Tajna zbirka narodnih poslovica Mate Ujevića

Enciklopedist Mate Ujević i pjesnik Tin Ujević bili su daljnji srodnici, što samo potvrđuje tezu iz velikih naroda, doduše iz 19. stoljeća, prema kojoj veliki ljudi najčešće potječu iz jednih te istih velikih obitelji.



Njihovu jedinu zajedničku fotografiju snimio je policijski žbir Kraljevine Jugoslavije, koji je pratio pjesnika iz Beograda u rodni kraj. Istu tu fotografiju pronašao je u Bosni glumac Rade Šerbedžija, čiji je bivši šogor bio gotovo član obitelji Mate Ujevića.



Već u drugoj generaciji rodoslovnog stabla doktora Ujevića našla se, između pet kćeri, kiparica Marija Ujević Galetović. Njen Krleža već je dio našeg svijeta, kao što je to bio sam pisac u njenom roditeljskom domu. U trećoj generaciji Ujevićeva unuka jest glumica Barbara Nola, pa i još nedovoljno poznata Lucija Buneta, studentica novinarstva, koja mi je donijela jedan gotovo zaboravljen djedov rukopis u kutiji od mobilnog telefona. R



iječ je o malenom dragulju koji je ispisan na leksikografskim karticama, kojima se Lucijin djed služio na poslu. Više je nego očito kako su se na tim karticama bilježile enciklopedijske jedinice tijekom gotovo 20 godina koje je doktor Ujević proveo u JLZ-u, kao temeljni suradnik druga direktora Krleže. A majstor leksikografije samo je otkrio da su mu te kartice najprikladnije za zapisivanje poslovica. Na prvom je listiću odredio naslov: "Narodne poslovice" (podvukao dvaput rukom, plavom tintom) i u podnaslovu naznačio: "Izabrao i poredao po sadržaju M. Ujević".



NARODNE POSLOVICE



Bio je to, zapravo, Ujevićev posljednji rad, ili jedan od njih. "9. V. 66", kako je zabilježio na citiranoj naslovnici, imao je: "natuknica - 665 / redaka 2614". Nakon posljednje revizije, koju je zabilježio 11. 5. 1966., imao je 640 natuknica. No, ni tada nije zaključio posao, već ga je nastavio. Tako je njegova posljednja bilješka datirana 8. 7. 1966. Natuknica je bilo 646, a redaka 2626. A to samo znači da je sakupljač dodavao rukom pojedine poslovice sve do svoje smrti. Većina je teksta, naime, natipkana pisaćim strojem s plavom vrpcom.



Zvuči gotovo nevjerojatno da se ovaj rukopis punih 40 godina nakon što ga je autor dotaknuo pojavljuje iz nepostojećih stvari na stranicama Jutarnjeg lista. Njegovo je otkriće pravi kulturni blagoslov. U obitelji se, zapravo, nije znalo na čemu otac radi. Znalo se kada radi, jer rad je bio osnova njegova života. Ujevićev je radni dan počinjao u 5 ujutro. Do 7 je radio kod kuće, a potom odlazio u ured. Nakon redovnog radnog vremena slijedio je popodnevni odmor i zatim večernja "smjena". Ako ne bi, primjerice, odlučio kartati s prijateljima.



Prelistavam obiteljske fotografije s Ujevićevim kćerima, penzioniranom liječnicom Ivanom Ujević Birtić i profesoricom književnosti Anom Ujević. Prva poslijeratna fotografija cijele obitelji: roditelji i njihovo sedmero djece, pet kćeri i dva sina.



- Gledajte kak smo mi neishranjeni na kraju rata. Mi smo strašno prepatili gladi, on nije bio nikakav ljubimac režima. Ovaj brat i mlađa sestra su imali težak hripavac - veli gospođa Ivana. Promatramo sumrak nad Zagrebom kroz veliki kutni prozor kuće u Gajdekovoj ulici.



- I ova kuća (u kojoj sjedimo) ima neke veze s tatinim čitankama - kaže gospođa Ana. - S očevom knjigom 'Hrvatska narodna pjesmarica' - misli njena sestra Ivana.



