'Svjesna sam da ću doživjeti i tu tragediju i da ću biti dio toga, ali u jednu ruku mi je drago što ću tada i umrijeti...'

Svi mi ponekad mislimo da ćemo živjeti vječno ili, ako ništa drugo, barem to priželjkujemo. Ponekad se osvrnemo se na detalj iz prošlosti i shvatimo koliko brzo vrijeme prolazi. A ima i onih kojima prolazi sporo. Često razmišljam o budućnosti, o svijetu za nekih 20 godina. Kakvu ćemo tehnologiju onda imati? Ali umjesto da zbog toga osjetim uzbuđenje, priznajem da me strah. Unatrag 20 godina svijet su puno promijenio.

Tada je rijetko tko imao mobitel, a danas ga rijetko tko nema. Sami mobiteli srasli su s našim tijelima i životima. Mislim da nitko nije znao u što će se mobilna telefonija pretvoriti. Mnogo nas nije ni svjesno što ti uređaji sve mogu, niti na koji način zadiru u našu privatnost. Mnogi znaju, ali ih boli briga. Mene ne straše toliko mobiteli koliko neke druge stvari. Primjerice, činjenica da će uskoro postojati automobili koji nemaju vozača ili avioni bez pilota. Ne samo da me je strah što će auto voziti sam od sebe, već me strah što će se dogoditi s ljudskom rasom kada više ništa ne bude morala raditi sama. Svjesna sam da ću doživjeti i tu tragediju, i da ću biti dio toga, ali u jednu ruku mi je drago što ću tada i umrijeti.

Mislim da sa svime što sam proživjela do sada neću moći shvatiti tako veliku promjenu. Znam da ću biti posljednja generacija onih koji su nekoć živjeli kao ljudi. Nove generacije neće nikada moći shvatiti zašto smo radili poslove koje su mogli raditi roboti. Ne znam je li itko od vas razmišljao o tome kako će sve izgledati?

Kako će biti kada ljudi više ne budu trebali posjedovati automobile jer će se automobili voziti sami od sebe po cesti, a mi ćemo ih zaustavljati kao taksije. Nitko neće s nama razgovarati dok nas vozi. Postojat će jedna vrsta prijevoza i to će biti jedini javni prijevoz koji će koristiti svi. Kada budemo putovali na drugi kraj svijeta, bit ćemo u nekakvoj vrsti rakete, a ne aviona, koja će nas katapultirati u zrak i onda spustiti na odredište. I putovanja koja nam danas traju 12 sati trajat će 45 minuta. Sva iskustva koja budemo imali bit će brza, i efikasna, i probavljiva, a najžalosnije od svega - i identična.

Sjedila sam pred londonskim aerodromom prije tjedan dana i počela razgovarati o tome s Charlesom. Razmišljali smo na koji ćemo način birati obrazovanje za svoju djecu, jer tada će pola poslova nestati, a nova mjesta koja će se otvoriti mi danas ne možemo ni shvatiti. Jedina stvar koja nam je pala na pamet jest da djecu učimo kuhati. Iako će u budućnosti kuhinje same kuhati hranu, mislim da će ljudima uvijek faliti onaj ljudski dodir. Kreativnost u okusu jela nešto je što robot neće moći proizvesti bez određenih uputa.

Tek ćemo u budućnosti shvatiti da su neki zanati kojima smo dopustili da izumru iznimno korisni, da nas čine jedinstvenima. Nažalost, rijetki će biti oni koji će nešto naučiti od svojih obitelji. Mnogo će zanata umrijeti s našom generacijom jer ljudi neće vidjeti potrebu u tome da uče raditi stolove, popravljati cipele ili šivati odjeću. To su neke od onih stvari koje će masovno proizvoditi strojevi, a kada se unište, bit će bačene u smeće, a ne popravljene. Možda me najviše brine virtualna realnost. Koliko god mi se koncept čini odličnim i mislim da ima super stvari kojima nam može olakšati život, čini mi se da će ljudi ubudućnosti biti ovisni o virtualnoj realnosti. Čak i sada kada držimo mobitele u rukama i povezujemo se s cijelim svijetom, bježimo od realnosti u onu virtualnu, a kako će tek biti kad budemo ležali u vlastitom krevetu, osjećajući pijesak pod nogama i sol na ustima. Kad budemo mogli prošetati hotelom prije nego što u njega dođemo. Cijeli element iznenađenja bit će u potpunosti uništen i apsolutno se ničemu više nećemo veseliti. Kada netko od naših prijatelja ode na Maldive, nećemo biti impresionirani, nego ćemo misliti da su glupi.

Zašto su trošili novac da odu negdje kad su mogli sve to vidjeti kod kuće. Samo su trebali kupiti aplikaciju pod nazivom “Maldivi” i mogli su virtualno provesti cijeli tjedan tamo. Ali, ono što je puno strašnije je pranje mozga koje će nam se događati u virtualnom svijetu. Stalno će nas filati informacijama i uvjeravati nas da trebamo stvari koje ne trebamo. Stvarat će trendove koji će biti toliko pristupačni i jeftini da ljudi više neće imati svoje snove, želje i mišljenja.

U virtualnom svijetu sve će biti čisti marketing. Svako zrno pijeska na koje naiđemo imat će nekakav brend na sebi. Možda je najrealniji prikaz naše budućnosti crtić “Wall-e”. Ljudi postanu toliko lijeni da više ne uče ni hodati, nego samo sjede na stolicama i surfaju unedogled. I mislim da će u konačnici virtualna realnost postati prava realnost jer u pravom svijetu više neće postojati više ništa što kao ljudi možemo iskoristiti. Jedino što će nam ostati su te naočale i ono što se u njima prikazuje.

I u jednu ruku sam sretna što ću živjeti u svijetu u kojem će virtualna realnost biti novitet, ali ono što će poslije postati, hvala bogu, neću doživjeti. I zato mi je drago što još mogu letjeti avionom devet sati i jesti groznu avionsku hranu, i što znam da mogu unajmiti sobu u hotelu koja ne izgleda kao na slici, što me ne naganjanju reklame dok hodam po cesti, te što i dalje mogu isključiti mobitel i biti još malo čovjek.