Tko je u ratu zapovijedao vojskom? Je li postojala dvostruka linija: jedna na čelu s Glavnim stožerom i druga s Gojkom Šuškom?

Blaškićeva se obrana pred Haaškim sudom temeljila na tezi o dvostrukoj liniji zapovijedanja u Hrvatskom vijeću obrane: jedna je bila politička, i pod njenim su nadzorom djelovale pojedine postrojbe HVO-a, dok je Blaškićeva, vojna struktura, često ostajala izolirana od najvažnijih događaja; Blaškić, tvrdila je obrana, nije imao utjecaja na neformalnu političku liniju zapovijedanja Hrvatskim vijećem obrane.

Deset je godina sva hrvatska desnica tvrdila da je riječ o notornoj laži i da u HVO-u nikada nije bilo dvostruke linije zapovijedanja (na čelu ove političke prirodno su se mogli nalaziti Gojko Šušak i predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban).

Ljubo Ćesić Rojs, jedan od živopisnijih visokih časnika HV-a i HVO-a, u nedavnom je intervjuu za Hrvatski tjednik detaljno opisao postojanje dvostruke linije zapovijedanja, i to ne u Hrvatskom vijeću obrane, nego u samoj Hrvatskoj vojsci tijekom njenih najvažnijih operacija. Rojs, naime, svjedoči kako je počela akcija Zima 94, koja je stvorila pretpostavke za uspjeh Oluje. General Rojs kaže da je Gojko Šušak iz Washingtona, gdje je razgovarao s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, nazvao u Zagreb i naredio pokretanje te akcije mimo Glavnog stožera Hrvatske vojske. Rojs zatim priznaje da je jedna skupina generala, u kojoj se nalazio i on, namjerno zaobilazila Glavni stožer HV-a.

Detaljno svjedočenje

Rojs toliko iscrpno govori o zaobilaženju Glavnog stožera - zato jer su Stožerom dominirali časnici koji su u Hrvatsku vojsku stigli iz JNA - da opisuje čak i dvostruke brifinge uoči Oluje: jedne na kojima su sudjelovali i članovi Stožera i druge samo za “Šuškove” generale.

Ljubo Ćesić Rojs posvjedočio je, detaljno i iskreno, da su u samoj Hrvatskoj vojsci postojale dvije linije zapovijedanja.

Jedna vojna, kojoj je na čelu, po prirodi ustroja HV-a, morao biti Glavni stožer, i druga, politička, kojoj je na čelu bio ministar obrane Gojko Šušak, čovjek koji je, prema Rojsovu iskazu, osobno naređivao vojne akcije, prijeteći “svojim” generalima vojnim sudom ne počnu li te akcije odmah po njegovoj naredbi.

Ako je u Hrvatskoj vojsci, koja je bila relativno čvrsto organizirana i koja je djelovala unutar koliko-toliko demokratske države, postojala dvostruka linija zapovijedanja, vojna za koju je bio odgovoran načelnik Glavnog stožera i politička koju je vodio ministar obrane (naravno, ne bez blagoslova predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana), više je nego vjerojatno da su i u slabije organiziranom HVO-u, koji je djelovao u pravno i politički potpuno neuređenoj i nestabilnoj Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni; posve je, dakle, vjerojatno da su i u HVO-u postojale dvije linije zapovijednja.

Budući da je pokojni ministar Gojko Šušak u hrvatskom državnom vrhu bio zadužen za Herceg-Bosnu, ne treba odveć sumnjati u hipotezu o njegovu čelnom mjestu i u drugoj, političkoj zapovjednoj liniji nad oružanim snagama Hrvatskog vijeća obrane. Uostalom, pojedini “Šuškovi” generali HV-a ratovali su i za Hrvatsko vijeće obrane.

Zašto je sve to važno danas, dva desetljeća poslije rata, kada već i većina najteže osuđenih haaških uznika izlazi na slobodu? Zbog dva razloga.

