U parku na Washington Squareu u newyorškom Greenwich Villageu stoji kip Giuseppea Garibaldija, talijanskog junaka Risorgimenta i, kratko, stanovnika New Yorka. Stari vic o kipu kaže kako će galantni Talijan podići mač i pozdraviti svaku djevicu koja prođe. Poanta: prošlo je više od sto godina, a mač se ni jednom nije podigao.
Garibaldijev kip nije jedini neživi predmet koji ima reputaciju čarobnog detektora djevičanstva. Gotovo svaki koledž u Americi ima kip sa sličnom reputacijom, a srednjovjekovne legende pripovijedaju o čarobnom rogu iz kojeg može piti samo djevica, dok će se nečistoj ženi vino izliti po haljini, i o čarobnoj fontani sultana od Babilona čija voda poprimi crvenu boju krvi ako u njoj opere ruke netko tko nije djevica.
U novije doba, osamdesetih godina 20. stoljeća među studentima je kružila priča kako samo djevica može odlijepiti naljepnicu s pivske boce u jednom komadu. U ruralnim crnim zajednicama na američkom Jugu folklorna tradicija kaže da muškarac treba skupiti vosak iz ušiju i pritisnuti ga prstima na žensku stidnicu. Ako je dodir s voskom iz ušiju zapeče i ona vrisne, djevica je, jer djevicu prže sve izlučevine muškoga tijela.
Majčinstvo je rijetko upitno, ali očinstvo može biti dvojbeno - budući da žene ovuliraju neprimjetno, nemoguće je sa sigurnošću znati kad su plodne pa se ne može ni odrediti koji je seksualni odnos rezultirao trudnoćom
Većinu testova djevičanstva žene su prolazile isključivo pukom srećom, jer su kriteriji bili sasvim proizvoljni. Još od rimskog doba, grudi su se smatrale vjerodostojnim testom djevičanstva, pa su tako male, čvrste i elastične grudi s ružičastim bradavicama dokazivale da je žena djevica, dok su ovješene dojke tamnih bradavica nedvojbeno ukazivale na to da je imala spolne odnose.
Danas, naravno, nitko ne može zamisliti da bi se na temelju izgleda dojki određivala seksualna prošlost, ali ima drugih navodnih "dokaza" koji su jednako smiješni - recimo, prilično raširena zabluda da se nakon prvih seksualnih iskustava bokovi šire.
No, čak i ako žena izgledom zadovoljava sve kriterije djevičanstva, uvijek je bilo muškaraca koji su i dalje sumnjali i tražili dodatne dokaze. U renesansno je doba bio popularan test mokraćom. Djevica urinira uz "tiho šištanje", tvrdili su stručnjaci u 13. stoljeću, i duže joj treba da isprazni mjehur nego dječaku - zato što joj genitalije još nisu "otvorene" spolnim odnosom pa urin teže protječe.
Osim toga, mokraća djevice mora biti prozirna, bistra, i po mogućnosti bezbojna. Zlatnožuta mokraća upućivala je da žena voli putene užitke, dok je zamućeni talog zapravo bio nataložena sperma, to jest, sigurni dokaz seksa.
Znanstvenik Albertus Magnus tvrdio je da žena nipošto nije djevica ako urinira kad popije vodu u kojoj su se ispirali ahati, a vjerovalo se i da neke druge tvari imaju slično djelovanje - latice ljiljana, ugljen i zelena salata, na primjer. Salatu je žena morala samo pomirisati i, ako ju je to natjeralo da se pomokri, dokazano nije djevica.
S mokrenjem je povezan i test fumigacijom pri kojem se tijelo ispunja dimom ili isparenjima. Posudu s travama, lukom ili nekim drugim materijalom stavili bi na vatru da se dimi, a žena koju se podvrgavalo testu djevičanstva morala je sjesti na posebnu konstrukciju iznad posude, raširenih nogu.
U jednostavnijem postupku, mogla je stajati, a ispitivači su joj samo gurnuli posudu s upaljenom smolom pod dugu haljinu, ili joj usmjeravali dim ugljena ravno u vaginu pomoću šuplje trstike. Ako pri svemu tome žena ne osjeća ništa, djevica je, ali ako je "pokvarena", nehotično će se pomokriti.
