Kažu da iza svakog velikog boksačkog šampiona stoji velika ljudska priča. I profesionalni hrvatski poluteškaš, Stipe Drviš, ima priču koja, baš kao i kod njegovog legendarnog prethodnika Mate Parlova, počinje u Dalmaciji, a nastavlja se u Puli.
U razgovoru vođenom večer prije njegove borbe za naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, Drviš otkriva zašto ne voli svijet profesionalnog boksa, o tome kako je odrastao bez oca i kako se sasvim slučajno jednog dana kao 19-godišnjak našao s rukavicama na rukama. Stipe nam je uoči najvažnije borbe u svojoj profesionalnoj karijeri otkrio i dio, do sada čuvane intime. Prvi put on je progovorio o svojim osjećajima prema biološkom ocu kojeg nikada nije upoznao, kao i o očuhu koji ga je odgojio kao da je njegov vlastiti sin.
• Sjećate li se svojeg prvog meča u karijeri?
- Ne sjećam se baš najbolje svojeg prvog amaterskog meča. Mislim da je to bilo 1992. na nekom javnom sparingu u Puli. U roku od samo četiri godine stigao sam do nastupa na Olimpijskim igrama u Atlanti.
• Kako ste se uopće počeli baviti boksom?
- Prijatelj iz susjedstva trenirao je rekreativno boks i stalno me je nagovarao da pođem s njim u dvoranu. Bio je uporan i dosadan, pa sam ga jednog dana poslušao. Dotad me boks uopće nije zanimao i nije mi padalo na pamet baviti se borilačkim sportom. Međutim, ušao sam u dvoranu, zatekao tamo trenera Kadića i ostao u boksu do današnjeg dana. Ni sam ne znam zašto, valjda mi se svidjelo.
• Čime ste se dotad bavili?
- Košarkom, a volio sam sjediti u pulskoj kavani Kvarner i gledati ljude kako za novac igraju biljar.
• Što vas smeta u profesionalnom boksu?
Moj očuh Vaso je osoba koju zovem tatom. Vaso mi je pružio sve što mi je trebao pružiti biološki otac, u emotivnom i materijalnom smislu
- Živcira me okružje u profesionalnom boksu. Znam da smo svi mi ovdje ponajprije zbog biznisa, zbog stvaranja profita. Međutim, nakon osam godina profesionalne karijere, ne mogu više trpjeti svu neiskrenost i prijetvornost ljudi kojima sam okružen. Svjestan sam da su mi baš ljudi iz menadžersko-promotorskog svijeta omogućili da postanem ovo što jesam i pružili mi uvjete da kročim prema svjetskom vrhu, ali teško mi je podnijeti činjenicu da sam za njih samo sredstvo za bogaćenje i da će me odbaciti kao staru krpu kada im više ne budem potreban. To je svijet licemjera, o kojem najbolji govori anegdota s mojim umirovljenim kolegom Dariuszom Michalczewskim, koji je svojem treneru jednom rekao: "Slušaj, cijenim te kao trenera, ali kao čovjek si zadnje smeće". Trener nije ni trepnuo, drugo jutro je došao kao da se ništa nije dogodilo. Dok lova kaplje, ovdje ti se svi smješkaju.
• Često ste znali izlijetati s odlukama da ćete zaključiti karijeru?
- Moje odluke o napuštanju boksa posljedica su zasićenosti takvim okružjem. Danas ne bih mogao nikome obećati da ću u ringu ostati još tri godine. Jednostavno, dosta mi je treninga i izolacije, ali za nekoliko tjedana sigurno ću se zaželjeti boksa i već ću razmišljati o sljedećim borbama i suparnicima.
• Samo jednu profesionalnu borbu odradili ste u Hrvatskoj. Biste li voljeli češće boksati, primjerice u pulskoj Areni?
- Duša me stalno vuče kući, ali ne bih volio baš svaki put boksati u Hrvatskoj. Ne možete si zamisliti kakav pritisak trpim u Puli. Teško je izdržati taj pritisak okoline, a ja nisam čovjek koji bi nekoga mogao odbiti. Mislim da nikad ne bih postao to što jesam da sam ostao u Hrvatskoj. Osim toga, kada sam Puli, loše se hranim i ne živim sportskim životom.
