Njezino prvo prezime nije djevojačko Padovan, već Štern, “jer Davor se nagurao, rekao je - valjda sam ja prvi”. Ranka je kći ugledne liječničke obitelji, s dugom doktorskom tradicijom. Liječenje joj je doslovce u krvi, stoga i ne čudi da je danas profesorica na Medicinskom fakultetu i predstojnica radiologije u KBC-u Rebro, jednoj od najvećih radiologija u zemlji. Nježna je i vitka, bez obzira što se hrani prženim krumpirićima, slatkišima i sličnim zabranjenim namirnicama koje svi tajno obožavamo.
Posljednja je četiri desetljeća u braku s razigranim glazbenikom i silno sposobnim biznismenom, jedinim čovjekom koji mi je prošle jeseni napokon objasnio zašto je svijet pogodila recesija. U restoranu “Korčula”, njezinu suprugu naročito dragom, otkrila mi je kako su se zaljubili i uspješno uskladili svoje prilično različite naravi...
U gimnaziji mi nije bio simpatičan, često je mijenjao djevojke...
- Udala sam se nakon druge godine faksa... Tako smo se zaljubili, da smo se morali tako rano oženiti! (smijeh). Prohodali smo u ljeto 1968., u Novom Vinodolskom. On je, naravno, svirao, a ja sam plesala s nekim drugim dečkom. Poznavala sam ga od prije, ali nije mi bio simpatičan - malo je prečesto mijenjao djevojke. Išli smo oboje u gimnaziju u Križanićevoj, ja u jedan turnus, on u drugi. I vidjela sam kako je on dočekivao te cure.
Osim toga, hodao je s dvije cure iz mog razreda i to mi se nije svidjelo. Na kraju su se njih dvije posvađale! Tog ljeta više me ništa nije smetalo... Nakon dvije godine smo se vjenčali. On tvrdi da sam mu ja rekla “ili ćeš me ženiti, ili prekidamo”. To ponavlja cijeli život. Naravno da nije bilo tako.
Kako je izgledao vaš bračno-studentski život?
- Davor je studirao na rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i svirao. Od njegovih svirki smo živjeli... Bio je to nesiguran prihod, razni plesnjaci, svadbe… Kad sam objavila da se udajem za njega, moj tata se zgrozio: “Pa on je muzikant!”. Rekao mi je “ako se udaš, ja ću ti davati za knjige, ali neću te uzdržavati”. Dobro, imali smo riješeno sa stanom. Srećom, dok smo bili studenti, nismo imali djece. Pitanje je bih li inače uspjela.
Jeste li ga pratili na svirke?
- Samo neke. Možeš jednu večer, ne možeš baš svaku po četiri sata. Dok je on svirao, ja sam učila. Njegov fakultet je u odnosu na moj bio kao pjesmica! Kad studirate medicinu, vi ste vječito na nekoj vježbi, ili ste u bolnici s bolesnicima, cijelo vrijeme ste u pokretu. A Davor je fino svirao, išao u kino… Tada mi je postalo jasno da je medicina zaista težak studij. Svi drugi studenti stalno su se zabavljali. Medicinari se još kao studenti svega odriču.
Je li vam bilo žao što ste se odlučili za tako težak studij?
- Ne. Moji baka i djed po mami bili su doktori - početkom prošloga stoljeća. Išli su studirati u Beč. Moja baka Elza, s kojom sam provodila najviše vremena u djetinjstvu, bila je jedna od prvih žena na studiju medicine u Beču. Na prvoj godini jedan stari profesor je rekao da dok “ono” (misleći pritom na moju baku) ne iziđe iz dvorane, on neće ni predavati.
Ljetna terasa prijelomne 1968., on je svirao, ja sam plesala s drugim...
Danas na medicini znatno veći broj žena nego muškaraca završi studij - u posljednjih sto godina došlo je do velike promjene. I ja sam diplomirala u roku i odmah se zaposlila na Medicinskom fakultetu, na anatomiji, kao laborant, to se onda zvalo “pomoćni asistent”. Bio je to jedini sigurni prihod u našoj kući. Davor je zarađivao više, ali sporadično. A ja sam imala svoju malu plaću, no redovitu.
Što mislite o alternativnoj medicini?
