Tisno je poprište antičke tragedije koja se zaista događa. Ako ste došli u mjesto, ona vas potpuno prožme, a traje od jutra do mraka, pa dalje, u novi dan.
Za nekoliko sati počinje sprovod Tomislava Crvelina. To je četvrti muškarac ili dijete iz mjesta kojeg pokapaju od ponedjeljka. A tek je srijeda. U ponedjeljak su pokopali Ivicu Crvelina, profesionalnog vatrogasca, ratnog veterana, koji se dobrovoljno javljao na sve zadatke, njegova sina Antu, koji je, kao i otac, bio hrabar vatrogasac, i Marka Stančića, dječaka koji je za tri mjeseca trebao napuniti sedamnaestu, a čvrsto je odlučio da će postati vatrogasac sa 12 godina. Muškarac, mladić, dječak. Tomislav Crvelin je četvrti, a za život se još bore dvojica tišnjanskih mladića, Josip i Frane Lučić. Stradali su u požaru na Kornatu, 30. kolovoza, s još sedam vatrogasaca iz tog kraja.
Frane Lučić pri svijesti i diše bez pomoći respiratora
Tomislav Crvelin živio je do 23 godine, bio je, reći ćemo po starinski, najuzorniji mladić u mjestu, nasmijan, pobožan, veslački prvak, prva truba u orkestru, kapetan vaterpolskog kluba, mladić koji je žarko želio postati profesionalni vatrogasac u svom Tisnom.
Ispred crkve Sv. Roka, iz koje kreće sprovod, tri sata prije početka nema nikoga. Ipak, jedan vatrogasac tu stoji. I mačka prelazi iz sjene na sunce u dnu trga. To je pusta pozornica na kojoj će se odigrati sljedeći čin tragedije.
Pust mediteranski trg u obliku trapeza, čija je duža, sjeverna stranica položena uz more. Južnu zatvara fronta kamenih jednokatnica, kraću, istočnu stranicu crkva Sv. Roka, a zapadnu čine zid i kuća. Svi su uglovi trapeza prohodni. U njih s jedne strane uviru uske ulice, a s druge riva i more. Na sredini trga je kameni bunar. Dvije jedrilice usidrene su preko puta. Vjetar ustrajno, apsurdno glasno kucka okovanim konopima o jarbole. Nema drugih zvukova.
Iza crkve klupica, to je novi prostor, novi volumen, nova niša s trgom iz kakvih je sastavljeno urbanističko srce Tisnog, mjesta u kojem zimi živi oko tisuću ljudi.
Na klupici sjede četiri mlade djevojke. I još neki ljudi dolaze i odlaze. Ogorčeni su na novinare, ali djevojke ipak počnu razgovarati sa mnom. Razgovaram s djevojkom koja će za dva-tri sata pokopati brata. Kad govori o njemu, nehotice prelazi i na druge poginule. I druge djevojke tako. Kad se raspričaju o njima tako zajednički, oni ožive, i više nisu mrtvi ili teško opečeni, nego su samo privremeno odsutni. One sve, prirodno, traže krivca za tragediju na Kornatima, i teške su im riječi na usnama, ali važnije je od toga što iz njih progovara nekakav, za njihove godine dostojanstven inat ("uvik su Tišnjani prvi gasili di god je trebalo i opet će"), dostojanstven razum ("da je bilo ikakve šanse, moj bi se Tomo spasio"), snažno zajedništvo ("kao da smo svi mi mladi umrli"). Dogovorili smo se da mi o Tomi, Anti, Marku, Josipu, Frani, mladićima s kojima su odrasli, ispričaju neki događaj koji bi plastično prikazao tko su ti dečki. Ali čim sam počeo zapisivati, iz kuće je izletio ožalošćeni mještanin. "Nemilosrdni ste, dva sata prije sprovoda vi joj ne date mira, a brata pokapa." Čovjek je u pravu, premda ih je upravo on prekinuo u pripovijesti i vratio u tragediju. U stvarnost, u kojoj uskoro počinje sprovod.
