Utoj, drugoj polovici šezdesetih, točnije 1967., krenio sam u pučku školu "Boris Kidrič" u Osijeku i bio jedan od, eto zašto ne priznati, njezinih najboljih učenika sve dok me nekoliko godina kasnije nije pokvario rock and roll. Iste godine Beatlesi izdaju slavni "Sgt. Paper's" album, a Hendrix i Doorsi s Jimom Morrisonom svoje prvijence koje ću otkriti već nekoliko godina kasnije. Domaća rock scena buja zapaljena stranim uzorima: Bijele strijele, Bezimeni, Zlatni akordi, Dinamiti, Roboti, Crveni koralji i Karlo Metikoš, dok Drago Mlinarec s Grupom 220 izdaje prvi domaći rock vinil.
Zagreb se razvija u dinamičnu srednjoeuropsku kulturnu prijestolnicu putem Novih tendencija, Muzičkog bijenala i Zagrebačke škole crtanog filma, Krležina sjena i ruka drma hrvatskom i jugo kulturom, a beogradski filmski crni val iznjedruje neke od svojih najboljih uradaka. Tito, tada u naponu snage, isfuravajući politiku nesvrstanosti, jača Jugu i egotrip, a famozna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika pokazatelj je buđenja hrvatske nacionalne svijesti i najavljuje povijesnu '71.
Dinamo drma Europom osvajanjem europskog Kupa velesajamskih gradova i premda su najbolji igrači Belin i Lamza, do filmskog pijanog pada s balkona u sljemeskom motelu, tjeram majku da mi šije plavi dres s ledo medvjedićem i brojem 9 poput Zambate, jer sam, naravno, uz šulkolegu Željka Gašparčeka - većeg talenta od Šukera kojeg je zeznulo pivo, belot i društvo, najviše zabijao. U tom kontekstu, junak naše priče u zenitu je karijere i životnog puta, etablirajući se ne samo kao naujtecajniji fotograf tadašnje zajednice već i kultna figura zagrebačkog kulturnog kruga.
Tošo Dabac je, naime, jedan od najznačajnijih i najsvestranijih hrvatskih fotografa, dobitnik brojnih nagrada i priznanja u nas i u svijetu te član brojnih domaćih i međunarodnih udruženja. Unatoč međunarodnoj reputaciji, gotovo je čitav svoj životni vijek proveo u Zagrebu, u gradu koji se vrlo rano upoznao s važnošću otkrića fotografije i gdje je već 1910. godine priređena prva međunarodna izložba umjetničke fotografije. Prva međunarodna fotoizložba u organizaciji Hrvatskog društva umjetnosti otvorena je, naime, 10. veljače 1910. u Umjetničkom paviljonu.
Dabac vrlo rano svoje, a time i ime Zagreba, upisuje na europsku i svjetsku art/foto kartu. Ono što je doista specifikum Dapčeva djelovanja jest činjenica da je, za razliku od drugih fotografa svoje generacije, u svom radu bio vezan za svoj kraj i da osim svog prvog velikog putovanja Mediteranom 1932. godine nije fotografirao izvan zemlje. Prve uspjehe Dabac bilježi već početkom 30-ih godina.
Tako ga već 1933. godine, s dvadeset i šest godina dakle, nalazimo u žiriranoj selekciji na antologijskoj izložbi na Second Philadelphia International Salon of Photography u SAD-u, gdje izlaže u društvu velikih fotografa poput Margaret Bourke-White, Henrija Cartier-Bressona, Laszla Moholy-Nagya ili pak Paula Outerbridgea.
Tada postaje i dopisnikom prestižnih pariških, londonskih i berlinskih novinskih agencija te skreće na sebe pozornost ciklusom kasnije nazvanim "Ljudi s ulice" po kojem je ostao najviše zapamćen. Godine 1940., neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, sa 33 godine svoj atelier seli na sada već povijesno mjesto u Ilicu 17., koje će postati omiljeno okupljalište umjetnika i intelektualaca. Od domaćih stalnih gostiju kroničari bilježe imena Bože Beka, Ivana Picelja, Borisa Dogana, Radoslava Putara, Vjenceslava Richtera, Marije Braut i mnogih drugih, a legendarni džezer Boško Petrović znao je tamo odsvirati i prave nastupe.
