Tko će na motiku?

Kako možemo biti ekonomski nezavisni ako većinu poljoprivrednih proizvoda moramo uvoziti?, razmišlja zabrinuti sugrađanin.

Zaista, Lijepa naša ne može se sama hraniti. Mora i hranu uvoziti. A u njoj je mnogo neobrađenih polja. Kažu da bi poljoprivredna proizvodnja kod nas u mnogo slučajeva bila skuplja od uvoza. Ovdje se, dakle, ne isplati raditi! Što nam onda preostaje?

Pitanja su to gospodarstvena i novčarska, ekonomska i financijska u kojima nisam baš kod kuće, kao ni većina građana. Tko to zna, ako zna, svima nam može kapu krojiti. Preostaje nemoć u izgubljenosti.

Sugovornik nastavlja: “Jeste li svjesni da se u ovoj zemlji motike, odnosno poljoprivrede, primaju samo nesposobni? Da, od svakoga se očekuje da završi fakultet! Inače su društvu manje važni.

Tko ne ide na studij - bilo koji - ostaje čovjek druge kategorije. Niža klasa”.

“Eh”, upadnem ja, “a tko pita za diplome uspješne državnike koji jedva nešto moraju znati?”

On odmahuje rukom. To ga ne zanima. Htio bi da zemljoradnici budu ponosni na svojim njivama - i radnici u tvornicama.

Kada bi odgovorni u javnosti dopustili da se čovjek ne predstavlja diplomom, nego naprosto imenom i sposobnošću i znanjem koje mora steći bez visokih škola - primjereno poslu kojim se bavi i prilikama kojim živi - mogao bi čovjek biti važan i bez sveučilišnih naslova. Čak važniji od učenih lijenčina.

Ima li to veze s vjerom? Isus reče: “Tko hoće među vama biti prvi, neka bude zadnji” (Mt 9,35). Ali i u Crkvi je napast da mnogi žele biti prvi.