Ovih se dana navršava 25. godišnjica sloma Hrvatskog proljeća 1971. Krajem studenoga i početkom prosinca 1971. održan je u partijskom lovištu Karađorđevo sastanak svih vodećih ljudi Saveza komunista Jugoslavije. Tada je praktički smijenjeno hrvatsko političko vodstvo (to će formalno uslijediti koji tjedan poslije) na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom.
Povjesničar Hrvoje Klasić, autor knjige "Hrvatsko proljeće u Sisku" i predavač kolegija o Hrvatskom proljeću na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta, kazuje kako se tada radilo o nezadovoljstvu Hrvatske svojim ekonomsko-političkim statusom u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako bi nezadovoljstvo umanjili ili uklonili, hrvatski su političari ponudili niz konkretnih mjera. Jedna od specifičnosti Proljeća jest neuobičajeno visok stupanj zainteresiranosti i angažmana hrvatske javnosti, zbog čega je cijeli proces i kasnije dobio pejorativan naziv masovni pokret (maspok), kaže Klasić.
• Hrvatsko proljeće nastalo je kao sukob unutar hrvatskoga komunističkog pokreta, no, je li on krenuo iz 'baze', ili se reflektirao s vrha prema dolje?
Razgovor s Hrvojem Klasićem, jednim od vodećih stručnjaka za noviju hrvatsku povijest, predavačem kolegija Hrvatsko proljeće na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
- Da, to je sukob unutar hrvatskoga komunističkog pokreta, ali mora se promatrati u širem, jugoslavenskom kontekstu. Riječ je o različitom viđenju problema u jugoslavenskom društvu te o različitim metodama njihova rješavanja. O tome se raspravljalo u svim dijelovima Jugoslavije, ali je u Hrvatskoj cijela problematika najjasnije i najglasnije artikulirana. Jedan od ključnih trenutaka u evoluciji jugoslavenskog društva bila je smjena Aleksandra Rankovića, prvog policajca države,1966. godine. Nakon Rankovićeva pada Jugoslavija je ušla u liberalniju fazu, odnosno smanjili su se represija i kruti ideološki pritisak. Partijski je vrh osjetio da su promjene nužne. Kao i sve ostale promjene, i ta je došla iz Titova kabineta i okružja. To je i vrijeme provedbe ekonomske reforme u kojoj su mnogi vidjeli mogućnosti za razvoj. Ne ulazim u efikasnost toga, ali tada je to otvaralo neke nove perspektive, odnosno tako se činilo. Istodobno sa slabljenjem centralizma jačale su republičke partije koje su počele razmišljati o vlastitom, odnosno republičkom interesu. Na početku su ideje hrvatskog vodstva prolazile i zato što je i vrh jugoslavenske države i partije lutao i eksperimentirao. No, već nakon formiranja novog političkog rukovodstva u Hrvatskoj došlo je do razmimoilaženja oko rješavanja u prvom redu gospodarskih pitanja. Budući da ih Tito nije kritizirao, a on je bio neprijeporno mjerilo dopuštenog, to nije izgledalo kao rascjep, nego ono što je zapravo i bilo: različit pristup u rješavanju nekih političkih i gospodarskih pitanja. No, važno je naglasiti da je sve to bilo u zadanim gabaritima postojećeg sustava i države koju nitko nije dovodio u pitanje. Rascjep u klasičnom smislu nastaje kada su se Tito i Bakarić pod različitim utjecajima - iz JNA ili od protivnika Savke i Tripala - ali često i mnogim izvanpartijskim i društvenim promjenama kao što je jačanje nacionalne svijesti, koje su bile izazvane tim novim 'kursom', počeli distancirati ili kritizirati 'te pojave'.
• Često se o Proljeću govori kao o disidentskom pokretu.