U tom prostoru Tošo djeluje sve do svoje smrti 1970. godine. Nakon toga Tošin nećak, i sam vrsni fotograf i teoretičar Petar Dabac, naziva atelier Arhiv Tošo Dabac, a 1980. godine na istom mjestu osniva galeriju u kojoj je 15 godina priređivao izložbe i radionice, i time je na najbolji mogući način nastavio put, ideju i djelo strica Toše.
U tom razdoblju u kultnom prostoru u Ilici 17 održano je pedesetak izložbi od Raimunda Stillfrieda, Maxa Aufischera i Dannyja Lyona preko Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Josipa
Klarice, Tomislava Peterneka pa do Fedora Vučemilovića i, svake godine po jedne izložbe, Tošinih radova.
Cijelo to vrijeme zbirka je otvorena domaćim i inozemnim stručnjacima, autorima i umjetnicima s različitih područja koji često koriste Tošine radove prepoznajući njihovu umjetničku, ali i povijesnu vrijednost. Arhiv je u ožujku 2006. godine otkupio Grad Zagreb te ga je dao na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti čiji su stručnjaci počeli posao obrade opsežne građe.
Danas je Arhiv TD umjetnička zbirka in situ s gotovo 200.000 negativa i više od 2000 autorskih povećanja, vrijednom fotografskom opremom i stručnom bibliotekom te hemerotečnom građom. Ona obuhvaća najrazličitije teme: od portreta, umjetničkih djela i gradskog života do pejzaža i folklora.
No, vratimo se prvim redovima ovog teksta. U periodu pedesetih doajen Zagrebačkog kruga Tošo Dabac nalazi se, dakle, u naponu stvaralačke snage. Brojni njegovi radovi afirmirali su ga kao izuzetno plodnog autora ne samo u krugu domaće i svjetske fotografije nego i u krugu najšire kulturne javnosti. Već tada su svjetski stručnjaci primijetili izvanredan Dapčev senzibilitet za suvremena svjetska kretanja u oblasti portretne fotografije. Ili, kako je zapisao Stojan Dimitrijević 1971.: "Od onih za Dapca tako tipičnih, frontalno postavljenih i longitudinalno komponiranih folklorističkih ženskih porterta iz prve polovice pedesetih, dolazi potkraj pedesetih i početklom šezdesetih do vidnog zaokreta u prezentiranju portretne fotografije.
Najbolji Dapčevi radovi toga žanra, po fakturi u razini su najbolje suvremene europske fotografije toga razdoblja i uglavnom su vezani za umjetnike". Iz toga razdoblja pa sve do ključnih društvenih godina 1967./68. datiraju i fotografije koje vam predstavljamo na ovim stranicama. Tako smo uz, vrlo rijetke Dapčeve aktove iz daleke 1937., samo za vaše oči pronašli i portrete, ponekad i pomalo, da kako, diskretno erotizirane, vodećih ženskih ličnosti tih godina, poput umjetnice Jagode Biuć, glumice Jagode Kaloper ili pjevačice Gabi Novak. To samo dokazuje da je Tošin atelier u Ilici bio svojevrsna inačica poznate "Factory" Andyja Warhola.
No, za razliku od razuzdane atmosfere u Warholovoj tvornici prepunoj droga, homoseksualaca i otkvačenih likova, u Tošinoj "tvornici" akteri su prepuni intelektualizma, vina i (polu)nevinog druženja tvorili atmosferu bližu štihu kavana Mitteleruope. Ili, štono bi zlobnici rekli, "malog Beča". Stoga smo se i odlučili za ove fotografije koje su svojevrsna reakcija/dijalog s izložbom "Drugi pogled" i, na neki način, jedna također nepoznata izložba u malom, prepuna rijetkih radova, pravih bisera. Ili, kako je zapisala Susan Sontag: "Kako kaže Woolfova, oči su povezane s mozgom, a mozak sa živčanim sustavom.
