ZAGREB - Završit ću kao i Jelena - tihim glasom rekla je 25-godišnja Sanja, koja je zadnjih šest mjeseci boravila u Autonomnoj ženskoj kući zajedno s Jelenom Jakopović, koju je suprug prošli tjedan ubio u dvorištu Dječjeg doma u Nazorovoj ulici.
- Stalno joj je prijetio i na kraju je uspio. Moj je suprug još gori. Ne usudim se izaći iz skloništa, svaki put kad idem na posao mislim da mi je to zadnji izlazak. Rekao je da će me ubiti i znam da je za to sposoban. A ne mogu se zaštititi - očajna je Sanja, koja u tajnom skloništu za žene žrtve nasilja živi zajedno s četverogodišnjim sinom.
Udala se prije pet godina za 10 godina starijeg muškarca, ratnog vojnog invalida, iz fine, bogate obitelji intelektualaca. Bila je, kaže, zaljubljena do ušiju, a na početku braka sve je izgledalo idilično. Imali su svoj stan, oboje su željeli dijete.
- Sve je pošlo po zlu kad sam zatrudnila. Počeo me mahnito kontrolirati i maltretirati. Govorio mi je da ne mislim na dijete, da ću biti grozna majka, da se ne čuvam. Išao je na svaki pregled sa mnom i kad bi mu doktorica rekla da je sve u redu, on bi tvrdio da je to nemoguće jer ja sve radim krivo - priča Sanja. Već u rodilištu ju je, kaže, počeo i fizički maltretirati.
- Drugu noć otkad smo beba i ja došle kući, preselio se iz naše spavaće sobe i više se nikada nije vratio. Rekao je da ne može podnijeti bebin plač i da izvolim smiriti to dijete. A dijete je imalo jake grčeve, stalno je plakalo. Kad ga nisam mogla smiriti, dobila bih batine. A šamari su već postali svakodnevni - kaže Sanja, koja je tri puta završila u bolnici zbog nasilja, a protiv supruga su dignute četiri prekršajne i jedna kaznena prijava. Dok je beba bila još sasvim mala, Sanja je dobila virozu i vrlo visoku temperaturu, a uskoro se zarazilo i dijete.
- Tada je počeo moj pakao. On je poludio. Vikao je da sad svi vide da sam grozna majka, da on od početka govori da nisam sposobna brinuti se o djetetu, da sam željela ubiti maloga. Kad smo dijete i ja došli kući iz bolnice, pretvorio me u robinju. Više nisam smjela izlaziti iz kuće i ni o čemu odlučivati. Za sve sam morala pitati njega. Plin se smio paliti samo ako je on to dozvolio, kao i bojler i perilica rublja. Prala sam sve na ruke, sjedila u mraku jer nisam smjela upaliti svjetlo. Postalo je neizdrživo - priča Sanja. Tukao ju je sve češće i sve jače, a svaki je sukob završavao prijetnjama smrću.
- Nije propuštao reći mi da će me pojesti mrak, da ima oružje, da me nitko nikada neće naći, a ako me nađu, neće me prepoznati. Govorio je da uz to ima hrpu prijatelja koji će to odraditi za njega, a on će imati 10 svjedoka da je bio negdje drugdje - kaže Sanja.
Nije radila, bila je ekonomski ovisna o njegovim primanjima, i, kaže, nije vidjela izlaz.
Najgore je bilo, kaže, što ni dijete nije bilo pošteđeno ispada ludila i nervoze. Nije se mogao kontrolirati ako sve nije bilo kako je zamislio.
- Počeo je lupati i dijete, a kad je mali razbio daljinski upravljač, gotovo ga je ubio. Gađao ga je u glavu kristalnom zdjelom. Kad bi ostajao sam s djetetom, davao mu je tablete za spavanje - prepričava Sanja.
Sada je dobro. Živimo u skloništu, ja radim, sređujemo si život. Ali uskoro moramo izaći i početi živjeti vani, no stvarno ne znam kako. Saznat će gdje živimo za tjedan dana. A to će biti kraj
Sredinom prošle godine Sanja je pronašla posao i počela planirati odlazak od muža. Nazvala je Savjetovalište za žene i potražila pomoć.