- Jedna od ključnih stvari koja se pojavljuje, pogotovo posljednjih 15 godina, jest stvaranje dojma o homogenosti Proljeća kao hrvatskog nacionalnog pokreta. Mnogi misle da je tada stvarana neka paralelna vlast te da je postojala veza i suradnja između SK, Matice hrvatske, Društva književnika i studenata, odnosno da su promišljali zajednički nastupu i dogovarali akcije. Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da to nije samo netočno, nego i da su kontakti bili vrlo rijetki. Kada ih je i bilo, kao u slučaju studenata, međusobno su bili kritički intonirani. Hrvatska partija sigurno nije željela dijeliti vlast s drugima, niti se razmišljalo o političkom pluralizmu. Možda bi to bio logičan slijed da se pokret razvijao, ali ne želim sada nagađati. Okvir Jugoslavije i socijalizma nije se dovodio u pitanje, nego su smatrali da unutar tog okvira treba tražiti mogućnosti za promjenu odnosa, i to u prvom redu fiskalne i devizne politike: koliko će, recimo novca od turizma ostajati u Zagrebu, a koliko ide u beogradsku blagajnu. Ključno pitanje koje se u Hrvatskoj u tom trenutku moglo čuti, bilo je: dobivamo li od federacije onoliko koliko u nju ulažemo?
DVA SUSRETATito se u Karađorđevu najprije susreo s hrvatskim komunistima, a dan poslije i s članovima Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije
KLJUČNI LJUDITito i Bakarić bili su (uz Kardelja) ključni ljudi za 'ekipiranje' hrvatskog proljećarskog rukovodstva, ali i za njihovo kasnije uklanjanje
PROSVJEDISkup na centralnom zagrebačkom trgu, Trgu Republike, 1971. godine. Nacionalno pitanje pojavilo se kao jedno od ključnih pitanja Hrvatskog proljeća
•
Katkad se smatra da je Hrvatsko proljeće isključivo nekakav novi hrvatski nacionalni preporod?
- Možda je preporod prejaka riječ. No, ako se cijeli proces gleda kao traženje veće republičke neovisnosti te redefiniranje političkog, ekonomskog i kulturnog položaja Hrvata u Jugoslaviji, onda bi se moglo govoriti i o komponentama preporoda. No, naglašavam, ne u smislu državne neovisnosti, nego u smislu slobodnijeg raspolaganja vlastitim sredstvima te veće neovisnosti u odnosu Beograd. Bilo je i razmišljanja o nekoj većoj republičkoj, političkoj, odnosno partijskoj samostalnosti, ali nitko od političara, pa čak ni većina nepolitičara-sudionika Hrvatskog proljeća, nije tada mislila na državnu neovisnost. No, kako su se Tito i Bakarić sve više upetljavali u te sukobe unutar SKH, tako je sve više dolazilo do klasičnog rascjepa između dvije struje.
• Pitanje veće republičke, a uz to i nacionalne samostalnosti od Beograda je u središtu Proljeća?
- Nitko nije očekivao da će se cijela priča razviti tom brzinom i na taj način. Jednostavno je došlo do popuštanja, a na dnevni su red došla mnoga pitanja, pa i ona koja su godinama potiskivana kao što je nacionalno pitanje. S obzirom na to da je dugo toleriran i praktički promican blagi unitarizam, stvorena je osnova za otvaranje nacionalnog pitanja. No, Savki i Tripalu bilo je jasno da za svoje projekte moraju imati podršku što više ljudi. Proljećarska struja nije stavljala hrvatsko nacionalno pitanje u prvi plan, nego je to došlo spontano kao produkt njihove borbe za veću decentralizaciju. U toj borbi ključnom se nametnula potreba razračunavanja s najvećim neprijateljem: unitarizmom. Na 10. sjednici CK SKH, u siječnju 1970. godine, definiran je taj novi smjer, a najbolji način da se to pokaže bio je napad na centralizam i unitarizam. Odrješitiji početak reformi počeo je s napadom na hrvatskog političara Miloša Žanka, potpredsjednik Skupštine SFRJ, odnosno njegove tekstove u Borbi u kojima s pozicija jugounitarizma napada 'novi nacionalistički kurs' hrvatskog vodstva. To je poslužilo za to da hrvatsko vodstvo definira, precizira i prezentira svoj ekonomsko-politički program. Potpuno novi trenutak bila je činjenica da je sjednica prenošena na TV-u. Tada su se ljudi prvi put suočili s činjenicom da se jednog visokog partijskog dužnosnika i prvoborca otvoreno i javno proziva i napada. To nije moglo ostati bez odjeka na nižim, životnim razinama. Jedni su se osjetili osokoljeni, a drugi ugroženi po političkoj i ideološkoj liniji. Ne znam jesu li Savka i Tripalo željeli postići upravo takav efekt, ali time je došlo do nagle i ponekad euforične politizacije masa. Mase su privučene i zainteresirane za novi projekt. No, kao i uvijek kada dolazi do takvog (pre)okreta, ne može se sve kontrolirati, pogotovo kada u vlastitim redovima imate struju koja se osjeća ugrožena i želi vas omesti, a za to ima organizacijske i ine mogućnosti.
