Nakon punih 89 godina, u okolici uralskog grada Jekaterinburga, ruski sudski patolozi otkrili su u jami pokraj Stare koptjakovske ceste u Porosenkovu lugu ostatke tijela carevića Alekseja, nesretnog 13-godišnjeg nasljednika ruskog trona, i njegove 20-godišnje sestre princeze Marije, koju su smatrali najljepšom među carskim kćerima, a opisuju je kao ideal ruske žene.
Tim je nalazom misterij ubojstva ruske carske obitelji konačno razriješen, a tijela nesretne djece zadnjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova moći će konačno biti pokopana u Peterburgu s ostalim članovima pogubljene obitelji.
Glavni arheolog jekaterinburškog Centra za povijest i kulturu, Sergej Pogorelov, sretan je jer je razriješena i zadnja tajna vezana uz carsku obitelj. Naime, zakopana i karbonizirana tijela samog cara Nikolaja, carice Aleksandre Fjodorovne i njihovih triju kćeri - Olge, Anastasije i Tatjane pronađena su 1993. godine, kada se, nakon više od 70 godina šutnje i straha tijekom boljševičke vladavine u SSSR-u, dopustilo govoriti o sudbini posljednjeg ruskog cara iz dinastije Romanovih koji su vladali Rusijom gotovo 300 godina. Naime, u kolovozu 1993., nakon punih 75 godina od ubojstva cara i njegove djece, mjesno je tužiteljstvo pokrenulo istražne radnje o tom davnom događaju.
Ruski patolozi sada ispituju 44 fragmenta kostiju, sedam zubiju, ostatke metaka, a čak i tkanine koji su, smatra se, pripadali careviću Alekseju i velikoj kneginji Mariji. Svih ovih godina provođena su iskapanja u Porosenkovu lugu, napominje Pogorelov, uglavnom u blizini gdje su pronađena i ostala tijela, ali sva su istraživanja bila neuspješna. Kako nije ostavljen nikakav pisani dokument o tome gdje su boljševici nakon strijeljanja carske obitelji i nekoliko njihovih najbližih prilježnika zakopali tijela, ruski istraživači isključivo su se pouzdavali u usmenu predaju i neprovjerljive legende.
Osim toga, u emigraciji su se s vremenom ispredale razne fantazmagorične političke i romantične priče o tom ubojstvu, a tek početkom devedesetih, nakon raspada SSSR-a, otvoreni su arhivi iz kojih je onda postalo jasnije - tko je, kada i zašto likvidirao ruskog cara dvije godine nakon što se, pod pritiskom političkih događaja i nemira koji su se valjali Petrogradom, odrekao krune u svoje i sinovljevo ime. Carević Aleksej bio je hemofiličar, što je izazivalo nezadovoljstvo među monarhistima, a i došao je na svijet nakon četiriju sestara.
Nesretni posljednji ruski car nije bio dorastao epohalnim trenucima u povijesti svoje zemlje. Bila su to dramatična vremena kojih dezorijentirani car nije bio svjestan. Revolucija u veljači 1917. izgurala ga je s povijesne scene Rusije i on je posramljeno abdicirao. Prvi svjetski rat donio je velike socijalne probleme Rusiji i dinastiji. Komunisti su postajali sve jači, a car više nije uspijevao zauzdati sve nezadovoljne slojeve pauperiziranog ruskog društva. Svi su tražili reforme.
Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski u noći 16. srpnja 1918. čitao je presudu izbezumljenom caru i njegovoj djeci
Tijela najmoćnije carske obitelji u tajnosti su prevezena u Porosenkov lug, pobacana uz put, zapaljena i zatrpana zemljom
Tako je 26. veljače 1917. prvo izdao naredbu generalu Habalovu da uguši nemire u glavnom grdu, a sam je otišao u Pskov, gdje se nakon razgovora s generalom Rudzkim i ostalim visokim časnicima te pod njihovim pritiskom 2. ožujka odrekao prijestolja. Nakon toga je prebačen u Carsko selo, posjed nedaleko od Petrograda, gdje je sljedećih šest mjeseci bio u kućnom pritvoru. Car je bio zaboravljen, a meteži i nasilje širili su se ruskim gradovima. Petrograd je gorio. Boljševici su postajali sve jači, tražili su izlazak Rusije iz rata, ali već se osjećalo da počinje nešto puno gore - građanski rat. Uskoro je došla i Oktobarska revolucija 1917., koju danas sve više ruskih povjesničara ne želi zvati tako pretenciozno, nego je nazivaju "oktobarskim prevratom".
