Tko je bio na krivom mjestu?

Neke stvari u Teslinom životu ni danas nam nisu previše jasne, što priču o njemu čini interesantnom već skoro 70 godina od njegove smrti. Stvar je u tome da mi lakše prihvaćamo šarenije i intrigantnije priče, od dosadnih objašnjenja koja se svode na - nije tu bilo ništa čudno, sve se to da jednostavno znanstveno objasniti. I zapravo smo u pravu - jer stvarnost je često čudnija od naše mašte.

Recimo, danas znamo da doista postoje ljude koji vide svijet slova i brojki u raznim bojama - tu stvar zovemo sinestezija. Do nje dolazi jer su područja za raspoznavanje boja i prepoznavanje slova susjedi u mozgu, pa se kao rezultat nekih genetičkih grešaka ili trauma signali malo pobrkaju. Znali smo i prije da je bilo takvih ljudi, po svemu sudeći Tesla je mogao biti jedan od njih. Problem je da do prije 15-20 godina nismo mogli znati što je uzrok sinesteziji. Prije toga, svako ludo objašnjenje te pojave bilo je “dozvoljeno”.

Danas znamo i da zapravo ne postoje ljudi koji imaju fotografsko pamćenje - koje ne znači da netko pamti kao fotograf, već da može nakon kraćega gledanja slike ili čitanja teksta ponoviti sve detalje bez greške. Naime, pokazalo se da svi takvi koriste trikove poput mentalnih mape ili jednostavno ogromnog iskustva, kako bi zapamtili. Ponekad toga nisu ni svjesni - što smo skužili kad su vrhunskim šahistima, koji su mogli iz glave reproducirati čitave partije zbog čega se vjerovalo da imaju fotografsko pamćenje, dali zanimljiv izazov. Pokazali su im potpuno besmislenu partiju u kojoj su se vukli slučajni potezi. Nakon toga su ih zatražili da je ponove, što ovi u pravilu ne bi uspjeli. Pamtili su logične i bitne, pametne poteze, a gluposti bi zaboravljali. Eh, kad bismo barem mi svi tako funkcionirali. Je li Tesla bio takav? Po njegovim vlastitim riječima, je. Nažalost, to ne možemo provjeriti, ali stvarno nije ni bitno. To niti umanjuje, niti uvećava njegov značaj za nas. Samo ga čini malo interesantnijim.

Znamo da ne postoji fotografsko pamćenje, ali isto tako znamo da postoje ljudi čije pamćenje je nevjerojatno blizu tome i koji mogu zapamtiti fascinantne količine informacija u nevjerojatno malo vremena. Poznati su pod nazivom savanti. Neki ljudi koji imaju autistični poremećaj (manji dio njih) mogu primjetiti najsitnije detalje i mogu izvesti fantastične matematičke proračune, ali jako teško mogu živjeti samostalno.

Puno blaži poremećaj, ali koji s autizmom dijeli mnoge sličnosti je tzv. AS, Aspergerov sindrom. On ljudima koji ga imaju ne otežava bitno razvoj govora, ali značajno smanjuje sposobnost za empatiju, što se, čini se nekako “kompenzira” izraženim talentom za slikarstvo, matematiku, ili glazbu. Analizirajući poznate informacije o velikim znanstvenicima i umjetnicima, čini se da su ga mogli imati mnogi od njih - među kojima se često ističu spominju Newton, Mozart, i Einstein. Danas postoje udruge ljudi s Aspergerovim sindromom koje se zalažu da se taj sindrom skine s liste poremećaja, kao što je napravljeno s homoseksualizmom. I doista, nema nekog posebnog razloga da se osobu koja ima AS smatra manje normalnom od onog koji ga nema. Dapače.