• Neki tvrde da su zapravo poticaj za reforme koje su oblikovali Savka i hrvatsko rukovodstvo dali Tito, Kardelj i Bakarić.
- Uloge Tita, Kardelja i Bakarića su kontroverzne i kontradiktorne. Bakarić je godinama bio neprijeporni autoritet u Hrvatskoj. Prvi je izašao s tezom o 'federiranju federacije', o potrebi promjena u gospodarskom i političkom sektoru. Kardelj je pak, kao glavni teoretičar jugoslavenskog puta u socijalizam, prvi progovorio o konfederaciji. No, tada su funkcionirale drugačije norme: što je bilo dopušteno Kardelju i Bakariću, nije moralo biti dopušteno i nekome drugom, na primjer Savki i Tripalu. Kardelj i Bakarić bili su Titovi ratni drugovi, teoretičari i neprijeporni autoriteti. Mogu se složiti da su svojim poticajima i idejama stvarno bili zamašnjak za događanja tijekom Hrvatskog proljeća, ali kao iskusni političari znali su do koje se mjere mogu otkriti svoje planove. Gledajući kadrovski, ekipiranje hrvatskoga proljećarskog rukovodstva bilo je pod Bakarićevom kontrolom. Nitko ne bi bio izabran da je on imao nešto protiv. Treba reći da je Bakarić pogurao taj sastav i zbog 'opasnosti' da mu se u Zagreb vrate stari kadrovi poput Gošnjaka i Špiljka, s kojima je imao već sukobe. Naime, Tito je kalkulirao s tom opcijom, ali Bakarić je uspio odagnati od sebe tu opasnost. Tako je Bakarićev utjecaj na Hrvatsko proljeće izravan. On je kalkulirao s dvije struje i zbog vlastite pozicije unutar SKH. Bakarić je želio biti sveprisutan, želio je teoretizirati, kadrovirati, voditi, ali ne i izlagati se.
• Kakva je bila Titova uloga? Naime, kad je on kritizirao proljećare, stvari su išle dalje, a nakon njegove pohvale na večeri u zagrebačkoj Esplanadi zapravo je počeo njihov pad.
- Unatoč svoj podršci političke, gospodarske i najšire javnosti, pokazalo se, da je jedina relevantna podrška ona Titova. On se i taj put pokazao kao spretan politički strateg. Iako njegove izjave često na prvi pogled izgledaju kontradiktorne, Tito je uvijek stvari gledao u širem kontekstu. Iako je znao da će njegova riječ biti zadnja, uvijek ga je zanimao glas javnosti. Tito u principu nije bio protivnik proljećarskih ideja, pogotovo u kontekstu nužnih ekonomsko-političkih promjena u Jugoslaviji, ali kada je vidio da su političari i javnost drugih republika sve kritičniji prema situaciji u Hrvatskoj te da su hrvatski komunisti ipak izgubili kontrolu nad situacijom, odlučio je presuditi. No, nastavio je taktizirati. Tito ni u Karađorđevu nije smijenio ili pozvao na ostavku hrvatskog vodstva, niti ih je izrijekom okrivio za bilo što. I nekoliko dana poslije, na sjednici Izvršnog biroa SKJ 8. prosinca 1971., mogla se iščitati Titova ljutnja na Savku, Tripala i Pirkera, ali opet nije javno ništa tražio. No, kada mu je iz sisačke Željezare stigao telegram kojim 'radnici' traže smjenu hrvatskog vodstva, onda je rekao: E, sada morate otići jer to traži radnička klasa.
