih je manje od 1 posto. Ostali bi bi, valjda, bili sretniji ako ih ukućani vole i raduju im se. U patrijarhalnoj obitelji, to je dugoročno nemoguće, a da bismo izgradili novu, trebamo pomoć. Zato je ravnopravnost žena i muškaraca u društvu i u kući prvorazredan politički problem. Žao mi je bjeloglavih supova i sumatranskih orangutana, ali ljudi bi nam trebali biti važniji.