- Ne, to je bio novac od predujma za čitanke. Još u Banovini, da - ne uzmiče Ana. Obiteljska sjećanja se pomalo razilaze.



- Svakako, polovicu kuće je on kupio i kao darovao našoj mami - dodaje Ivana. Ubacujem kako su čitanke bile jedini književni posao na kojem se u Hrvatskoj kupovalo kuće.



Primjerice, Nazor je kupio čak dvije kuće za rad na svojim brojnim čitankama. Prva mu je na naslovnoj stranici imala još cara Franju Josipa, potom se na istom mjestu našao jugoslavenski kralj. Jedna od Nazorovih kuća bila je u nedalekoj Grškovićevoj.



Priča o enciklopediji



- Nazor je otišao u partizane 1943. A njegova je sestra stanovala u toj kući. Mi smo kao djeca svakog dana nosili njoj pola litre mlijeka za vrijeme rata - slažu se obje sestre.



Prisjećam se čitanke svog pokojnog oca, Ujevićeve čitanke za prvi razred klasične. Zvala se "Prve brazde". Gotovo sam siguran da su poslovice bile njenim sastavnim dijelom. Učinilo mi se da je rad na poslovicama bio svojevrsni work in progress, da je trajao godinama. Je li vaš otac skupljao poslovice godinama ili kako, pitam.



- U jednoj fazi, nije baš godinama - veli Ana Ujević.



- Ali, da ih je složio, to je negđe 1946. složio - misli Ivana Ujević. (Bilo je to, ipak, dvadeset godina poslije, prema rukopisu.)



- Posebna priča su Pomorska enciklopedija, i Bibliografija - dodaje Ana.



- Misli i pogledi Matoša, to je nešto jako lijepo što je moj otac složio i napravio. Sad, Jelčić je dodao slike i tako nekako. Napravili su u Školskoj knjizi velikih pogrešaka. Za 'kazalo i objašnjenje Mate Ujević', a on je izabrao te misli i poglede. On nije 'kazalo i objašnjenje' i nećemo im više dati da to štampaju. Ovo je bilo treće izdanje - napominje Ivana.



Obje se prisjećaju kako je rad na Hrvatskoj enciklopediji započeo u njihovu domu u Jurjevskoj 57. Ondje su dolazili brojni suradnici. Potom je iz konzorcija Hrvatske enciklopedije nastao HIBZ (Hrvatski bibliografski izdavački zavod) i redakcija se preselila u Berislavićevu 2.  Nije nimalo slučajno to što Jutarnji prvi objavljuje Ujevićeve poslovice, jer Jutarnji je nekako bio i presudan za izlazak Hrvatske enciklopedije. Naime, predratni izdavač Jutarnjeg i Svijeta, Dragutin Schulhof, bio je presudan za enciklopediju.



"Ja sam došao do ravnatelja Tipografije Schulhofa te sam s njime počeo razgovarati o štampanju jednog hrvatskog dijela enciklopedijskog karaktera. Ravnatelj je umjesto odgovora izvadio točne proračune i nacrte za takvo djelo", izjavio je prof. dr. Ujević Jutarnjem 20. 2. 1940.



- Nadzorni odbor Tipografije, koja je izdavala Jutarnji list, Svijet i drugo, protivio se enciklopediji. Jedan poznati književnik je napadao tog čovjeka koji je bio većinski vlasnik - dodaje Ujevićeva kći Ana.



- To je bio Milivoj Dežman - objašnjava Ivana i dodaje: - A Schulhof je posudio veliku sumu, naime dvjesto hiljada predratnih dinara, i vjerovao je u našega oca. A onda, kada je nastala Banovina Hrvatska, onda je tata dobio zajam i vratio tom gospodinu Schulhofu, koji je poslije bio naš kum.



Godine 1940. Hrvatska enciklopedija je imala oko 2000 pretplatnika, a svaki je za predviđenih 12 svezaka uplatio 5400 dinara, što je iznosilo 10,800.000 dinara. Dakle, Enciklopedija se itekako isplatila. Poslije rata "kum Schulhof" ostao je bez igdje ičega i Krleža ga je doživljavao kao biblijskog Joba. Ali, zasad na stranu zanimljiva ličnost toga "tipografskog radnika".