• Kakva je atmosfera vladala u Karađorđevu?
- Prema iskazu sudionika, atmosfera je na obje sjednice bila mučna i puna neizvjesnosti. Svi su znali što se priprema i samo su čekali kako će to Tito izvesti. A Tito je, kao i uvijek, pokrenuo raspravu u kojoj gotovo da i nije sudjelovao. Cilj mu je bio pokazati hrvatskom vodstvu da nije samo on taj koji se ne slaže s njihovim radom, nego da je nezadovoljstvo mnogo šire. Treba naglasiti jednu činjenicu s obzirom na gotovo mitske razmjere koje je sjednica u Karađorđevu još izaziva u hrvatskoj javnosti: unatoč svemu što je uslijedilo, u samom Karađorđevu gotovo da nije bilo povišenih tonova, nitko nije smijenjen i nitko nije dao ostavku. Prema riječima Savke Dabčević-Kučar, 'Karađorđevo nije bilo suđenje, nego proglašenje već donesene i dogovorene osude'. I tako su se svi ponašali.
• Jesu li se Tito i Bakarić u jednom trenutku osjetili ugroženi od hrvatskog vodstva?
- Bakarić u jednom trenutku vjerojatno i jest, ali mislim da Tito nije imao tih problema. Ni mnogo jačim igračima nije padalo na pamet ugroziti Titov autoritet, a kamoli poziciju. Prema svim dostupnim dokumentima, mislim da ni Savka, ni Tripalo uopće nisu razmišljali o tome da ugroze Bakarića, a kamoli Tita. No, Titu je sigurno u jednom trenutku zasmetalo to što se hrvatskim političarima kliče isto ili čak više nego njemu, pa je i to djelovalo na njegovu odluku. U jednom trenutku proradila taština i Tita i Bakarića.
• Kakva je bila represija nakon pada Hrvatskog proljeća?
- Represija je bila različitog karaktera i intenziteta. Vodeći hrvatski komunisti nisu smijenjeni, nego su podnijeli ostavke. Osim toga, iako su bili optuženi za ozbiljne stvari, nitko od njih nije završio u zatvoru. Nitko nije završio ni na cesti, u smislu gubitka posla. Većina ih je smijenjena s vodećih funkcija ili umirovljena. Tako je bilo i na lokalnim razinama. U nizu dokumenata pronašao sam da Partija predlaže smjenu s neke odgovorne funkcije, ali ujedno predlaže i novo radno mjesto nižeg ranga. To ni na koji način ne umanjuje žrtvu koju su ti ljudi podnijeli jer nezatvaranje nije, nažalost, podrazumijevalo i slobodu. Situacija je potpuno drugačija kada su bili u pitanju 'obični' članovi te pogotovo nekomunisti. Najjaču represiju na svojim su leđima osjetili studentski vođe i intelektualci oko Matice hrvatske te drugih kulturno-znanstvenih organizacija i ustanova. Oni su proglašeni glavnim krivcima, pa Partija prema njima nije imala nimalo milosti. To je uključivalo zatvorske kazne, otpuštanja s radnog mjesta i zabrane javnog rada. Ono što je najvažnije, stigmu proljećara sa svim negativnim konotacijama svi su oni nosili do raspada Jugoslavije.
Vlado Vurušić
Povjesničar Hrvoje Klasić, autor knjige "Hrvatsko proljeće u Sisku" i predavač kolegija o Hrvatskom proljeću na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta, kazuje kako se tada radilo o nezadovoljstvu Hrvatske svojim ekonomsko-političkim statusom u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako bi nezadovoljstvo umanjili ili uklonili, hrvatski su političari ponudili niz konkretnih mjera. Jedna od specifičnosti Proljeća jest neuobičajeno visok stupanj zainteresiranosti i angažmana hrvatske javnosti, zbog čega je cijeli proces i kasnije dobio pejorativan naziv masovni pokret (maspok), kaže Klasić.