Taj sustav šalje poruke u djeliću sekunde koje se filtriraju kroz svaku prošlu uspomenu ili osjećaj. To iznimno svojstvo fotografijama omogućuje da budu objektivni zapis i osobno svjedočanstvo, vjerna kopija ili prijepis stvarnog trenutka te interpretacija te stvarnosti - umijeće kojem književnost oduvijek teži, ali koje nikad nije uspjela svladati u ovako doslovnom smislu". Tošo Dabac upravo je to ne samo osjećao već i znao i kroz svoj umjetnički rad provodio u djelo. Iz dana u dan.
Cjeli je mjesec studeni u znaku velikana Toše Dapca: organizirani su Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac u okviru kojega su organizarina brojna predavanja stručnjaka s područja fotografije i povijesti umjetnosti te stručne radionice prekaljenih foto vukova i mahera koje su pobudile izuzetno zanimanje, a kulminacija je izložba do sada neprikazanih Tošinih radova u zagrebačkoj galeriji «Forum"nazvana «Drugi pogled"kao rezultat novijih istraživanja Tošine bogate ostavštine. Na izložbi je u prizemlju galerije predstavljena bogata dokumentacija, fotografije i plakati te publikacije i članci nastali uz djelovanje Arhiva od 1940. do 2007. godine. Na katu galerije pak predstavljeno je devet uvećanh, do sada nepoznatih Tošinih fotografija iz tridesetih godina.
•
18. svibnja 1907. u Novoj Rači kod Bjelovara rođen je Tošo Dabac, krsnog imena Teodor Eugen Marija
•1917. seli s obitelji u Samobor gdje se prvi put 1924. i susreće s fotografijom kod školskog kolege Ivice Sudnika. U Zagrebu upisuje Kraljevsku gornjogradsku klasičnu gimnaziju gimnaziju, a zatim i studij prava.
•1925. nastaje najstarija pronađena Dapčeva fotgrafija "Panorama Samobora".
•1927. napušta studij prava i radi kao šef propagande i prevoditelj fimova u filmskom poduzeću Fanamet, a godinu poslije prelazi u zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayer i uređuje časopis Metro-Megafon.
•1932. prvi put izlaže na izložbi amatera u Ivancu, a nakon toga od 1933. karijera mu ide snažnom uzlaznom linijom te se redaju respektabilne međunarodne skupne izložbe: Prag (s Frantisekom Drtikolom i Laszlom Moholy- Nagyijom), Philadelphija, Leicester, Luzern, a u narednim godinama i Beč, Ljubljana, Tokio, Frankfurt, Boston i Zagreb, a često objavljuje fotoreportaže u novinama.
•1937. godine polaže majstorski ispit za fotografa i otvara svoj atelijer te se ženi operetnom pjevačicom Julijom Grill, a u New Y orku na 4. Interantional Salonu dobiva nagradu za fotografiju "Put na giljotinu".
•1938. dobitnik je dvaju nagrada mjesečnog fotografskog natjecanja Camera Crafta te izlaže na međunarodnim izložbama Beču, Antwerpenu, Lisabonu. 1940.ga dr. Van de Wyer poziva za dopisnog člana CREPSA. Seli u atelijer u Ilici 17. gdje radi punih 30 godina sve do svoje smrti.
•1941. berlinski Der Fotografische Rundschau objavljuje njegovu fotografiju na naslovnoj strani, a unutar broja niz snimaka na temu Hrvatska zemlja
•1943. priključuje se NOB-u.