- Pokrenula sam na Centru i razvod. Kada je to saznao, poludio je. Rekao mi je da je on ugledan u ovom društvu, a ne ja, i da će me sada srediti. Počeo je tiskati prijave protiv mene, tvrditi da zlostavljam dijete, vodio ga je i na vještačenja. Stalno mi se smijao i govorio da će me prije ubiti nego mi dozvoliti da mu odvedem dijete i da je za dijete bolje da je u domu nego sa mnom - govori Sanja.
Jedan dan, u dogovoru sa skloništem za žene, uzela je osnovne stvari i dijete i otišla u Autonomnu žensku kuću. Njezin je suprug poludio, angažirao policiju da je vrati, slao joj prijetnje preko svih.
- Unatoč tome, otkad sam ovdje, dva puta tjedno moram dijete voditi u Centar za socijalnu skrb kako bi ga otac mogao viđati. Njemu to dijete uopće nije drago, on ne zna što bi s njim. Svaku priliku iskoristi da bi meni prijetio, smije mi se i pokazuje da će me zadaviti. A kada je s djetetom, ne radi ništa drugo osim što ga ispituje gdje mi sada živimo, s kim se družimo, gdje mama radi. A u Centru mu to dopuštaju - kaže Sanja.
U početku su, kaže, bili fascinirani njegovom pojavom. Došao bi s cvijećem, fin i pristojan. Čak su je, kaže, nagovarali da se pomiri s njim, da je on zapravo dobar i da bi joj s njim sigurno bilo bolje. Kada nije pristala, počeo je pokazivati svoje pravo lice.
- Često prijeti i u Centru, socijalnim radnicima i drugima. Razbija, zove ih po noći. Svi su preplašeni, a nitko ništa ne poduzima - kaže Sanja.
Za dijete, za koje još nije doneseno ni privremeno rješenje o skrbništvu, borit će se do zadnjega.
- Sada nam je dobro. Živimo u skloništu, ja radim, sređujemo si život. Ali uskoro moramo izaći, ovo nije normalan život i moramo početi živjeti vani, no stvarno ne znam kako. Saznat će gdje živimo za tjedan dana. A to će biti kraj - uvjerena je Sanja
Kristina Turčin
- Stalno joj je prijetio i na kraju je uspio. Moj je suprug još gori. Ne usudim se izaći iz skloništa, svaki put kad idem na posao mislim da mi je to zadnji izlazak. Rekao je da će me ubiti i znam da je za to sposoban. A ne mogu se zaštititi - očajna je Sanja, koja u tajnom skloništu za žene žrtve nasilja živi zajedno s četverogodišnjim sinom.
Udala se prije pet godina za 10 godina starijeg muškarca, ratnog vojnog invalida, iz fine, bogate obitelji intelektualaca. Bila je, kaže, zaljubljena do ušiju, a na početku braka sve je izgledalo idilično. Imali su svoj stan, oboje su željeli dijete.
- Sve je pošlo po zlu kad sam zatrudnila. Počeo me mahnito kontrolirati i maltretirati. Govorio mi je da ne mislim na dijete, da ću biti grozna majka, da se ne čuvam. Išao je na svaki pregled sa mnom i kad bi mu doktorica rekla da je sve u redu, on bi tvrdio da je to nemoguće jer ja sve radim krivo - priča Sanja. Već u rodilištu ju je, kaže, počeo i fizički maltretirati.
- Drugu noć otkad smo beba i ja došle kući, preselio se iz naše spavaće sobe i više se nikada nije vratio. Rekao je da ne može podnijeti bebin plač i da izvolim smiriti to dijete. A dijete je imalo jake grčeve, stalno je plakalo. Kad ga nisam mogla smiriti, dobila bih batine. A šamari su već postali svakodnevni - kaže Sanja, koja je tri puta završila u bolnici zbog nasilja, a protiv supruga su dignute četiri prekršajne i jedna kaznena prijava. Dok je beba bila još sasvim mala, Sanja je dobila virozu i vrlo visoku temperaturu, a uskoro se zarazilo i dijete.
