Tajna Veronikina rupca: Platno o kojem Crkva šuti, ali ga obožava

U petak, kada papa Benedikt XVI. klekne pred "Svetim Likom" u Manoppellu, nitko, pa ni on, neće moći posve pouzdano odgovoriti na nekoliko pitanja. Na primjer: Je li na platnu, pred kojim će se moliti, zaista otisak lica Isusa iz Nazareta, koga kršćani obožavaju kao Krista, sina Božjega i Boga živoga, uskrsloga od mrtvih? Kako je nastao taj otisak, kojom tehnikom? Je li taj komad platna, ako je zaista bio u dodiru s Kristom, bio dio pokrova u grobu, ili je njime Veronika obrisala znojno i krvavo lice patnika, kako se gleda na Šestoj postaji Križnog puta? Kojim putem i zašto je stigao u Italiju? Je li to isti komad platna koji se častio kao "Veronika", istinska ikona, u prvotnoj Vatikanskoj bazilici svetog Petra do njezina rušenja u XVII. stoljeću? Ako jest - što je sada u Veronikinoj kapeli u Svetom Petru?



Bilo bi pitanja još daleko više, ali za prigodni novinski članak i ovo je sasma dovoljno. Crkva se ne izjašnjava. Kao i obično, ona prepušta vremenu - znajući da barem njega ima u izobilju.



Riječ je o pačetvorini lanena platna, dugoj 24 i širokoj 17 centimetara. Ona se čuva između dvaju stakala, u okviru od srebra. Otisak na platnu, kažu, veoma je blijed. Novinarima neće biti dopušteno da u petak ujutro uđu zajedno s Papom i da sami pogledaju ono što mnogi pobožni smatraju jedinom pravom ikonom: likom Krista Gospodina, koji su gledali i njegovi učenici, i njegovi mučitelji, dok je Isus hodao po zemlji, sve do onoga petka uoči Pashe, 14. nisana, a po našemu 7. travnja godine 30 po Kristu, kada je imao 36 godina ili šest mjeseci više.

Pošteno stečeno vlasništvo



Moramo se osloniti na ono što kažu oni koji su ga proučavali - a njih nije mnogo. "Sveti Lik" je sada u vlasništvu franjevaca kapucina, koji ga čuvaju u svetištu u Manoppellu, "malom mistu" u Abruzzu, podno Majelle, ne baš daleko od Pescare. Tamo dolazi Papa.



Kapucini ne dopuštaju nikakvo znanstveno istraživanje "svoje" svetinje, koju su pošteno stekli, kako svjedoči bilježnički akt - ali pitanje je koliko su pošteno do nje došli prethodni vlasnici. Za razliku od Svetog platna u Torinu, kojim se bavi već posebna podgrana znanosti, sindonologija (po grčkoj riječi Syndone, kojom je u evanđeljima na grčkome nazvano platno u koje je bilo umotano tijelo umrlog Isusa), "Sveti Lik" je četiri stoljeća bio izvan ikakva dodira sa znanošću, povremeno izlagan obožavanju, nikada podvrgnut ozbiljnom ispitivanju: kemijskome, na primjer, da se utvrdi starost.

Rubac glavna senzacija



Heinrich Pfeiffer, isusovac, profesor povijesti umjetnosti i ikonologije na rimskome isusovačkome Grgurovskome papinskom sveučilištu (Gregoriani), najviše se njime bavio posljednjih godina, objavio je 1991. i knjigu o tome. On je 1999., uoči Svetog jubileja godine 2000., iznio pretpostavku da je baš to onaj otisak Isusova lika koji je ljubomorno čuvan stoljećima, ona "prava ikona", po kojemu je od samih početaka kršćanstva prikazivan Kristov lik i koji je sve do danas dio našega kolektivnog imaginarija, vjerovali ili ne vjerovali u božansku narav i uskrsnuće od mrtvih Isusa iz Nazareta. Po pretpostavkama iz Pfeifferova kruga, oba predmeta - i plahtu (Sveto platno) i "soudarion" (Veronikin rubac, "Sveti Lik") najvjerojatnije je dobila Marija, Isusova mati, a poslije njezine smrti Ivan apostol i evanđelist, kome je Isus s križa preporučio da se stara za njegovu majku, Bogorodicu po kršćanskom vjerovanju.