Boljševičke se vođe s početkom građanskog rata počinju pribojavati carske obitelji koja sve više postaje simbolom otpora novim komunističkim vlastima. Carska obitelj prvo se pod zaštitom japanskog Crvenog križa prebacuje u Tobolsk, gdje su pod kontrolom boljševičkih snaga. U travnju 1918. Lenjin traži da se cara prebaci u Moskvu kako bi mu se sudilo. Krajem travnja iste godine konvoj zapinje u Jekaterinburgu, a obitelj je pod stražom u Ipatjevskom domu.
Oko Urala se tih dana vode velike i iscrpljujuće borbe. Antirevolucionarne snage nezadrživo nadiru. Komesar uralskog vojnog okruga Isak Gološčekin panično traži upute Moskve. One su izravne pa Sovjet radničkih, seljačkih i vojnih deputata Urala donosi odluku o smrtnoj presudi carskoj obitelji. Mjesec dana ranije na isti je način ubijen i brat cara Nikolaja, Mihail, s obitelji.
Car je ubijen na brzinu u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. u podrumu Ipatjevskog doma u Jekaterinburgu, gdje je bio pod stražom boljševičke vojske. Vojnici su uletjeli u kuću u 23.30 sati, svega sat vremena nakon što su sluge ugasile petrolejke, te razbudili cara i njegovu djecu. Onako bunovne odvukli su ih škripavim stepenicama u jednu veću podrumsku prostoriju, gdje su već čekali nervozni vojnici s puškama na gotovs.
Na brzinu im je pročitan proglas o smrtnoj presudi prijekog suda. Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski još nije bio ni završio čitanje presude a u izbezumljenog cara i njegovu djecu koja su vriskala i plakala već su pucali. Legenda kaže da su se meci odbijali od princeza koje su pod odjećom skrivale nakit i preostale spašene dragocjenosti. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta. Oficir je još jednom prošao kroz dim i miris baruta, čulo se samo stenjanje i smrtni hropac te prigušeno kašljanje vojnika koji su napuštali zadimljenu prostoriju. Oficir je iz predostrožnosti iz svog revolvera ispalio nekoliko metaka u razbacana krvava tijela.
Ruski povjesničari s vremenom su detektirali zloguki vod mladih čekista kojima je zapovijedao Jurovski. Medvedev, Nikulin, Jermakov, Vaganov, Kabanov, Netrebin i Celjms bili su ljudi koji su ubili jednu od najstarijih europskih dinastija. Na podu pod nogama blijedih mladih čekista ležali su zadnji potomci velikih ruskih careva - Nikolaj, Aleksandra, Olga, Anastasija, Tatjana, Marija i Aleksej, a uz njih i osobni liječnik Botkin, sluga Trupp, guvernanta Demidova te kuhar Haritonov. Spasio se samo kuharov pomoćnik Sednjov. Tijela najmoćnije europske imperatorske obitelji ležala su tamo cijeli dan i u noći na 18. srpnja, u tišini i tajnosti, pobacana su u kamion.
Odvezeni su u Porosenkov lug, no kamion je zapeo u blatu, pa su tijela jednostavno pobacana uz put, polivena kerozinom, zapaljena i zatrpana. Sve se radilo u velikoj brzini. Zato nitko zapravo nije ni znao točno mjesto "pokopa". Sve su radili u nervozi pripremanog povlačenja "crvenih".
Naime, Jekaterinburgu su se približavale trupe "bijelih" odane caru. Njihove snage su i ušle u grad osam dana nakon egzekucije.
Tadašnje vlasti nastojale su doznati mjesto gdje su zakopani članovi carske obitelji, no vojna je situacija bila takva da su "crveni" uskoro ponovno zauzeli grad i tada je palo gotovo 90-godišnje prokletstvo na sudbinu zadnjeg počivališta Romanovih.
Tako je skončao Nikolaj II, koji je na prijestolju 1896. godine naslijedio oca Aleksandra III. Nakon revolucije se pojavio emigrantski mit o princezi Anastasiji koja je, navodno, preživjela strijeljanje. Nekoliko je žena pokušavalo dokazati da su upravo one Anastasija, a najpoznatije su bile Ana Anderson i Jevgenija Smith. Čak je snimljeno i nekoliko filmova koji podržavaju mit o Anastasiji, no DNK analiza obiju pretendentica na carsku krv dokazala je da su jednostavno prevarantice, iako su znale mnoge pojedinosti iz princezina života. Osim toga, DNK analiza ruskih patologa koji su ispitali ostatke pronađene u Porosenkovu lugu potvrdila je da je i Anastasija ubijena zajedno s ostalim članovima svoje obitelji.