- Tada je počeo moj pakao. On je poludio. Vikao je da sad svi vide da sam grozna majka, da on od početka govori da nisam sposobna brinuti se o djetetu, da sam željela ubiti maloga. Kad smo dijete i ja došli kući iz bolnice, pretvorio me u robinju. Više nisam smjela izlaziti iz kuće i ni o čemu odlučivati. Za sve sam morala pitati njega. Plin se smio paliti samo ako je on to dozvolio, kao i bojler i perilica rublja. Prala sam sve na ruke, sjedila u mraku jer nisam smjela upaliti svjetlo. Postalo je neizdrživo - priča Sanja. Tukao ju je sve češće i sve jače, a svaki je sukob završavao prijetnjama smrću.
- Nije propuštao reći mi da će me pojesti mrak, da ima oružje, da me nitko nikada neće naći, a ako me nađu, neće me prepoznati. Govorio je da uz to ima hrpu prijatelja koji će to odraditi za njega, a on će imati 10 svjedoka da je bio negdje drugdje - kaže Sanja.
Nije radila, bila je ekonomski ovisna o njegovim primanjima, i, kaže, nije vidjela izlaz.
Najgore je bilo, kaže, što ni dijete nije bilo pošteđeno ispada ludila i nervoze. Nije se mogao kontrolirati ako sve nije bilo kako je zamislio.
- Počeo je lupati i dijete, a kad je mali razbio daljinski upravljač, gotovo ga je ubio. Gađao ga je u glavu kristalnom zdjelom. Kad bi ostajao sam s djetetom, davao mu je tablete za spavanje - prepričava Sanja.
Sada je dobro. Živimo u skloništu, ja radim, sređujemo si život. Ali uskoro moramo izaći i početi živjeti vani, no stvarno ne znam kako. Saznat će gdje živimo za tjedan dana. A to će biti kraj
|
- Pokrenula sam na Centru i razvod. Kada je to saznao, poludio je. Rekao mi je da je on ugledan u ovom društvu, a ne ja, i da će me sada srediti. Počeo je tiskati prijave protiv mene, tvrditi da zlostavljam dijete, vodio ga je i na vještačenja. Stalno mi se smijao i govorio da će me prije ubiti nego mi dozvoliti da mu odvedem dijete i da je za dijete bolje da je u domu nego sa mnom - govori Sanja.
Jedan dan, u dogovoru sa skloništem za žene, uzela je osnovne stvari i dijete i otišla u Autonomnu žensku kuću. Njezin je suprug poludio, angažirao policiju da je vrati, slao joj prijetnje preko svih.
- Unatoč tome, otkad sam ovdje, dva puta tjedno moram dijete voditi u Centar za socijalnu skrb kako bi ga otac mogao viđati. Njemu to dijete uopće nije drago, on ne zna što bi s njim. Svaku priliku iskoristi da bi meni prijetio, smije mi se i pokazuje da će me zadaviti. A kada je s djetetom, ne radi ništa drugo osim što ga ispituje gdje mi sada živimo, s kim se družimo, gdje mama radi. A u Centru mu to dopuštaju - kaže Sanja.
U početku su, kaže, bili fascinirani njegovom pojavom. Došao bi s cvijećem, fin i pristojan. Čak su je, kaže, nagovarali da se pomiri s njim, da je on zapravo dobar i da bi joj s njim sigurno bilo bolje. Kada nije pristala, počeo je pokazivati svoje pravo lice.
- Često prijeti i u Centru, socijalnim radnicima i drugima. Razbija, zove ih po noći. Svi su preplašeni, a nitko ništa ne poduzima - kaže Sanja.
Za dijete, za koje još nije doneseno ni privremeno rješenje o skrbništvu, borit će se do zadnjega.
- Sada nam je dobro. Živimo u skloništu, ja radim, sređujemo si život. Ali uskoro moramo izaći, ovo nije normalan život i moramo početi živjeti vani, no stvarno ne znam kako. Saznat će gdje živimo za tjedan dana. A to će biti kraj - uvjerena je Sanja
Kristina Turčin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....