Opera sarajevskog Narodnog pozorišta lani je premijerno izvela "Nikolu Šubića Zrinskog", a s tim je naslovom potom gostovala i u Mostaru. Popularno operno djelo povijesno-junačke tematike u Sarajevu se, baš kao i u Beogradu i drugdje, izvodilo i u onim prošlim vremenima.
Nekad više, nekad manje, u izvedbe "Zrinskog" uvijek su se pomalo uplitale i neke dnevno-političke konotacije. Međutim, ama baš nikad ni približno tako silovito kao ovih dana oko najave koncerta Marka Perkovića Thompsona 10. svibnja u sarajevskoj Zetri.
To je i razumljivo. Samog bi sebe diskvalificirao onaj tko bi Gotovčeva "Eru", najpopularniju hrvatsku operu, proglasio ratno-huškačkim, a kamoli ustaškim i fašističkim glazbeno-scenskim štivom. Premda, istine radi, treba reći da su i na nju znale biti lijepljene šovinističke etikete i da su komitetsko-udbaški žbiri dolazili na pokuse provjeriti kakvom zastavom u finalu mašu tragični branitelji Sigeta, je li prvo polje na hrvatskom grbu, ako ga je bilo, crveno ili bijelo i tome slično. Bilo je uvijek i onih kojima su trnuli zubi već i od same borbene koračnice "U boj, u boj!", pa i od zaklinjanja Bogu velikome, a pogotovo pokliča Zrinskog, Juranića i njihove čete "Za dom, za dom!" S druge strane, poneko se hrvatsko srce okupano Zajčevom glazbom i libretom Huga Badalića razgaljivalo i zato što je, kao jeku u svojim mislima, u tom pokliču čulo i nastavak "Spremni!"
Čak i Miljenko Jergović, koji bez rezerve tog pjevača smatra fašistom, pita: brani li se Thompsonu u Sarajevu pjevati zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist?
Novinar se često nakon intervjua nastalog na osnovi jednog vremenski ograničenog razgovora, kada ga vidi objavljenog, dosjeti još kojeg potpitanja koje je mogao postaviti, a nije. Tako i ja sada, čitajući jučer objavljeni razgovor s Markom Perkovićem, vidim da sam ga morao pitati kada je i gdje posljednji put gledao ili slušao "Zrinskog" i koji to lik u toj operi igdje pjeva "Za dom - spremni!" Odgovor bi, naravno, morao biti da tih riječi doslovce u toj operi jednostavno nema. Utoliko Thompsonov argument Zrinskog u obrani korištenja poklika "Za dom spremni!" na početku njegove ratničke pjesme "Čavoglave" jednostavno ne stoji, kao što se nikako ne može pobjeći od činjenice da je kombinacija upravo tih riječi i tim redom u povijesti zapamćena isključivo kao službeni pozdrav Pavelićeve, ustaške NDH.
Međutim, ja se nikako ne slažem s mišljenjem mnogih da se nakon i zbog te činjenice s Thompsonom i obožavateljima njegova lika i djela više nema što razgovarati. Osobno bi mi bilo drago da se moj sugovornik još odlučnijim, jasnijim i oštrijim riječima ogradio od bilo kakvog poistovjećivanja potpuno legitimnih i poželjnih osjećaja ljubavi prema vlastitoj, hrvatskoj domovini i narodu s neprihvatljivim, a osobito s kršćanskim načelima u svakom pogledu i svakom kontekstu potpuno nespojivim rasističkim i zločinačkim elementima ustaške ideologije i njenih djela. A opet mu se ne može poreći da je upravo to i u ovom razgovoru učinio.
Premda se s Thompsonom slažem da je današnji odnos mnogih upravo prema toj njegovoj pjesmi licemjeran, poklič "Za dom spremni!", kojim ona počinje, doista para uši. Isto tako, ustrajanje na autentičnosti pjesme nastale u vrlo specifičnom trenutku i na određenome mjestu kojemu je, očito, trebala i takva vrsta obrane i sokoljenja pred nadirućim četničkim zlom s one strane Čikole, u konfliktu je i proturječju s načelima na koje se ovaj pjevač poziva. No, zar nije svaki, i najveći, hrvatski mirotvorac, svjestan stvarnosti i sasvim realne prijetnje koja se u to vrijeme sručila na Hrvatsku, morao tih dana biti u sukobu sam sa sobom i svojim opredjeljenjem za mir? I tu opet dolazimo do stare, a uvijek nove priče: tako je malo ljudi koji s podjednakom snagom znaju i žele izraziti istodobno i ljubav prema svojoj domovini i gađenje prema svakoj vrsti zločina koji su ikada pod krinkom ili u ime te ljubavi činjeni. Baš kao što je i strahovito malo onih koji su spremni s jednakom gorljivošću braniti načela antifašizma i bez ikakvog opravdavanja prezreti i osuditi sve one strašne zločine počinjene pod plaštem i znakovljem tog civilizacijskog i ljudskog opredjeljenja.
