ZAGREB - U vrijeme kad su bili najbolji, nisu bili ni najpopularniji ni najslavniji bend. Ali, vrijeme kao da je radilo za Ekaterinu Veliku. Četrnaest godina nakon svog razlaza i šest godina nakon smrti posljednje stalne članice Margit Stefanović, beogradska EKV kultna je više no ikad. U Beogradu, EKV je simbol boljeg jučer. U Hrvatskoj, oponaša ih skoro svaki ambiciozniji novi bend. O utjecaju na cijelu generaciju dovoljno govori i to da EKV obrađuju i -klape.
Prebrzo ostvareni snovi
A najutjecajniji bend bivše Jugoslavije dočekao je sad napokon i svoj dokumentarac, kojeg je načinio beogradski rock kritičar i TV producent Dušan Vesić. Film “EKV- kao da je bilo nekad” - prikazan jučer na ZFF-u, prati povijest EKV-a od prethodnih bendova glavnih aktera (uključujući Šarla akrobatu), pa do glazbene marginalizacije i ljudske degradacije benda kojoj su kumovali heroin, AIDS i rat.
“Kao da je bilo nekad” nije samo film o jednom bendu. to je još i više film o jednoj strašno tužnoj generaciji kojoj su se snovi prebrzo ostvarili, da bi potom stigao košmar. Junaci filma - članovi EKV i pripadajuće kultrurne scene - naizgled su imali sve: bili su daroviti, privilegirani i popularni, važili su za “trade mark” cijele generacije i Beograda koji je tada bio ambiciozna metropola. A onda se sve raspalo: jugoslavenski urbanitet pokazao se kao prhka krinka, Beograd se pretvorio iz Jekylla u Hydea, a ekaveovce će jednog po jednog izjesti droga i AIDS. Vesić nas tako vodi od jednog do drugog groba mrtvih pripadnika scene, a završava sa dva posljednja: lidera benda Milana Mladenovića koji je ‘94 umro od raka, te Margit Stefanović koja je 2002. umrla od AIDS-a. Posljednji grob pripadnika scene Vesić nije stigao snimiti: glumica Sonja Savić - koja u dokumentarcu govori - preminula je od overdosea nakon što je film već bio završen.
Zanimljivo je “EKV- kao da je bilo nekad” usporediti s najpoznatijim hrvatskim dokumentarcem o novovalnoj glazbi - Mirkovićevim “Sretnim djetetom”.
Zlovoljna rekapitulacija
“Sretno dijete” film je kojim dominira blaga, fanovska nostalgija za mladošću i “Boljim jučer”. U Vesićevom filmu nema ničeg od toga.
“Kao da je bilo nekad” prije je generacijski urlik, trpka, zlovoljna rekapitulacija jedne umjetničke scene koja je živjela u kuli od slonovače slabo svjesna konteksta. Zato filmom dominiraju izjave pune kivnje: “svi su ih ostavili”, “ostali su sami”, kazuju beogradski suputnici EKV-a, a danas već mrtva Sonja Savić Beograd optužuje kao “mali, ružni grad” koji je svoje junake izdao.
Jurica Pavičić
Prebrzo ostvareni snovi
A najutjecajniji bend bivše Jugoslavije dočekao je sad napokon i svoj dokumentarac, kojeg je načinio beogradski rock kritičar i TV producent Dušan Vesić. Film “EKV- kao da je bilo nekad” - prikazan jučer na ZFF-u, prati povijest EKV-a od prethodnih bendova glavnih aktera (uključujući Šarla akrobatu), pa do glazbene marginalizacije i ljudske degradacije benda kojoj su kumovali heroin, AIDS i rat.
“Kao da je bilo nekad” nije samo film o jednom bendu. to je još i više film o jednoj strašno tužnoj generaciji kojoj su se snovi prebrzo ostvarili, da bi potom stigao košmar. Junaci filma - članovi EKV i pripadajuće kultrurne scene - naizgled su imali sve: bili su daroviti, privilegirani i popularni, važili su za “trade mark” cijele generacije i Beograda koji je tada bio ambiciozna metropola. A onda se sve raspalo: jugoslavenski urbanitet pokazao se kao prhka krinka, Beograd se pretvorio iz Jekylla u Hydea, a ekaveovce će jednog po jednog izjesti droga i AIDS. Vesić nas tako vodi od jednog do drugog groba mrtvih pripadnika scene, a završava sa dva posljednja: lidera benda Milana Mladenovića koji je ‘94 umro od raka, te Margit Stefanović koja je 2002. umrla od AIDS-a. Posljednji grob pripadnika scene Vesić nije stigao snimiti: glumica Sonja Savić - koja u dokumentarcu govori - preminula je od overdosea nakon što je film već bio završen.
Zanimljivo je “EKV- kao da je bilo nekad” usporediti s najpoznatijim hrvatskim dokumentarcem o novovalnoj glazbi - Mirkovićevim “Sretnim djetetom”.
Zlovoljna rekapitulacija
“Sretno dijete” film je kojim dominira blaga, fanovska nostalgija za mladošću i “Boljim jučer”. U Vesićevom filmu nema ničeg od toga.
“Kao da je bilo nekad” prije je generacijski urlik, trpka, zlovoljna rekapitulacija jedne umjetničke scene koja je živjela u kuli od slonovače slabo svjesna konteksta. Zato filmom dominiraju izjave pune kivnje: “svi su ih ostavili”, “ostali su sami”, kazuju beogradski suputnici EKV-a, a danas već mrtva Sonja Savić Beograd optužuje kao “mali, ružni grad” koji je svoje junake izdao.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....