Popularna hrvatska glumica i komičarka Nela Eržišnik proslavila je 18. lipnja 85. rođendan. Gospođa Eržišnik u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, mnogo je poznatija kao baba Ikača odnosno Marica Hrdalo.
To su likovi koje je interpretirala puna četiri desetljeća. Obraćajući se ponajprije "malim ljudima", Nela je bila među najpoznatijim zabavljačima u bivšoj Jugoslaviji, a njezin satiričan humor i kritika društvene zbilje podjednako su nasmijavali i obične proletere i najviše pozicionirane državnike poput Josipa Broza Tita, koji ju je redovito zvao na svoje novogodišnje dočeke.
Vitalna i lucidna 85-godišnjakinja danas živi u Voloskom, a nastupa povremeno, uglavnom u Sloveniji. U Mariboru je, kaže, prije dva mjeseca upriličila zahtjevan show. Od devedesetih je politički angažirana na desnoj strani, u HDZ-u, a svoje satirične kolumne redovito objavljuje u Hrvatskom slovu.
Nedavno je objavila i autobiografsku knjigu "Moja tri života" koja će na jesen doživjeti i drugo izdanje. Razgovarali smo u njezinu domu u Voloskom, a sukladno njezinu gorljivom "nacionalno osviještenom" angažmanu, politička su zapažanja bila neizbježna.
- Dva su razloga zašto mi je izuzetno teško voditi ovaj razgovor. Prvi je to što meteorolozi već danima najavljuju da će danas biti najtopliji dan i kako stvari stoje, stvarno je tako. Drugi je to što je prije nekoliko mjeseci preminuo moj suprug Zvonimir Blažević s kojim sam punih 55 godina živjela u skladnom i uzornom braku.
Prvih mjeseci nakon njegove smrti bila sam u teškoj depresivnoj krizi. Bilo mi je teže nego '45. na Dan oslobođenja, kada su "osloboditelji" pobili veći broj članova moje obitelji. Moj savjetnik doktor Mihanović savjetovao mi je kako da sama sebi pomognem bez lijekova i uspjela sam te sam mu jako zahvalna. Počela sam ponovno nastupati, što me je spasilo. Ali, najbolji opis mojeg sadašnjeg stanja bila bi parafraza pjesme Miše Kovača: "Svi pjevaju, ja tugujem".
• Tko su ti koji pjevaju?
- Ponajprije, pjeva 60.000 ljudi na Thompsonovu koncertu. Poručila bih gospodinu Zurofu da se bolje informira kada Thompsona paušalno proglašava fašistom. Thompson pjeva rodoljubne, a ne fašističke ustaške pjesme i njegovi su koncerti posljednji jauk hrvatstva.
Ne pjevaju hrvatski akademici kojih ima valjda 150, svaka čast njihovim molekulama i virusima i dalekoj egipatskoj povijesti, ali neka barem jedan od njih napravi korisnu radnju svjetskog ranga o tome što je Hrvatska, što je bila i što jest. O tome što će biti, odlučit će Sanader.
• Koliko je Nela Eržišnik privatno baba Ikača ili Marica Hrdalo?
- Nimalo. Ikaču sam kreirala kao Ličanku koja govori starim dijalektom kakvim je govorila moja majka, podrijetlom Ličanka. Marica je naslonjena na kajkavsku tradiciju Brezovačkog, iako govori više gradskim kajkavskim dijalektom. Ali, što se tiče socijalnog angažmana, tu smo iste.
• Danas vas više nema na televiziji. Je li to zbog godina, ili?
- Od 2000. godine, kada je na vlast došao Račan, nemam više pristup televiziji. Nažalost, tako je ostalo i u posljednje tri i pol godine mojeg HDZ-a. Tu blokadu jedina je uspjela probiti moja draga prijateljica Željka Ogresta, čija je "Piramida" za mene bila zanimljiva.
• Kako ocjenjujete današnji zabavni program na domaćim televizijama?
- Danas bih Ikaču i Maricu vjerojatno potisnule razne ljepotice, misice, voditeljice i pjevačice. Da nema Željka Pervana i njegove "Večernje škole", humor bi bio na vrlo niskoj razini. Pervan, doduše, varira, ovisno o ideji. Često zna biti genijalan, ali isto tako više puta zna biti slabiji. "Nad lipom" je relativno smiješan serijal, ali šteta što su mijenjali ansambl. No mnogo toga što se događa na sve tri televizije tražilo bi opširnu diskusiju.