Moguće je da su se oba predmeta kasnije našla u Istočnome Rimskom Carstvu. Sveto platno su iz Carigrada, tvrde neki sindonolozi, ukrali križari koji su, za Četvrtoga križarskog rata, razorili za račun Mletaka prvo Zadar 1202., a onda i Carigrad (Bizant) 1204. Oni vjeruju da se tim putem Sveto platno našlo u Savoji u XIV. stoljeću. Veronikinu rupcu se trag gubi ipak ranije.



Iz Kamulije u Kapadociji je u Carigrad prenesena ikona "aheiroproietos", neučinjena ljudskom rukom. Bilo je to godine 574. Je li to Veronika? Ostala je u Carigradu (Konstantinopolisu, današnjem Istanbulu) do 705. Upravo te godine papa Ivan VII. dao je mozaicima ukrasiti Svetinju nad svetinjama, uz Lateransku palaču. A papa Stjepan II. dao je da se u Rimu u procesiji nosi "aheropsita" godine 753., kada je langobardski kralj Aistulf opsjedao Rim.



Veronika je bila glavna senzacija prve Svete godine, koju je papa Bonifacije VIII. proglasio 1300. Tada je gomila hodočasnika nagrnula u Rim. Petrarca je opisao svoje oduševljenje tim "istinskim Božjim Likom". Dante je u trećem dijelu Božanske komedije, Raju, opisao hodočasnika iz Hrvatske i izraz na njegovu licu kao paradigmu pobožne prepasti: "Ko čovjek možda iz Hrvatske stati / što zna, kad vidi našu Veroniku, / pa je se s glada ne zna nagledati / veleć u sebi dokle motri sliku: / 'Isuse Kriste, Bože istiniti, / to li si ti u svome pravom liku?'", kako je preveo Olinko Delorko.

500 godina od dolaska?



Veronika je čuvana u Svetom Petru - ali o njoj se veoma malo govori poslije 1608. Tada je srušena njezina kapela u staroj Vatikanskoj bazilici, u novoj (sadašnjoj) podignuta je nova kapela, nad kojom je i reljef s tim rupcem - ali nikada nisam naišao da bi kapela bila otvorena. Nema više rijeke hodočasnika, pa ni o svetim godinama. Po pretpostavkama iz Pfeifferova kruga - Veronika je tada ukradena. I možda zamijenjena patvorinom. Tko ju je vidio u novija doba u rimskome Svetom Petru, tvrdi da je platno sivo i da se lik ne razaznaje.



U Manoppellu slave 500-godišnjicu dolaska "Svetog Lika", iako je prije 500 godina bila 1506., ne 1608. Sam kapucinski samostan je građen od 1618. do 1620. Tada je "Sveti Lik" u mjestu bio navodno više od stoljeća. Pfeiffer je otkrio da prvi dokument u kojemu se ta relikvija spominje datira baš iz 1608. To je bilježnički akt kojim plemić Giacom'Antonio de Fabritiis daruje kapucinima "Sveti Lik", navodeći da ga je za 400 škuda kupio od supruge nekog vojnika, kako bi imala čime izbaviti muža iz zatvora. Tvrdnja da je relikvija bila u Manoppellu još i ranije - mogla bi biti laž.



Uz koju ide pretpostavka da je Crkva pomno prešutjela nestanak relikvije koja je stoljećima bila glavna meta hodočašća u Sveti Petar.



Za Sveto platno je atomska analiza utvrdila da datira iz XIII. stoljeća, ali je to opovrgavano tvrdnjom da je požar u Chamberyju, u kojemu je platno nagorjelo, mogao izmijeniti atomsku strukturu, odnosno da su analizirane baš one niti kojima je zakrpljen izgorjeli dio. Fratri kapucini ne daju da se analizira platno koje se čuva u Manoppellu. Možda posjet Benedikta XVI. nešto izmijeni.