Mi još uvijek ne znamo što izaziva autizam, ali znamo da se dijagnosticira u najranijoj dobi. Taman tamo negdje nakon prvih cijepljenja. Ta vremenska koincidencija je rezultirala drugom zdravstveno najštetnijom kampanjom u našem modernom društvu. Primat ipak čvrsto drži (ne)stručno mišljenje popularne vjerske zajednice o tome štiti li kondom od AIDS-a. Znanost jednostavno više nema toliko puno neobjašnjenih, a bitnih stvari. Zato se u objašnjenje uzroka autizma uz kvalitetne znanstvenike na istom poslu nađe i dosta ehm... manje kvalitetnih, koji će pokušati na blef ušićariti nešto (što, da se razumijemo, i nije neki grijeh u znanosti). Ako im ne uspije, jedni će pošteno odustati (fala im), ali drugi mogu, poneseni medijskom slavom, ili možda sasvim iskrenom brigom za druge, nastaviti tamburati svoje (pa i namještati rezultate).

Danas, dakle, još uvijek ne znamo što točno izaziva ni AS ni savantizam - ali to ne znači da ne znamo baš ništa o tome. Hoćete znanstveno utemeljene spekulacije od prije par godina? Evo prve - savanti ne gledaju širu sliku već samo detalje. Širu sliku nam navodno daje dio koji se nalazi u lijevoj polovici mozga (barem je kod većine dešnjaka tako). Što kad bismo nekako isključili taj dio mozga? Fora je da možemo privremeno onesposobiti komunikaciju neurona u tom dijelu mozga (stručnjaci bi rekli, lijevom temporalnom režnju). Izgleda da se to može izvesti tako da mozak primijenimo izmjenjivo magnetsko polje (stručno - rTMS). To su izveli prije pet godina i ljudi kojima je to napravljeno su privremeno dobili neke osobine savanata. Recimo, mogli su praktično trenutno prebrojati broj šibica bačenih na stol (u testu s pravim savantima koristili su 111 šibica koje bi ovi trenutno prebrojali). Uzorak je bio malen, 8 od 12 ih je imalo taj efekt, koji je s vremenom nestao. Osobno smatram to istraživanje interesantnim, ali još uvijek nepotvrđenim (mali broj citata zasad ne ohrabruje previše). Je li i vama to malo sumnjivo? Mali brojevi za velike muljaže, jel’ da? E vidite, isti broj ljudi - 8 pozitivnih od 12 - navodi se i u poznatoj Wakefieldovoj studiji koja je dovela u vezu cijepljenje i autizam. Mali brojevi su zeznuta stvar.

No tu nije kraj šašavim idejama. Meni je nekako najneobičnija ta da su životinje zapravo - savanti. Razmislite malo, ne stvaraju širu sliku (nemaju riječi kojima bi je opisali) i fokusiraju se na detalje, te detalje pamte začuđujuće dobro jer se mogu vratiti u svoje nastambe, gnijezda ili košnice iz nevjerojatnih udaljenosti. Možda je ipak najluđa teorija to da su ljudi s AS neka vrsta X-mena, talentiranih genijalaca s čudesnim moćima koji su napravili najveće iskorake u znanosti i umjetnosti i vječno zadužili čovječanstvo (koje im to krasno vraća time da njihovo stanje naziva - poremećajem).

Čemu cijela ova priča? I kakve ona ima veze s Nikolom Teslom? Ma sigurno ste već skužili da je lako moguće da je Tesla imao Aspergerov sindrom - simptomi su skoro očiti, baš kao i za Newtona. Dakle, da je netko htio ispričati nešto intrigantno i uzbudljivo, pa zašto ne i začiniti stvar nekim spekulativnim teorijama o njegovom geniju, na njegovim danima u Tehničkom muzeju, možda je umjesto o astralnim stanjima i jogijima (nije madrac, a nije ni medvjed) mogao pričati o ovakvim stvarima. To bi bilo primjereno mjestu i osobi, a posjetitelji ne bi bili zakinuti za čarobnu priču koja ima barem nekog temelja u stvarnosti.

Ali, pogledajmo to s druge strane - Drago Plečko je zapravo bio na pravom mjestu kad je u muzeju, pa makar i Tehničkom, objašnjavao parapsihološke uzroke Tesline genijalnosti. S obzirom na današnje znanstvene spoznaje i znanstveno utemeljene spekulacije - Plečko upravo tamo i spada. U muzej. A Tesla? Tesla je taj koji je bio na krivom mjestu. On, njegova autobiografija i njegovi izumi su nekom greškom pohranjeni u muzeje - a pravo mjesto za njih su škole i fakulteti.