Dva mjeseca poslije Zagorkine smrti, u veljači 1958. umire
Nino Smolčić, “univerzalni nasljednik” i, kako je sam za sebe ustvrdio, “njezin posinak”. Zagorkina ostavština, gotovo beznačajna po svemu osim po velikoj vrijednosti autorskih prava, drugi put u kratko vrijeme mijenja vlasnika. Novi su nasljednici iznimno plodne književnice
Leo Car (65 posto autorskih prava) i
Miroslav Kratković (35 posto).
No, Večernji vjesnik 6. veljače 1958. otkriva da je postojala “još jedna Zagorkina oporuka”. Po toj prethodnoj oporuci Društvo novinara Hrvatske imalo bi pravo na Zagorkinu ostavštinu: “Još za života Marije Jurić Zagorke često je bilo govora o testamentu, kojim Zagorka cijelu svoju biblioteku, rukopise i memoare, koji su, na žalost, ostali nedovršeni, kao i svu arhivu i korespondenciju ostavlja Društvu novinara Hrvatske. Oporuka je navodno bila napisana prije pet ili šest godina i prema njoj je bilo ugovoreno sa Zagorkom da piše memoare o poznatim političkim, kulturnim i javnim ličnostima 19. i 20. stoljeća, koje je upoznala u domovini i
Jedno od mnogih izdanja ‘Gričke vještice’, koja su nasljednicima donijela bogatstvo, a Zagorka je umrla gotovo gladna
inozemstvu tijekom svoga dugogodišnjeg novinarskog rada. Sa Zagorkom je također bilo dogovoreno da će joj za te bilješke Društvo novinara Hrvatske isplaćivati mjesečni honorar”.
Dao sam se u potragu za tom oporukom. U starijim se novinarskim krugovima pripovijedalo da je spomenutu oporuku preuzeo nekadašnji tajnik DNH, poznati zagrebački novinar Vladimir Majer (1907. - 1960.), koji u trenutku mog istraživanja više nije bio na toj dužnosti, nego na liječenju. Početkom veljače 1958. godine potražio sam ga u Vinogradskoj bolnici.
Na moju veliku radost, Majer je odlično zapamtio sve u vezi sa Zagorkom: - Kako je odmah poslije rata nastao problem zbrinjavanja starih novinara, jer prije rata nisu bili socijalno osigurani, DNH, kojemu sam tada bio tajnik, pobrinuo se i za Mariju Jurić Zagorku. U to je vrijeme bio pokrenut list Novi svijet, koji su uređivali stariji novinari i ondje su bili objavljivani prvi Zagorkini radovi poslije rata: novele, reportaže, crtice... Iz financijskih sredstava toga lista i Društva novinara Zagorka je dobivala mjesečni honorar u visini mirovine. Kad je list prestao izlaziti, otprilike poslije godinu dana, angažirali smo Zagorku i neke druge starije novinare, Milana Marjanovića i Krešimira Kovačića, da pišu memoare koji bi poslužili kao podloga za povijest tiska u Hrvatskoj.
Tada sam od Zagorke primio napisanu oporuku kojom ona poslije smrti ostavlja Društvu novinara Hrvatske cijelu svoju biblioteku s mnogim važnim dokumentima (korespondencija i arhivski materijal do kojega je došla kad je sakupljala podatke za svoje romane), komplete godišta Obzora i rukopise svojih memoara. Dio tih memoara (stotinjak stranica) Zagorka je bila predala Društvu novinara, a ostatak mora da se nalazi u njenoj ostavštini. Nije bilo spomena o autorskim pravima za objavljivanje i izvođenje Zagorkinih djela. Tom je
oporukom također bilo predviđeno da ćemo njezinu radnu sobu urediti kao memorijalni muzej, pa je onda Zagorka oporukom bila ostavila i nešto svoga namještaja. Vladimir Majer rekao mi je da se ta Zagorkina oporuka nalazila pohranjena u čeličnoj blagajni Društva kad je on prestao biti tajnik.