• Hrvatsko proljeće nastalo je kao sukob unutar hrvatskoga komunističkog pokreta, no, je li on krenuo iz 'baze', ili se reflektirao s vrha prema dolje?
Razgovor s Hrvojem Klasićem, jednim od vodećih stručnjaka za noviju hrvatsku povijest, predavačem kolegija Hrvatsko proljeće na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
|
• Često se o Proljeću govori kao o disidentskom pokretu.
- Jedna od ključnih stvari koja se pojavljuje, pogotovo posljednjih 15 godina, jest stvaranje dojma o homogenosti Proljeća kao hrvatskog nacionalnog pokreta. Mnogi misle da je tada stvarana neka paralelna vlast te da je postojala veza i suradnja između SK, Matice hrvatske, Društva književnika i studenata, odnosno da su promišljali zajednički nastupu i dogovarali akcije. Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da to nije samo netočno, nego i da su kontakti bili vrlo rijetki. Kada ih je i bilo, kao u slučaju studenata, međusobno su bili kritički intonirani. Hrvatska partija sigurno nije željela dijeliti vlast s drugima, niti se razmišljalo o političkom pluralizmu. Možda bi to bio logičan slijed da se pokret razvijao, ali ne želim sada nagađati. Okvir Jugoslavije i socijalizma nije se dovodio u pitanje, nego su smatrali da unutar tog okvira treba tražiti mogućnosti za promjenu odnosa, i to u prvom redu fiskalne i devizne politike: koliko će, recimo novca od turizma ostajati u Zagrebu, a koliko ide u beogradsku blagajnu. Ključno pitanje koje se u Hrvatskoj u tom trenutku moglo čuti, bilo je: dobivamo li od federacije onoliko koliko u nju ulažemo?
DVA SUSRETATito se u Karađorđevu najprije susreo s hrvatskim komunistima, a dan poslije i s članovima Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije
KLJUČNI LJUDITito i Bakarić bili su (uz Kardelja) ključni ljudi za 'ekipiranje' hrvatskog proljećarskog rukovodstva, ali i za njihovo kasnije uklanjanje
PROSVJEDISkup na centralnom zagrebačkom trgu, Trgu Republike, 1971. godine. Nacionalno pitanje pojavilo se kao jedno od ključnih pitanja Hrvatskog proljeća
|
|
|
- Možda je preporod prejaka riječ. No, ako se cijeli proces gleda kao traženje veće republičke neovisnosti te redefiniranje političkog, ekonomskog i kulturnog položaja Hrvata u Jugoslaviji, onda bi se moglo govoriti i o komponentama preporoda. No, naglašavam, ne u smislu državne neovisnosti, nego u smislu slobodnijeg raspolaganja vlastitim sredstvima te veće neovisnosti u odnosu Beograd. Bilo je i razmišljanja o nekoj većoj republičkoj, političkoj, odnosno partijskoj samostalnosti, ali nitko od političara, pa čak ni većina nepolitičara-sudionika Hrvatskog proljeća, nije tada mislila na državnu neovisnost. No, kako su se Tito i Bakarić sve više upetljavali u te sukobe unutar SKH, tako je sve više dolazilo do klasičnog rascjepa između dvije struje.
• Pitanje veće republičke, a uz to i nacionalne samostalnosti od Beograda je u središtu Proljeća?
