Šubićevac

Šubićevac je brdo iza Šibenika, dugo zvano Vidakuša, po crkvi sv. Vida (na vidikovcu, na kakvima su prethodno bila svetišta boga Svantevida). Na njemu je mletačka tvrđava iz 1646. (dugo zvana po barunu Degenfeldu, zapovjedniku mletačke posade za tadašnjega kandijskog rata). Općina Šibenik otkupila je tvrđavu 1912. i nazvala i nju i brdo po bribirskim knezovima iz plemena Šubića. U hrvatskoj Wikipediji, međutim, “Šubićevac je višenamjenski stadion u Šibeniku”, na kojemu “svoje domaće utakmice (…) odigrava hrvatski prvoligaš HNK Šibenik”.

U kolektivnom imaginariju današnjice činjenice iz starije povijesti - i Šubići i Degenfeld - spontano su iščezle, zajedno sa sv. Vidom i mitskim Svantevidom, da bi ustupile mjesto mitologiji današnjice: nogometu i njegovim pripadnostima. Činjenice iz novije povijesti su pak svjesno uklonjene: stadion, građen 1946.-1948., nosio je ime Rade Končara, hrvatskog komunista srpske narodnosti, kojega su na Šubićevcu strijeljali talijanski okupatori (vodeća trojka Komunističke partije Hrvatske, Popović-Hebrang-Bakarić, poslala je Končara po kazni u gradsku gerilu u Split, a kad je pao u ruke Talijanima, pazila je da ga ne izbavi).

Končarovo ime, kao i imena ostalih nositelja borbe protiv talijanske okupacije Dalmacije, iščezlo je iz naziva ulica, trgova, stadiona i škola po Zadru, Šibeniku, Trogiru i Splitu - gradske su vlasti, pod vodstvom HDZ-a i HSLS-a, očito smatrale da ne zaslužuju priznanja oni koji su spriječili da ti gradovi budu u katoličkoj, demokratskoj Italiji. Štoviše, ulice je dugo imao Mile Budak, supotpisnik Rimskih ugovora kojima je NDH dala Italiji Dalmaciju, kao nešto suvišno, barem u usporedbi s Ljubuškim i Goraždom. Sada je sve to prekrio zaborav -jedino za što se sada u nas prolijeva krv i kopaju oči ostaje nogomet.