Ništa lakše - otišao sam u prostorije DNH u Perkovčevoj ulici te zamolio da zavirimo u blagajnu. No, u njoj nije bilo Zagorkine oporuke! Kao što je poznato, između dviju oporuka važeća je uvijek ona posljednja, no ostaje neobjašnjeno kako je oporuka iz DNH mogla tako tajanstveno nestati. Njezina kopija nije pronađena ni na nekim drugim mjestima! Rajko Bagić, tadašnji predsjednik Općinskog suda u Zagrebu, dopustio je da u sudskom arhivu pregledamo dokumente s ostavinske rasprave nakon Zagorkine smrti 30. studenoga 1957. godine.
Arhivar Mirsad Bećirevićdonio je omot br. 2291 i pokazao da je prazan, odnosno da je u njemu ostalo samo pismo Antuna Kozine, voditelja Muzeja Krapine i okolice, što ga je sudu
‘Draga i mila Štefice’, pisala je Zagorka svojoj prijateljici pred kraj života, ‘lutajući prašumom... života susretala sam tek životinje i ... prestala vjerovati da ću se susresti s ljudskim bićima'.
bio poslao još 31. siječnja 1973., dakle prije 23 godine. Kozina je u tom pismu molio da mu sud pošalje “osobne podatke iz ostavinske rasprave” o Mariji Jurić-Zagorki jer im to treba za knjigu o “znamenitim i zaslužnim Zagorcima”.
Na omotu (košuljici) netko je napisao: “Spisa nema. Zgb, 20. svibnja ‘92.”. Potpis nečitak. Arhivist Bećirević uputio nas je na sud u Vodnikovu gdje smo pitali je li spis 2291 (Zagorkina ostavinska rasprava) slučajno “preimenovan”. Dobili smo odgovor da nije te da je ostavinski postupak obustavljen deset dana nakon Zagorkine smrti (!), a da je “predaja imovine nasljedniku” bila 28. siječnja 1958. godine. Nitko u sudu ne zna tko je imovinu i kome predao, niti u sudu postoji o tome ikakav trag.
Četrdeset godina poslije Zagorkine smrti poznati zagrebački novinar, dugogodišnji urednik Crne kronike u Večernjem listu i uporan istraživač arhivske građe Josip Grbelja, koji je u međuvremenu bio stekao i titulu doktora znanosti, pokušao je razotkriti tajnu Zagorkine ostavštine te je objavio:
U Arhivu je pohranjena i Zagorkina žalba od 26. svibnja 1947. na rješenje Stambenog odsjeka u Zagrebu, koje je primila tri dana kasnije, po kojem joj se ‘oduzima pravo raspoložbe dvosobnim stanom na Dolcu 8/I. lijevo’ jer ‘nije dovoljno iskorišten’, pa joj se imaju dodijeliti - podstanari.Osimt toga, u Arhivu su pohranjena još tri dokumenta koji, između ostalog potvrđuju da je Zagorka rođena 1879. u Golubovcu, te da je prije Drugoga svjetskog rata konstantno bila pod policijskom prismotrom.
U Novinaru iz siječnja 2005. Grbelja zaključuje:
Je li moguće da je spisateljičina ostavština tako neodgovorno prepuštena sudbini vremena, razgrabljivanju svih pokretnih i nepokretnih stvari, korištenju basnoslovnih svota od tantijema, drskim sprečavanjima da se bez dobrog honorara objavljuju Zagorkina djela, izvode dramoleti i drame, da se pola stoljeća skrivaju još neobjavljeni rukopisi, da do danas nestane dragocjena kolekcija originalnih dokumentata o hrvatskoj prošlosti i umjetnosti? Budući da Nino Smolčić nije bio u srodstvu sa Zagorkom, jedino je sud mogao odlučiti je li novinara
on doista zakoniti nasljednik, a sud u Zagrebu to nije učinio jer o tome na sudu nema dokumenata. Svi kasniji Smolčićevi nasljednici svoje su pravo na Zagorkino nasljedstvo, dakle, temeljili na usmenoj ili medijskoj potvrdi toga prava. Moj tekst o tome nitko tada nije želio - objaviti.