1948. osvaja u Bostonu prvu nagradu časopisa American Photography , a 1951. četiri nagrade Popular Photography New York. Foto savez Jugloslavije dodjeljuje mu naslov Majstora fotografije, dok pedesetih sudjeluje na izložbama u Luzernu, Luxemburgu, Londonu, Amsterdamu, Begoradu... Postaje aktivnim članom Photographic Society of America te članom umjetničkog savjeta FIAP-a (Comission Artistique) i surađuje s brojnim uglednim svjetskim izdavačima.
•1961. dobiva nagradu grada Zagreba, a dvije godine kasnije Karel Pawek ga poziva na Svjetsku izložbu fotografije koju organizira revija "Stern".
•1967. dobiva nagradu "Vladimir Nazor" i Povelju za životno djelo. Do sada je objavljeno na desetke njegovih monografija između ostalog i one Radoslava Putara te Petera Knappa.
•9. svibnja 1970. umire u zagrebačkom autobusu za Gornji grad.
Branko Kostelnik
Zagreb se razvija u dinamičnu srednjoeuropsku kulturnu prijestolnicu putem Novih tendencija, Muzičkog bijenala i Zagrebačke škole crtanog filma, Krležina sjena i ruka drma hrvatskom i jugo kulturom, a beogradski filmski crni val iznjedruje neke od svojih najboljih uradaka. Tito, tada u naponu snage, isfuravajući politiku nesvrstanosti, jača Jugu i egotrip, a famozna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika pokazatelj je buđenja hrvatske nacionalne svijesti i najavljuje povijesnu '71.
Dinamo drma Europom osvajanjem europskog Kupa velesajamskih gradova i premda su najbolji igrači Belin i Lamza, do filmskog pijanog pada s balkona u sljemeskom motelu, tjeram majku da mi šije plavi dres s ledo medvjedićem i brojem 9 poput Zambate, jer sam, naravno, uz šulkolegu Željka Gašparčeka - većeg talenta od Šukera kojeg je zeznulo pivo, belot i društvo, najviše zabijao. U tom kontekstu, junak naše priče u zenitu je karijere i životnog puta, etablirajući se ne samo kao naujtecajniji fotograf tadašnje zajednice već i kultna figura zagrebačkog kulturnog kruga.
Tošo Dabac je, naime, jedan od najznačajnijih i najsvestranijih hrvatskih fotografa, dobitnik brojnih nagrada i priznanja u nas i u svijetu te član brojnih domaćih i međunarodnih udruženja. Unatoč međunarodnoj reputaciji, gotovo je čitav svoj životni vijek proveo u Zagrebu, u gradu koji se vrlo rano upoznao s važnošću otkrića fotografije i gdje je već 1910. godine priređena prva međunarodna izložba umjetničke fotografije. Prva međunarodna fotoizložba u organizaciji Hrvatskog društva umjetnosti otvorena je, naime, 10. veljače 1910. u Umjetničkom paviljonu.
Dabac vrlo rano svoje, a time i ime Zagreba, upisuje na europsku i svjetsku art/foto kartu. Ono što je doista specifikum Dapčeva djelovanja jest činjenica da je, za razliku od drugih fotografa svoje generacije, u svom radu bio vezan za svoj kraj i da osim svog prvog velikog putovanja Mediteranom 1932. godine nije fotografirao izvan zemlje. Prve uspjehe Dabac bilježi već početkom 30-ih godina.
|
NUŠA MAROVIĆ, nekadašnja najpopularnija menekenka u SFRJ koja je vrlo rano, već šezdesetih, radila u inozemstvu, što je tada bio presedan, s obzirom na to da je dolazila iz socijalistčke zemlje. Glumila je i u filmu "Pusti snovi" redateljice Sofije Jovanović zajedno s Mijom Aleksićem i Mirom Banjac. Prije 35 godina se, kao mlada manekenka, uputila u Grad svjetlosti, Pariz, gdje je ostvarila zavidnu karijeru. Nakon završetka aktivne manekenske karijere, radila je manje autorske kreacije i poslove produkcije. Danas živi u Zagrebu i Parizu. |
|
J
AG
ODA BUIĆ
(rođena 1930. u Splitu), studirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna te povijest umjetnosti u Zagrebu, a diplomirala s prvom nagradom za najbolji diplomski rad na Akademie für Angewandte Kunst u Beču. Studirala filmsku scenografiju i kostimografiju u Rimu, a povijest kostima u Veneciji. Godine 1965. kreirala je svoj prvi trodimenzionalni tekstilni objekt koji je odmah otkupio čuveni Stedeliijk Museum u Amsterdamu i time postaje svjetski poznata i priznata umjetnica. Njezina djela nalaze se u mnogim javnim i privatnim svjetskim kolekcijama - od New Yorka do Pariza. Živi i radi u Parizu, Dubrovniku i Veneciji.