Thompsonovi stihovi, naravno, nikada neće postati sastavni dio bilo kakve hrvatske pjesničke antologije, niti će njegova glazba, kao potrošna komercijalna roba, biti utkana u kulturno hrvatsko naslijeđe, premda, prema osnovnim zanatskim kriterijima, umnogome nadilazi svake boje, okusa, mirisa i bilo kakvih vrijednosti lišenu močvaru hrvatskog zabavnjačkog šunda. Nadalje, kada se u svojim tekstovima upušta u politiku, a kamoli teologiju, Thompson se nikako ne može kvalificirati među one koji bi doista bili dostojni podsjećati na velike poruke s kojima je na ove izmučene prostore dolazio veliki Papa. Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo BiH, angažirajući upravo Thompsona za obilježavanje desete obljetnice jednog tako uzvišenog događaja kao što je bio posjet Ivana Pavla II. Sarajevu, osim što je željelo napuniti Zetru i osigurati financijski uspjeh za humanitarnu svrhu tog koncerta, toga je sasvim sigurno moralo biti svjesno, baš kao i provokativnosti svog poteza. Uostalom, čak ni Zajčevu operu "Zrinski" osobno ne bih smatrao krajnje pogodnom za takvu svrhu.
Naposlijetku, sve ono što je u Sarajevu i šire ovih dana izašlo na vidjelo, isprovocirano najavom Thompsonova dolaska, upućuje na mnogo dublje probleme i samog tog grada, čitave Bosne i Hercegovine i njene tobožnje predanosti multietničnosti i multikulturalnosti koja kao da je u samo jednom dijelu i samo jednom tamošnjem narodu ostala netaknuta i koju kao da samo i upravo Thompson može srušiti ili barem ozbiljno zaljuljati. Faruk Borić u sarajevskim Danima sjajno i britko analizira odjednom stvoreni sarajevski tabu Thompsona u kontekstu samozavaravanja vlastite sredine o sebi samoj, prema onoj staroj o trnu u tuđem i balvanu u vlastitom oku. Čak i Miljenko Jergović, koji bez rezerve tog pjevača smatra fašistom, u izjavi istom časopisu postavlja pitanje: brani li se Thompsonu u Sarajevu pjevati zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist?
Duhoviti urednici Dana nisu propustili usput istaknuti i ironiju da se dobrotvorni Thompsonov koncert u Sarajevu dobrotvorno organizira upravo - za dom. Ali studentski. No, vrag je tu već od samog početka odnio svaku šalu, a svi upetljani, uključujući i medije, moraju biti svjesni da se igraju jako opasnom vatrom i da bi najveće zlo bilo kad bi se i 2007., u Sarajevu ili bilo gdje drugdje, zbog bilo kojeg i bilo čijeg doma razbila još ijedna glava. I to baš o obljetnici dolaska Pape mirotvorca.
Branimir Pofuk
Nekad više, nekad manje, u izvedbe "Zrinskog" uvijek su se pomalo uplitale i neke dnevno-političke konotacije. Međutim, ama baš nikad ni približno tako silovito kao ovih dana oko najave koncerta Marka Perkovića Thompsona 10. svibnja u sarajevskoj Zetri.
To je i razumljivo. Samog bi sebe diskvalificirao onaj tko bi Gotovčeva "Eru", najpopularniju hrvatsku operu, proglasio ratno-huškačkim, a kamoli ustaškim i fašističkim glazbeno-scenskim štivom. Premda, istine radi, treba reći da su i na nju znale biti lijepljene šovinističke etikete i da su komitetsko-udbaški žbiri dolazili na pokuse provjeriti kakvom zastavom u finalu mašu tragični branitelji Sigeta, je li prvo polje na hrvatskom grbu, ako ga je bilo, crveno ili bijelo i tome slično. Bilo je uvijek i onih kojima su trnuli zubi već i od same borbene koračnice "U boj, u boj!", pa i od zaklinjanja Bogu velikome, a pogotovo pokliča Zrinskog, Juranića i njihove čete "Za dom, za dom!" S druge strane, poneko se hrvatsko srce okupano Zajčevom glazbom i libretom Huga Badalića razgaljivalo i zato što je, kao jeku u svojim mislima, u tom pokliču čulo i nastavak "Spremni!"
