Prije je šokirala eksplicitnim tekstovima, izjavama, nastupima, milijune je stekla na bespoštednom iskorištavanju seksa kao motiva koji joj je obilježio karijeru.
Izblajhana nezasitna divljakuša s poderanim čarapama danas je gospođa u zrelim godinama koja je šiljasti grudnjak zamijenila krznenim kaputom od činčile, životinjice nalik ovećem mišu ili hrčku koja je zbog svilenkaste dlake postala jedno od najskupocjenijih krzna.
Madonnu su, zajedno sa suprugom redateljem Guyjem Ritchijem na izlazu iz prestižnog londonskog restorana snimili fotoreporteri, a već sutradan je reagirala PETA. Za njezin kaput koji vrijedi oko 400.000 kuna, potrebno je ubiti 50-ak životinjica, što se najčešće, tvrdi PETA, čini električnom strujom, a krzno im se "dere" na živo. Britansku je javnost Madonnina bunda sablaznila i jer je uzgoj činčila u Velikoj Britaniji zabranjen, što znači da ju je nabavila na ilegalnom tržištu.
- Činčile su stidljive, inteligentne životinje koje u divljini žive i do 15 godina. No, na farmama te životinje nasilno ubijaju dok su još svjesne - tvrdi direktorica europske PETA-e, Poorva Joshipura. Maleni glodavci porijeklom iz Južne Amerike, od kojih je napravljena Madonnina bunda, vjerojatno su, doznajemo od domaćih proizvođača, uzgojeni u Hrvatskoj, koja je postala najveći izvoznik činčila na svijetu. Prva tvrtka za uzgoj činčila osnovana je u Čakovcu, a prve je primjerke južnoameričkih životinjica uvezla iz Austrije.
- Iz Čakovca se posao proširio na cijelu Hrvatsku. Javljalo se sve više zainteresiranih i tako je krenuo masovni uzgoj. Uz pokretanje farmi, koje danas ima samo nekoliko proizvođača, najveći je broj entuzijasta koji su uzimali pokoji primjerak egzotičnih životinja i uzgajali ih, primjerice, u vlastitu dvorištu, podrumu, na tavanu - otkriva nam Vlado Deskar, jedan od domaćih uzgajivača koji u Virovitici ima farmu sa 200 cijenjenih krznaša. Tvrdi da velik broj ljudi na dalekim tržištima Hrvatsku poznaje upravo zbog činčila.
Uzgoj činčila zapravo je relativno lagan jer, opisuje Deskar, iziskuje tri sata rada dnevno. Svaki dan ih treba nahraniti, a jednom tjedno očistiti malene kaveze u kojima borave. Uzgoj jedne životinjice traje u prosjeku devet mjeseci jer tada njihovo krzno dosegne potrebnu kvalitetu. Potom slijedi usmrćivanje, skidanje krzna i prodaja otkupljivaču koji krzno izvozi, a čiji je komad završio i kod Madonne.
Deskar tvrdi kako se činčile u Hrvatskoj više ne ubijaju električnom strujom niti im se krzno "dere" na živo. Elektrošokove je zamijenio plin CO2, a postupak usmrćivanja, kaže, provodi se u skladu s europskom konvencijom o dobrobiti životinja.
- Postupak traje desetak minuta za cijelu grupu životinja. Državni inspektor je provjerio postupak i rekao da je to sada fantastično - opisuje Deskar. Ipak, njegova farma, koliko god napredna bila, nalazi se zapravo u dvorišnoj prostoriji. Dvije stotine životinja raspoređene su u kaveze. Mogu se kretati jedino mužjaci, i to do ženskog kaveza, kako bi oplodili ženke. U prolaz do mužjaka ženke ne mogu jer bi se potukle. Da bi se to spriječilo, oko vrata nose ogrlicu koja je šira od veličine prolaza.
I mladunci borave u odvojenim kavezima, no mladunčad iste ženke boravi zajedno.