Grbelja nadalje navodi još neke primjere mutne uloge Zagorkinih podstanara u njezinu životu, kao u današnjim novinskim tekstovima o izrabljivanim i zlostavljanim starcima koji su pronašli nekoga “tko će ih dohraniti”:
Zagorkina dobra prijateljica Štefica Vrbanić pričala je novinarki Dijani Kučinić kako su Car i Smolčić opljačkali od Zagorke milijun dinara te da su svoj naum ostvarili i time što su poslije njezine smrti proglašeni nasljednicima te su primali njezinu mirovinu i tantijeme. Budući da joj je, kako je izjavila, Zagorka dala punomoć, Štefica Vrbanić je pošla k Zagorkinu odvjetniku dr. I vi Politeu, pa su tu navodnu pljačku, koju je otkrio dr. Smiljan Hegedušić, tadašnji inspektor u Poreznom uredu u Zagrebu, prijavili sudu. No, i taj je predmet nestao, a Zagorka je umrla prije nego što je rasprava uopće održana.
“Možete zamisliti kakve su ona dvojica imali veze: političke, udbaške, policijske”, izjavila je tada gospođa Vrbanić, ističući da je upravo zbog tih veza sve dosad šutjela, no “čak me i sada strah”.
U istom je podlistku Zagorkina prijateljica navela je i sljedeće: “Da, bila sam nazočna kad je dr. Politeo sastavio Zagorkinu oporuku. Jedan je primjerak ostao kod njega, a drugi je bio kod Zagorke. Ta oporuka nije nikad pronađena! Poslije Zagorkine smrti oni njezini mučitelji dobili su sve, a Zagorka njima oporukom nije ostavila ništa! Oporučno je sve ostavila Društvu novinara. Savjest me grize što to nisam rekla ranije, kad su Zagorkinim nasljednicima proglašeni Smolčić i Car, ali, vjerujte, nisam imala hrabrosti. A šutio je i dr. Politeo”.
Jedan od nasljednika reagirao je na te izjave 1992. godine, tvrdeći da je Zagorka poništila oporuku u korist Društva novinara, čime se prvi put priznalo da je oporuka u korist Društva novinara ipak postojala!
Javila se i Jelica Jakopović, rođakinja Nine Smolčića koja je u posljednjoj godini Zagorkina života nekoliko mjeseci bila kućna pomoćnica u stanu na Dolcu. O Zagorkinoj oporuci u korist Društva novinara, istakla je, nikad nije ništa čula, niti je takvo što vidjela, kao ni dr. Politea. Tada je još rekla da je znala samo za oporuku prema kojoj je njezin ujak Nino Smolčić bio jedini Zagorkin nasljednik. “Drugu su oporuku na ujakovoj smrtnoj postelji sastavili Leo Car i odvjetnik... Oni su ga na samrti, besvjesnog, iskoristili da potpiše tu oporuku po kojoj Nino sve što mu je Zagorka ostavila, ostavlja Caru i njegovoj obitelji...”
Završila je riječima da joj je spisateljica pričala “kako će sva autorska prava, stan na Dolcu i kuću u Crikvenici ostaviti Ninu Smolčiću, a svoje prekrasne, predratne kostime za balove, knjige i slike - hrvatskom muzeju (!), ali da je Car i to prisvojio, da je uništio i opljačakao i Zagorku i mog ujaka".
Sutra: Kako je nastao golemi književni opus
Aleksandar Vojinović
No, Večernji vjesnik 6. veljače 1958. otkriva da je postojala “još jedna Zagorkina oporuka”. Po toj prethodnoj oporuci Društvo novinara Hrvatske imalo bi pravo na Zagorkinu ostavštinu: “Još za života Marije Jurić Zagorke često je bilo govora o testamentu, kojim Zagorka cijelu svoju biblioteku, rukopise i memoare, koji su, na žalost, ostali nedovršeni, kao i svu arhivu i korespondenciju ostavlja Društvu novinara Hrvatske. Oporuka je navodno bila napisana prije pet ili šest godina i prema njoj je bilo ugovoreno sa Zagorkom da piše memoare o poznatim političkim, kulturnim i javnim ličnostima 19. i 20. stoljeća, koje je upoznala u domovini i
Jedno od mnogih izdanja ‘Gričke vještice’, koja su nasljednicima donijela bogatstvo, a Zagorka je umrla gotovo gladna
Dao sam se u potragu za tom oporukom. U starijim se novinarskim krugovima pripovijedalo da je spomenutu oporuku preuzeo nekadašnji tajnik DNH, poznati zagrebački novinar Vladimir Majer (1907. - 1960.), koji u trenutku mog istraživanja više nije bio na toj dužnosti, nego na liječenju. Početkom veljače 1958. godine potražio sam ga u Vinogradskoj bolnici.