- Na žalost, vidjela sam puno bolesnika kojima je današnja medicina mogla pomoći samo do neke granice, pa su se prepustili alternativi. To nije dobro završavalo. Treba uzeti sve što medicina pruža. A imate li osjećaj da bi vam koristilo nešto od alternative, uzmite i taj dio u kojeg vjerujete. Vjerujem u optimistički stav prema bolesti, no ja nikako nisam samo za alternativu.
No, vjerujete li da vam čaša vode dnevno pomaže, pijte tu čašu. Brojni bolesnici s malignim bolestima utječu na bolest svojim stavom i premda se to još ne može znanstveno dokazati, znamo da je istina. Isto tako, bolesnik mora vjerovati svome liječniku. Ako mu ne vjeruje, treba ga mijenjati.
Jeste li kao ja skloni hipohondriji?
- Nikada. Budući da su mi baka i djed bili doktori, a moji roditelji također, razgovori o bolesnicima, operacijama, liječenju u našoj kući bili su glavna tema, no na sebe ne projiciram ni jednu jedinu bolest koju vidim. Iz tih razgovora sam izvukla pouku - nikada mi se nije sviđao ni jedan student medicine. Čovjek ima puno šire poglede kad živi s nekim tko je druge struke...
Onda vam se vjerojatno sviđa što vaš suprug i danas svira...
- Ako mu na ičemu zavidim, onda je to taj hobi u kojem uživa cijeli život. Ja ne znam ni pjevati ni svirati. On, pak, na sve zaboravi kada svira - ako svira doma, ne vidi ni da je žarulja pregorjela. U našoj dnevnoj sobi najveći prostor zauzima klavir. Razni su klaviri oduvijek bili s nama, manji ili veći, a sad imamo najveći. Više od polovice te velike sobe posvećeno je njegovim muzikalijama. Kad nam dođu unuci, prvo sjedaju za klavir. On im je najdraža igračka.
A što je vaš životni blagoslov?
- Najviše snage prikupljam tako da se dobro naspavam. Oduvijek sam mogla dugo i duboko spavati, po deset, dvanaest sati. I danju bih mogla spavati do 10 ili 11, ali zbog posla ustajem rano. Da bih se probudila, potrebne su mi tri “vekerice”, bez obzira što se od početka sedamdesetih, kad sam počela raditi, pa do danas, svakog jutra budim u 6 i 15. Najprije počne zvoniti jedna, pa druga, pa treća “vekerica”. Ja lako zaspem, a budim se teško.
Kad bi me netko ujutro u šest pitao moram li ići raditi, a da ne trepnem rekla bih: “Ja? Ma kakvi, ja danas spavam”. Mora da sam to naslijedila od one bake kojoj se uvijek vraćam. Nakon što su cijeli život radili, baka i djed su u starosti spavali do pola deset. Dok spavam, i psi mogu hodati preko mene. Davor mora imati sve zamračeno, tišinu, njega su moje “vekerice” mučile cijeli život.
Kako je vaš veseli svirač postao biznismen?
- On je vrlo komunikativan, sve radi s lakoćom. Nekad ga zezam, kažem mu da je on i u kući u cipelama, ako mu se netko slučajno javi s dobrom idejom. Tako komunikativan, sa znanjem nekoliko jezika, naravno da je uspostavio dobre kontakte, i to ne samo s ljudima iz naše zemlje. I jezik kojeg ne zna naučit će brže i lakše od drugih. U jednom je trenutku morao donijeti tešku odluku - da ide raditi u Rusiju.
Ja sam ostala u Zagrebu. Bilo je to osamdesetih, djeca su išla u školu i mislim da sam se u tom periodu jako promijenila, “ostarjela”... Premda mi je Davor oduvijek govorio da sam preozbiljna, “mrgud”... Taj osjećaj odgovornosti kad sam ostala sama s djecom, prilično me uozbiljio. Još nije bilo ni mobitela, a ja sam morala biti i tata i mama.
Je li njemu bilo jednako teško kao vama?
- On je u Rusiji radio puno - otišao je kao predstavnik Ine, a potom su ga u raznim fazama upošljavale razne američke firme. I tako od jutra do sutra. Ipak, stigao je igrati tenis, napravio je u Moskvi svoj bend, našao je muzičare, upoznao sve restorane, puno je putovao. Ja sam mjesec dana “probno” živjela u Moskvi s djecom, ali shvatila sam da tamo ne bih mogla raditi u svojoj struci. Provodila bih vrijeme vozeći djecu iz škole u školu. Moskva je bila velegrad - onda i danas.