U drugom testu, ženi se ispod vagine podmetala posuda s tvarima čija isparenja snažno mirišu, kao što su luk, češnjak i vino. Test se temeljio na vjerovanju da je djevici prolaz kroz tijelo još zatvoren, jer ga nije probio penis, pa ni isparenja ne mogu proći kroz vaginu do usta. Osjeti li se miris ženi iz usta, sigurno nije djevica.
Jedno je zajedničko svim tim testovima: ženu nitko ništa ne pita. Ona sama ne smije dati verbalni iskaz, jedino je njezinom tijelu dopušteno da svjedoči, i to najčešće posredno, preko muškarca koji ju je penetrirao. Jer, dva najvažnija kriterija djevičanstva bila su i ostala tijesna vagina i krvarenje pri prvom odnosu, a pravo da ih iskuša i procijeni pripadalo je isključivo mužu.
No, za razliku od drugih testova koje su mogle proći samo uz pomoć sreće, u ovom su testu žene mogle pribjeći trikovima. Još je Galen u 2. stoljeću pisao kako namirisani pesar od ulja i masti uspješno podmlađuje vaginu, dok se u rukopisima koji se pripisuju Trotuli iz Salerna, liječnici iz 11. stoljeća, savjetuje ženama neka na intimno mjesto stave pijavicu pa će pri snošaju poteći krvi i "tako će lažna djevica prevariti muškarca".
Često se tvrdi da ljudski rod pridaje važnost djevičanstvu zato što samo mi od svih živih vrsta posjedujemo himen. To je, međutim, posve pogrešno. Himen imaju ženke različitih životinjskih vrsta kao što su ljame, zamorci, krtice, kitovi, čimpanze, slonovi, štakori, lemuri i tuljani. K tome, himen kod ljudi nema nikakvu funkciju, dok himeni kitova i tuljana sprečavaju ulazak vode i stranih tijela u vaginu, a kod zamoraca onemogućava snošaj osim u plodnim danima. Kao što životinje nisu svjesne postojanja svojeg himena, nisu ga tjelesno svjesne ni žene, osim ako im taj sićušni komadić tkiva ne izazove neki problem, što se vrlo rijetko događa samo od sebe; problemi se katkad javljaju kod penetracije, ali i to rijetko. Zato su vjerojatno liječnici otkrili himen tek 1544. godine.
Marta Štoos
Garibaldijev kip nije jedini neživi predmet koji ima reputaciju čarobnog detektora djevičanstva. Gotovo svaki koledž u Americi ima kip sa sličnom reputacijom, a srednjovjekovne legende pripovijedaju o čarobnom rogu iz kojeg može piti samo djevica, dok će se nečistoj ženi vino izliti po haljini, i o čarobnoj fontani sultana od Babilona čija voda poprimi crvenu boju krvi ako u njoj opere ruke netko tko nije djevica.
U novije doba, osamdesetih godina 20. stoljeća među studentima je kružila priča kako samo djevica može odlijepiti naljepnicu s pivske boce u jednom komadu. U ruralnim crnim zajednicama na američkom Jugu folklorna tradicija kaže da muškarac treba skupiti vosak iz ušiju i pritisnuti ga prstima na žensku stidnicu. Ako je dodir s voskom iz ušiju zapeče i ona vrisne, djevica je, jer djevicu prže sve izlučevine muškoga tijela.
Majčinstvo je rijetko upitno, ali očinstvo može biti dvojbeno - budući da žene ovuliraju neprimjetno, nemoguće je sa sigurnošću znati kad su plodne pa se ne može ni odrediti koji je seksualni odnos rezultirao trudnoćom
| 2. nastavak
|
Danas, naravno, nitko ne može zamisliti da bi se na temelju izgleda dojki određivala seksualna prošlost, ali ima drugih navodnih "dokaza" koji su jednako smiješni - recimo, prilično raširena zabluda da se nakon prvih seksualnih iskustava bokovi šire.
