Kosti njemačkog vojnika koje su igrom slučaja prošli tjedan otkrivene u vrtu Brune Marinčića u Rupi ponovno su potvrdile ono što stanovnici naselja duž hrvatsko-slovenske granice znaju odavno: cijeli je kraj prepun anonimnih grobova poginulih njemačkih vojnika, čije lokacije nikad nisu službeno evidentirane.
Na tom području nalazio se 97. njemački korpus pod zapovjedništvom generala Ludwiga Kueblera koji je zapovjedao tzv. Operationszone Adriatischekuenstenland u koju je početkom 1945. godine bilo uključeno 100.000 vojnika. Na njemačkoj crti obrane, prozvanoj Ingridstellung, od Rijeke do Snežnika su partizani već prvoga dana, 24. travnja 1945., imali 800 mrtvih.
Partizani su tada zaobišli Ingridstellung i osvojili Trst, nakon čega je uslijedio napad na Rijeku. General Kuebler počeo je 3. svibnja organizirani proboj iz Rijeke s 27.000 vojnika u smjeru Ilirske Bistrice. Tijekom povlačenja sa svih strana napadale su ih premoćne partizanske jedinice pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, pri čemu su obje strane trpjele strahovite gubitke. Nijemci su nakon žestokih borbi konačno zaustavljeni u Ilirskoj
Bistrici gdje su 7. svibnja potpisali predaju, a preživjelih 16.000 vojnika postali su partizanski zarobljenici. Nikad se nije službeno doznalo što se dogodilo s preostalih 11.000 koji su krenuli iz Rijeke. Spekulira se da je manji dio njih uspio pobjeći te da su ostali pobijeni.
Tim povodom reporteri Jutarnjeg lista uspjeli su kontaktirati s nekim od očevidaca, koji su prvi put u javnost iznijeli svoja sjećanja na to doba.
Aleksandar Prebilić iz Pasjaka direktni je svjedok egzekucija njemačkih vojnika. Taj vitalni 76-godišnjak istaknuo je kako se i danas jasno sjeća svega što se tih dana događalo u njihovu mjestu.
- Rat sam proveo kao pripadnik njemačke radne brigade Todt. Nijemci su mladiće mojega godišta mobilizirali da radimo za njih kao besplatna radna snaga, čime su ujedno osiguravali da ne odemo u partizane - objasnio je Prebilić.
Raskoljene glave
Kako je Prebilićeva obiteljska kuća bila blizu ceste, oko nje se neprestano pucalo. Kada su partizani krenuli u napad, počelo je obostrano ubijanje.
- Prvo su Nijemci ulovili i ovdje u blizini strijeljali osmero partizana. Uslijedila je odmazda, pa su neki partizani baš ovdje, pokraj moje šterne, strijeljali dva njemačka podoficira pogocima u glavu, ostavivši ih da leže raskoljenih glava. U strahu da se Nijemci ne vrate,
otac i ja brzo smo ih zakopali u obližnju šumu, a naše su žene rukama ribale njihovu krv koja se slijevala duž ceste - ispričao je Prebilić.
Istaknuo je da su najžešći partizani bili pripadnici postrojbi iz Dalmacije.
- Jedan njemački zarobljenik je uzviknuo 'Heil Hitler', a dalmatinska partizanka, koja je bila u pratnji, bez razmišljanja mu je prišla s leđa i stijenom raskolila glavu - naveo je Prebilić.
Leševa je bilo posvuda, a lokalni stanovnici zakapali su ih gdje su stigli.
- Nismo imali nosila, nego smo konopom povezivali dvije jače grane i na njima nosili pokojnike - opisao je Prebilić.
Posebno mu je u sjećanju ostalo mjesto gdje je pokopan njemački major s 14 svojih vojnika, a procjenjuje da je samo u Pasjaku bilo 50-ak ubijenih u borbama i 30-ak strijeljanih.
Inženjer Vinko Surina rođen je 1928. godine i ističe kako ga je upravo ta činjenica spasila da ne bude mobiliziran u najgore ratno doba.
- Partizani su mobilizirali one rođene 1927., tako da sam kraj rata dočekao kod kuće - rekao je Surina.
Mladi Surina imao se prilike uvjeriti u svu okrutnost fašista koji su i nakon kapitulacije Italije ostali vjerni Mussoliniju te je bio očevidac početka kaznene ekspedicije koja je završila masakrom stanovika u mjestu Lipa 1944. godine.
Ljiljani na livadama
Partizani su dugo namjeravali napasti njihov garnizon u Rupi, što su i učinili 30. travnja 1944.
- Partizani su ispalili nekoliko granata na Rupu upravo u trenutku kad su tuda prolazila tri njemačka kamiona puna vojnika. Neke su ubili, a neki su bili toliko prestravljeni da su se od šoka doslovce posrali u gaće. To znam jer su neki došli u našu kuću tražiti vode da se
mogu oprati od izmeta - ispričao je Vinko Surina.