Pobožna i milosrdna Veronika ne spominje se u kanonskim evanđeljima. U pučku pobožnost ušla je iz apokrifa, sastavljenoga grčkim jezikom s mnogo latinizama, za koji stručnjaci smatraju da je napisan najranije u IV. stoljeću. Taj su apokrif prvo nazivali Pilatovim aktima, misleći da se na nj odnosi Justinova napomena da je Pilat poslao u Rim akta sa suđenja Isusu. Negdje od X. stoljeća se i ta akta i apokrif o silasku Krista nad Pakao objedinjuju nazivom Evanđelje po Nikodemu. Veronika (Veronica) je ime nastalo stezanjem naziva koji je za Sveti Lik korišten već tada - vera icona (malo latinski, malo grčki: istinski prikaz, istinska prilika), pa je vjerojatno prvo tako nazvano platno, a zatim je taj naziv prišiven kao ime osobi. Pfeiffer je uvjeren da nije bilo nikakve pobožne žene, nego da je to rubac stavljen na Isusovo lice - u hrvatskom prijevodu "ručnik" u Evanđelju po Ivanu, gdje se opisuje prazan grob nakon Isusova uskrsnuća. S jedne strane bile su "plahtice" ("othonia", u Ivanovu evanđelju, u kojima mnogi prepoznaju Sveto platno, Santa Sindone, koje se čuva u Torinu), a posebno složen, sa strane, "ručnik", "soudarion" u grčkom izvorniku Ivanova evanđelja (dakle ono što se u Dalmaciji kaže: šudar, čime se briše znoj, sudor, ali ipak rubac, a ne ručnik).



Sveta Stolica se, naravno, nije izjasnila o tim Pfeifferovim teorijama - ali je nemoguće i u tom svjetlu ne razmotriti odluku Benedikta XVI. da prije hodočašća u rodnu Bavarsku pohodi Manoppello. Ipak, putovanje je klasificirano kao "privatan posjet", dakle nešto što Papa čini kao osoba, a ne kao nosilac vrhovnoga crkvenog magisterija.

Blandina Paschalis Schlömer se zvala redovnica - Njemica kao i otac Heinrich Pfeiffer, ali i kao papa Benedikt XVI - koja je 1978. istraživala i "Sveti Lik" u Manoppellu i Sveto platno u Torinu došavši do zaključka da su oba lika savršeno slična, zapravo identična.



Oba prikazuju lice blago zaobljeno i asimetrično, s dugom kosom, čuperkom nad čelom, ustima samo donekle otvorenima, te pogledom gore. Ali tvrdnja o pogledu gore ne slaže se s podatkom da su mrtvacu ukopanome u Sveto platno kapci bili pokriveni novčićima, kako se ne bi otvarali. Kada je časna sestra Schlömer utvrdila sličnosti, o tome se nije puno pripovijedalo - ali Pfeiffer je pribavio taj zaključak, te ga je uključio u svoju knjigu 1991.



Upravo na tome njemački isusovac temelji zaključak da su oba komada tkanine dobila otisak Kristova lika na istom mjestu: u grobu u koji je tijelo položeno uvečer 7 travnja 30, te u kojemu nije nađeno u nedjelju 9 travnja iste godine.



Ključno pitanje oko Svetog platna je: kako je nastalo? Tvrdi se da na njemu nije otisak tijela čovjeka očito skinutoga s križa, nego projekcija tog tijela, zapravo negativ - nešto što se tehnički čini nemogućim ni u prvom stoljeću (kada je Isus umro), ni u XIV (otkada datira platno, po analizi).



Najdojmljivija i najneobjašnjivija teorija glasi da je projekcija izazvana energijom koju je zračilo Isusovo tijelo u trenu uskrsnuća. Ta je teorija apsolutno nedokaziva danas, pa ju je po istoj logici nemoguće i opovrgnuti.



Protiv nje govori tvrdnja da je platno mnogo mlađe. S druge strane, sindonolozi su našli u platnu tragove polena biljaka koje su rasle u Palestini oko prvog stoljeća, a i nekih koje su rasle u Anadoliji oko X stoljeća, kada je Sveto platno navodno bilo u Edessi. Štoviše, tek pod mikroskopom se razabire što je na novčićima na kapcima, te se vidi da su to novčići baš iz vremena oko godine 30: a to teško da je netko mogao krivotvoriti u XIV stoljeću.



Za Veroniku se u Rimu znalo sve, međutim, od 1140, ali je prva svetkovina u njezinu čast ustanovljena tek 1208. Tada je papa Inocent III u njezinu čast uveo blagdan 17 veljače.



Taj datum je, međutim, poslije 1204, kada su križari opljačkali Carigrad (na Ostijskoj bazilici svetog Pavla su i danas vrata ukradena tom prilikom). Nitko ne jamči, dakle, da je baš ona Veronika, čašćena 1208 i obožavana 1300, ona ista koja je nošena protiv Langobarda.



Malo je toga jasno, u svakom slučaju, a ako se toga dohvati Dan Brown - tek onda više nećemo razumjeti ništa.