• Vašom nasljednicom često proglašavaju Arijanu Čulinu. Kako vam se sviđa njezin humor?
- Arijana je odlična, izvrsno koristi dalmatinski dijalekt, ali ne bi se baš moglo reći da smo previše slične. Ona njeguje drugačiji tip humora, ima pripremljen i naučen tekst. Uz komičarsku, ona njeguje i kazališnu varijantu. Ja, s druge strane, mnogo improviziram, više sam oslonjena na stand-up komediju.
• Moglo bi se reći da ste rodonačelnica tog žanra u Hrvatskoj. Osim Pervana i njegove ekipe, jeste li gledali još koje hrvatske stand-up komičare?
- Nisam.
• Što je, prema vašem mišljenju, recept za dobru stand-up komediju?
- Čim se popnem na pozornicu, odmah proučim publiku. Kada se s nekolicinom upoznam, imam teren za sve što se dalje događa. Onda većinom improviziram, što ne znači da nisam obradila teme za taj nastup.
• I dalje ste aktivni u HDZ-u?
- Član sam od 1990. godine, ali sve se izmijenilo, pa i HDZ. Ovo sada krizna je faza i pitanje je što će iz toga za godinu-dvije ispasti i hoće li Hrvatska ostati slobodna i nezavisna, ili će ući u neke asocijacije i naći se ondje gdje je bila od '45. do '90.
• Svejedno, dobar dio tog razdoblja bili ste izuzetno omiljeni i popularni u cijeloj Jugoslaviji.
- Uvijek sam nastojala ne zafrkavati i ne ironizirati male ljude, pokušavala sam razmišljati zajedno s njima. Mali su ljudi uvijek trebali nekoga i ja sam bila neka vrsta tješiteljice koja potiče smijeh. Moje strelice bile su usmjerene na one gore - naravno, u jednom jednoumlju s diktatorom na vlasti to je bilo poprilično zahtjevno - ali ja sam se ipak deklarirala kao Ikača i Marica malih ljudi, a ne Bakarićeva i Rankovićeva.
• Ipak, Tito vas je jako volio.
- Bila sam njegov gost od 1955., kada me je prvi put vidio, i od tada nije prošla valjda ni jedna Nova godina ni neka proslava da me nije zvao da nastupam. Bilo me je strah da ne pogriješim i svaki put sam se unaprijed dobro pripremila. Imala sam jaku autocenzuru. Jednom sam prilikom govorila kako narod nema, kako je siromašan, kako bi htio ovo ili ono. Završila sam show riječima: - Ako nam nije dobro, ma nije nam ni teško.
Time sam kritizirala siromaštvo, ali naglasila i to da nitko ništa ne radi. Jako mu se to svidjelo i svaki je put tražio da to ponavljam. Titi se sviđala Marica Hrdalo koja je govorila kajkavskim dijalektom, a Jovanka je voljela Ličanku babu Ikaču.
• Znači, Tito ipak nije bio toliko strašan?
- I dalje ostajem pri tome da je Tito bio diktator. Imao je odgoj KGB-a, takav je počeo, takav je bio, tako je to i moralo biti da bi šest naroda držao u miru. Nije baš bio Idi Amin i jeo svoje protivnike, ali je bio opasan i svejedno je odgovoran za Gradišku, Goli otok i Bleiburg. Ljudi su ga se bojali, vidjela sam mnoge kako pred njim pužu i kako mu se ulizuju.
• Jeste li iskoristili to poznanstvo?
- Mogla sam, ali nisam. Danas mi je žao što ga nisam iskoristila i tražila da oslobodi neke ljude koji su bili politički progonjeni. Sigurna sam da je znao za progon moje obitelji nakon rata, ali nikada to nije ni spomenuo. Opet bih poručila cijenjenim akademicima da zaključe tko je i što je bio taj čovjek, čudnovati komunistički kljunaš.
• Kasnije ste nastupali i za predsjednika Tuđmana?
- Tuđmana sam zabavljala puno manje jer prvih pet godina on nije imao vremena za proslave, morao je stvarati hrvatsku državu. Kasnije se razbolio. Ali, iako pred njim nisam nastupala toliko kao zabavljačica, puno smo se nalazili i razgovarali o svemu. S Titom se nisam družila, odradila bih svoje, uzela honorar i otišla kući dok su visoki gosti i široki Tito i Jovanka nastavljali jesti i piti. A što se Tuđmana tiče, što god danas govorili o njemu, on je stvorio nezavisnu i slobodnu hrvatsku državu. Još je uvijek imamo, a što će biti u godinu-dvije...