- Nitko nije očekivao da će se cijela priča razviti tom brzinom i na taj način. Jednostavno je došlo do popuštanja, a na dnevni su red došla mnoga pitanja, pa i ona koja su godinama potiskivana kao što je nacionalno pitanje. S obzirom na to da je dugo toleriran i praktički promican blagi unitarizam, stvorena je osnova za otvaranje nacionalnog pitanja. No, Savki i Tripalu bilo je jasno da za svoje projekte moraju imati podršku što više ljudi. Proljećarska struja nije stavljala hrvatsko nacionalno pitanje u prvi plan, nego je to došlo spontano kao produkt njihove borbe za veću decentralizaciju. U toj borbi ključnom se nametnula potreba razračunavanja s najvećim neprijateljem: unitarizmom. Na 10. sjednici CK SKH, u siječnju 1970. godine, definiran je taj novi smjer, a najbolji način da se to pokaže bio je napad na centralizam i unitarizam. Odrješitiji početak reformi počeo je s napadom na hrvatskog političara Miloša Žanka, potpredsjednik Skupštine SFRJ, odnosno njegove tekstove u Borbi u kojima s pozicija jugounitarizma napada 'novi nacionalistički kurs' hrvatskog vodstva. To je poslužilo za to da hrvatsko vodstvo definira, precizira i prezentira svoj ekonomsko-politički program. Potpuno novi trenutak bila je činjenica da je sjednica prenošena na TV-u. Tada su se ljudi prvi put suočili s činjenicom da se jednog visokog partijskog dužnosnika i prvoborca otvoreno i javno proziva i napada. To nije moglo ostati bez odjeka na nižim, životnim razinama. Jedni su se osjetili osokoljeni, a drugi ugroženi po političkoj i ideološkoj liniji. Ne znam jesu li Savka i Tripalo željeli postići upravo takav efekt, ali time je došlo do nagle i ponekad euforične politizacije masa. Mase su privučene i zainteresirane za novi projekt. No, kao i uvijek kada dolazi do takvog (pre)okreta, ne može se sve kontrolirati, pogotovo kada u vlastitim redovima imate struju koja se osjeća ugrožena i želi vas omesti, a za to ima organizacijske i ine mogućnosti.
• Neki tvrde da su zapravo poticaj za reforme koje su oblikovali Savka i hrvatsko rukovodstvo dali Tito, Kardelj i Bakarić.
- Uloge Tita, Kardelja i Bakarića su kontroverzne i kontradiktorne. Bakarić je godinama bio neprijeporni autoritet u Hrvatskoj. Prvi je izašao s tezom o 'federiranju federacije', o potrebi promjena u gospodarskom i političkom sektoru. Kardelj je pak, kao glavni teoretičar jugoslavenskog puta u socijalizam, prvi progovorio o konfederaciji. No, tada su funkcionirale drugačije norme: što je bilo dopušteno Kardelju i Bakariću, nije moralo biti dopušteno i nekome drugom, na primjer Savki i Tripalu. Kardelj i Bakarić bili su Titovi ratni drugovi, teoretičari i neprijeporni autoriteti. Mogu se složiti da su svojim poticajima i idejama stvarno bili zamašnjak za događanja tijekom Hrvatskog proljeća, ali kao iskusni političari znali su do koje se mjere mogu otkriti svoje planove. Gledajući kadrovski, ekipiranje hrvatskoga proljećarskog rukovodstva bilo je pod Bakarićevom kontrolom. Nitko ne bi bio izabran da je on imao nešto protiv. Treba reći da je Bakarić pogurao taj sastav i zbog 'opasnosti' da mu se u Zagreb vrate stari kadrovi poput Gošnjaka i Špiljka, s kojima je imao već sukobe. Naime, Tito je kalkulirao s tom opcijom, ali Bakarić je uspio odagnati od sebe tu opasnost. Tako je Bakarićev utjecaj na Hrvatsko proljeće izravan. On je kalkulirao s dvije struje i zbog vlastite pozicije unutar SKH. Bakarić je želio biti sveprisutan, želio je teoretizirati, kadrovirati, voditi, ali ne i izlagati se.
• Kakva je bila Titova uloga? Naime, kad je on kritizirao proljećare, stvari su išle dalje, a nakon njegove pohvale na večeri u zagrebačkoj Esplanadi zapravo je počeo njihov pad.