Talijani i Nijemci odlučili su se na okrutnu odmazdu: velikim snagama okružili su selo Lipa u kojemu tada uopće nije bilo partizana, te pobili sve ljude u njemu, njih 263. Nakon točno godinu dana uloge su se promijenile: partizani su krenuli u ofenzivu, a Nijemci se povlačili iz smjera Rijeke i Klane.
- Prvih dana svibnja livade su bile pune mrtvih vojnika, što partizana, što Nijemaca, a neću pretjerati ako kažem da sam osobno vidio barem stotinjak leševa - napomenuo je Surina.
Partizani su svoje poginule utovarivali na kola i odvozili, a o mrtvim Nijemcima nitko se nije brinuo.
- Lokalno stanovništvo samoinicijativno ih je zakapalo direktno u njive gdje se najlakše mogla iskopati zemlja - ispričao je Surina.
Prema njegovim riječima, te grobove nitko nije obilježavao, ljudi su bili sretni što su se riješili smrada, a danas nitko točno ne zna koliko je ljudi na takav način pokopano.
Surina je nakon potpisane kapitulacije osobno svjedočio povratku zarobljenih njemačkih vojnika u smjeru Rijeke i ističe da su se partizani prema njima ponašali veoma korektno.
- Svi časnici smjeli su zadržati pištolje, a vojnici opremu - sjeća se Surina.
Najveći masakr dogodio se u Dolenjskom Potoku gdje su partizani topovima i avionima napali njemačke kolone te im nanijeli goleme gubitke, pa su se 7. svibnja Nijemci morali
predati.
- Majka mi je pričala da je bilo mnogo egzekucija, a osobno je vidjela kad je jedna partizanka nožem prerezala vrat zarobljenome njemačkom vojniku - naveo je Bistričanin Jožef Šircelj.
Nikad nije utvrđeno koliko je ljudi poginulo tih svibanjskih dana, ali u Ilirskoj Bistrici ipak je postojao popis lokacija na kojima su zakapani Nijemci, a spominje se njih 120 u okolici grada - izjavio je Šircelj. Pretpostavlja se da je u njima posljednje počivalište našlo oko 1400 njemačkih vojnika.
- Ovdje su ljudi imali običaj na takva mjesta saditi ljiljane, a ta se tradicija čuvala sve donedavno - kaže Šircelj.
Hrvatska policija ne reagira, stiže njemački Volksbund
Iako su o pronalasku kostiju mrtvog njemačkog vojnika izvijestili svi veći mediji u Hrvatskoj, policija još nije našla za shodno makar ograditi humak zemlje u Rupi gdje su njegove kosti nađene. Mnogo više zanimanja za slučaj pronađenog pokojnika pokazali su pripadnici njemačke organizacije Volksbund čiji su istražitelji najavili dolazak u Rupu u prvoj polovici svibnja, pri čemu bi ih trebala pratiti i skupina njemačkih novinara.
Mihajlo Pažanin
Na tom području nalazio se 97. njemački korpus pod zapovjedništvom generala Ludwiga Kueblera koji je zapovjedao tzv. Operationszone Adriatischekuenstenland u koju je početkom 1945. godine bilo uključeno 100.000 vojnika. Na njemačkoj crti obrane, prozvanoj Ingridstellung, od Rijeke do Snežnika su partizani već prvoga dana, 24. travnja 1945., imali 800 mrtvih.
Partizani su tada zaobišli Ingridstellung i osvojili Trst, nakon čega je uslijedio napad na Rijeku. General Kuebler počeo je 3. svibnja organizirani proboj iz Rijeke s 27.000 vojnika u smjeru Ilirske Bistrice. Tijekom povlačenja sa svih strana napadale su ih premoćne partizanske jedinice pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, pri čemu su obje strane trpjele strahovite gubitke. Nijemci su nakon žestokih borbi konačno zaustavljeni u Ilirskoj
Bistrici gdje su 7. svibnja potpisali predaju, a preživjelih 16.000 vojnika postali su partizanski zarobljenici. Nikad se nije službeno doznalo što se dogodilo s preostalih 11.000 koji su krenuli iz Rijeke. Spekulira se da je manji dio njih uspio pobjeći te da su ostali pobijeni.
Tim povodom reporteri Jutarnjeg lista uspjeli su kontaktirati s nekim od očevidaca, koji su prvi put u javnost iznijeli svoja sjećanja na to doba.
Aleksandar Prebilić iz Pasjaka direktni je svjedok egzekucija njemačkih vojnika. Taj vitalni 76-godišnjak istaknuo je kako se i danas jasno sjeća svega što se tih dana događalo u njihovu mjestu.
- Rat sam proveo kao pripadnik njemačke radne brigade Todt. Nijemci su mladiće mojega godišta mobilizirali da radimo za njih kao besplatna radna snaga, čime su ujedno osiguravali da ne odemo u partizane - objasnio je Prebilić.
Raskoljene glave
Kako je Prebilićeva obiteljska kuća bila blizu ceste, oko nje se neprestano pucalo. Kada su partizani krenuli u napad, počelo je obostrano ubijanje.