U 15.30 prostor na trgu polako se puni. Dovezli su stotinjak bijelih vijenaca, poredani su na rivi. Čiste linije kamenih kuća, plavo more, aleja vijenaca i nekoliko turista u žutim vjetrovkama zbijenih uz more, koji kao da ne mogu pronaći svoju ulogu u svemu tome. Rubovi trga čine se sve daljima jer sve se više ljudi skuplja uza njih, ostavljajući središte praznim. Mnogo vatrogasaca iz različitih gradova i društava, stariji mještani, ljudi pristigli izdaleka. Jarboli kloparaju, a zvona još šute.
Za pola sata na trgu je gotovo tisuću ljudi. Sad pristižu mladi u skupinama, jedna grupica u bijelim košuljama, pa djevojke, to su zacijelo Tomini kolege iz veslačkog kluba, iz vaterpolskog kluba, iz razreda, pristiže i uniformirana kolona s instrumentima, Tomo je bio trubač. Ispred crkve, u koju su sad dovezli lijes, skupljaju se poznatiji ljudi iz mjesta, doći će i pokojnikovi najbliži, a eto i svećenika s još trojicom u pratnji. Tišina. Na trgu još ima dovoljno mjesta da ne nastane gomila, ljudi su poredani uza zidove i uz rubnike, bijeli kamen, mnogo bijelih košulja, dva vesla s florom podignuta u zrak, bura pojačava, nešto se čeka. Potom kroz ljude prođe žamor. Zapravo nešto tiše od žamora.
Umro je još jedan, Joso.
Peti muškarac iz Tisnog kojeg će morati pokopati ovaj tjedan. Za život se bori još samo Frane. "Čvrsto virujen da će se Frane izvuć, jedini on", rekla mi je prije dva sata Tomina sestra na klupici iz crkve.
Josip Lučić imao je devetnaest godina. Taj trapezoidni trg na kojem stojim zove se Lučićev trg. Piše na plavoj tabli. Ta crkva preda mnom, skroman, lijep kameni kvadar čiji je jedini ukras zvonik na preslicu, pa se doima kao kakav skladan kameni paket s vrpcom, ujedno je i zavjetna crkva. Jednog dana u siječnju potkraj 17. stoljeća prestala je harati kuga u Tisnom, koja je trajala gotovo pola godine i odnijela oko 600 života. Sada, tri stotine godina poslije, na istome mjestu, ispred iste crkve, ponovno se čeka zavjet.
Ta nova smrt skamenila je ovih tisuću ljudi u potpunu šutnju. Počinju zvoniti zvona. Pa opet tišina. U tom trenutku u zapadnom dnu trga, gdje sam stajao, krene neka smutnja. Kad ono, pristiže četica političara. Baš tako, četica, njih možda tucet, posloženi u koloni po dvojica, živahno hitaju kroz špalir. Na čelu ministar mora Kalmeta, u sredini župan Peronja, na začelju ministar policije Kirin. Idealan tajming, da oni prođu, deset minuta do početka sprovoda. Upali su među ljude, najblaže rečeno, kao japanski turisti na Stradun te pohitali prema crkvi gdje su se smjestili točno do ulaza, tako da imaju najbolji pregled nad lijesom kad bude izlazio iz crkvice i kretao prema groblju. O Josipovoj smrti vjerojatno još nisu obaviješteni.
Kako odvratno, neiskreno i kičasto izgledaju medalje ispred lijesa kakvog bogatog ili moćnog starca, generala ili predsjednika, a kako dirljivo i moćno ispred bijelog lijesa u kojem je mladić. Tako je sprovod krenuo, prema groblju iznad župne crkve sv. Duha. Kada se kolona razvila rivom, vidjelo se da se okupilo dvije tisuće ljudi, poredanih u koloni po desetak.
Terasasto groblje, lijepo poput vinograda, i župna crkva ispred njega čine skladnu cjelinu, novu pozornicu na kojoj svaki dan nikne novi kup bijelih vijenaca.
Nakon sprovoda dobrodošlo je piće u birtijama. Mještani čavrljaju glasno, mediteranski. Svi su na oprezu, ali ništa se ne skriva. Ono što se "zna", a to tvrde svi s kojima sam toga dana razgovarao, i djeca i odrasli, najveći krivac za njihovu tragediju je županijski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, "poslao je i oca i sina u istu akciju, to se ne radi", "pustija je dite na požarište", "nikad sam požar nije gasija", "arogantan je i psuje".
