Šušak u Zagrebu ima aveniju, a Reihl-Kiru u Osijeku ne daju izložbeni prostor

Tko je tebi Reihl-Kir”? Malo bi rođenih nakon 1991. znalo odgovoriti na to pitanje. A i kako bi mogli? Ni jedan trg u Hrvatskoj, ni jedna škola, ni ulica, čak ni kratki prolaz ne nose njegovo ime. Udžbenici povijesti koji mlade uče o početku i kraju Domovinskog rata prešućuju ga. A bio je istinski junak, i to od one vrste kojoj, da je poživio, ne bi trebale usluge haaških odvjetnika. U poganim vremenima koja su već zamirisala na krv zapovjednik osječke policije Josip Reihl-Kir bio je čovjek mira. I kad se istočna Slavonija već razvrstala na “njihove” i “naše”, a napetost se mogla rezati nožem, nikada nije posegnuo za oružjem.

Uvijek je sjedao za stol, slušao, predlagao, pokušavao razumjeti. Obični ljudi s obiju strana barikada poštovali su ga i vjerovali mu. Napore Reihl-Kira prekinuli su hici ispaljeni iz ruke pripadnika rezervnog sastava hrvatske policije Antuna Gudelja. U selu Tenja nedaleko od Osijeka Gudelj je 1. srpnja 1991. ispalio 19 metaka u automobil u kojem se Reihl-Kir zajedno sa srpskim predstavnicima osječke i lokalnih vlasti, Goranom Zobundžijom, Milanom Kneževićem i Mirkom Tubićem, vozio na pregovore. Preživio je, s teškim posljedicama, jedino Mirko Tubić.

Zahvaljujući samo višegodišnjoj upornosti udovice osječkog šefa policije, Jadranke Reihl-Kir, a nakon niza političko-pravosudnih peripetija, Gudelju je u svibnju 2009. izrečena kazna od 20 godina zatvora. Međutim, ni Državno odvjetništvo, ni sud nisu pokazali nikakvu volju da otkriju i kazne one koji su navodili Gudeljevu ubojitu ruku.

Na policajca koji je mirotvorstvo platio glavom, kao i na dugogodišnji nemar nadležnih u otkrivanju naručitelja njegova ubojstva ovih dana podsjeća izložba naslovljena “Tko je tebi Reihl-Kir”? Četiri mirovne nevladine organizacije iz Hrvatske, Srbije, BiH i Slovenije, koje su je osmislie i organizirale, tu izložbu s teškim upitnikom u naslovu vode od Beograda, preko Zagreba, Osijeka, Rijeke, Splita do Ljubljane. Zagrebačka izložba koja se otvara upravo danas u 19 sati održava se, gle slučaja, točno preko puta središnjice HDZ-a, u Domu likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma. Tko zna, možda će pitanje iz naslova izložbe doprijeti i do savjesti nekih stranačkih prvaka HDZ-a koji su Reihl-Kira osobno poznavali. I ne samo poznavali.

Možda će doprijeti i do savjesti tijela kaznenog gonjenja koja iskaze o naručiteljima Reihl-Kirova ubojstva godinama ignoriraju. A snimka jednog od tih iskaza bit će prikazana i na samoj izložbi. Mriko Tubić, jedini preživjeli putnik iz automobila u kojem su Reihl-Kir, Zobundžija i Knežević ubijeni, u kameru je 1998. opisao taj stravični događaj. Nedugo nakon snimljenog iskaza Tubić je umro, ali ni Državno odvjetništvo, ni sud nisu pokazali zanimanje za taj videozapis iako Tubićev opis nudi niz putokaza za istragu o naručiteljima Reihl-Kirova ubojstva.

Istražna su tijela ignorirala i pismo koje je Reihl-Kirova udovica primila od hrvatskog iseljenika iz Sydneyja. Taj iseljenik piše kako mu je Gudelj, nakon bijega iz Hrvatske, povjerio da je Reihl-Kira ubio po zapovijedi Gojka Šuška i Vladimira Šeksa, a u organizaciji Branimira Glavaša. Gudelj se u Australiji, prema tome pismu, hvalio da mu je u bijegu iz Hrvatske nakon Reihl-Kirova ubojstva pomogao upravo Branimir Glavaš, koji ga je automobilom prebacio do austrijske granice. Hrvatska istražna tijela nisu ozbiljno tretirala ni iskaz Angeline Ratković, mještanke Tenje, ispred čije su kuće 1. srpnja 1991. ubijeni Reihl-Kir, Zabundžija i Knežević.

A Angelina Ratković je hrvatskoj policiji ispričala da je 1. srpnja 1991. kroz prozor svoje kuće vidjela naoružanog muškarca kako raspoređuje zasjedu koja će nešto poslije dočekati Reihl-Kirov automobil i ljutito je prekorava riječima: “Idioti jedni, kako ste se to rasporedili, pobit ćete jedan drugoga”. Nekoliko dana poslije istog je muškarca Angelina Ratković vidjela na HTV-u, a predstavljen je kao Branimir Glavaš.

Tada još nije ni slutila da će pet mjeseci poslije njezin suprug, Radoslav Ratković, po nalogu toga istog čovjeka biti odveden na Dravu gdje su mu pucali u glavu i da će on čudom sve to preživjeti. I dok ratni ministar Gojko Šušak već godinama u Zagrebu ima svoju aveniju, u Osijeku ni 19 godina nakon Reihl-Kirova ubojstva ni jedna institucija ne želi ustupiti prostor za izložbu posvećenu uspomeni na njega.