Monumentalna Wagnerova operna tetralogija “Prsten Nibelunga” počinje idilično. Odozdo, iz dubina Rajne, svjetluca zlato, a odozgo zalazeće sunce. Simfoniju svjetla i vode upotpunjavaju radosni kliktaji prelijepih i razigranih Rajninih kćeri koje se bezbrižno praćakaju uz obale moćne rijeke. Sve dok se ne pojavi lik koji će ukrasti zlato i pokrenuti dramu.
Ljubav prema zlatu
Ali, ružni gnom Alberich iz podzemnog nibelunškog plemena morat će učiniti nešto još strašnije da bi imao koristi od ukradenog zlata. Proročanstvo kaže: iskovati zlatni prsten koji će mu dati neograničenu vlast i moć znat će samo onaj tko se zauvijek odrekne ljubavi. I to bilo kakve ljubavi prema bilo komu ili čemu. Osim prema zlatu. A svaki jezik zna da je pravo ime takve ljubavi pohlepa.
Bezazleni patuljak, kojeg zbog ružnog obličja ionako nitko nije previše volio, iskovao je prsten i postao okrutni tiranin svom rodu i narodu. To se ubrzo pročulo i tamo gore, u svijetu bogova koji su se upravo zapleli u neke problematične transakcije s divovima od kojih su bili naručili gradnju bogovske palače. Diveći se veličanstvenoj građevini, neki od bogova ipak primjećuju kako ona više sliči vojničkoj tvrđavi nego luksuznom dvorcu, ali ispada da je upravo takvo nešto želio njihov gazda Wotan. A njemu bi, pak, da podmiri račune s divovima baš dobro došlo ono na početku oteto Rajnino zlato.
Budući da se već i na mitskim prapočecima svijeta znalo da je oteto prokleto, a bogovi da bi trebali biti nekakvi zaštitnici pravnog i pravednog poretka, Wotan kreće po zlato pod krinkom pravdoljubive namjere da blago vrati onima kojima pripada. Ali, kada ga se raznim pretvorbenim smicalicama dočepa, bezočno ga koristi za svoje osobne interese, a Nibelungov prsten bezgranične moći stavlja na svoju ruku, svim upozorenjima i kletvama usprkos.
I onda dolazi vrhunac opere “Rajnino zlato”, čiju smo fantastičnu novu njujoršku produkciju prije dva tjedna u Zagrebu mogli gledati u izravnom prijenosu iz Metropolitana.
Aktualnost prizora
Sigurno nisam bio jedini u Lisinskom koji se stresao od aktualnosti prizora. Dok bogovi uz fanfare svečano ulaze u svoju novu utvrđenu palaču, plaćenu otetim zlatom, raspoloženje im kvare vapaji Rajninih kćeri koje traže natrag svoje blago. Bahati im Wotan preko glasnika poručuje nek prestanu već jednom dodijavati mu svojim cviležom. Ne treba vam zlato, uživajte u novom sjaju svojih bogova - zadnja je njegova riječ.
Odozdo mu, kao jeka, dolazi poruka, kojom opera završava: “Istina i vjernost leže samo u dubini, dok se u visinama šepure tek laž i kukavičluk”. Ali, samodopadni bogovi tu opomenu više niti čuju niti se na nju osvrću. Za mudrost koju im došaptavaju i zemlja i rijeke oni su gluhi i slijepi. Oni su u svojim visinama već izgubili svaku vezu sa svijetom koji im je pod nogama. Poludjeli vladari jedini ne vide da su postali robovi svoje moći i otetog blaga. Ne shvaćaju da su u svoje dvore unijeli i svoje prokletstvo, sjeme vlastite propasti koja prije ili kasnije dočeka sve one koji su se predali i prodali za prolazno blještavilo i moć.
U slučaju poludjelih hrvatskih bogova, čiji se dvori svima nama na oči tresu, propadaju i rasipaju kao da su od pijeska, pravda je, čini se, vrlo blizu. Da su upućeniji u operu, bio bi im poznat sadržaj četvrtog, zaključnog dijela Wagnerove operne sage koji nosi naslov “Sumrak bogova”. Publika će u Lisinskom taj nastavak iz New Yorka dočekati tek za godinu i pol.
One, pak, na koje nas je “Rajnino zlato” prije dva tjedna podsjetilo, njihov će sumrak, bez svake sumnje, sustići mnogo ranije. Kako je krenulo, to neće biti nimalo spektakularna predstava i neće biti uputno gledati je iz prvog reda jer s te će se pozornice odozgo razlijevati još mnogo smrdljivih laži i kukavičluka. Predugo su ti naši bogovi živjeli i vladali u uvjerenju da se opljačkane kćeri i sinovi ove zemlje mogu i moraju ponositi sjajem kojim su se oni okružili, tamo gore, među zidovima optočenima otetim zlatom.
Poludjeli car
A dok se oni gore međusobno čerupaju, i dok nas se i inače sa svih strana zasipa jeftinim kičastim lažnim perjem, najpametnije što vam kao hranu za dušu ja mogu preporučiti je opera. Repertoar ciklusa “Met u Lisinskom” na početku je ove sezone skrojen baš po mjeri Hrvatske. Evo, već sutra je na rasporedu još jedan monumentalni naslov: “Boris Godunov“, moćna glazbena drama Musorgskog, o još jednom poludjelom caru.