- Mužjak je taj koji obilazi ženke, a dva dana nakon što ženka okoti mladunčad, ona je u pravilu ponovno skotna - pojašnjava Deskar proces proizvodnje. Kaže da je krzno činčile najfinije krzno na svijetu jer se njezina dlaka račva u 50 do 70 vlakana. Posebno je kvalitetno jer je lagano poput svile. Jedan komad, odnosno krzno jedne životinje, hrvatski uzgajivači prodaju po nevjerojatno niskoj cijeni od 150 kuna. Zlatno doba proizvodnje činčile u Hrvatskoj, kada se u svijet plasiralo i do 200 tisuća krzna godišnje, zbog čega smo i zaradili epitet najvećeg izvoznika, trajalo je do 2001. godine.
- Nakon terorističkog napada na New York i rušenja Twinsa, došlo je do krize na luksuznom tržištu. Pale su cijene krzna činčile, a tržište se tek od ove godine počelo rehabilitirati. No, pitanje je koliko će to potrajati - kaže Deskar i napominje da ih u razvoju proizvodnje koči država koja je izglasala Zakon o zaštiti životinja. Njime se od 2017. godine u Hrvatskoj zabranjuje uzgoj životinja za krzno. Domaće udruge za zaštitu životinja to prijelazno razdoblje smatraju predugim, a uzgajivači činčila zbog zakona su zabrinuti jer će ostati bez posla za desetak godina. Hrvatski se fameri ljute na udruge za zaštitu životinja jer jednakom strašću ne štite, primjerice, piliće, koje i dalje, tvrdi Deskar, "mučki ubijaju". Je li ubijanje pilića u redu zato što njihovo meso služi za prehranu, a ubijanje činčila nije, jer udovoljava čovjekovoj potrebi za luksuzom?
- Etička svijest građana raste i zasigurno će prije osuditi ubijanje životinja zbog odijevanja nego ubijanje za prehranu - odgovorili su nam u udruzi Prijatelji životinja.
A što s nercom?
Deskar na te optužbe da juri samo za profitom odgovara da je njegova farma požrtvovni posao koji mu pomaže da prehrani - obitelj. Jedino s čime se obje strane slažu jest da se pitanje uzgoja činčila moglo riješiti i drugačije. U EU ne postoji jedinstvena naredba vezana uz uzgoj životinja za krzno zbog skandinavskih zemalja u kojima se uzgaja najkomercijalnije krzno na svijetu, nerc. Zbog toga savjet EU svakoj zemlji preporučuje da to pitanje riješi individualno.
Britanski mediji su se zbog Madonninog kaputa opet prisjetili slučaja iz 2003. godine kad je prerušeni borac za prava životinja jedne francuske organizacije posjetio pet farmi činčila u Hrvatskoj i otkrio da životinje uzgajivači ubijaju na posebno okrutan način. Prema tom izvještaju, životinjice su tada bile usmrćivane elektrošokovima, plinom ili su im uzgajivači lomili vratove. Istražitelji su čak tajno i snimili posljednje trenutke životinja.
Farmeri su ubijali životinje tako da bi im na noge i njušku prikopčali metalne štipaljke i potom ih spojili na transformator. Životinjice su skvičale od boli, a nakon što je puštena struja micale su se još minutu i pol. Činčile bi obično uginule dvije minute nakon elektrošokova. Potom bi im oderali kožu. Istražitelj je uspio spasiti 33 činčile tako što ih je otkupio od vlasnika i odveo u Francusku u udrugu Refuge de l'Arche.
Deskar kaže kako se se sjeća tog slučaja koji je "proslavio" Hrvatsku, slično kao što bi je sada mogla proslaviti Madonnina bunda. No, tvrdi da se činčile više ne usmrćuju u Hrvatskoj elektrošokovima.
- Ne samo da smo promijenili način usmrćivanja, nego i način uzgoja činčila. Nutricionisti su nam čak izradili i posebnu hranu za činčile - napominje Deskar.