Krajem sedamdesetih tadašnji partijski sekretar Sverdlovska, kako su boljševici nakon utvrđivanja vlasti preimenovali Jekaterinburg, Boris Jeljcin dao je nalog da se Ipatjevski dom sruši. Još 1998. godine uz državni ceremonijal ostaci devet pripadnika carske obitelji pokopani su u Petropavlovskom hramu u Peterburgu, a sada će im se nakon detaljne analize pridružiti carević Aleksej i carevna Marija. Godine 2000. Ruska pravoslavna crkva kanonizirala je sve pripadnike carske obitelji.
Vlado Vurušić
Tim je nalazom misterij ubojstva ruske carske obitelji konačno razriješen, a tijela nesretne djece zadnjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova moći će konačno biti pokopana u Peterburgu s ostalim članovima pogubljene obitelji.
| Na brzinu im je pročitan proglas o smrtnoj presudi prijekog suda. Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski još nije bio ni završio čitanje presude a u izbezumljenog cara i njegovu djecu koja su vriskala i plakala već su pucali |
Ruski patolozi sada ispituju 44 fragmenta kostiju, sedam zubiju, ostatke metaka, a čak i tkanine koji su, smatra se, pripadali careviću Alekseju i velikoj kneginji Mariji. Svih ovih godina provođena su iskapanja u Porosenkovu lugu, napominje Pogorelov, uglavnom u blizini gdje su pronađena i ostala tijela, ali sva su istraživanja bila neuspješna. Kako nije ostavljen nikakav pisani dokument o tome gdje su boljševici nakon strijeljanja carske obitelji i nekoliko njihovih najbližih prilježnika zakopali tijela, ruski istraživači isključivo su se pouzdavali u usmenu predaju i neprovjerljive legende.
Osim toga, u emigraciji su se s vremenom ispredale razne fantazmagorične političke i romantične priče o tom ubojstvu, a tek početkom devedesetih, nakon raspada SSSR-a, otvoreni su arhivi iz kojih je onda postalo jasnije - tko je, kada i zašto likvidirao ruskog cara dvije godine nakon što se, pod pritiskom političkih događaja i nemira koji su se valjali Petrogradom, odrekao krune u svoje i sinovljevo ime. Carević Aleksej bio je hemofiličar, što je izazivalo nezadovoljstvo među monarhistima, a i došao je na svijet nakon četiriju sestara.
Nesretni posljednji ruski car nije bio dorastao epohalnim trenucima u povijesti svoje zemlje. Bila su to dramatična vremena kojih dezorijentirani car nije bio svjestan. Revolucija u veljači 1917. izgurala ga je s povijesne scene Rusije i on je posramljeno abdicirao. Prvi svjetski rat donio je velike socijalne probleme Rusiji i dinastiji. Komunisti su postajali sve jači, a car više nije uspijevao zauzdati sve nezadovoljne slojeve pauperiziranog ruskog društva. Svi su tražili reforme.
Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski u noći 16. srpnja 1918. čitao je presudu izbezumljenom caru i njegovoj djeci
Tijela najmoćnije carske obitelji u tajnosti su prevezena u Porosenkov lug, pobacana uz put, zapaljena i zatrpana zemljom
|
 |
Tako je 26. veljače 1917. prvo izdao naredbu generalu Habalovu da uguši nemire u glavnom grdu, a sam je otišao u Pskov, gdje se nakon razgovora s generalom Rudzkim i ostalim visokim časnicima te pod njihovim pritiskom 2. ožujka odrekao prijestolja. Nakon toga je prebačen u Carsko selo, posjed nedaleko od Petrograda, gdje je sljedećih šest mjeseci bio u kućnom pritvoru. Car je bio zaboravljen, a meteži i nasilje širili su se ruskim gradovima. Petrograd je gorio. Boljševici su postajali sve jači, tražili su izlazak Rusije iz rata, ali već se osjećalo da počinje nešto puno gore - građanski rat. Uskoro je došla i Oktobarska revolucija 1917., koju danas sve više ruskih povjesničara ne želi zvati tako pretenciozno, nego je nazivaju "oktobarskim prevratom".
