SUZANA BARILAR Ministri nisu u sukobu interesa, oni samo ne poštuju i krše zakon

Časni sude, nismo krivi mi jer smo prekršili zakon, već zakon nije dobar - tako bi se vjerojatno, da se nađu pred sudom zbog kršenja zakona, branili Milanovićevi ministri. Nisu se doduše aktualni ministri, točnije njih osam, našli na pravom sudu, ali jesu pred sudom javnosti i Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Prije nekoliko dana Povjerenstvo je pokrenulo postupak protiv 20-ak državnih dužnosnika, među kojima su i ministri Branko Grčić, Gordan Maras, Boris Lalovac, Ivan Vrdoljak, Anka Mrak-Taritaš, Orsat Miljenić, Berislav Šipuš i Darko Lorencin.

Iako su neki odmah protumačili da je osam aktualnih ministara u sukobu interesa, to baš nije tako. Nitko od njih nije, barem ne u ovom slučaju, u sukobu interesa jer je zakon više nego jasan.

“Sukob interesa postoji kad su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, a posebice kad privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili se osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti”, regulirano je člankom 2. Zakona o sprečavanju sukoba interesa.

A navedenim ministrima Povjerenstvo će se baviti jer su postupali suprotno članku 14. istog Zakona koji im priječi da budu “članovi upravnih tijela i nadzornih odbora trgovačkih društava, upravnih vijeća ustanova, odnosno nadzornih odbora izvanproračunskih fondova i obavljati poslove upravljanja u poslovnim subjektima. Osim ako se radi o ustanovama i trgovačkim društvima koja su od posebnog državnog interesa”.

Upravo su to navedeni ministri prekršili; sjedili su u upravnim vijećima institucija koje sve do kraja svibnja nisu bile na popisu ustanova od posebnog državnog interesa.

Nisu dakle ni Grčić, ni Mrak-Taritaš ni Lorencin koristili svoj ministarski položaj, odnosno donosili odluke kako bi pogodovali sebi ili onima s kojima su blisko povezani. I stoga je njihov grijeh manji od primjerice grijeha ravnatelja HRT-a Gorana Radmana koji je u imovinskoj kartici zatajio vrijednu nekretninu, ili ministra Siniše Varge koji je pokroviteljstvo nad zdravstvenim kongresom dao udruzi čiji je bio osnivač i član.

No to ne znači da osam ministara zaslužuje pohvale.

Pogotovo kad se čuju njihovi argumenti da je riječ o “apsurdnoj odluci Povjerenstva i neusklađenosti zakona” jer eto, oni prema nekim drugim zakonima moraju, kao resorni ministri, sjediti u upravim i nadzornim tijelima tih institucija. I još, kako se pohvalio potpredsjednik Vlade Branko Grčić, to rade bez naknade.

Valjda očekuju da im Povjerenstvo zbog toga da pohvalnicu, umjesto što je odlučilo protiv njih pokrenuti postupak. Možda bi pohvalnicu i mogli očekivati da naknadu ne primaju zato što su dobri pa su je se sami odrekli, a ne zato što im to priječi zakon. I to od 2003. godine. Isti onaj zakon koji im priječi da budu u upravnim vijećima i nadzornim odborima. Doduše, takva je zabrana od 2008. pa je možda proteklih sedam godina bilo premalo vremena da konačno nauče što smiju, a što ne smiju.

Otkad je Hrvatska donijela prvi Zakon o sprečavanju sukoba interesa prije 12 godina, njime je regulirano i obnašanje drugih javnih dužnosti uz onu ministarsku.

Do tada je vladao priličan kaos.

Dovoljno se samo prisjetiti Račanova ministra financija Mate Crkvenca, koji je uz vođenje jednog od najvažnijih resora u Vladi imao još 17 drugih funkcija u državnim poduzećima i ustanovama. S pravom se tada propitivalo kako jedan čovjek može kvalitetno obavljati bilo koju od tih dužnosti. Kada smo dobili prvi zakon o sprečavanju sukoba interesa, njime je bilo regulirano da dužnosnici ne smiju primati nikakvu drugu naknadu osim plaće, kao i da ne mogu obavljati druge javne dužnosti. No postojalo je i jedno osim - osim ako za to imaju suglasnost Vlade.

Takva odredba nije spriječila gomilanje funkcija budući da su Banski dvori svojim ministrima suglasnost na sva imenovanja davali šakom i kapom.

Pet godina kasnije ta je praksa ipak promijenjena - iz Zakona je izletjela odredba koja omogućuje ostale dužnosti uz suglasnost Vlade, a uvedena je ona prema kojoj dužnosnici ne mogu biti članovi upravnih vijeća i nadzornih odbora, osim u iznimnim slučajevima u dva takva tijela, ali samo ako se radi o institucijama od posebnog državnog interesa.

I tako je ostalo sve do danas. Međutim do sada smo se nekoliko puta uvjerili da Milanovićevi ministri baš i ne znaju što piše u Zakonu o sprečavanju sukoba interesa. Tako je recimo ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina platio kaznu jer nije znao da mora prenijeti vlasništvo u svojoj tvrtki na drugu nepovezanu osobu, a sada već bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije znala da ne smije imati suvlasnički udio u izdavačkoj kući kojoj je onda njezino ministarstvo dodijelilo novac...

Sada pak njih osam ne zna da nisu smjeli biti u upravim ili nadzornim vijećima ustanova koje nisu od posebnog državnog interesa. Iako je prije njih zbog kršenja istih odredbi zakona Povjerenstvo kaznilo desetke uglavnom lokalnih dužnosnika.

Ministri bi trebali znati da odredbe o zabrani članstva u drugim državnim institucijama nisu zbog toga da bi oni imali manje posla, već da bi se prevenirao mogući sukob interesa.

A što više fukcija imaju, veća je i mogućnost za sukob interesa. Osim toga, isti ti ministri koji danas svoje propuste pravdaju neusklađenošću zakona trebali bi znati da zakone predlaže Vlada. Ista ona Vlada čiji su oni članovi. I zato ako već smatraju da je riječ o apsurdnoj odredbi jer im priječi da sjede u upravim vijećima ustanova iz svojih resora za koje su odgovorni pa bi bio red i da ih mogu kontrolirati, ili da su takve odredbe u suprotnosti s nekim drugim zakonima koji propisuju da baš ministri moraju biti na tim funkcijama, mogli su inicirati promjene zakona. Argument da je zakon loš i neuslađen ne amnestira ih od toga da su ga prekršili i da će zbog toga snositi sankcije.