Ali Tisno je iznimno mjesto, općina već dvjesto godina, ovdje civilizacija ima duboke korijene. Nikad ovi ljudi ne bi ikoga linčovali, pa ni vatrogasnog zapovjednika za kojeg drže da je odgovoran za pogibiju njihovih najboljih momaka.
Mjesto se uvuklo u sebe, pregazili su ga smrt i mediji, kao nekad Turci i kuga. Pusto je sve do sprovoda, a onda su svi na okupu. Mještani su ogorčeni što su mediji pomiješali njihove mrtve, žive proglasili mrtvim, mrtve živim, pomiješali im slike u novinama, već izmislili ljubavnice, svašta. Potjerali su me nekoliko puta, ali čak i onaj koji bi mi dobacio "lešinaru, makni se", požalio bi se kad bi vidio da odlazim pa dodao: "Dođite za par dana, kad se ljudi smire".
Jedno je jasno, nitko u Tisnom ne vjeruje da je požar na Kornatima izazvao opušak. Oni misle da su ga izazvali sezonski radnici Nacionalnog parka Kornati koji su palili vreće za cement. Jasno im je i to da su sami trebali spriječiti dijete da uđe u helikopter. Ali kako ćeš ga zaustaviti kad je s njima od svoje 12. godine, kad ide u školu da postane vatrogasac, kad je opčinjen tim poslom.
Jasno im je, nadalje, da je tragediju prouzročio sklop nesretnih okolnosti. Trinaest se vatrogasaca našlo na Kornatu u rijetkoj zamci: u klancu obraslom grmljem i travom duboko uraslom u škrape, koja razvije temperaturu i od tisuću stupnjeva, na terenu punom šiljaka i oštrog kamenja, po kojem se teško kretati. Bili su na udaru jakog juga pod povoljnim tlakom, u svojevrsnom dimnjaku, i vatra je suknula preko njih onako kako bi ih u Alpama odozgo zasula lavina. Ništa nisu mogli učiniti.
Otišao sam potom u vatrogasni dom DVD-a Tisno, smješten na kopnu, jer Tisno je mjesto i na otoku i na obali, s kojom ga iznad onog "tisno" povezuje pokretni mostić.
Već se smračilo. Promatrao sam te momčiće. Kako njihova mladost podnosi šok. Kao da gledam sebe prije desetljeće i pol. Sjedim u istom takvom vatrogasnom domu, u uskoj sobici sa stolovima od ultrapasa, u kakve se u početku rata ugurala garda. Jedem s drugovima, a s terena pristižu vijesti. Upravo su dovezli još jednog mrtvog. Ta djeca proživljavaju isto, jedu pire krumpir i meso, čavrljaju, radiostanica je uključena, dežurstvo mora biti redovito. Pustili su me među sebe samo zato što sam stariji. "Vi lešinari", ne izdrži jedan, ali drugi ga smire. Nema nikog starijeg. Ne žele govoriti dok ne dođe zapovjednik. Ali, prihvatili su me. Nude me kokakolom, čavrljaju, pa šute. Šutim pa jedan sjedne do mene, simpatičan sam mu očito.
Ja mu kažem: "Vi ste sada u ratu, isto je to."
"Jesmo u ratu smo. Dođite koji drugi dan. Vidjeli smo mi da ste drugačiji, niste slikavali šta ne treba, niste vukli ljude za rukav. Čuj, mene je kamerman tija izvuć iz povorke da mu dam izjavu. A hodam za lijesom u kojem mi je prijatelj. Znaš, mi smo ti ovdi svi skupa jako povezani, a još nismo ni svjesni što se dogodilo. Evo, čuo si, prije dva sata je umro Josip, a ne sjećam se razdoblja bez njega, cijelo djetinjstvo. Znaš, da su se mogli spasiti, spasili bi se. Ušli su u taj helikopter najbolji, najjači među nama. Njih nitko nije mogao zaustaviti. Mi smo stvarno bili ekipa, a glavni igrači su sada mrtvi."
