Tantalove muke

Iscurilo je još jedno ljeto. Uh, baš je bilo žestoko! To ljeto koje je prošlo pamtim jedino po tome što je uopće došlo. Ljudi su u nedoumici, pa ne znaju da li da vjeruju u ono što sumnjaju ili da sumnjaju u ono što vjeruju. Naiva je oduvijek bila i moj pravac. U umjetnosti i uopće u životu. Naša nacionalna kuhinja svela nam se na zajednički kotao. Stojim u jednom redu u Jagićevoj ulici, a čovjek pored mene glasno razmišlja:



- Svakog dana gledam kako se razvlači društvena imovina. I pitam se vidi li to tko?



- Zašto ne prijavite? - pita ga čovjek pored njega.



- Pa da me čeka pred kućom s bazukom kad iziđe iz zatvora! Napravili su samoposlugu od države. Samo nevolja je u tome što nema te policije koja ih može toliko pohapsiti koliko ih naš zakon može osloboditi.



Čak su se i vjernici počeli žaliti kako im Bog više ne odgovara. Izgleda da je i on spustio slušalicu ili da se povukao da napravi mjesto svijetu. Na najboljem smo putu koji vodi u Apsurdistan. Jedino me tješi što Onaj gore sve vidi, sve čuje, sve zna i zapisuje, Njemu ne trebaju direktni TV prijenosi. Što je najgore, kad god smo suočili političare s istinom, ispalo je da istina laže.



U jednom kolektivu pričaju mi kako je radnik postavio pitanje odgovornosti, a onda su ga pozvali na odgovornost zbog postavljenog pitanja. Jedan se opet, poslije one čaše koja otvara svaka usta, žali da što trijezan misli, pijan kaže, što pijan kaže, trijezan se kaje. I tako...



Nekad su postojali heroji rada; danas bi trebalo uvesti zvanje heroji nerada. Analogno tome, ako su postojali gradovi heroji, zašto nikad nisu postojali gradovi - kukavice. Zaduženi smo do grla, pa se pribojavam da će nam jednog dana i za propast biti kasno. Uvjeti života sve su teži, uskoro se ni kod nas neće moći krasti. Pretvorbu smo napravili u ime i na račun naroda. Sada svi govore kako je vrijeme najbolji sudac, ali to vrijeme nikako da dođe. Ljudi moji, država to sam i ja, koji čitam samo između redaka da me ne ubije prejaka riječ. Dobra je ona parola kako smo pred zakonom svi jednaki, ali nevolja je u tome što nije zakon pred svima. Slušao sam Marina Jurjevića u emisiji "Cenzura", pa ako sam dobro shvatio njegove riječi, ispada da mi znamo u kom grmu leži zec, ali nevolja je u tome što je grm pod zaštitom države. Gledao sam i emisiju o tome koji trg obilježiti imenom prvog predsjednika. O, bilo je tu i takvih riječi da su se Tuđmanu stresle kosti ispod mramorne ploče.



U posljednje vrijeme dvije riječi opterećuju našu televiziju i tisak: "Mito i korupcija", dvije baš ružne riječi! A čitao sam kako dobro odgojen čovjek nikad ne drži ruke u džepovima... pogotovo ne u tuđim. Bačena je ljaga na jednu inače časnu i tešku profesiju. Uvijek ista stvar: ljudi koji nemaju časti uzimaju je drugima. Prošle sam godine, pošto me je kao malo gricnuo onaj zub vremena, operiran na kirurškom odjelu na Rebru. I nitko me ništa nije tražio, niti sam što dao, pa mi se i sad čini da Hipokrat baš tamo stanuje. U Rijeci sam nedavno čuo i jedan dobar vic: "Operacija nije hitna - pričekat će dok zimi prikupi 3.000 eura".



U Zagrebu je otvoren Velesajam. Jedan profesor s tim u vezi govori: "Tko nije vodio djecu na Velesajam ili na maturalno putovanje, taj ne zna što su Tantalove muke".

Jovan Hovan