I što ste se dogovorili?
- Da će on svakog mjeseca po jedan tjedan provesti u Zagrebu! I tako niz godina. Tako smo proživjeli pubertet i jednog i drugog djeteta. Strahovi od večernjih izlazaka su me toliko izjedali da sam privremeno izgubila svoj dobar san. Čekala bih budna do dva sata ujutro. To me iscrpljivalo.
Kada bi dolazio, Davor je ponavljao da se život treba živjeti, a meni prigovarao da sve vidim crno. U tih nekoliko dana bio bi najbolji tata na svijetu... Ja sam bila vještica, on bi napravio nered, sve bi mi pobrkao, pa otišao! Ja bih potrošila tjedan dana da sve vratim natrag, a onda bi on opet došao i - sve iznova.
Jeste li ga posjećivali u Rusiji?
- Jesam. Prekrasna zemlja. Djeca su već kao mala vidjela sve njihove muzeje. U Rusiji me nikada nije bilo strah. Bila je to policijska zemlja, uvijek bi netko hodao iza vas, a time bi vas i pazio.
Je li vam bilo lakše kad se Davor naposljetku vratio?
- Osjećala sam se kao da od lokomotive moram postati drugi vagon. Nije to jednostavno. Kad je muškarac kod kuće, misli Davor, on mora donositi odluke. Njegov je tata podrijetlom mađarski Židov, a mama je iz sela pokraj Šestanovca. Čudesna kombinacija! Od nas dvoje uvijek sam ja bila štedljivija, mene bi se moglo zvati Židovom u našoj kući. Ali, dobro. Radim sasvim drugu vrstu posla od njega. Štogod da je radio, on je uvijek muzicirao, imao je i svoju muziku.
Zašto se nije sasvim posvetio glazbi?
- Možda uz drugu ženu... Ja sam bila apsolutno protiv toga, zahtijevala sam da završi fakultet. S nekom srodnom umjetničkom dušom možda bi do kraja “iživio” tu muziku. I ovako glazba mu je pomogla u svim poslovima koje je radio. Sjedne za klavir, okupi društvo... i svi se zabave. Čak i viceve zna pričati sjajno. Ljudi vam to vole, čak i oni za koje kažem da su “suhi”, koji nisu za neku zabavu. Bez obzira tko su i odakle su, muzika povezuje ljude.
Kako Davor miri biznismena i glazbenika u sebi?
- Njegov poslovni i zabavljački dio odlično se dopunjuju. On za mene kaže da sam jako ozbiljna, ali tamo gdje ja radim, u bolnici, treba ljude organizirati i održavati stručnost, 10.000 bolesnika mjesečno prolazi kroz radiološke preglede, sve to mora biti u nekom sustavu: profesor i liječnik-radiolog, to je moje životno zanimanje. Sigurno da sam u odnosu na svog veselog, neopterećenog supruga ozbiljnija... Još od djetinjstva osjetljiva sam na ljudsku patnju, bolesti, oduvijek sam slušala o tome. To ostavlja traga pri formiranju ličnosti.
Znate, ja vašeg muža zamišljam kao zagrebačkog gradonačelnika, a vi?
- Ja ne želim da se bavi politikom. Kada radi neki posao, on mora vidjeti i njegov kraj - rezultat. A toga u politici nema. Kad se u našoj kući to spomene, svi skočimo. “Joj, nemoj, radi ono što radiš i dovedi to do kraja!”. Bio je u politici, vidjeli smo da to njega previše opterećuje. Ima svoj ured i različite projekte, većinom za strance. Stalno svira i stalno radi. I kad se ujutro digne, ima sto ideja, kao da je svijet krenuo ispočetka. I zadovoljan je.
Moji baka i djed su bili liječnici opće prakse u Bjelovaru - radili su sve, od vađenja zuba do poroda. Bili su zapravo obiteljski medicinari i znali su sve o nekoj obitelji. Takva je medicina, na žalost, nestala, a trebalo bi je ponovno stvoriti. Danas nosimo kartone od doktora do doktora: a karton je ipak samo karton. Liječnik koji poznaje i tebe i tvoje roditelje, lakše će te liječiti. Danas govorimo o bolestima, a ne o ljudima.
