Van Santovi filmovi - kako oni srednjestrujaški (poput “Dobrog Willa Huntinga”) tako i alternativni (poput “Elephanta”) pričaju o drukčijoj američkoj omladini. Van Santovi junaci inteligentni su, senzibilni i predani mladi ljudi koji po svemu zaslužuju živjeti u svijetu boljem od ovog.
Jedan od takvih Van Santovih junaka je i Alex, junak filma “Paranoid Park”. Alex je 16-godišnji srednjoškolac iz Portlanda. Sanjivi i povučeni mladić provodi sve slobodno vrijeme na Paranoid Parku, velikom skejterskom poligonu u portlandskom parku. Drugi Alexov “grijeh” je klatarenje po ranžirnom kolodvoru i tumaranje praznim vagonima. Jedne večeri, na pruzi ga zatekne noćni čuvar i stane mlatiti lampom.
Šesnaestogodišnji dječak uzvrati mu tako da ga udari skejtom, a ošamućeni čuvar pada pod vagon i biva izrezan napola. Alex, mirni mladić koji se gnuša nasilja, suočen je sa strahotom: skrivio je smrt i mora to sakriti od policijske istrage.
Van Santov “Paranoid Park” nastao je prema istoimenom omladinskom romanu Blakea Nelsona, američkog “younger adult” pisca koji živi i svoje radove mahom smješta u Portland.
Nelsonov roman
I Gus Van Sant odrastao je u gradu cementa, tamo je vodio kinoteku i snimio svoje rane filmove (Drugstor Cowboy i Moj privatni Idaho), tako da nije čudo što je Nelsonov roman kod režisera takao “zemljačku” žicu. Ali, nije čudo i utoliko što se junak Nelsonovog romana točno uklapa u Van Santovu sliku svijeta: svijeta u kojem se bistri, prezreli mladi ljudi suočavaju s problemima koji nadrastaju njihovu dob.
Asketski u fabuli
SAD, 2007.
Režija: Gus Van Sant jr.,
Uloge: Gabe Nevins, Taylor Momsen, Scott Patrick Green
Po opisu, “Paranoid Park” mogao bi zvučati kao neki moralistički krimić između
Dostojevskog i
Grahama Greenea. To ne odgovara zbilji. Van Sant sustavno izbjegava svaki žanrovski zaplet.
Istina - junak skriva tragove, suočava se s istragom, ali smjer filma uglavnom je introspektivan, središnji predmet interesa je junakovo iščekivanje i zebnja, a središnji narativni okvir njegov ispovjedni dnevnik.
“Paranoid Park” više sliči Van Santovim “filmovima stanja” kao “Gerry” ili “Elephant” nego kakvom kriminalističkom filmu.
S druge strane, takvi, “eksperimentalniji” Santovi filmovi često su se doimali kao sviranje na jednoj žici, natezanje jednog problema na sto minuta. “Paranoid Park” nije takav: asketski u fabuli, enigmatičan i otvoren, film svejedno ima likove s kojima se lako identificirati i rijetku, finu toplinu.
Wong Kar-wai je nakon razlaza s Doyleom nastojao imitirati njegov vizualni stil, ali to baš i nije funkcioniralo najbolje. Zanimljivo je stoga da je sam Doyle “Paranoid Park” snimio sasvim drukčije od hongkonških radova.
U “Paranoid Parku” nema zasićenih pastelnih boja, refleksnih površina i čudnih kutova: film je snimljen hladno, rezervirano i klasično, kao da likovno odražava puritansku hladnoću američkog sjeverozapada.
Jurica Pavičić
Jedan od takvih Van Santovih junaka je i Alex, junak filma “Paranoid Park”. Alex je 16-godišnji srednjoškolac iz Portlanda. Sanjivi i povučeni mladić provodi sve slobodno vrijeme na Paranoid Parku, velikom skejterskom poligonu u portlandskom parku. Drugi Alexov “grijeh” je klatarenje po ranžirnom kolodvoru i tumaranje praznim vagonima. Jedne večeri, na pruzi ga zatekne noćni čuvar i stane mlatiti lampom.
Šesnaestogodišnji dječak uzvrati mu tako da ga udari skejtom, a ošamućeni čuvar pada pod vagon i biva izrezan napola. Alex, mirni mladić koji se gnuša nasilja, suočen je sa strahotom: skrivio je smrt i mora to sakriti od policijske istrage.
Van Santov “Paranoid Park” nastao je prema istoimenom omladinskom romanu Blakea Nelsona, američkog “younger adult” pisca koji živi i svoje radove mahom smješta u Portland.
Nelsonov roman
I Gus Van Sant odrastao je u gradu cementa, tamo je vodio kinoteku i snimio svoje rane filmove (Drugstor Cowboy i Moj privatni Idaho), tako da nije čudo što je Nelsonov roman kod režisera takao “zemljačku” žicu. Ali, nije čudo i utoliko što se junak Nelsonovog romana točno uklapa u Van Santovu sliku svijeta: svijeta u kojem se bistri, prezreli mladi ljudi suočavaju s problemima koji nadrastaju njihovu dob.
Asketski u fabuli
SAD, 2007.
Režija: Gus Van Sant jr.,
Uloge: Gabe Nevins, Taylor Momsen, Scott Patrick Green
|
Paranoid park
|
Istina - junak skriva tragove, suočava se s istragom, ali smjer filma uglavnom je introspektivan, središnji predmet interesa je junakovo iščekivanje i zebnja, a središnji narativni okvir njegov ispovjedni dnevnik.
“Paranoid Park” više sliči Van Santovim “filmovima stanja” kao “Gerry” ili “Elephant” nego kakvom kriminalističkom filmu.
S druge strane, takvi, “eksperimentalniji” Santovi filmovi često su se doimali kao sviranje na jednoj žici, natezanje jednog problema na sto minuta. “Paranoid Park” nije takav: asketski u fabuli, enigmatičan i otvoren, film svejedno ima likove s kojima se lako identificirati i rijetku, finu toplinu.
Wong Kar-wai je nakon razlaza s Doyleom nastojao imitirati njegov vizualni stil, ali to baš i nije funkcioniralo najbolje. Zanimljivo je stoga da je sam Doyle “Paranoid Park” snimio sasvim drukčije od hongkonških radova.
U “Paranoid Parku” nema zasićenih pastelnih boja, refleksnih površina i čudnih kutova: film je snimljen hladno, rezervirano i klasično, kao da likovno odražava puritansku hladnoću američkog sjeverozapada.
Posvećeno Christopheru Doyleu“Paranoid Park” na zagrebačkom repertoaru igra kao dio programa posvećenog Christopheru Doyleu, legendarnom australsko-azijskom snimatelju koji se proslavio surađujući u Hong Kongu s Wong Kar-waijem. |
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....