Na moju veliku radost, Majer je odlično zapamtio sve u vezi sa Zagorkom: - Kako je odmah poslije rata nastao problem zbrinjavanja starih novinara, jer prije rata nisu bili socijalno osigurani, DNH, kojemu sam tada bio tajnik, pobrinuo se i za Mariju Jurić Zagorku. U to je vrijeme bio pokrenut list Novi svijet, koji su uređivali stariji novinari i ondje su bili objavljivani prvi Zagorkini radovi poslije rata: novele, reportaže, crtice... Iz financijskih sredstava toga lista i Društva novinara Zagorka je dobivala mjesečni honorar u visini mirovine. Kad je list prestao izlaziti, otprilike poslije godinu dana, angažirali smo Zagorku i neke druge starije novinare, Milana Marjanovića i Krešimira Kovačića, da pišu memoare koji bi poslužili kao podloga za povijest tiska u Hrvatskoj.
Tada sam od Zagorke primio napisanu oporuku kojom ona poslije smrti ostavlja Društvu novinara Hrvatske cijelu svoju biblioteku s mnogim važnim dokumentima (korespondencija i arhivski materijal do kojega je došla kad je sakupljala podatke za svoje romane), komplete godišta Obzora i rukopise svojih memoara. Dio tih memoara (stotinjak stranica) Zagorka je bila predala Društvu novinara, a ostatak mora da se nalazi u njenoj ostavštini. Nije bilo spomena o autorskim pravima za objavljivanje i izvođenje Zagorkinih djela. Tom je
U njezinoj sobi trebao je biti memorijalni muzej |
Ništa lakše - otišao sam u prostorije DNH u Perkovčevoj ulici te zamolio da zavirimo u blagajnu. No, u njoj nije bilo Zagorkine oporuke! Kao što je poznato, između dviju oporuka važeća je uvijek ona posljednja, no ostaje neobjašnjeno kako je oporuka iz DNH mogla tako tajanstveno nestati. Njezina kopija nije pronađena ni na nekim drugim mjestima! Rajko Bagić, tadašnji predsjednik Općinskog suda u Zagrebu, dopustio je da u sudskom arhivu pregledamo dokumente s ostavinske rasprave nakon Zagorkine smrti 30. studenoga 1957. godine.
Arhivar Mirsad Bećirevićdonio je omot br. 2291 i pokazao da je prazan, odnosno da je u njemu ostalo samo pismo Antuna Kozine, voditelja Muzeja Krapine i okolice, što ga je sudu
‘Draga i mila Štefice’, pisala je Zagorka svojoj prijateljici pred kraj života, ‘lutajući prašumom... života susretala sam tek životinje i ... prestala vjerovati da ću se susresti s ljudskim bićima'.
Na omotu (košuljici) netko je napisao: “Spisa nema. Zgb, 20. svibnja ‘92.”. Potpis nečitak. Arhivist Bećirević uputio nas je na sud u Vodnikovu gdje smo pitali je li spis 2291 (Zagorkina ostavinska rasprava) slučajno “preimenovan”. Dobili smo odgovor da nije te da je ostavinski postupak obustavljen deset dana nakon Zagorkine smrti (!), a da je “predaja imovine nasljedniku” bila 28. siječnja 1958. godine. Nitko u sudu ne zna tko je imovinu i kome predao, niti u sudu postoji o tome ikakav trag.