Ivana Rimac
Izblajhana nezasitna divljakuša s poderanim čarapama danas je gospođa u zrelim godinama koja je šiljasti grudnjak zamijenila krznenim kaputom od činčile, životinjice nalik ovećem mišu ili hrčku koja je zbog svilenkaste dlake postala jedno od najskupocjenijih krzna.
Madonnu su, zajedno sa suprugom redateljem Guyjem Ritchijem na izlazu iz prestižnog londonskog restorana snimili fotoreporteri, a već sutradan je reagirala PETA. Za njezin kaput koji vrijedi oko 400.000 kuna, potrebno je ubiti 50-ak životinjica, što se najčešće, tvrdi PETA, čini električnom strujom, a krzno im se "dere" na živo. Britansku je javnost Madonnina bunda sablaznila i jer je uzgoj činčila u Velikoj Britaniji zabranjen, što znači da ju je nabavila na ilegalnom tržištu.
- Činčile su stidljive, inteligentne životinje koje u divljini žive i do 15 godina. No, na farmama te životinje nasilno ubijaju dok su još svjesne - tvrdi direktorica europske PETA-e, Poorva Joshipura. Maleni glodavci porijeklom iz Južne Amerike, od kojih je napravljena Madonnina bunda, vjerojatno su, doznajemo od domaćih proizvođača, uzgojeni u Hrvatskoj, koja je postala najveći izvoznik činčila na svijetu. Prva tvrtka za uzgoj činčila osnovana je u Čakovcu, a prve je primjerke južnoameričkih životinjica uvezla iz Austrije.
- Iz Čakovca se posao proširio na cijelu Hrvatsku. Javljalo se sve više zainteresiranih i tako je krenuo masovni uzgoj. Uz pokretanje farmi, koje danas ima samo nekoliko proizvođača, najveći je broj entuzijasta koji su uzimali pokoji primjerak egzotičnih životinja i uzgajali ih, primjerice, u vlastitu dvorištu, podrumu, na tavanu - otkriva nam Vlado Deskar, jedan od domaćih uzgajivača koji u Virovitici ima farmu sa 200 cijenjenih krznaša. Tvrdi da velik broj ljudi na dalekim tržištima Hrvatsku poznaje upravo zbog činčila.
Uzgoj činčila zapravo je relativno lagan jer, opisuje Deskar, iziskuje tri sata rada dnevno. Svaki dan ih treba nahraniti, a jednom tjedno očistiti malene kaveze u kojima borave. Uzgoj jedne životinjice traje u prosjeku devet mjeseci jer tada njihovo krzno dosegne potrebnu kvalitetu. Potom slijedi usmrćivanje, skidanje krzna i prodaja otkupljivaču koji krzno izvozi, a čiji je komad završio i kod Madonne.
Deskar tvrdi kako se činčile u Hrvatskoj više ne ubijaju električnom strujom niti im se krzno "dere" na živo. Elektrošokove je zamijenio plin CO2, a postupak usmrćivanja, kaže, provodi se u skladu s europskom konvencijom o dobrobiti životinja.
- Postupak traje desetak minuta za cijelu grupu životinja. Državni inspektor je provjerio postupak i rekao da je to sada fantastično - opisuje Deskar. Ipak, njegova farma, koliko god napredna bila, nalazi se zapravo u dvorišnoj prostoriji. Dvije stotine životinja raspoređene su u kaveze. Mogu se kretati jedino mužjaci, i to do ženskog kaveza, kako bi oplodili ženke. U prolaz do mužjaka ženke ne mogu jer bi se potukle. Da bi se to spriječilo, oko vrata nose ogrlicu koja je šira od veličine prolaza.
I mladunci borave u odvojenim kavezima, no mladunčad iste ženke boravi zajedno.