No, čak i ako žena izgledom zadovoljava sve kriterije djevičanstva, uvijek je bilo muškaraca koji su i dalje sumnjali i tražili dodatne dokaze. U renesansno je doba bio popularan test mokraćom. Djevica urinira uz "tiho šištanje", tvrdili su stručnjaci u 13. stoljeću, i duže joj treba da isprazni mjehur nego dječaku - zato što joj genitalije još nisu "otvorene" spolnim odnosom pa urin teže protječe.
Osim toga, mokraća djevice mora biti prozirna, bistra, i po mogućnosti bezbojna. Zlatnožuta mokraća upućivala je da žena voli putene užitke, dok je zamućeni talog zapravo bio nataložena sperma, to jest, sigurni dokaz seksa.
Znanstvenik Albertus Magnus tvrdio je da žena nipošto nije djevica ako urinira kad popije vodu u kojoj su se ispirali ahati, a vjerovalo se i da neke druge tvari imaju slično djelovanje - latice ljiljana, ugljen i zelena salata, na primjer. Salatu je žena morala samo pomirisati i, ako ju je to natjeralo da se pomokri, dokazano nije djevica.
S mokrenjem je povezan i test fumigacijom pri kojem se tijelo ispunja dimom ili isparenjima. Posudu s travama, lukom ili nekim drugim materijalom stavili bi na vatru da se dimi, a žena koju se podvrgavalo testu djevičanstva morala je sjesti na posebnu konstrukciju iznad posude, raširenih nogu.
U jednostavnijem postupku, mogla je stajati, a ispitivači su joj samo gurnuli posudu s upaljenom smolom pod dugu haljinu, ili joj usmjeravali dim ugljena ravno u vaginu pomoću šuplje trstike. Ako pri svemu tome žena ne osjeća ništa, djevica je, ali ako je "pokvarena", nehotično će se pomokriti.
U drugom testu, ženi se ispod vagine podmetala posuda s tvarima čija isparenja snažno mirišu, kao što su luk, češnjak i vino. Test se temeljio na vjerovanju da je djevici prolaz kroz tijelo još zatvoren, jer ga nije probio penis, pa ni isparenja ne mogu proći kroz vaginu do usta. Osjeti li se miris ženi iz usta, sigurno nije djevica.
Jedno je zajedničko svim tim testovima: ženu nitko ništa ne pita. Ona sama ne smije dati verbalni iskaz, jedino je njezinom tijelu dopušteno da svjedoči, i to najčešće posredno, preko muškarca koji ju je penetrirao. Jer, dva najvažnija kriterija djevičanstva bila su i ostala tijesna vagina i krvarenje pri prvom odnosu, a pravo da ih iskuša i procijeni pripadalo je isključivo mužu.
No, za razliku od drugih testova koje su mogle proći samo uz pomoć sreće, u ovom su testu žene mogle pribjeći trikovima. Još je Galen u 2. stoljeću pisao kako namirisani pesar od ulja i masti uspješno podmlađuje vaginu, dok se u rukopisima koji se pripisuju Trotuli iz Salerna, liječnici iz 11. stoljeća, savjetuje ženama neka na intimno mjesto stave pijavicu pa će pri snošaju poteći krvi i "tako će lažna djevica prevariti muškarca".
Često se tvrdi da ljudski rod pridaje važnost djevičanstvu zato što samo mi od svih živih vrsta posjedujemo himen. To je, međutim, posve pogrešno. Himen imaju ženke različitih životinjskih vrsta kao što su ljame, zamorci, krtice, kitovi, čimpanze, slonovi, štakori, lemuri i tuljani. K tome, himen kod ljudi nema nikakvu funkciju, dok himeni kitova i tuljana sprečavaju ulazak vode i stranih tijela u vaginu, a kod zamoraca onemogućava snošaj osim u plodnim danima. Kao što životinje nisu svjesne postojanja svojeg himena, nisu ga tjelesno svjesne ni žene, osim ako im taj sićušni komadić tkiva ne izazove neki problem, što se vrlo rijetko događa samo od sebe; problemi se katkad javljaju kod penetracije, ali i to rijetko. Zato su vjerojatno liječnici otkrili himen tek 1544. godine.
|
I ženke životinjskih vrsta imaju himen
|
Marta Štoos
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....