Četrdeset godina poslije Zagorkine smrti poznati zagrebački novinar, dugogodišnji urednik Crne kronike u Večernjem listu i uporan istraživač arhivske građe Josip Grbelja, koji je u međuvremenu bio stekao i titulu doktora znanosti, pokušao je razotkriti tajnu Zagorkine ostavštine te je objavio:
U Arhivu je pohranjena i Zagorkina žalba od 26. svibnja 1947. na rješenje Stambenog odsjeka u Zagrebu, koje je primila tri dana kasnije, po kojem joj se ‘oduzima pravo raspoložbe dvosobnim stanom na Dolcu 8/I. lijevo’ jer ‘nije dovoljno iskorišten’, pa joj se imaju dodijeliti - podstanari.Osimt toga, u Arhivu su pohranjena još tri dokumenta koji, između ostalog potvrđuju da je Zagorka rođena 1879. u Golubovcu, te da je prije Drugoga svjetskog rata konstantno bila pod policijskom prismotrom.
U Novinaru iz siječnja 2005. Grbelja zaključuje:
Je li moguće da je spisateljičina ostavština tako neodgovorno prepuštena sudbini vremena, razgrabljivanju svih pokretnih i nepokretnih stvari, korištenju basnoslovnih svota od tantijema, drskim sprečavanjima da se bez dobrog honorara objavljuju Zagorkina djela, izvode dramoleti i drame, da se pola stoljeća skrivaju još neobjavljeni rukopisi, da do danas nestane dragocjena kolekcija originalnih dokumentata o hrvatskoj prošlosti i umjetnosti? Budući da Nino Smolčić nije bio u srodstvu sa Zagorkom, jedino je sud mogao odlučiti je li novinara
Zagorka je sve ostavila Društvu
|
Grbelja nadalje navodi još neke primjere mutne uloge Zagorkinih podstanara u njezinu životu, kao u današnjim novinskim tekstovima o izrabljivanim i zlostavljanim starcima koji su pronašli nekoga “tko će ih dohraniti”:
Zagorkina dobra prijateljica Štefica Vrbanić pričala je novinarki Dijani Kučinić kako su Car i Smolčić opljačkali od Zagorke milijun dinara te da su svoj naum ostvarili i time što su poslije njezine smrti proglašeni nasljednicima te su primali njezinu mirovinu i tantijeme. Budući da joj je, kako je izjavila, Zagorka dala punomoć, Štefica Vrbanić je pošla k Zagorkinu odvjetniku dr. I vi Politeu, pa su tu navodnu pljačku, koju je otkrio dr. Smiljan Hegedušić, tadašnji inspektor u Poreznom uredu u Zagrebu, prijavili sudu. No, i taj je predmet nestao, a Zagorka je umrla prije nego što je rasprava uopće održana.
“Možete zamisliti kakve su ona dvojica imali veze: političke, udbaške, policijske”, izjavila je tada gospođa Vrbanić, ističući da je upravo zbog tih veza sve dosad šutjela, no “čak me i sada strah”.
Pravo na nasljedstvo temeljili su na usmenoj predaji |
Jedan od nasljednika reagirao je na te izjave 1992. godine, tvrdeći da je Zagorka poništila oporuku u korist Društva novinara, čime se prvi put priznalo da je oporuka u korist Društva novinara ipak postojala!
Javila se i Jelica Jakopović, rođakinja Nine Smolčića koja je u posljednjoj godini Zagorkina života nekoliko mjeseci bila kućna pomoćnica u stanu na Dolcu. O Zagorkinoj oporuci u korist Društva novinara, istakla je, nikad nije ništa čula, niti je takvo što vidjela, kao ni dr. Politea. Tada je još rekla da je znala samo za oporuku prema kojoj je njezin ujak Nino Smolčić bio jedini Zagorkin nasljednik. “Drugu su oporuku na ujakovoj smrtnoj postelji sastavili Leo Car i odvjetnik... Oni su ga na samrti, besvjesnog, iskoristili da potpiše tu oporuku po kojoj Nino sve što mu je Zagorka ostavila, ostavlja Caru i njegovoj obitelji...”
Završila je riječima da joj je spisateljica pričala “kako će sva autorska prava, stan na Dolcu i kuću u Crikvenici ostaviti Ninu Smolčiću, a svoje prekrasne, predratne kostime za balove, knjige i slike - hrvatskom muzeju (!), ali da je Car i to prisvojio, da je uništio i opljačakao i Zagorku i mog ujaka".
Sutra: Kako je nastao golemi književni opus
Aleksandar Vojinović