• ...odlučit će Sanader?
- Tako nešto.
• Poznavali ste i predsjednika Stipu Mesića?
- S njim sam nastupala na političkim skupovima početkom devedesetih. Nikada mi nije bio antipatičan i izuzetno je duhovit. Zamjerila sam mu kada je napustio HDZ, ali danas vidim da je imao svoju misiju - postati predsjednik Hrvatske. Već je dva mandata predsjednik, a bit će i treći, iako se to ne može.
• Pretpostavljam da ste uz takvu popularnost i u "godinama mraka" dobro zarađivali.
- Svakako, honorari su bili jako dobri. Vidite da sam i kuću sagradila. Naravno, to je bilo mnogo manje nego što bi bilo da sam takav posao radila u Americi, ali bilo je u redu. U svakom slučaju, što se plaćanja tiče, bilo je pristojnije nego danas. Danas bi svi nešto ušićarili, nitko ništa ne želi platiti.
• Protiv koga bi danas bile uperene vaše satiričke strelice?
- Protiv vlasti, ali i protiv podivljalog kapitalizma koji više ne zna mjeru i granicu, a opet stradavaju mali ljudi. Nažalost, nema im više Marice da ih nasmijava. Meni je osobno do duboke starosti ostala enigma kako se to slažu kapitalizam i demokracija? Ako je demokracija velika sloboda, onda je kapitalizam koji kod nas cvjeta u toj slobodi veliki užas.
• Pa vi ste ustvari socijalistica...
- Naravno da jesam! Oduvijek sam imala socijalistička stajališta i nikada neću stati na stranu izrabljivača. Globalno mi se ne sviđa ono što se danas događa. Pa nema Tito patent na socijalizam!
Nela Eržišnik rođena je 1922. godine u Banja Luci kao Nevenka Maras, a "službeno" joj je ime Marija Blažević.
S 19 godina uzela sam prezime svojeg tadašnjeg supruga Eržišnika, a Nela je skraćeno od Nevenka.
Nakon tri godine braka, suprug je pred komunistima pobjegao u Ameriku, gdje je i osnovao novu obitelj.
Kada sam se 1952. godine udala za Zvonimira Blaževića dobila sam prezime Blažević, a Marija je moje krsno ime pod kojim su me upisali u službene dokumente.
Od rođenja do danas imala sam imena kao jedan dobar tajni agent KGB-a.
Malo tko zna da je gospođa Eržišnik prije nego što je postala komičarka bila izuzetno cijenjena kazališna i filmska glumica. Nakon Drugog svjetskog rata završila je studij glume na tadašnjoj Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, a u kazalištu je igrala sve do 1964.
Osim u filmovima kao što su "Breza", "Svoga tela gospodar" ili "Signali nad gradom", glumila je i u klasičnim komadima kao što su Ibsenove ili Ionescove drame, a kazališnu je karijeru zaključila popularnom Nušićevom komedijom "Ministarka".
- Nikada mi nije bilo žao što sam raskrstila s kazalištem. Kazališni je glumac slabo plaćen mučenik. Gledala sam emisiju u kojoj jedan francuski glumac govori da u kazalište ljudi dolaze spavati. Glumci se na pozornici muče, a publika spava. Moja publika nije spavala, ali sam se i ja namučila kao pas. U "Ministarki" sam u četiri čina 15 puta mijenjala kostime, znoj je curio s mene.
To je bila predstava u kojoj sam ja glavna glumica, a svi drugi epizodisti, tako je bila napisana. "Ministarku" su u Zagreb iz provincije dolazili organizirano gledati autobusi gledatelja, nakon završetka aplauzom me nisu puštali s pozornice. Odjednom sam, bez ikakve najave, na oglasnoj ploči pročitala da je predstava, unatoč velikoj popularnosti, skinuta s repertoara.
Bio je to nizak udarac, čudan, a svemu su kumovale moji bivše kolege. Nisu to bili ni Sven Lasta ni Pero Kvrgić, nego neki trećerazredni "umjetnici". Objašnjenje je bilo da sam "promijenila režiju i unakazila jezik". Sve je završilo na sudu, dvije sam godine bila na "ledu". Ali, parnicu sam dobila i nakon toga kazalištu rekla "zbogom" te otišla u nemirne estradne vode.