• Što je bilo presudno u vašoj odluci o odlasku među profesionalce?
- Mislim da su presudni bili moji razgovori sa Željkom Mavrovićem 1998. godine u okolici New Yorka, tijekom njegovih priprema za dvoboj protiv Lennoxa Lewisa. Željko mi je mnogo pomogao svojim savjetima, jer sam iz njegovih riječi mogao steći dojam o tome što me čeka među profesionalcima.
• Kako su prošli pregovori o profesionalizaciji s vašim njemačkim menadžerom Klausom-Peterom Kohlom?
- U Hamburg sam na razgovor s Kohlom došao s pokojnom tetom koja je živjela u Berlinu. Posljednji ušteđeni novčić prethodno sam potrošio na pregovore s nekim američkim menadžerima u Philadelphiji i u Njemačku sam stigao doslovce praznih džepova. Zatražio sam od Kohla iznos koji sam smatrao povoljnim za sebe i on je odmah pristao. Ali onda se ja nisam mogao odlučiti, pa sam nazvao Željka, jedinu osobu od koje sam tada mogao očekivati relevantan savjet. Kada mi je rekao da bih trebao skakati u zrak od sreće zbog takve ponude, više nije bilo dvojbe i do danas sam ostao uz Kohla.
• Nijemac Michael Timm nije isključivo vaš trener. Smeta li vas što nemate njegovu potpunu pažnju?
- Timm cijele dane provodi u dvorani. Ne smeta mi to što radi i s drugim boksačima, jer ionako ne volim da mi netko stalno visi nad glavom dok treniram. Meni ne treba posebna motivacija da bih trenirao, ne treba mi nekakav policajac i neću da me netko kontrolira baš svake minute. Ipak, ne mogu reći da sam nezadovoljan Timmom. Nismo prijatelji, ali naš je odnos profesionalno korektan.
• Bavite li se i drugim sportovima?
- Volim zaigrati nogomet, tenis, košarku, a volim i jiu-jitsu. Svojedobno sam čak trenirao košarku u KK Šijana. Po prirodi sam živahan i ne mogu dugo mirovati. Stalno sam u pokretu, što ima i svojih negativnih strana jer sam puno više ozljeda zadobio baveći se drugim sportovima, a ne boksom.
• U kakvim ste odnosima s ocem?
- Svojeg biološkog oca danas ne bih prepoznao na ulici. Ostavio je mamu i mene kada nam je najviše bio potreban i više se nikad nije pojavio. On je za mene stranac i uopće me ne zanima što se događa s njim niti bih ga volio upoznati. Moj očuh Vaso je osoba koju zovem tatom. Vaso mi je pružio sve što mi je trebao pružiti biološki otac, u emotivnom i materijalnom smislu.
• Kada ste se doselili u Pulu?
- U Pulu sam se doselio s mamom Jadrankom kao trogodišnjak, negdje 1977. godine. Moj djed je radio u Puli na prekršajnom sudu, pa smo se smjestili kod njega i bake.
• Osjećate li se Istraninom ili Dalmatincem?
- Rođen sam u Makarskoj i smatram se Dalmatincem u duši. Da se razumijemo, Pula je moj grad, ali kada dođem u Dalmaciju kod obitelji u svoju Makarsku, osjećam se kao kod kuće.
• Jeste li već osigurali egzistenciju baveći se profesionalnim boksom?
- Recimo da sam gotovo osigurao egzistenciju i kada bih sada završio karijeru, vjerojatno nikad više ne bih morao raditi. Naravno, to se neće dogoditi i uvijek ću se nečim baviti. Zapravo, već imam prilično jasne planove što ću raditi kada prestanem boksati.
• Što ćete raditi nakon boksačke karijere?
- Nemojmo sada o tome. Reći ću tek da ću biti poduzetnik.
• Već nekoliko mjeseci niste u vezi s Puljankom Erikom Komel. Imate li novu djevojku?
- Imam ih nekoliko, ali neću reći tko su one.