Kad meni pacijent kaže “joj, hvala vam, tako ste bili ljubazni”, to me duboko dirne... Ja sam s njime samo malo popričala o njegovoj bolesti, iz čega sam saznala 50 posto dijagnoze. Zato ja i danas razgovaram. Medicina se ne smije pretvoriti u laboratorij i “slikanja”. Iza sve te moćne aparature mora stajati čovjek, stručnjak. Samo, treba znati postavljati pitanja. To dolazi s iskustvom. Ne možete očekivati da će mladi doktor sve to znati poput mene… Da bih preko dana stigla razgovarati s pacijentima, ostajem do navečer u bolnici. Onda na miru pregledavam snimke ili radim administrativni posao.
Milana Vuković Runjić
Posljednja je četiri desetljeća u braku s razigranim glazbenikom i silno sposobnim biznismenom, jedinim čovjekom koji mi je prošle jeseni napokon objasnio zašto je svijet pogodila recesija. U restoranu “Korčula”, njezinu suprugu naročito dragom, otkrila mi je kako su se zaljubili i uspješno uskladili svoje prilično različite naravi...
U gimnaziji mi nije bio simpatičan, često je mijenjao djevojke...
|
Školske ljubavi:
|
Osim toga, hodao je s dvije cure iz mog razreda i to mi se nije svidjelo. Na kraju su se njih dvije posvađale! Tog ljeta više me ništa nije smetalo... Nakon dvije godine smo se vjenčali. On tvrdi da sam mu ja rekla “ili ćeš me ženiti, ili prekidamo”. To ponavlja cijeli život. Naravno da nije bilo tako.
Kako je izgledao vaš bračno-studentski život?
- Davor je studirao na rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i svirao. Od njegovih svirki smo živjeli... Bio je to nesiguran prihod, razni plesnjaci, svadbe… Kad sam objavila da se udajem za njega, moj tata se zgrozio: “Pa on je muzikant!”. Rekao mi je “ako se udaš, ja ću ti davati za knjige, ali neću te uzdržavati”. Dobro, imali smo riješeno sa stanom. Srećom, dok smo bili studenti, nismo imali djece. Pitanje je bih li inače uspjela.
Jeste li ga pratili na svirke?
- Samo neke. Možeš jednu večer, ne možeš baš svaku po četiri sata. Dok je on svirao, ja sam učila. Njegov fakultet je u odnosu na moj bio kao pjesmica! Kad studirate medicinu, vi ste vječito na nekoj vježbi, ili ste u bolnici s bolesnicima, cijelo vrijeme ste u pokretu. A Davor je fino svirao, išao u kino… Tada mi je postalo jasno da je medicina zaista težak studij. Svi drugi studenti stalno su se zabavljali. Medicinari se još kao studenti svega odriču.
Je li vam bilo žao što ste se odlučili za tako težak studij?
- Ne. Moji baka i djed po mami bili su doktori - početkom prošloga stoljeća. Išli su studirati u Beč. Moja baka Elza, s kojom sam provodila najviše vremena u djetinjstvu, bila je jedna od prvih žena na studiju medicine u Beču. Na prvoj godini jedan stari profesor je rekao da dok “ono” (misleći pritom na moju baku) ne iziđe iz dvorane, on neće ni predavati.
Ljetna terasa prijelomne 1968., on je svirao, ja sam plesala s drugim...
|
Novi Vinodolski:
|
Danas na medicini znatno veći broj žena nego muškaraca završi studij - u posljednjih sto godina došlo je do velike promjene. I ja sam diplomirala u roku i odmah se zaposlila na Medicinskom fakultetu, na anatomiji, kao laborant, to se onda zvalo “pomoćni asistent”. Bio je to jedini sigurni prihod u našoj kući. Davor je zarađivao više, ali sporadično. A ja sam imala svoju malu plaću, no redovitu.
Što mislite o alternativnoj medicini?
- Na žalost, vidjela sam puno bolesnika kojima je današnja medicina mogla pomoći samo do neke granice, pa su se prepustili alternativi. To nije dobro završavalo. Treba uzeti sve što medicina pruža. A imate li osjećaj da bi vam koristilo nešto od alternative, uzmite i taj dio u kojeg vjerujete. Vjerujem u optimistički stav prema bolesti, no ja nikako nisam samo za alternativu.
No, vjerujete li da vam čaša vode dnevno pomaže, pijte tu čašu. Brojni bolesnici s malignim bolestima utječu na bolest svojim stavom i premda se to još ne može znanstveno dokazati, znamo da je istina. Isto tako, bolesnik mora vjerovati svome liječniku. Ako mu ne vjeruje, treba ga mijenjati.