Boljševičke se vođe s početkom građanskog rata počinju pribojavati carske obitelji koja sve više postaje simbolom otpora novim komunističkim vlastima. Carska obitelj prvo se pod zaštitom japanskog Crvenog križa prebacuje u Tobolsk, gdje su pod kontrolom boljševičkih snaga. U travnju 1918. Lenjin traži da se cara prebaci u Moskvu kako bi mu se sudilo. Krajem travnja iste godine konvoj zapinje u Jekaterinburgu, a obitelj je pod stražom u Ipatjevskom domu.
| Sve se radilo u velikoj brzini. Zato nitko zapravo nije ni znao točno mjesto "pokopa". Sve su radili u nervozi pripremanog povlačenja "crvenih". Naime, Jekaterinburgu su se približavale trupe "bijelih" odane caru |
Car je ubijen na brzinu u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. u podrumu Ipatjevskog doma u Jekaterinburgu, gdje je bio pod stražom boljševičke vojske. Vojnici su uletjeli u kuću u 23.30 sati, svega sat vremena nakon što su sluge ugasile petrolejke, te razbudili cara i njegovu djecu. Onako bunovne odvukli su ih škripavim stepenicama u jednu veću podrumsku prostoriju, gdje su već čekali nervozni vojnici s puškama na gotovs.
Na brzinu im je pročitan proglas o smrtnoj presudi prijekog suda. Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski još nije bio ni završio čitanje presude a u izbezumljenog cara i njegovu djecu koja su vriskala i plakala već su pucali. Legenda kaže da su se meci odbijali od princeza koje su pod odjećom skrivale nakit i preostale spašene dragocjenosti. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta. Oficir je još jednom prošao kroz dim i miris baruta, čulo se samo stenjanje i smrtni hropac te prigušeno kašljanje vojnika koji su napuštali zadimljenu prostoriju. Oficir je iz predostrožnosti iz svog revolvera ispalio nekoliko metaka u razbacana krvava tijela.
Ruski povjesničari s vremenom su detektirali zloguki vod mladih čekista kojima je zapovijedao Jurovski. Medvedev, Nikulin, Jermakov, Vaganov, Kabanov, Netrebin i Celjms bili su ljudi koji su ubili jednu od najstarijih europskih dinastija. Na podu pod nogama blijedih mladih čekista ležali su zadnji potomci velikih ruskih careva - Nikolaj, Aleksandra, Olga, Anastasija, Tatjana, Marija i Aleksej, a uz njih i osobni liječnik Botkin, sluga Trupp, guvernanta Demidova te kuhar Haritonov. Spasio se samo kuharov pomoćnik Sednjov. Tijela najmoćnije europske imperatorske obitelji ležala su tamo cijeli dan i u noći na 18. srpnja, u tišini i tajnosti, pobacana su u kamion.
Odvezeni su u Porosenkov lug, no kamion je zapeo u blatu, pa su tijela jednostavno pobacana uz put, polivena kerozinom, zapaljena i zatrpana. Sve se radilo u velikoj brzini. Zato nitko zapravo nije ni znao točno mjesto "pokopa". Sve su radili u nervozi pripremanog povlačenja "crvenih".
Naime, Jekaterinburgu su se približavale trupe "bijelih" odane caru. Njihove snage su i ušle u grad osam dana nakon egzekucije.
Tadašnje vlasti nastojale su doznati mjesto gdje su zakopani članovi carske obitelji, no vojna je situacija bila takva da su "crveni" uskoro ponovno zauzeli grad i tada je palo gotovo 90-godišnje prokletstvo na sudbinu zadnjeg počivališta Romanovih.
Tako je skončao Nikolaj II, koji je na prijestolju 1896. godine naslijedio oca Aleksandra III. Nakon revolucije se pojavio emigrantski mit o princezi Anastasiji koja je, navodno, preživjela strijeljanje. Nekoliko je žena pokušavalo dokazati da su upravo one Anastasija, a najpoznatije su bile Ana Anderson i Jevgenija Smith. Čak je snimljeno i nekoliko filmova koji podržavaju mit o Anastasiji, no DNK analiza obiju pretendentica na carsku krv dokazala je da su jednostavno prevarantice, iako su znale mnoge pojedinosti iz princezina života. Osim toga, DNK analiza ruskih patologa koji su ispitali ostatke pronađene u Porosenkovu lugu potvrdila je da je i Anastasija ubijena zajedno s ostalim članovima svoje obitelji.
Krajem sedamdesetih tadašnji partijski sekretar Sverdlovska, kako su boljševici nakon utvrđivanja vlasti preimenovali Jekaterinburg, Boris Jeljcin dao je nalog da se Ipatjevski dom sruši. Još 1998. godine uz državni ceremonijal ostaci devet pripadnika carske obitelji pokopani su u Petropavlovskom hramu u Peterburgu, a sada će im se nakon detaljne analize pridružiti carević Aleksej i carevna Marija. Godine 2000. Ruska pravoslavna crkva kanonizirala je sve pripadnike carske obitelji.
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....