- Prvo su Nijemci ulovili i ovdje u blizini strijeljali osmero partizana. Uslijedila je odmazda, pa su neki partizani baš ovdje, pokraj moje šterne, strijeljali dva njemačka podoficira pogocima u glavu, ostavivši ih da leže raskoljenih glava. U strahu da se Nijemci ne vrate,
otac i ja brzo smo ih zakopali u obližnju šumu, a naše su žene rukama ribale njihovu krv koja se slijevala duž ceste - ispričao je Prebilić.
Istaknuo je da su najžešći partizani bili pripadnici postrojbi iz Dalmacije.
- Jedan njemački zarobljenik je uzviknuo 'Heil Hitler', a dalmatinska partizanka, koja je bila u pratnji, bez razmišljanja mu je prišla s leđa i stijenom raskolila glavu - naveo je Prebilić.
Leševa je bilo posvuda, a lokalni stanovnici zakapali su ih gdje su stigli.
- Nismo imali nosila, nego smo konopom povezivali dvije jače grane i na njima nosili pokojnike - opisao je Prebilić.
Posebno mu je u sjećanju ostalo mjesto gdje je pokopan njemački major s 14 svojih vojnika, a procjenjuje da je samo u Pasjaku bilo 50-ak ubijenih u borbama i 30-ak strijeljanih.
Inženjer Vinko Surina rođen je 1928. godine i ističe kako ga je upravo ta činjenica spasila da ne bude mobiliziran u najgore ratno doba.
- Partizani su mobilizirali one rođene 1927., tako da sam kraj rata dočekao kod kuće - rekao je Surina.
Mladi Surina imao se prilike uvjeriti u svu okrutnost fašista koji su i nakon kapitulacije Italije ostali vjerni Mussoliniju te je bio očevidac početka kaznene ekspedicije koja je završila masakrom stanovika u mjestu Lipa 1944. godine.
Ljiljani na livadama
Partizani su dugo namjeravali napasti njihov garnizon u Rupi, što su i učinili 30. travnja 1944.
- Partizani su ispalili nekoliko granata na Rupu upravo u trenutku kad su tuda prolazila tri njemačka kamiona puna vojnika. Neke su ubili, a neki su bili toliko prestravljeni da su se od šoka doslovce posrali u gaće. To znam jer su neki došli u našu kuću tražiti vode da se
mogu oprati od izmeta - ispričao je Vinko Surina.
Talijani i Nijemci odlučili su se na okrutnu odmazdu: velikim snagama okružili su selo Lipa u kojemu tada uopće nije bilo partizana, te pobili sve ljude u njemu, njih 263. Nakon točno godinu dana uloge su se promijenile: partizani su krenuli u ofenzivu, a Nijemci se povlačili iz smjera Rijeke i Klane.
- Prvih dana svibnja livade su bile pune mrtvih vojnika, što partizana, što Nijemaca, a neću pretjerati ako kažem da sam osobno vidio barem stotinjak leševa - napomenuo je Surina.
Partizani su svoje poginule utovarivali na kola i odvozili, a o mrtvim Nijemcima nitko se nije brinuo.
- Lokalno stanovništvo samoinicijativno ih je zakapalo direktno u njive gdje se najlakše mogla iskopati zemlja - ispričao je Surina.
Prema njegovim riječima, te grobove nitko nije obilježavao, ljudi su bili sretni što su se riješili smrada, a danas nitko točno ne zna koliko je ljudi na takav način pokopano.
Surina je nakon potpisane kapitulacije osobno svjedočio povratku zarobljenih njemačkih vojnika u smjeru Rijeke i ističe da su se partizani prema njima ponašali veoma korektno.
- Svi časnici smjeli su zadržati pištolje, a vojnici opremu - sjeća se Surina.
Najveći masakr dogodio se u Dolenjskom Potoku gdje su partizani topovima i avionima napali njemačke kolone te im nanijeli goleme gubitke, pa su se 7. svibnja Nijemci morali
predati.
- Majka mi je pričala da je bilo mnogo egzekucija, a osobno je vidjela kad je jedna partizanka nožem prerezala vrat zarobljenome njemačkom vojniku - naveo je Bistričanin Jožef Šircelj.
Nikad nije utvrđeno koliko je ljudi poginulo tih svibanjskih dana, ali u Ilirskoj Bistrici ipak je postojao popis lokacija na kojima su zakapani Nijemci, a spominje se njih 120 u okolici grada - izjavio je Šircelj. Pretpostavlja se da je u njima posljednje počivalište našlo oko 1400 njemačkih vojnika.
- Ovdje su ljudi imali običaj na takva mjesta saditi ljiljane, a ta se tradicija čuvala sve donedavno - kaže Šircelj.
Hrvatska policija ne reagira, stiže njemački Volksbund
Iako su o pronalasku kostiju mrtvog njemačkog vojnika izvijestili svi veći mediji u Hrvatskoj, policija još nije našla za shodno makar ograditi humak zemlje u Rupi gdje su njegove kosti nađene. Mnogo više zanimanja za slučaj pronađenog pokojnika pokazali su pripadnici njemačke organizacije Volksbund čiji su istražitelji najavili dolazak u Rupu u prvoj polovici svibnja, pri čemu bi ih trebala pratiti i skupina njemačkih novinara.
Mihajlo Pažanin