|
Tako ga već 1933. godine, s dvadeset i šest godina dakle, nalazimo u žiriranoj selekciji na antologijskoj izložbi na Second Philadelphia International Salon of Photography u SAD-u, gdje izlaže u društvu velikih fotografa poput Margaret Bourke-White, Henrija Cartier-Bressona, Laszla Moholy-Nagya ili pak Paula Outerbridgea.
Tada postaje i dopisnikom prestižnih pariških, londonskih i berlinskih novinskih agencija te skreće na sebe pozornost ciklusom kasnije nazvanim "Ljudi s ulice" po kojem je ostao najviše zapamćen. Godine 1940., neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, sa 33 godine svoj atelier seli na sada već povijesno mjesto u Ilicu 17., koje će postati omiljeno okupljalište umjetnika i intelektualaca. Od domaćih stalnih gostiju kroničari bilježe imena Bože Beka, Ivana Picelja, Borisa Dogana, Radoslava Putara, Vjenceslava Richtera, Marije Braut i mnogih drugih, a legendarni džezer Boško Petrović znao je tamo odsvirati i prave nastupe.
U tom prostoru Tošo djeluje sve do svoje smrti 1970. godine. Nakon toga Tošin nećak, i sam vrsni fotograf i teoretičar Petar Dabac, naziva atelier Arhiv Tošo Dabac, a 1980. godine na istom mjestu osniva galeriju u kojoj je 15 godina priređivao izložbe i radionice, i time je na najbolji mogući način nastavio put, ideju i djelo strica Toše.
U tom razdoblju u kultnom prostoru u Ilici 17 održano je pedesetak izložbi od Raimunda Stillfrieda, Maxa Aufischera i Dannyja Lyona preko Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Josipa
Klarice, Tomislava Peterneka pa do Fedora Vučemilovića i, svake godine po jedne izložbe, Tošinih radova.
Cijelo to vrijeme zbirka je otvorena domaćim i inozemnim stručnjacima, autorima i umjetnicima s različitih područja koji često koriste Tošine radove prepoznajući njihovu umjetničku, ali i povijesnu vrijednost. Arhiv je u ožujku 2006. godine otkupio Grad Zagreb te ga je dao na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti čiji su stručnjaci počeli posao obrade opsežne građe.
Danas je Arhiv TD umjetnička zbirka in situ s gotovo 200.000 negativa i više od 2000 autorskih povećanja, vrijednom fotografskom opremom i stručnom bibliotekom te hemerotečnom građom. Ona obuhvaća najrazličitije teme: od portreta, umjetničkih djela i gradskog života do pejzaža i folklora.
No, vratimo se prvim redovima ovog teksta. U periodu pedesetih doajen Zagrebačkog kruga Tošo Dabac nalazi se, dakle, u naponu stvaralačke snage. Brojni njegovi radovi afirmirali su ga kao izuzetno plodnog autora ne samo u krugu domaće i svjetske fotografije nego i u krugu najšire kulturne javnosti. Već tada su svjetski stručnjaci primijetili izvanredan Dapčev senzibilitet za suvremena svjetska kretanja u oblasti portretne fotografije. Ili, kako je zapisao Stojan Dimitrijević 1971.: "Od onih za Dapca tako tipičnih, frontalno postavljenih i longitudinalno komponiranih folklorističkih ženskih porterta iz prve polovice pedesetih, dolazi potkraj pedesetih i početklom šezdesetih do vidnog zaokreta u prezentiranju portretne fotografije.