Napokon je došao zapovjednik, čovjek s brkovima, potresen i odsutan, za njim zamjenik, ćelav, ljutit, energičan, koji nas je potjerao. Ali čak je i on dodao: "Dođite kad završi ova mora." Dok sam odlazio iz Tisnog, trajao je šesti čin tragedije, borba za život Frane Lučića, posljednjeg preživjelog Tišnjana iz akcije na Kornatu.
Tomislav Čadež
Za nekoliko sati počinje sprovod Tomislava Crvelina. To je četvrti muškarac ili dijete iz mjesta kojeg pokapaju od ponedjeljka. A tek je srijeda. U ponedjeljak su pokopali Ivicu Crvelina, profesionalnog vatrogasca, ratnog veterana, koji se dobrovoljno javljao na sve zadatke, njegova sina Antu, koji je, kao i otac, bio hrabar vatrogasac, i Marka Stančića, dječaka koji je za tri mjeseca trebao napuniti sedamnaestu, a čvrsto je odlučio da će postati vatrogasac sa 12 godina. Muškarac, mladić, dječak. Tomislav Crvelin je četvrti, a za život se još bore dvojica tišnjanskih mladića, Josip i Frane Lučić. Stradali su u požaru na Kornatu, 30. kolovoza, s još sedam vatrogasaca iz tog kraja.
Frane Lučić pri svijesti i diše bez pomoći respiratora
Tomislav Crvelin živio je do 23 godine, bio je, reći ćemo po starinski, najuzorniji mladić u mjestu, nasmijan, pobožan, veslački prvak, prva truba u orkestru, kapetan vaterpolskog kluba, mladić koji je žarko želio postati profesionalni vatrogasac u svom Tisnom.
Ispred crkve Sv. Roka, iz koje kreće sprovod, tri sata prije početka nema nikoga. Ipak, jedan vatrogasac tu stoji. I mačka prelazi iz sjene na sunce u dnu trga. To je pusta pozornica na kojoj će se odigrati sljedeći čin tragedije.
| Jasno im je da su sami trebali spriječiti dijete da uđe u helikopter. Ali kako ćeš ga zaustaviti kad je s njima od svoje dvanaeste godine, kad ide u školu da postane vatrogasac, kad je opčinjen tim poslom |
Iza crkve klupica, to je novi prostor, novi volumen, nova niša s trgom iz kakvih je sastavljeno urbanističko srce Tisnog, mjesta u kojem zimi živi oko tisuću ljudi.
Na klupici sjede četiri mlade djevojke. I još neki ljudi dolaze i odlaze. Ogorčeni su na novinare, ali djevojke ipak počnu razgovarati sa mnom. Razgovaram s djevojkom koja će za dva-tri sata pokopati brata. Kad govori o njemu, nehotice prelazi i na druge poginule. I druge djevojke tako. Kad se raspričaju o njima tako zajednički, oni ožive, i više nisu mrtvi ili teško opečeni, nego su samo privremeno odsutni. One sve, prirodno, traže krivca za tragediju na Kornatima, i teške su im riječi na usnama, ali važnije je od toga što iz njih progovara nekakav, za njihove godine dostojanstven inat ("uvik su Tišnjani prvi gasili di god je trebalo i opet će"), dostojanstven razum ("da je bilo ikakve šanse, moj bi se Tomo spasio"), snažno zajedništvo ("kao da smo svi mi mladi umrli"). Dogovorili smo se da mi o Tomi, Anti, Marku, Josipu, Frani, mladićima s kojima su odrasli, ispričaju neki događaj koji bi plastično prikazao tko su ti dečki. Ali čim sam počeo zapisivati, iz kuće je izletio ožalošćeni mještanin. "Nemilosrdni ste, dva sata prije sprovoda vi joj ne date mira, a brata pokapa." Čovjek je u pravu, premda ih je upravo on prekinuo u pripovijesti i vratio u tragediju. U stvarnost, u kojoj uskoro počinje sprovod.