Nakon rata je ostalo mnogo papira od 40 vagona kupljenih za Enciklopediju. Od kože kupljene za korice izrađivali su se studentski indeksi, barem onaj koji je imala enciklopedistova kći Ivana na medicini. Prošle su ratne godine gladi i došle godine poslijeratnih nevolja u kojima se znalo da "Ujević nije miljenik režima".



- Mene nisu htjeli pustiti u Italiju. Ja sam inače sad jako dobra s tim čovjekom koji je razmišljao bih li ja smjela ići u Italiju sa studentima medicine - kaže Ivana Ujević.



Dolazak Krleže



Nezavidnu situaciju obitelji Ujević promijenio je glavom Krleža, kako to već pjevaju vrapci na grani. - Tata je jako patio od reumatizma i išijasa i onda je bio u Varaždinskim Toplicama. I Krleža je došao u Varaždinske Toplice k njemu, točno na njegov pedeseti rođendan (1951), i ponudio mu da radi u Leksikografskom zavodu - priča Ivana.



- Krleža je samo otvorio vrata i rekao: 'Misroslav Krleža, bi li vi to i gotovo'. Odmah s vrata je sve rekao. Ostalo je hrvatska povijest.



Jeste li se kao obitelj družili s Krležom, pitam.



- To je bilo druženje u sklopu posla, najviše. Dolazio je doma, na večeru koji put i tako. I mi smo išli tamo. To ipak nije bilo neko veliko prijateljstvo. Bilo je službeno na neki način, pozvao bi. Meni je bilo jedanput neobično kad je Krleža pozvao nekog od nas djece pa je rekao: 'Morate pomagat mami, a ne da ona sve radi'. Znači, ipak se malo uplitao - priča Ana.



- A ono kad je rekao: 'Te su selvijete prefriško opeglane' - dometne Ivana.



- Krleža je smatrao da taj roman ('Toma Ivić') uopće nije loš. On je imao pozitivnije mišljenje o tome nego tata - kaže Ana.



- Mijo Mirković (Mate Balota) tražio je od Krleže da otpusti tatu zato što mu tata nije štampao ono što je on htio - dodaje Ivana. S kutijom Ujevićevih poslovica pred sobom, imam dojam da obiteljski arhiv čuva još intrigantnih stvari. Sačuvana su, naime, sva pisma između uredništva Hrvatske enciklopedije i suradnika medicinske struke, arheologije i drugih. Za kulturnu povijest to je važna građa, koju tek treba ponuditi javnosti. Nekom drugom prilikom.

Enciklopedist, leksikograf, bibliograf i književnik Mate Ujević potekao je iz Krivodola kod Imotskog, kao sin Ane i zidara Jakova (1901-1967). U Sinju i Splitu završio je klasičnu gimnaziju, u kojoj je upoznao i Mariju Juras, s kojom će se oženiti 1929. Diplomirao je u Ljubljani i zaposlio se na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je i doktorirao tezom o sukobu mladih i starih u moderni, te ulogom Jovana Hranilovića u njemu.



Rano je kao novinar i kritičar počeo surađivati u srednjoškolskim i studentskim listovima; bio je dopisnik jednog slovenskog dnevnika. Godine 1928. je objavio autobiografski roman "Mladost Tome Ivića"; 1932. objavljuje panoramski pregled "Hrvatska književnost"; 1934. tiska "Gradišćanske Hrvate" (II izdanja); 1937. pod pseudonimom Josip Sučević tiska antifašističku brošuru "Abesinija"; 1938. objavljuje "Hrvatsku narodnu pjesmaricu" (II izdanja); u Banovini Hrvatskoj radio na koncepciji novih osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki, od kojih je nekima bio autor (izašle za NDH). Sastavio florilegij "Misli i pogledi A.G. Matoša". Pa ipak, njegovo je životno djelo "Hrvatska enciklopedija", zamišljena u 12 svezaka, od kojih je izašlo tek 5 (1941-'45). Poslije rata glavni urednik "Pomorske enciklopedije".  (Ž. I.)