Luka Benčić
To su likovi koje je interpretirala puna četiri desetljeća. Obraćajući se ponajprije "malim ljudima", Nela je bila među najpoznatijim zabavljačima u bivšoj Jugoslaviji, a njezin satiričan humor i kritika društvene zbilje podjednako su nasmijavali i obične proletere i najviše pozicionirane državnike poput Josipa Broza Tita, koji ju je redovito zvao na svoje novogodišnje dočeke.
Vitalna i lucidna 85-godišnjakinja danas živi u Voloskom, a nastupa povremeno, uglavnom u Sloveniji. U Mariboru je, kaže, prije dva mjeseca upriličila zahtjevan show. Od devedesetih je politički angažirana na desnoj strani, u HDZ-u, a svoje satirične kolumne redovito objavljuje u Hrvatskom slovu.
Nedavno je objavila i autobiografsku knjigu "Moja tri života" koja će na jesen doživjeti i drugo izdanje. Razgovarali smo u njezinu domu u Voloskom, a sukladno njezinu gorljivom "nacionalno osviještenom" angažmanu, politička su zapažanja bila neizbježna.
- Dva su razloga zašto mi je izuzetno teško voditi ovaj razgovor. Prvi je to što meteorolozi već danima najavljuju da će danas biti najtopliji dan i kako stvari stoje, stvarno je tako. Drugi je to što je prije nekoliko mjeseci preminuo moj suprug Zvonimir Blažević s kojim sam punih 55 godina živjela u skladnom i uzornom braku.
Prvih mjeseci nakon njegove smrti bila sam u teškoj depresivnoj krizi. Bilo mi je teže nego '45. na Dan oslobođenja, kada su "osloboditelji" pobili veći broj članova moje obitelji. Moj savjetnik doktor Mihanović savjetovao mi je kako da sama sebi pomognem bez lijekova i uspjela sam te sam mu jako zahvalna. Počela sam ponovno nastupati, što me je spasilo. Ali, najbolji opis mojeg sadašnjeg stanja bila bi parafraza pjesme Miše Kovača: "Svi pjevaju, ja tugujem".
• Tko su ti koji pjevaju?
- Ponajprije, pjeva 60.000 ljudi na Thompsonovu koncertu. Poručila bih gospodinu Zurofu da se bolje informira kada Thompsona paušalno proglašava fašistom. Thompson pjeva rodoljubne, a ne fašističke ustaške pjesme i njegovi su koncerti posljednji jauk hrvatstva.
Ne pjevaju hrvatski akademici kojih ima valjda 150, svaka čast njihovim molekulama i virusima i dalekoj egipatskoj povijesti, ali neka barem jedan od njih napravi korisnu radnju svjetskog ranga o tome što je Hrvatska, što je bila i što jest. O tome što će biti, odlučit će Sanader.
• Koliko je Nela Eržišnik privatno baba Ikača ili Marica Hrdalo?
- Nimalo. Ikaču sam kreirala kao Ličanku koja govori starim dijalektom kakvim je govorila moja majka, podrijetlom Ličanka. Marica je naslonjena na kajkavsku tradiciju Brezovačkog, iako govori više gradskim kajkavskim dijalektom. Ali, što se tiče socijalnog angažmana, tu smo iste.
• Danas vas više nema na televiziji. Je li to zbog godina, ili?
- Od 2000. godine, kada je na vlast došao Račan, nemam više pristup televiziji. Nažalost, tako je ostalo i u posljednje tri i pol godine mojeg HDZ-a. Tu blokadu jedina je uspjela probiti moja draga prijateljica Željka Ogresta, čija je "Piramida" za mene bila zanimljiva.
• Kako ocjenjujete današnji zabavni program na domaćim televizijama?
- Danas bih Ikaču i Maricu vjerojatno potisnule razne ljepotice, misice, voditeljice i pjevačice. Da nema Željka Pervana i njegove "Večernje škole", humor bi bio na vrlo niskoj razini. Pervan, doduše, varira, ovisno o ideji. Često zna biti genijalan, ali isto tako više puta zna biti slabiji. "Nad lipom" je relativno smiješan serijal, ali šteta što su mijenjali ansambl. No mnogo toga što se događa na sve tri televizije tražilo bi opširnu diskusiju.
• Vašom nasljednicom često proglašavaju Arijanu Čulinu. Kako vam se sviđa njezin humor?