U 15.30 prostor na trgu polako se puni. Dovezli su stotinjak bijelih vijenaca, poredani su na rivi. Čiste linije kamenih kuća, plavo more, aleja vijenaca i nekoliko turista u žutim vjetrovkama zbijenih uz more, koji kao da ne mogu pronaći svoju ulogu u svemu tome. Rubovi trga čine se sve daljima jer sve se više ljudi skuplja uza njih, ostavljajući središte praznim. Mnogo vatrogasaca iz različitih gradova i društava, stariji mještani, ljudi pristigli izdaleka. Jarboli kloparaju, a zvona još šute.
Za pola sata na trgu je gotovo tisuću ljudi. Sad pristižu mladi u skupinama, jedna grupica u bijelim košuljama, pa djevojke, to su zacijelo Tomini kolege iz veslačkog kluba, iz vaterpolskog kluba, iz razreda, pristiže i uniformirana kolona s instrumentima, Tomo je bio trubač. Ispred crkve, u koju su sad dovezli lijes, skupljaju se poznatiji ljudi iz mjesta, doći će i pokojnikovi najbliži, a eto i svećenika s još trojicom u pratnji. Tišina. Na trgu još ima dovoljno mjesta da ne nastane gomila, ljudi su poredani uza zidove i uz rubnike, bijeli kamen, mnogo bijelih košulja, dva vesla s florom podignuta u zrak, bura pojačava, nešto se čeka. Potom kroz ljude prođe žamor. Zapravo nešto tiše od žamora.
Umro je još jedan, Joso.
Peti muškarac iz Tisnog kojeg će morati pokopati ovaj tjedan. Za život se bori još samo Frane. "Čvrsto virujen da će se Frane izvuć, jedini on", rekla mi je prije dva sata Tomina sestra na klupici iz crkve.
| Na trgu još ima dovoljno mjesta da ne nastane gomila, ljudi su poredani uza zidove i uz rubnike, bijeli kamen, mnogo bijelih košulja, dva vesla s florom podignuta u zrak, bura pojačava, nešto se čeka. Potom kroz ljude prođe žamor. Zapravo nešto tiše od žamora. Umro je još jedan, Joso |
Ta nova smrt skamenila je ovih tisuću ljudi u potpunu šutnju. Počinju zvoniti zvona. Pa opet tišina. U tom trenutku u zapadnom dnu trga, gdje sam stajao, krene neka smutnja. Kad ono, pristiže četica političara. Baš tako, četica, njih možda tucet, posloženi u koloni po dvojica, živahno hitaju kroz špalir. Na čelu ministar mora Kalmeta, u sredini župan Peronja, na začelju ministar policije Kirin. Idealan tajming, da oni prođu, deset minuta do početka sprovoda. Upali su među ljude, najblaže rečeno, kao japanski turisti na Stradun te pohitali prema crkvi gdje su se smjestili točno do ulaza, tako da imaju najbolji pregled nad lijesom kad bude izlazio iz crkvice i kretao prema groblju. O Josipovoj smrti vjerojatno još nisu obaviješteni.
Kako odvratno, neiskreno i kičasto izgledaju medalje ispred lijesa kakvog bogatog ili moćnog starca, generala ili predsjednika, a kako dirljivo i moćno ispred bijelog lijesa u kojem je mladić. Tako je sprovod krenuo, prema groblju iznad župne crkve sv. Duha. Kada se kolona razvila rivom, vidjelo se da se okupilo dvije tisuće ljudi, poredanih u koloni po desetak.
Terasasto groblje, lijepo poput vinograda, i župna crkva ispred njega čine skladnu cjelinu, novu pozornicu na kojoj svaki dan nikne novi kup bijelih vijenaca.
Nakon sprovoda dobrodošlo je piće u birtijama. Mještani čavrljaju glasno, mediteranski. Svi su na oprezu, ali ništa se ne skriva. Ono što se "zna", a to tvrde svi s kojima sam toga dana razgovarao, i djeca i odrasli, najveći krivac za njihovu tragediju je županijski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, "poslao je i oca i sina u istu akciju, to se ne radi", "pustija je dite na požarište", "nikad sam požar nije gasija", "arogantan je i psuje".
Ali Tisno je iznimno mjesto, općina već dvjesto godina, ovdje civilizacija ima duboke korijene. Nikad ovi ljudi ne bi ikoga linčovali, pa ni vatrogasnog zapovjednika za kojeg drže da je odgovoran za pogibiju njihovih najboljih momaka.
