Ne možemo provjeriti što je zapravo bilo s tim pokoljem Nevine Dječice u Betlehemu i oko njega malo nakon Isusova rođenja (Mt 2, 13-18). Taj blagdan - spomen na nepoznati broj malih mučenika koji nisu znali ni kako se zovu ni zašto umiru - ostao je u kalendaru kao uspomena. Znalo nam se je postaviti pitanje zašto su sveti oni koji su tako pobijeni - prije upotrebe razuma.
Mislili smo da sva druga nekrštena djeca koja tako rano - još u utrobi ili u prvim godinama života - umiru idu u limb.
Tako su nas učili misleći da u raj može samo onaj koji primi milost, božanski život, a to se dobiva na krštenju ili poslije osobnom odlukom za dobro. Zapravo smo izbjegavali o tome teološki misliti. Lakše je bilo zgražati se nad Herodovim zločinom.
Ipak, već više godina o limbu se ne govori. Hvala Bogu, Papa ga nikad nije proglasio dogmom! No, to ide u prilog njegovoj nepogrešivosti. Istina je da se Papa s dogmama ne zalijeće! Tako je - u novije doba - bilo jednostavno o limbu više ne govoriti.
Da ima limba bio bi to - ako do kraja razmislimo - čudni Božji promašaj. Na cijelom svijetu mnogo se djece pobacuje - vjerojatno više nego što se rodi. Limb bi bio puniji od raja i od pakla.
Božje spasenje statistički ne bi uspjelo. Zašto o tome u tijeku stoljeća nismo mislili? Eto, i vjera ima vremena za sazrijevanje. Ali kako u raj uvesti nekrštene? Najednom shvatismo da je Bog ne samo dobar, nego da mu zaista ništa nije nemoguće. I svako pobačeno dijete Bog sigurno voli.
I spašava ga u sva vremena istom žrtvom Isusovom. Što Bog s tolikim dragim mu dušama misli zaista ne možemo zamisliti. Ali sigurno im dobro želi i čini. I majke koje to shvate mogu, pokajnički, svojoj pobačenoj djeci se moliti. I više ne pobacivati.