- Arijana je odlična, izvrsno koristi dalmatinski dijalekt, ali ne bi se baš moglo reći da smo previše slične. Ona njeguje drugačiji tip humora, ima pripremljen i naučen tekst. Uz komičarsku, ona njeguje i kazališnu varijantu. Ja, s druge strane, mnogo improviziram, više sam oslonjena na stand-up komediju.
• Moglo bi se reći da ste rodonačelnica tog žanra u Hrvatskoj. Osim Pervana i njegove ekipe, jeste li gledali još koje hrvatske stand-up komičare?
- Nisam.
• Što je, prema vašem mišljenju, recept za dobru stand-up komediju?
- Čim se popnem na pozornicu, odmah proučim publiku. Kada se s nekolicinom upoznam, imam teren za sve što se dalje događa. Onda većinom improviziram, što ne znači da nisam obradila teme za taj nastup.
• I dalje ste aktivni u HDZ-u?
- Član sam od 1990. godine, ali sve se izmijenilo, pa i HDZ. Ovo sada krizna je faza i pitanje je što će iz toga za godinu-dvije ispasti i hoće li Hrvatska ostati slobodna i nezavisna, ili će ući u neke asocijacije i naći se ondje gdje je bila od '45. do '90.
• Svejedno, dobar dio tog razdoblja bili ste izuzetno omiljeni i popularni u cijeloj Jugoslaviji.
- Uvijek sam nastojala ne zafrkavati i ne ironizirati male ljude, pokušavala sam razmišljati zajedno s njima. Mali su ljudi uvijek trebali nekoga i ja sam bila neka vrsta tješiteljice koja potiče smijeh. Moje strelice bile su usmjerene na one gore - naravno, u jednom jednoumlju s diktatorom na vlasti to je bilo poprilično zahtjevno - ali ja sam se ipak deklarirala kao Ikača i Marica malih ljudi, a ne Bakarićeva i Rankovićeva.
• Ipak, Tito vas je jako volio.
- Bila sam njegov gost od 1955., kada me je prvi put vidio, i od tada nije prošla valjda ni jedna Nova godina ni neka proslava da me nije zvao da nastupam. Bilo me je strah da ne pogriješim i svaki put sam se unaprijed dobro pripremila. Imala sam jaku autocenzuru. Jednom sam prilikom govorila kako narod nema, kako je siromašan, kako bi htio ovo ili ono. Završila sam show riječima: - Ako nam nije dobro, ma nije nam ni teško.
Time sam kritizirala siromaštvo, ali naglasila i to da nitko ništa ne radi. Jako mu se to svidjelo i svaki je put tražio da to ponavljam. Titi se sviđala Marica Hrdalo koja je govorila kajkavskim dijalektom, a Jovanka je voljela Ličanku babu Ikaču.
• Znači, Tito ipak nije bio toliko strašan?
- I dalje ostajem pri tome da je Tito bio diktator. Imao je odgoj KGB-a, takav je počeo, takav je bio, tako je to i moralo biti da bi šest naroda držao u miru. Nije baš bio Idi Amin i jeo svoje protivnike, ali je bio opasan i svejedno je odgovoran za Gradišku, Goli otok i Bleiburg. Ljudi su ga se bojali, vidjela sam mnoge kako pred njim pužu i kako mu se ulizuju.
• Jeste li iskoristili to poznanstvo?
- Mogla sam, ali nisam. Danas mi je žao što ga nisam iskoristila i tražila da oslobodi neke ljude koji su bili politički progonjeni. Sigurna sam da je znao za progon moje obitelji nakon rata, ali nikada to nije ni spomenuo. Opet bih poručila cijenjenim akademicima da zaključe tko je i što je bio taj čovjek, čudnovati komunistički kljunaš.
• Kasnije ste nastupali i za predsjednika Tuđmana?
- Tuđmana sam zabavljala puno manje jer prvih pet godina on nije imao vremena za proslave, morao je stvarati hrvatsku državu. Kasnije se razbolio. Ali, iako pred njim nisam nastupala toliko kao zabavljačica, puno smo se nalazili i razgovarali o svemu. S Titom se nisam družila, odradila bih svoje, uzela honorar i otišla kući dok su visoki gosti i široki Tito i Jovanka nastavljali jesti i piti. A što se Tuđmana tiče, što god danas govorili o njemu, on je stvorio nezavisnu i slobodnu hrvatsku državu. Još je uvijek imamo, a što će biti u godinu-dvije...