Čak i Miljenko Jergović, koji bez rezerve tog pjevača smatra fašistom, pita: brani li se Thompsonu u Sarajevu pjevati zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist?
|
Međutim, ja se nikako ne slažem s mišljenjem mnogih da se nakon i zbog te činjenice s Thompsonom i obožavateljima njegova lika i djela više nema što razgovarati. Osobno bi mi bilo drago da se moj sugovornik još odlučnijim, jasnijim i oštrijim riječima ogradio od bilo kakvog poistovjećivanja potpuno legitimnih i poželjnih osjećaja ljubavi prema vlastitoj, hrvatskoj domovini i narodu s neprihvatljivim, a osobito s kršćanskim načelima u svakom pogledu i svakom kontekstu potpuno nespojivim rasističkim i zločinačkim elementima ustaške ideologije i njenih djela. A opet mu se ne može poreći da je upravo to i u ovom razgovoru učinio.
Premda se s Thompsonom slažem da je današnji odnos mnogih upravo prema toj njegovoj pjesmi licemjeran, poklič "Za dom spremni!", kojim ona počinje, doista para uši. Isto tako, ustrajanje na autentičnosti pjesme nastale u vrlo specifičnom trenutku i na određenome mjestu kojemu je, očito, trebala i takva vrsta obrane i sokoljenja pred nadirućim četničkim zlom s one strane Čikole, u konfliktu je i proturječju s načelima na koje se ovaj pjevač poziva. No, zar nije svaki, i najveći, hrvatski mirotvorac, svjestan stvarnosti i sasvim realne prijetnje koja se u to vrijeme sručila na Hrvatsku, morao tih dana biti u sukobu sam sa sobom i svojim opredjeljenjem za mir? I tu opet dolazimo do stare, a uvijek nove priče: tako je malo ljudi koji s podjednakom snagom znaju i žele izraziti istodobno i ljubav prema svojoj domovini i gađenje prema svakoj vrsti zločina koji su ikada pod krinkom ili u ime te ljubavi činjeni. Baš kao što je i strahovito malo onih koji su spremni s jednakom gorljivošću braniti načela antifašizma i bez ikakvog opravdavanja prezreti i osuditi sve one strašne zločine počinjene pod plaštem i znakovljem tog civilizacijskog i ljudskog opredjeljenja.
Thompsonovi stihovi, naravno, nikada neće postati sastavni dio bilo kakve hrvatske pjesničke antologije, niti će njegova glazba, kao potrošna komercijalna roba, biti utkana u kulturno hrvatsko naslijeđe, premda, prema osnovnim zanatskim kriterijima, umnogome nadilazi svake boje, okusa, mirisa i bilo kakvih vrijednosti lišenu močvaru hrvatskog zabavnjačkog šunda. Nadalje, kada se u svojim tekstovima upušta u politiku, a kamoli teologiju, Thompson se nikako ne može kvalificirati među one koji bi doista bili dostojni podsjećati na velike poruke s kojima je na ove izmučene prostore dolazio veliki Papa. Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo BiH, angažirajući upravo Thompsona za obilježavanje desete obljetnice jednog tako uzvišenog događaja kao što je bio posjet Ivana Pavla II. Sarajevu, osim što je željelo napuniti Zetru i osigurati financijski uspjeh za humanitarnu svrhu tog koncerta, toga je sasvim sigurno moralo biti svjesno, baš kao i provokativnosti svog poteza. Uostalom, čak ni Zajčevu operu "Zrinski" osobno ne bih smatrao krajnje pogodnom za takvu svrhu.
Naposlijetku, sve ono što je u Sarajevu i šire ovih dana izašlo na vidjelo, isprovocirano najavom Thompsonova dolaska, upućuje na mnogo dublje probleme i samog tog grada, čitave Bosne i Hercegovine i njene tobožnje predanosti multietničnosti i multikulturalnosti koja kao da je u samo jednom dijelu i samo jednom tamošnjem narodu ostala netaknuta i koju kao da samo i upravo Thompson može srušiti ili barem ozbiljno zaljuljati. Faruk Borić u sarajevskim Danima sjajno i britko analizira odjednom stvoreni sarajevski tabu Thompsona u kontekstu samozavaravanja vlastite sredine o sebi samoj, prema onoj staroj o trnu u tuđem i balvanu u vlastitom oku. Čak i Miljenko Jergović, koji bez rezerve tog pjevača smatra fašistom, u izjavi istom časopisu postavlja pitanje: brani li se Thompsonu u Sarajevu pjevati zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist?
Duhoviti urednici Dana nisu propustili usput istaknuti i ironiju da se dobrotvorni Thompsonov koncert u Sarajevu dobrotvorno organizira upravo - za dom. Ali studentski. No, vrag je tu već od samog početka odnio svaku šalu, a svi upetljani, uključujući i medije, moraju biti svjesni da se igraju jako opasnom vatrom i da bi najveće zlo bilo kad bi se i 2007., u Sarajevu ili bilo gdje drugdje, zbog bilo kojeg i bilo čijeg doma razbila još ijedna glava. I to baš o obljetnici dolaska Pape mirotvorca.
Branimir Pofuk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....