|
GA
BI NOVAK (rođena 1936. u Berlinu), poznata pjevačica jazza, zabavne glazbe i šansone. Započela kao mlada radom na crtanim filmovima. Nakon jednog filma Nina Kostelca, u kojem posuđuje glas i pjeva, zapazio ju je poznati glazbeni autoritet i skladatelj Bojan Adamič koji je poziva da gostuje na koncertima njegova orkestra. U šezdesetima postaje jedna od najpoznatijih pjevačica i žena u SFRJ i nastupa na svim relevantnim festivalima zabavne glazbe, na kojima često osvaja nagrade pjevajući pjesme Hrvoja Hegedušića, Arsena Dedića i drugih (pjesme "Duga je duga noć", "Gazi, gazi, srce moje" i druge).
|
|
JAGODA KALOPER (rođena 1947. - umrla 2000.), slikarica i glumica, jedna od najslavnijih žena bivše države SFRJ u šezdesetima i sedamdesetima, rođena Zagrepčanka. U Zagrebu je i diplomirala na likovnoj akademiji. Snimila je više od 20 filmova, debitiriala 1965. u filmu "Ključ", a ponajviše se proslavila ulogama u Papićevim "Lisicama" 1970., u kojima se pojavljuje u prvoj snimljenoj lezbijskoj sceni u povijesti kinematografije ex-Jugoslavije, te 1971. u kultnom filmu "WR: Misterije Organizma" Dušana Makajeveva ulogom seksualno oslobođene žene. Posljednjih godina života snimala je manje TV i filmske uloge. |
Najbolji Dapčevi radovi toga žanra, po fakturi u razini su najbolje suvremene europske fotografije toga razdoblja i uglavnom su vezani za umjetnike". Iz toga razdoblja pa sve do ključnih društvenih godina 1967./68. datiraju i fotografije koje vam predstavljamo na ovim stranicama. Tako smo uz, vrlo rijetke Dapčeve aktove iz daleke 1937., samo za vaše oči pronašli i portrete, ponekad i pomalo, da kako, diskretno erotizirane, vodećih ženskih ličnosti tih godina, poput umjetnice Jagode Biuć, glumice Jagode Kaloper ili pjevačice Gabi Novak. To samo dokazuje da je Tošin atelier u Ilici bio svojevrsna inačica poznate "Factory" Andyja Warhola.
No, za razliku od razuzdane atmosfere u Warholovoj tvornici prepunoj droga, homoseksualaca i otkvačenih likova, u Tošinoj "tvornici" akteri su prepuni intelektualizma, vina i (polu)nevinog druženja tvorili atmosferu bližu štihu kavana Mitteleruope. Ili, štono bi zlobnici rekli, "malog Beča". Stoga smo se i odlučili za ove fotografije koje su svojevrsna reakcija/dijalog s izložbom "Drugi pogled" i, na neki način, jedna također nepoznata izložba u malom, prepuna rijetkih radova, pravih bisera. Ili, kako je zapisala Susan Sontag: "Kako kaže Woolfova, oči su povezane s mozgom, a mozak sa živčanim sustavom.
Taj sustav šalje poruke u djeliću sekunde koje se filtriraju kroz svaku prošlu uspomenu ili osjećaj. To iznimno svojstvo fotografijama omogućuje da budu objektivni zapis i osobno svjedočanstvo, vjerna kopija ili prijepis stvarnog trenutka te interpretacija te stvarnosti - umijeće kojem književnost oduvijek teži, ali koje nikad nije uspjela svladati u ovako doslovnom smislu". Tošo Dabac upravo je to ne samo osjećao već i znao i kroz svoj umjetnički rad provodio u djelo. Iz dana u dan.