- Unatoč svoj podršci političke, gospodarske i najšire javnosti, pokazalo se, da je jedina relevantna podrška ona Titova. On se i taj put pokazao kao spretan politički strateg. Iako njegove izjave često na prvi pogled izgledaju kontradiktorne, Tito je uvijek stvari gledao u širem kontekstu. Iako je znao da će njegova riječ biti zadnja, uvijek ga je zanimao glas javnosti. Tito u principu nije bio protivnik proljećarskih ideja, pogotovo u kontekstu nužnih ekonomsko-političkih promjena u Jugoslaviji, ali kada je vidio da su političari i javnost drugih republika sve kritičniji prema situaciji u Hrvatskoj te da su hrvatski komunisti ipak izgubili kontrolu nad situacijom, odlučio je presuditi. No, nastavio je taktizirati. Tito ni u Karađorđevu nije smijenio ili pozvao na ostavku hrvatskog vodstva, niti ih je izrijekom okrivio za bilo što. I nekoliko dana poslije, na sjednici Izvršnog biroa SKJ 8. prosinca 1971., mogla se iščitati Titova ljutnja na Savku, Tripala i Pirkera, ali opet nije javno ništa tražio. No, kada mu je iz sisačke Željezare stigao telegram kojim 'radnici' traže smjenu hrvatskog vodstva, onda je rekao: E, sada morate otići jer to traži radnička klasa.
• Kakva je atmosfera vladala u Karađorđevu?
- Prema iskazu sudionika, atmosfera je na obje sjednice bila mučna i puna neizvjesnosti. Svi su znali što se priprema i samo su čekali kako će to Tito izvesti. A Tito je, kao i uvijek, pokrenuo raspravu u kojoj gotovo da i nije sudjelovao. Cilj mu je bio pokazati hrvatskom vodstvu da nije samo on taj koji se ne slaže s njihovim radom, nego da je nezadovoljstvo mnogo šire. Treba naglasiti jednu činjenicu s obzirom na gotovo mitske razmjere koje je sjednica u Karađorđevu još izaziva u hrvatskoj javnosti: unatoč svemu što je uslijedilo, u samom Karađorđevu gotovo da nije bilo povišenih tonova, nitko nije smijenjen i nitko nije dao ostavku. Prema riječima Savke Dabčević-Kučar, 'Karađorđevo nije bilo suđenje, nego proglašenje već donesene i dogovorene osude'. I tako su se svi ponašali.
• Jesu li se Tito i Bakarić u jednom trenutku osjetili ugroženi od hrvatskog vodstva?
- Bakarić u jednom trenutku vjerojatno i jest, ali mislim da Tito nije imao tih problema. Ni mnogo jačim igračima nije padalo na pamet ugroziti Titov autoritet, a kamoli poziciju. Prema svim dostupnim dokumentima, mislim da ni Savka, ni Tripalo uopće nisu razmišljali o tome da ugroze Bakarića, a kamoli Tita. No, Titu je sigurno u jednom trenutku zasmetalo to što se hrvatskim političarima kliče isto ili čak više nego njemu, pa je i to djelovalo na njegovu odluku. U jednom trenutku proradila taština i Tita i Bakarića.
• Kakva je bila represija nakon pada Hrvatskog proljeća?
- Represija je bila različitog karaktera i intenziteta. Vodeći hrvatski komunisti nisu smijenjeni, nego su podnijeli ostavke. Osim toga, iako su bili optuženi za ozbiljne stvari, nitko od njih nije završio u zatvoru. Nitko nije završio ni na cesti, u smislu gubitka posla. Većina ih je smijenjena s vodećih funkcija ili umirovljena. Tako je bilo i na lokalnim razinama. U nizu dokumenata pronašao sam da Partija predlaže smjenu s neke odgovorne funkcije, ali ujedno predlaže i novo radno mjesto nižeg ranga. To ni na koji način ne umanjuje žrtvu koju su ti ljudi podnijeli jer nezatvaranje nije, nažalost, podrazumijevalo i slobodu. Situacija je potpuno drugačija kada su bili u pitanju 'obični' članovi te pogotovo nekomunisti. Najjaču represiju na svojim su leđima osjetili studentski vođe i intelektualci oko Matice hrvatske te drugih kulturno-znanstvenih organizacija i ustanova. Oni su proglašeni glavnim krivcima, pa Partija prema njima nije imala nimalo milosti. To je uključivalo zatvorske kazne, otpuštanja s radnog mjesta i zabrane javnog rada. Ono što je najvažnije, stigmu proljećara sa svim negativnim konotacijama svi su oni nosili do raspada Jugoslavije.
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....