Nissanov pick-up trenutačno je glavno Drviševo prijevozno sredstvo. Skupocjeno vozilo dobio je na korištenje od svojeg sponzora, točnije, od skupine svojih prijatelja koji su vlasnici pulske graditeljsko-turističke tvrtke Villas Forum i već godinama prate pulskog profesionalca na svakom meču. Upravo se spomenuti prijatelji unajmljenim zrakoplovom Drviša trebaju u nedjelju vratiti iz Düsseldorfa u Pulu. Zanimljivo, posada i zrakoplov su stigli iz Italije.
Razgovarao Slobodan Mufić
U razgovoru vođenom večer prije njegove borbe za naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, Drviš otkriva zašto ne voli svijet profesionalnog boksa, o tome kako je odrastao bez oca i kako se sasvim slučajno jednog dana kao 19-godišnjak našao s rukavicama na rukama. Stipe nam je uoči najvažnije borbe u svojoj profesionalnoj karijeri otkrio i dio, do sada čuvane intime. Prvi put on je progovorio o svojim osjećajima prema biološkom ocu kojeg nikada nije upoznao, kao i o očuhu koji ga je odgojio kao da je njegov vlastiti sin.
• Sjećate li se svojeg prvog meča u karijeri?
- Ne sjećam se baš najbolje svojeg prvog amaterskog meča. Mislim da je to bilo 1992. na nekom javnom sparingu u Puli. U roku od samo četiri godine stigao sam do nastupa na Olimpijskim igrama u Atlanti.
• Kako ste se uopće počeli baviti boksom?
- Prijatelj iz susjedstva trenirao je rekreativno boks i stalno me je nagovarao da pođem s njim u dvoranu. Bio je uporan i dosadan, pa sam ga jednog dana poslušao. Dotad me boks uopće nije zanimao i nije mi padalo na pamet baviti se borilačkim sportom. Međutim, ušao sam u dvoranu, zatekao tamo trenera Kadića i ostao u boksu do današnjeg dana. Ni sam ne znam zašto, valjda mi se svidjelo.
• Čime ste se dotad bavili?
- Košarkom, a volio sam sjediti u pulskoj kavani Kvarner i gledati ljude kako za novac igraju biljar.
• Što vas smeta u profesionalnom boksu?
Moj očuh Vaso je osoba koju zovem tatom. Vaso mi je pružio sve što mi je trebao pružiti biološki otac, u emotivnom i materijalnom smislu
|
• Često ste znali izlijetati s odlukama da ćete zaključiti karijeru?
- Moje odluke o napuštanju boksa posljedica su zasićenosti takvim okružjem. Danas ne bih mogao nikome obećati da ću u ringu ostati još tri godine. Jednostavno, dosta mi je treninga i izolacije, ali za nekoliko tjedana sigurno ću se zaželjeti boksa i već ću razmišljati o sljedećim borbama i suparnicima.
• Samo jednu profesionalnu borbu odradili ste u Hrvatskoj. Biste li voljeli češće boksati, primjerice u pulskoj Areni?
- Duša me stalno vuče kući, ali ne bih volio baš svaki put boksati u Hrvatskoj. Ne možete si zamisliti kakav pritisak trpim u Puli. Teško je izdržati taj pritisak okoline, a ja nisam čovjek koji bi nekoga mogao odbiti. Mislim da nikad ne bih postao to što jesam da sam ostao u Hrvatskoj. Osim toga, kada sam Puli, loše se hranim i ne živim sportskim životom.
• Što je bilo presudno u vašoj odluci o odlasku među profesionalce?
- Mislim da su presudni bili moji razgovori sa Željkom Mavrovićem 1998. godine u okolici New Yorka, tijekom njegovih priprema za dvoboj protiv Lennoxa Lewisa. Željko mi je mnogo pomogao svojim savjetima, jer sam iz njegovih riječi mogao steći dojam o tome što me čeka među profesionalcima.
• Kako su prošli pregovori o profesionalizaciji s vašim njemačkim menadžerom Klausom-Peterom Kohlom?