Mjesto se uvuklo u sebe, pregazili su ga smrt i mediji, kao nekad Turci i kuga. Pusto je sve do sprovoda, a onda su svi na okupu. Mještani su ogorčeni što su mediji pomiješali njihove mrtve, žive proglasili mrtvim, mrtve živim, pomiješali im slike u novinama, već izmislili ljubavnice, svašta. Potjerali su me nekoliko puta, ali čak i onaj koji bi mi dobacio "lešinaru, makni se", požalio bi se kad bi vidio da odlazim pa dodao: "Dođite za par dana, kad se ljudi smire".
Jedno je jasno, nitko u Tisnom ne vjeruje da je požar na Kornatima izazvao opušak. Oni misle da su ga izazvali sezonski radnici Nacionalnog parka Kornati koji su palili vreće za cement. Jasno im je i to da su sami trebali spriječiti dijete da uđe u helikopter. Ali kako ćeš ga zaustaviti kad je s njima od svoje 12. godine, kad ide u školu da postane vatrogasac, kad je opčinjen tim poslom.
Jasno im je, nadalje, da je tragediju prouzročio sklop nesretnih okolnosti. Trinaest se vatrogasaca našlo na Kornatu u rijetkoj zamci: u klancu obraslom grmljem i travom duboko uraslom u škrape, koja razvije temperaturu i od tisuću stupnjeva, na terenu punom šiljaka i oštrog kamenja, po kojem se teško kretati. Bili su na udaru jakog juga pod povoljnim tlakom, u svojevrsnom dimnjaku, i vatra je suknula preko njih onako kako bi ih u Alpama odozgo zasula lavina. Ništa nisu mogli učiniti.
Otišao sam potom u vatrogasni dom DVD-a Tisno, smješten na kopnu, jer Tisno je mjesto i na otoku i na obali, s kojom ga iznad onog "tisno" povezuje pokretni mostić.
Već se smračilo. Promatrao sam te momčiće. Kako njihova mladost podnosi šok. Kao da gledam sebe prije desetljeće i pol. Sjedim u istom takvom vatrogasnom domu, u uskoj sobici sa stolovima od ultrapasa, u kakve se u početku rata ugurala garda. Jedem s drugovima, a s terena pristižu vijesti. Upravo su dovezli još jednog mrtvog. Ta djeca proživljavaju isto, jedu pire krumpir i meso, čavrljaju, radiostanica je uključena, dežurstvo mora biti redovito. Pustili su me među sebe samo zato što sam stariji. "Vi lešinari", ne izdrži jedan, ali drugi ga smire. Nema nikog starijeg. Ne žele govoriti dok ne dođe zapovjednik. Ali, prihvatili su me. Nude me kokakolom, čavrljaju, pa šute. Šutim pa jedan sjedne do mene, simpatičan sam mu očito.
Ja mu kažem: "Vi ste sada u ratu, isto je to."
"Jesmo u ratu smo. Dođite koji drugi dan. Vidjeli smo mi da ste drugačiji, niste slikavali šta ne treba, niste vukli ljude za rukav. Čuj, mene je kamerman tija izvuć iz povorke da mu dam izjavu. A hodam za lijesom u kojem mi je prijatelj. Znaš, mi smo ti ovdi svi skupa jako povezani, a još nismo ni svjesni što se dogodilo. Evo, čuo si, prije dva sata je umro Josip, a ne sjećam se razdoblja bez njega, cijelo djetinjstvo. Znaš, da su se mogli spasiti, spasili bi se. Ušli su u taj helikopter najbolji, najjači među nama. Njih nitko nije mogao zaustaviti. Mi smo stvarno bili ekipa, a glavni igrači su sada mrtvi."
Napokon je došao zapovjednik, čovjek s brkovima, potresen i odsutan, za njim zamjenik, ćelav, ljutit, energičan, koji nas je potjerao. Ali čak je i on dodao: "Dođite kad završi ova mora." Dok sam odlazio iz Tisnog, trajao je šesti čin tragedije, borba za život Frane Lučića, posljednjeg preživjelog Tišnjana iz akcije na Kornatu.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....