Jeste li kao ja skloni hipohondriji?
- Nikada. Budući da su mi baka i djed bili doktori, a moji roditelji također, razgovori o bolesnicima, operacijama, liječenju u našoj kući bili su glavna tema, no na sebe ne projiciram ni jednu jedinu bolest koju vidim. Iz tih razgovora sam izvukla pouku - nikada mi se nije sviđao ni jedan student medicine. Čovjek ima puno šire poglede kad živi s nekim tko je druge struke...
Onda vam se vjerojatno sviđa što vaš suprug i danas svira...
- Ako mu na ičemu zavidim, onda je to taj hobi u kojem uživa cijeli život. Ja ne znam ni pjevati ni svirati. On, pak, na sve zaboravi kada svira - ako svira doma, ne vidi ni da je žarulja pregorjela. U našoj dnevnoj sobi najveći prostor zauzima klavir. Razni su klaviri oduvijek bili s nama, manji ili veći, a sad imamo najveći. Više od polovice te velike sobe posvećeno je njegovim muzikalijama. Kad nam dođu unuci, prvo sjedaju za klavir. On im je najdraža igračka.
A što je vaš životni blagoslov?
- Najviše snage prikupljam tako da se dobro naspavam. Oduvijek sam mogla dugo i duboko spavati, po deset, dvanaest sati. I danju bih mogla spavati do 10 ili 11, ali zbog posla ustajem rano. Da bih se probudila, potrebne su mi tri “vekerice”, bez obzira što se od početka sedamdesetih, kad sam počela raditi, pa do danas, svakog jutra budim u 6 i 15. Najprije počne zvoniti jedna, pa druga, pa treća “vekerica”. Ja lako zaspem, a budim se teško.
Kad bi me netko ujutro u šest pitao moram li ići raditi, a da ne trepnem rekla bih: “Ja? Ma kakvi, ja danas spavam”. Mora da sam to naslijedila od one bake kojoj se uvijek vraćam. Nakon što su cijeli život radili, baka i djed su u starosti spavali do pola deset. Dok spavam, i psi mogu hodati preko mene. Davor mora imati sve zamračeno, tišinu, njega su moje “vekerice” mučile cijeli život.
Kako je vaš veseli svirač postao biznismen?
- On je vrlo komunikativan, sve radi s lakoćom. Nekad ga zezam, kažem mu da je on i u kući u cipelama, ako mu se netko slučajno javi s dobrom idejom. Tako komunikativan, sa znanjem nekoliko jezika, naravno da je uspostavio dobre kontakte, i to ne samo s ljudima iz naše zemlje. I jezik kojeg ne zna naučit će brže i lakše od drugih. U jednom je trenutku morao donijeti tešku odluku - da ide raditi u Rusiju.
Ja sam ostala u Zagrebu. Bilo je to osamdesetih, djeca su išla u školu i mislim da sam se u tom periodu jako promijenila, “ostarjela”... Premda mi je Davor oduvijek govorio da sam preozbiljna, “mrgud”... Taj osjećaj odgovornosti kad sam ostala sama s djecom, prilično me uozbiljio. Još nije bilo ni mobitela, a ja sam morala biti i tata i mama.
Je li njemu bilo jednako teško kao vama?
- On je u Rusiji radio puno - otišao je kao predstavnik Ine, a potom su ga u raznim fazama upošljavale razne američke firme. I tako od jutra do sutra. Ipak, stigao je igrati tenis, napravio je u Moskvi svoj bend, našao je muzičare, upoznao sve restorane, puno je putovao. Ja sam mjesec dana “probno” živjela u Moskvi s djecom, ali shvatila sam da tamo ne bih mogla raditi u svojoj struci. Provodila bih vrijeme vozeći djecu iz škole u školu. Moskva je bila velegrad - onda i danas.
I što ste se dogovorili?
- Da će on svakog mjeseca po jedan tjedan provesti u Zagrebu! I tako niz godina. Tako smo proživjeli pubertet i jednog i drugog djeteta. Strahovi od večernjih izlazaka su me toliko izjedali da sam privremeno izgubila svoj dobar san. Čekala bih budna do dva sata ujutro. To me iscrpljivalo.