Jedan je moralne naravi. Činjenica je da je poslije Oluje naša strana počinila više najtežih zločina, za koje nitko nije osuđen, među ostalim i zato jer je vojska uistinu imala strogu formalnu zapovijed da se suzdrži od osvete i nasilja nad preostalim civilima, pa se nije moglo doznati ni dokazati kako je došlo do ubijanja civila. Međutim, zločini su počinjeni a da se nikada nije doznalo tko je zapovijedao vojnicima ili specijalnim policajcima koji su likvidirali srpsko stanovništvo i tko je naredio da se počinitelje skriva i nipošto ne goni. Vrlo je vjerojatno da se radilo o političkoj odluci, s vrha druge linije zapovijedanja.

Drugo, u određenom smislu još važnije; Rojsov iskaz o postojanju dvostruke linije zapovijedanja, i to uoči i u vrijeme najvažnijih oslobodilačkih operacija, postavlja pitanje tko je, zapravo, komandirao Hrvatskom vojskom. Kako tijekom rata, tako i sve do 2000. godine, dakle do smjene prve HDZ-ove vlasti.

Stranački ciljevi

Jer, ako je na kraju političke zapovjedne linije Hrvatske vojske bio ministar Šušak, potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice, potpuno je jasno da je Hrvatska vojska jednim dijelom, nažalost, bila i stranačka vojska, što opet sugerira da se vojska u određenim slučajevima koristila u svhu jačanja stranke ili postizanja određenih stranačkih ciljeva, koji se javno nisu mogli promovirati kao nacionalni ciljevi.

A ako se, opet, jednom od najvažnijih državnih institucija, Hrvatskom vojskom, upravljalo prema stranačkim potrebama, ako se njome “kadroviralo” isključivo prema stranačkim i nacionalnim kriterijima (jedan od heroja Domovinskog rata godinama nije mogao napredovati od bojnika do pukovnika jer je bio po prezimenu musliman i nije se htio stranački angažirati); ako se, a znamo da jest, policijom upravljalo pretežno po stranačkim kriterijima; ako su se obavještajne službe vodile, a jesu, isključivo prema stranačkim kriterijima, u kakvoj smo to državi živjeli?

Zagovornici Tuđmanova sustava sada bi odmah odgovorili: u državi koja je pobijedila u ratu, što jest materijalna činjenica, koja, međutim, ne daje odgovor na sva druga pitanja o zloporabi kompletnog državnog, obrambenog, sigurnosnog i represivnog aparata u stranačke svrhe.

Uostalom, do prvog velikog raskola u Hrvatskoj vojsci došlo je potkraj 1992. godine, kada je general Tus dao ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera jer nije htio ratovati protiv Armije Bosne i Hercegovine. Tus mi je tih dana, u razgovoru u njegovu domu, sam bio kazao da odlazi zbog Gojka Šuška, koji je odlučio angažirati Hrvatsku vojsku u sukobima s Bošnjacima.

Narušena efikasnost

Osim očiglednih političkih šteta, koje je izazvalo postojanje dviju linija zapovijedanja, specifično je pitanje koliko je taj dvostruki komandni sustav narušio samu efikasnost Hrvatske vojske. Je li, primjerice, pri planiranju borbenih djelovanja dolazilo do nekoordinacije između časnika koji su bili lojalni Glavnom stožeru i časnika koji su odgovarali ministru Šušku? Koliko je, nadalje, na efikasnost vojnih akcija, i na sigurnost vojnika, utjecala činjenica o strahovitoj podvojenosti između časnika koji su u HV došli iz JNA i časnika koji su činove stekli tijekom Domovinskog rata. Sam Rojs svjedoči o velikom nepovjerenju između te dvije grupe oficira, pa neke od svojih kolega koji su prije služili u jugoslavenskoj vojsci prilično otvoreno optužuje za izdaju.

Ustroj HV-a kao političke vojske, kojom osobno zapovijeda ministar obrane, a ne načelnik Glavnog stožera - o čemu je sve ovih dana iscrpno posvjedočio Tuđmanov i Šuškov general Ljubo Ćesić Rojs - bitno utječe na razumijevanje određenih, vrlo značajnih vojnih i političkih događaja iz devedesetih godina.