- Mužjak je taj koji obilazi ženke, a dva dana nakon što ženka okoti mladunčad, ona je u pravilu ponovno skotna - pojašnjava Deskar proces proizvodnje. Kaže da je krzno činčile najfinije krzno na svijetu jer se njezina dlaka račva u 50 do 70 vlakana. Posebno je kvalitetno jer je lagano poput svile. Jedan komad, odnosno krzno jedne životinje, hrvatski uzgajivači prodaju po nevjerojatno niskoj cijeni od 150 kuna. Zlatno doba proizvodnje činčile u Hrvatskoj, kada se u svijet plasiralo i do 200 tisuća krzna godišnje, zbog čega smo i zaradili epitet najvećeg izvoznika, trajalo je do 2001. godine.
|
 |
- Nakon terorističkog napada na New York i rušenja Twinsa, došlo je do krize na luksuznom tržištu. Pale su cijene krzna činčile, a tržište se tek od ove godine počelo rehabilitirati. No, pitanje je koliko će to potrajati - kaže Deskar i napominje da ih u razvoju proizvodnje koči država koja je izglasala Zakon o zaštiti životinja. Njime se od 2017. godine u Hrvatskoj zabranjuje uzgoj životinja za krzno. Domaće udruge za zaštitu životinja to prijelazno razdoblje smatraju predugim, a uzgajivači činčila zbog zakona su zabrinuti jer će ostati bez posla za desetak godina. Hrvatski se fameri ljute na udruge za zaštitu životinja jer jednakom strašću ne štite, primjerice, piliće, koje i dalje, tvrdi Deskar, "mučki ubijaju". Je li ubijanje pilića u redu zato što njihovo meso služi za prehranu, a ubijanje činčila nije, jer udovoljava čovjekovoj potrebi za luksuzom?
- Etička svijest građana raste i zasigurno će prije osuditi ubijanje životinja zbog odijevanja nego ubijanje za prehranu - odgovorili su nam u udruzi Prijatelji životinja.
A što s nercom?
Deskar na te optužbe da juri samo za profitom odgovara da je njegova farma požrtvovni posao koji mu pomaže da prehrani - obitelj. Jedino s čime se obje strane slažu jest da se pitanje uzgoja činčila moglo riješiti i drugačije. U EU ne postoji jedinstvena naredba vezana uz uzgoj životinja za krzno zbog skandinavskih zemalja u kojima se uzgaja najkomercijalnije krzno na svijetu, nerc. Zbog toga savjet EU svakoj zemlji preporučuje da to pitanje riješi individualno.
Britanski mediji su se zbog Madonninog kaputa opet prisjetili slučaja iz 2003. godine kad je prerušeni borac za prava životinja jedne francuske organizacije posjetio pet farmi činčila u Hrvatskoj i otkrio da životinje uzgajivači ubijaju na posebno okrutan način. Prema tom izvještaju, životinjice su tada bile usmrćivane elektrošokovima, plinom ili su im uzgajivači lomili vratove. Istražitelji su čak tajno i snimili posljednje trenutke životinja.
Farmeri su ubijali životinje tako da bi im na noge i njušku prikopčali metalne štipaljke i potom ih spojili na transformator. Životinjice su skvičale od boli, a nakon što je puštena struja micale su se još minutu i pol. Činčile bi obično uginule dvije minute nakon elektrošokova. Potom bi im oderali kožu. Istražitelj je uspio spasiti 33 činčile tako što ih je otkupio od vlasnika i odveo u Francusku u udrugu Refuge de l'Arche.
|
Životinje skviče od boli dok im se pušta struja
|
|
|
|
Deskar kaže kako se se sjeća tog slučaja koji je "proslavio" Hrvatsku, slično kao što bi je sada mogla proslaviti Madonnina bunda. No, tvrdi da se činčile više ne usmrćuju u Hrvatskoj elektrošokovima.
- Ne samo da smo promijenili način usmrćivanja, nego i način uzgoja činčila. Nutricionisti su nam čak izradili i posebnu hranu za činčile - napominje Deskar.
Ivana Rimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....