Kada bi dolazio, Davor je ponavljao da se život treba živjeti, a meni prigovarao da sve vidim crno. U tih nekoliko dana bio bi najbolji tata na svijetu... Ja sam bila vještica, on bi napravio nered, sve bi mi pobrkao, pa otišao! Ja bih potrošila tjedan dana da sve vratim natrag, a onda bi on opet došao i - sve iznova.
Jeste li ga posjećivali u Rusiji?
- Jesam. Prekrasna zemlja. Djeca su već kao mala vidjela sve njihove muzeje. U Rusiji me nikada nije bilo strah. Bila je to policijska zemlja, uvijek bi netko hodao iza vas, a time bi vas i pazio.
Je li vam bilo lakše kad se Davor naposljetku vratio?
- Osjećala sam se kao da od lokomotive moram postati drugi vagon. Nije to jednostavno. Kad je muškarac kod kuće, misli Davor, on mora donositi odluke. Njegov je tata podrijetlom mađarski Židov, a mama je iz sela pokraj Šestanovca. Čudesna kombinacija! Od nas dvoje uvijek sam ja bila štedljivija, mene bi se moglo zvati Židovom u našoj kući. Ali, dobro. Radim sasvim drugu vrstu posla od njega. Štogod da je radio, on je uvijek muzicirao, imao je i svoju muziku.
Zašto se nije sasvim posvetio glazbi?
- Možda uz drugu ženu... Ja sam bila apsolutno protiv toga, zahtijevala sam da završi fakultet. S nekom srodnom umjetničkom dušom možda bi do kraja “iživio” tu muziku. I ovako glazba mu je pomogla u svim poslovima koje je radio. Sjedne za klavir, okupi društvo... i svi se zabave. Čak i viceve zna pričati sjajno. Ljudi vam to vole, čak i oni za koje kažem da su “suhi”, koji nisu za neku zabavu. Bez obzira tko su i odakle su, muzika povezuje ljude.
Kako Davor miri biznismena i glazbenika u sebi?
- Njegov poslovni i zabavljački dio odlično se dopunjuju. On za mene kaže da sam jako ozbiljna, ali tamo gdje ja radim, u bolnici, treba ljude organizirati i održavati stručnost, 10.000 bolesnika mjesečno prolazi kroz radiološke preglede, sve to mora biti u nekom sustavu: profesor i liječnik-radiolog, to je moje životno zanimanje. Sigurno da sam u odnosu na svog veselog, neopterećenog supruga ozbiljnija... Još od djetinjstva osjetljiva sam na ljudsku patnju, bolesti, oduvijek sam slušala o tome. To ostavlja traga pri formiranju ličnosti.
Znate, ja vašeg muža zamišljam kao zagrebačkog gradonačelnika, a vi?
- Ja ne želim da se bavi politikom. Kada radi neki posao, on mora vidjeti i njegov kraj - rezultat. A toga u politici nema. Kad se u našoj kući to spomene, svi skočimo. “Joj, nemoj, radi ono što radiš i dovedi to do kraja!”. Bio je u politici, vidjeli smo da to njega previše opterećuje. Ima svoj ured i različite projekte, većinom za strance. Stalno svira i stalno radi. I kad se ujutro digne, ima sto ideja, kao da je svijet krenuo ispočetka. I zadovoljan je.
Moji baka i djed su bili liječnici opće prakse u Bjelovaru - radili su sve, od vađenja zuba do poroda. Bili su zapravo obiteljski medicinari i znali su sve o nekoj obitelji. Takva je medicina, na žalost, nestala, a trebalo bi je ponovno stvoriti. Danas nosimo kartone od doktora do doktora: a karton je ipak samo karton. Liječnik koji poznaje i tebe i tvoje roditelje, lakše će te liječiti. Danas govorimo o bolestima, a ne o ljudima.
Kad meni pacijent kaže “joj, hvala vam, tako ste bili ljubazni”, to me duboko dirne... Ja sam s njime samo malo popričala o njegovoj bolesti, iz čega sam saznala 50 posto dijagnoze. Zato ja i danas razgovaram. Medicina se ne smije pretvoriti u laboratorij i “slikanja”. Iza sve te moćne aparature mora stajati čovjek, stručnjak. Samo, treba znati postavljati pitanja. To dolazi s iskustvom. Ne možete očekivati da će mladi doktor sve to znati poput mene… Da bih preko dana stigla razgovarati s pacijentima, ostajem do navečer u bolnici. Onda na miru pregledavam snimke ili radim administrativni posao.
|
Duga, plemenita obiteljska tradicija
|
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....