• ...odlučit će Sanader?
- Tako nešto.
• Poznavali ste i predsjednika Stipu Mesića?
- S njim sam nastupala na političkim skupovima početkom devedesetih. Nikada mi nije bio antipatičan i izuzetno je duhovit. Zamjerila sam mu kada je napustio HDZ, ali danas vidim da je imao svoju misiju - postati predsjednik Hrvatske. Već je dva mandata predsjednik, a bit će i treći, iako se to ne može.
• Pretpostavljam da ste uz takvu popularnost i u "godinama mraka" dobro zarađivali.
- Svakako, honorari su bili jako dobri. Vidite da sam i kuću sagradila. Naravno, to je bilo mnogo manje nego što bi bilo da sam takav posao radila u Americi, ali bilo je u redu. U svakom slučaju, što se plaćanja tiče, bilo je pristojnije nego danas. Danas bi svi nešto ušićarili, nitko ništa ne želi platiti.
• Protiv koga bi danas bile uperene vaše satiričke strelice?
- Protiv vlasti, ali i protiv podivljalog kapitalizma koji više ne zna mjeru i granicu, a opet stradavaju mali ljudi. Nažalost, nema im više Marice da ih nasmijava. Meni je osobno do duboke starosti ostala enigma kako se to slažu kapitalizam i demokracija? Ako je demokracija velika sloboda, onda je kapitalizam koji kod nas cvjeta u toj slobodi veliki užas.
• Pa vi ste ustvari socijalistica...
- Naravno da jesam! Oduvijek sam imala socijalistička stajališta i nikada neću stati na stranu izrabljivača. Globalno mi se ne sviđa ono što se danas događa. Pa nema Tito patent na socijalizam!
Nela Eržišnik rođena je 1922. godine u Banja Luci kao Nevenka Maras, a "službeno" joj je ime Marija Blažević.
S 19 godina uzela sam prezime svojeg tadašnjeg supruga Eržišnika, a Nela je skraćeno od Nevenka.
Nakon tri godine braka, suprug je pred komunistima pobjegao u Ameriku, gdje je i osnovao novu obitelj.
Kada sam se 1952. godine udala za Zvonimira Blaževića dobila sam prezime Blažević, a Marija je moje krsno ime pod kojim su me upisali u službene dokumente.
Od rođenja do danas imala sam imena kao jedan dobar tajni agent KGB-a.
'Konspirativna' imena
|
Malo tko zna da je gospođa Eržišnik prije nego što je postala komičarka bila izuzetno cijenjena kazališna i filmska glumica. Nakon Drugog svjetskog rata završila je studij glume na tadašnjoj Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, a u kazalištu je igrala sve do 1964.
Osim u filmovima kao što su "Breza", "Svoga tela gospodar" ili "Signali nad gradom", glumila je i u klasičnim komadima kao što su Ibsenove ili Ionescove drame, a kazališnu je karijeru zaključila popularnom Nušićevom komedijom "Ministarka".
- Nikada mi nije bilo žao što sam raskrstila s kazalištem. Kazališni je glumac slabo plaćen mučenik. Gledala sam emisiju u kojoj jedan francuski glumac govori da u kazalište ljudi dolaze spavati. Glumci se na pozornici muče, a publika spava. Moja publika nije spavala, ali sam se i ja namučila kao pas. U "Ministarki" sam u četiri čina 15 puta mijenjala kostime, znoj je curio s mene.
To je bila predstava u kojoj sam ja glavna glumica, a svi drugi epizodisti, tako je bila napisana. "Ministarku" su u Zagreb iz provincije dolazili organizirano gledati autobusi gledatelja, nakon završetka aplauzom me nisu puštali s pozornice. Odjednom sam, bez ikakve najave, na oglasnoj ploči pročitala da je predstava, unatoč velikoj popularnosti, skinuta s repertoara.
Bio je to nizak udarac, čudan, a svemu su kumovale moji bivše kolege. Nisu to bili ni Sven Lasta ni Pero Kvrgić, nego neki trećerazredni "umjetnici". Objašnjenje je bilo da sam "promijenila režiju i unakazila jezik". Sve je završilo na sudu, dvije sam godine bila na "ledu". Ali, parnicu sam dobila i nakon toga kazalištu rekla "zbogom" te otišla u nemirne estradne vode.
Naglo prekinuta kazališna karijera
|
Luka Benčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....