- U Hamburg sam na razgovor s Kohlom došao s pokojnom tetom koja je živjela u Berlinu. Posljednji ušteđeni novčić prethodno sam potrošio na pregovore s nekim američkim menadžerima u Philadelphiji i u Njemačku sam stigao doslovce praznih džepova. Zatražio sam od Kohla iznos koji sam smatrao povoljnim za sebe i on je odmah pristao. Ali onda se ja nisam mogao odlučiti, pa sam nazvao Željka, jedinu osobu od koje sam tada mogao očekivati relevantan savjet. Kada mi je rekao da bih trebao skakati u zrak od sreće zbog takve ponude, više nije bilo dvojbe i do danas sam ostao uz Kohla.
• Nijemac Michael Timm nije isključivo vaš trener. Smeta li vas što nemate njegovu potpunu pažnju?
- Timm cijele dane provodi u dvorani. Ne smeta mi to što radi i s drugim boksačima, jer ionako ne volim da mi netko stalno visi nad glavom dok treniram. Meni ne treba posebna motivacija da bih trenirao, ne treba mi nekakav policajac i neću da me netko kontrolira baš svake minute. Ipak, ne mogu reći da sam nezadovoljan Timmom. Nismo prijatelji, ali naš je odnos profesionalno korektan.
| Obiteljska potpora Brat Velimir, mama Jadranka i očuh Vaso prvi su put zajedno bodrili Stipu u borbi za svjetskog prvaka |
|
• Bavite li se i drugim sportovima?
- Volim zaigrati nogomet, tenis, košarku, a volim i jiu-jitsu. Svojedobno sam čak trenirao košarku u KK Šijana. Po prirodi sam živahan i ne mogu dugo mirovati. Stalno sam u pokretu, što ima i svojih negativnih strana jer sam puno više ozljeda zadobio baveći se drugim sportovima, a ne boksom.
• U kakvim ste odnosima s ocem?
- Svojeg biološkog oca danas ne bih prepoznao na ulici. Ostavio je mamu i mene kada nam je najviše bio potreban i više se nikad nije pojavio. On je za mene stranac i uopće me ne zanima što se događa s njim niti bih ga volio upoznati. Moj očuh Vaso je osoba koju zovem tatom. Vaso mi je pružio sve što mi je trebao pružiti biološki otac, u emotivnom i materijalnom smislu.
• Kada ste se doselili u Pulu?
- U Pulu sam se doselio s mamom Jadrankom kao trogodišnjak, negdje 1977. godine. Moj djed je radio u Puli na prekršajnom sudu, pa smo se smjestili kod njega i bake.
• Osjećate li se Istraninom ili Dalmatincem?
- Rođen sam u Makarskoj i smatram se Dalmatincem u duši. Da se razumijemo, Pula je moj grad, ali kada dođem u Dalmaciju kod obitelji u svoju Makarsku, osjećam se kao kod kuće.
|
Opuštanje nakon borbi: nije tajna da se Stipe voli zabaviti nakon sportskih napora kao ljetos na Hvaru
|
• Jeste li već osigurali egzistenciju baveći se profesionalnim boksom?
- Recimo da sam gotovo osigurao egzistenciju i kada bih sada završio karijeru, vjerojatno nikad više ne bih morao raditi. Naravno, to se neće dogoditi i uvijek ću se nečim baviti. Zapravo, već imam prilično jasne planove što ću raditi kada prestanem boksati.
• Što ćete raditi nakon boksačke karijere?
- Nemojmo sada o tome. Reći ću tek da ću biti poduzetnik.
• Već nekoliko mjeseci niste u vezi s Puljankom Erikom Komel. Imate li novu djevojku?
- Imam ih nekoliko, ali neću reći tko su one.
Nissanov pick-up trenutačno je glavno Drviševo prijevozno sredstvo. Skupocjeno vozilo dobio je na korištenje od svojeg sponzora, točnije, od skupine svojih prijatelja koji su vlasnici pulske graditeljsko-turističke tvrtke Villas Forum i već godinama prate pulskog profesionalca na svakom meču. Upravo se spomenuti prijatelji unajmljenim zrakoplovom Drviša trebaju u nedjelju vratiti iz Düsseldorfa u Pulu. Zanimljivo, posada i zrakoplov su stigli iz Italije.
|
Sponzor dao Nissan
|
Razgovarao Slobodan Mufić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....