Cjeli je mjesec studeni u znaku velikana Toše Dapca: organizirani su Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac u okviru kojega su organizarina brojna predavanja stručnjaka s područja fotografije i povijesti umjetnosti te stručne radionice prekaljenih foto vukova i mahera koje su pobudile izuzetno zanimanje, a kulminacija je izložba do sada neprikazanih Tošinih radova u zagrebačkoj galeriji «Forum"nazvana «Drugi pogled"kao rezultat novijih istraživanja Tošine bogate ostavštine. Na izložbi je u prizemlju galerije predstavljena bogata dokumentacija, fotografije i plakati te publikacije i članci nastali uz djelovanje Arhiva od 1940. do 2007. godine. Na katu galerije pak predstavljeno je devet uvećanh, do sada nepoznatih Tošinih fotografija iz tridesetih godina.
|
Studeni u znaku Dapca
|
•
18. svibnja 1907. u Novoj Rači kod Bjelovara rođen je Tošo Dabac, krsnog imena Teodor Eugen Marija
•1917. seli s obitelji u Samobor gdje se prvi put 1924. i susreće s fotografijom kod školskog kolege Ivice Sudnika. U Zagrebu upisuje Kraljevsku gornjogradsku klasičnu gimnaziju gimnaziju, a zatim i studij prava.
•1925. nastaje najstarija pronađena Dapčeva fotgrafija "Panorama Samobora".
•1927. napušta studij prava i radi kao šef propagande i prevoditelj fimova u filmskom poduzeću Fanamet, a godinu poslije prelazi u zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayer i uređuje časopis Metro-Megafon.
•1932. prvi put izlaže na izložbi amatera u Ivancu, a nakon toga od 1933. karijera mu ide snažnom uzlaznom linijom te se redaju respektabilne međunarodne skupne izložbe: Prag (s Frantisekom Drtikolom i Laszlom Moholy- Nagyijom), Philadelphija, Leicester, Luzern, a u narednim godinama i Beč, Ljubljana, Tokio, Frankfurt, Boston i Zagreb, a često objavljuje fotoreportaže u novinama.
•1937. godine polaže majstorski ispit za fotografa i otvara svoj atelijer te se ženi operetnom pjevačicom Julijom Grill, a u New Y orku na 4. Interantional Salonu dobiva nagradu za fotografiju "Put na giljotinu".
•1938. dobitnik je dvaju nagrada mjesečnog fotografskog natjecanja Camera Crafta te izlaže na međunarodnim izložbama Beču, Antwerpenu, Lisabonu. 1940.ga dr. Van de Wyer poziva za dopisnog člana CREPSA. Seli u atelijer u Ilici 17. gdje radi punih 30 godina sve do svoje smrti.
•1941. berlinski Der Fotografische Rundschau objavljuje njegovu fotografiju na naslovnoj strani, a unutar broja niz snimaka na temu Hrvatska zemlja
•1943. priključuje se NOB-u.
1948. osvaja u Bostonu prvu nagradu časopisa American Photography , a 1951. četiri nagrade Popular Photography New York. Foto savez Jugloslavije dodjeljuje mu naslov Majstora fotografije, dok pedesetih sudjeluje na izložbama u Luzernu, Luxemburgu, Londonu, Amsterdamu, Begoradu... Postaje aktivnim članom Photographic Society of America te članom umjetničkog savjeta FIAP-a (Comission Artistique) i surađuje s brojnim uglednim svjetskim izdavačima.
•1961. dobiva nagradu grada Zagreba, a dvije godine kasnije Karel Pawek ga poziva na Svjetsku izložbu fotografije koju organizira revija "Stern".
•1967. dobiva nagradu "Vladimir Nazor" i Povelju za životno djelo. Do sada je objavljeno na desetke njegovih monografija između ostalog i one Radoslava Putara te Petera Knappa.
•9. svibnja 1970. umire u zagrebačkom autobusu za Gornji grad.
|
Teodor Eugen Marija
|
Branko Kostelnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....