Niti jedna hrvatska Vlada nije imala ovako loš start kao ova Domoljubne koalicije i Mosta. Gotovo da nema dana otkad je novi sastav Banskih dvora dobio povjerenje Sabora, a članovi Tim’s team dali prisegu, da ne svjedočimo poprilično zabrinjavajućem nesnalaženju novih vlastodržaca.
Oči posebno bode razmimoilaženje dvaju najvažnijih koalicijskih partnera oko gotovo svih važnih pitanja. Nisu još “zakopali ni prvu lopatu”, odnosno počeli konkretno raditi, a već na površinu izlaze goleme razlike između onoga za što se zalaže HDZ i onoga što želi Most.
A HDZ pritom sve više stiže sudbina kakvu su oni nerijetko u prošlosti priređivali svojim manjim partnerima. Pod vodstvom Ive Sanadera uništavali su svoje slabije saveznike - DC, HSS, HSLS, manipulirali s Đapićevim HSP-om. Nije bio važan nitko drugi, nego samo HDZ-ova dobrobit. Pritom se koalicijske partnere nije puno pitalo za mišljenje, a još ih se manje slušalo. Doduše ti partneri nisu niti izbliza jaki kao što im je današnji Most, ali su im itekako trebali radi stabilne većine u Saboru.
Sada pak, bez Mosta nema ni Vlade HDZ-a.
Da nije bilo Bože Petrova, Tomislav Karamarko ne bi ljeto dočekao u predsjedničkom uredu na Trgu žrtava fašizma i već bi se danas “koprcao” u obračunima unutar vlastite stranke, dok bi se njegovi do jučer odani suradnici natjecali tko će ga više i jače nagaziti i optužiti da je krivac što su ostali u oporbi.
Čelnik Mosta omogućio je Karamarku da ostane na čelu HDZ-a, barem privremeno, ako ne dugoročno. Baš kao što je HDZ-u osigurao da mjesta u oporbenim klupama u Saboru zamijene onima na drugoj strani Markova trga. Makar sve manje izgleda da će i to biti dugoročno.
Naime, cijena odnosno mostarina koju HDZ i njihov predsjednik pritom plaćaju nije zanemariva i veliko je pitanje dokad će najveća stranka u Vladi imati volje i želje financirati je.
Karamarko se, nakon nikada mučnijih i dugoročnijih pregovora, uspio dočepati vlasti, ali mu definitivno nije donijela slast.
Kada je krajem listopada, u jeku izborne kampanje, šef HDZ-a poručivao da Hrvatsku ne mogu spašavati nikakvi “mostovi, ni mostići, ni stazice, ni putići, nikakav gospodin Bandić 365 puta 25 sati”, kao da je sam sebe “zacoprao”. Sjedi, doduše, u fotelji prvog potpredsjednika Vlade, a ne šefa oporbe. No, samo zahvaljujući “milosti” tih mostića i putića i gospodina Bandića. I prvi put otkad vlada, HDZ je u situaciji da ovaj put oni moraju plesati kako drugi sviraju, a ne obrnuto, kako su to naučili u proteklih 17 godina, koliko su ukupno držali vlast u Hrvatskoj.
Još pri raspodjeli resora vidjelo se da Most neće biti poput nekada liberala ili seljaka i da se neće dati samo tako eutanazirati.
Zbog Mostovih uvjeta Karamarko je bio prisiljen jedno od najvažnijih ministarstava, MUP, prepustiti dečkima iz Metkovića. I tako ostavio nezadovoljnim svojeg najvažnijeg stranačkog operativca Milijana Brkića koji se mjesecima pripremao za dan kad će mu Ranko Ostojić prepustiti ministarski ured.
Nije samo Brkić ostao kratkih rukava. Fasovali su i drugi važni HDZ-ovi kadrovi. Neki zbog prepuštanja Mostu čak šest resora, zbog čega su bez očekivanih fotelja ostali i koalicijski partneri iz HSS-a, HSLS-a, HSP-a AS, a neki zbog veta koji je Most uveo u hrvatsku političku praksu i preko njega blokirao ulazak u Vladu nekih već sigurnih HDZ-ovih kandidata.
Sa svojim “ambicijama” morat će se, čini se, pomiriti i oni koji su već zapikirali javna poduzeća jer i tu Most želi da njihova bude zadnja - zahtijevaju da se direktori javnih tvrtki biraju na natječajima, a ne političkim kadroviranjem. Pokušavaju HDZ-ovci na sve načine izbjeći takvo što, pozivajući se na zakon, ali Most, barem zasad, pokazuje visoku razinu izdržljivosti.
Prvu pobjedu oko kadroviranja preko famoznog Vijeća za suradnju ionako su već odnijeli - spustili su na zemlju ambicije HDZ-ovca Brkića koji se ponadao da će ondje voditi glavnu riječ. Ali zbog Mostovih uvjeta, Vijeće nema šefa, nego koordinatore. Točnije više njih, čime je HDZ-ov utjecaj ozbiljno narušen.
Da nije bilo Mosta, u Vladi bi i danas vjerojatno sjedio Mijo Crnoja unatoč svim suspektnim radnjama i postupcima koji se vuku za njim. Iako ga je Karamarko uporno branio i dva dana pokušao slomiti Most ne bi li sačuvao čovjeka koji je bio njegov osobni izbor za ministra branitelja. I tu se Petrov pokazao kao tvrd partner.
Jer ostanak Crnoje u Vladi, znao je to Petrov jako dobro, u konačnici bi više naštetio Mostu, nego HDZ-u. Upravo na tom slučaju najbolje bi se pokazalo je li njihovo toliko proklamirano zaklinjanje u vrhunske stručnjake bez repova u Vladi samo obična floskula koja lijepo zvuči ili zaista tako misle.
Jednako kao što se Karamarko morao oprostiti s Crnojom, morat će i, po svemu sudeći, s registrom izdajnika, koliko god mu takva sramotna ideja donosila bodova među onom desničarskom strujom u stranci i dijelu članstva. Most je u vezi s tim više nego jasan - nikakvi registri ne dolaze u obzir.
Baš kao što njihova ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović bez zadrške najavljuje ukidanje županija, čemu se HDZ žestoko protivi jer bi to značilo gubitak velikog broja sinekura na lokalnoj razini.
Isto tako, morat će se HDZ pozdraviti, ako već nije, i s traženjima svojih manjih partnera da se ukine Zakon o registriranom partnerstvu. I tu je Most stavio mostobran - smatraju da je riječ o zakonu kojim se Hrvatska priključila civiliziranim demokratskim državama. Uskoro bi Most i u Saboru mogao pokazati HDZ-u kako će to izgledati ne bude li po njihovu. Prema posljednjim informacijama, Mostovi zastupnici spremni su podržati Ranka Ostojića za predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku, iako se HDZ tome žestoko protivi.
Prođe li Ostojić zahvaljujući glasovima Mosta, bit će potpuno jasno da glavnu riječ u vladajućoj koaliciji nemaju niti Tim Orešković, niti Karamarko, nego Petrov. Ostane li, pak, Dragan Lozančić šef SOA-e, iako je predsjednica države već potpisala njegovu smjenu, a nakon što mu je podršku dao čelnik Mosta, Karamarko bi mogao, ako već i nije, prvi put požaliti što nije ostao u oporbi.