Tom Gotovac: Hrvatska likovna umjetnost jedna je od prvih na svijetu

Može li se muškarac 40-ih godina skinuti u Zagrebu i proći Ilicom a da nije lud? Ne može. Pa makar se skinuo prije četvrt stoljeća. I to zbog umjetničke akcije. Kada je neki dan dolazio u Gradsku kavanu, na naš urečeni sastanak, pardonirao ga je jedan prolaznik i usudio mu se predlagati nekakav performance. Antonio Gotovac Lauer, kako mu piše u ličnjaku koji mi je pokazao ničim izazvan, strašno se razljutio. Tom živi umjetnost, za njega je ona sam život, baš kao što mu je vlastita glava - filmska kamera. Prvo se kao bankovni, pa bolnički činovnik pobunio protiv rođenog oca, da bi potom razumio da je otac samo društvena jedinka, pa se nastavio buniti protiv društva. Nakon našeg intervjua Gotovac je otputovao u Beograd, na premijeru svoga novog filma 'Salt Peanut or Hot Club of France' u trajanju od 61 minute u Domu kulture Studentski grad, koji mu je koproducent uz Akademski kino-klub Beograd. Riječ je o omnibusu od četiri filma iz razdoblja studiranja 1969-71. Te je filmove Gotovac ozvučio i dodao im off-tekst. Preko medija doznao sam da su neki studenti-radikali prekinuli projekciju protekle srijede  vičući da ne žele gledati 'ustašku pedersku pornografiju'.



• Prije desetak dana mediji su prenijeli vijest o incidentu koji si izvazvao u HNK-u na predstavi 'Dundo Maroje'?



- Jednoga dana, prije mjesec dana, pojavio se jedan mladić, koji je apsolvent kazališne režije. Tad je on, zove se Miran Kurspahić, došo na ideju da mi insceniramo sukob na Prohićevoj predstavi 'Dundo Maroje'. A sukob bi trebao eksalirati do tuče. I sad smo mi došli na predstavu gdje smo mislili da će bit praznih sjedala.

Najpoznatiji zagrebački performer i najveći hrvatski avangardni filmaš proteklog je tjedna bio u središtu dvaju skandala, u Zagrebu i u Beogradu

Međutim, to je bila subota, u šest sati, to je bilo rasprodano. Miran je počeo objašnjavati jednoj ženi do sebe kako je ovo staro i počeo opanjkavat predstavu. Kako je to raslo, to se počelo odjedanput čuti. Sad sam ja reko: 'Izvinite gospodine, nemojte kenjat za vreme predstave u jednoj takvoj ustanovi kao što je HNK Zagreb.' A on: 'Ma ko tebe jebe, ko si ti p. ti materina, stari.' Malo smo se digli, imali smo spremljene rukavice. Sad smo počeli jedan drugog šorati. Uto su ovi u dvorani skužili da se neki k. događa. I sad je inspicijentica dala nalog da se prekine predstava i upali svjetlo u sali. Mi smo počeli udarati. Ova žena je došla do mene i rekla: 'Nemojte gospodine, on vam je lud.' Onda je došo jedan čovjek visok dva metra: 'Sjednite se. Sve će biti u redu.' A redari su odvukli Mirana van.



•  Otkud novinari?



- Sad je Miran to pustio u internetske stvari, onda su došli novinari pa su tražili naše izjave i upotrijebili moje fotke koje imaju na lageru, moje pizdarije, moje performanse. To je nastalo.



•  Prevarili ste praktično sve medije. No, student Miran je ovo smislio kao ispit kod svog profesora Branka Brezovca?



- Nije htio priznati kao ispit. I sad Miran mora raditi novi rad, da prijavi novi ispit.



•  Ti si došao u Studentski list početkom 80-ih. Jesi li nas smatrao budalama, bio si mnogo stariji?



- Ne, ni govora!



Ja sam skužio da sam više žena nego muškarac i da moj muški lik zapravo uopće ne odgovara mojoj psihi. Ja sam ti isto ko i veliki britanski redatelj David Lean, koji je stopostotna žena, ali u muškom obličju Jedan sat magnetofonske vrpce, koju igrom slučaja preslušavam uz Bellinijeve 'Puritance', Tom mi je eksplicirao svoju tadašnju situaciju. Zbog filma redatelja Lazara Stojanovića 'Plastični Isus', morao je 70-ih otići iz Beograda, u kome je studirao kod 'naivnog' Aleksandra Petrovića. 'Misliš da izmišljam', ponavljao je u pauzama. Uvjerljivo mi je tumačio povezanost svoga redatelja Stojanovića i profesora Deana Kosanovića s Lawrenceom Eagleburgerom i CIA-om. Nakon toliko godina Tom vidi u ovom slučaju i zabrani filma antititoistički komplot tajnih službi u kome je on sam bio tek pijun velike zavjere.



Krunski dokaz? To što je Stojanović u drugom, postjugoslavenskom životu bio šef Ureda za srpski jezik u Kosovskoj Mitrovici.



Vjerujem da goli čovjek može biti gospodin, i umjetnik, pokraj bogate budale u Armanijevu odijelu. Ovaj intervju neka ne čitaju oni koji misle drukčije, barem ne dalje od ovog paragrafa. Tzv. prostačke riječi - imena spolnih organa - ipak sam pisao kraticama jer ih nisam mogao oduzeti svom sugovorniku, kojemu su dio govornog idioma. Baš kao i svima nama koji ih javno izbjegavamo.







•  Akciju 'Volim Zagreb' napravio si 1981...



- Meni je moj veliki profesor, Crnogorac Ratko Đurović (izgovara dugo 'o'), koji me u stvari i primio na beogradsku Filmsku akademiju, sjećam se kad mi je reko: 'Dragi dečki, ima samo par stvari. Ostalo su sve varijacije.' Ja tako isto kažem: Postoji jedan jedini performer, to je Isus Krist. Postoje dva najveća performensa. Jedno je Golgota, a drugo je Kalvarija. Sve ostale stvari izlaze iz toga. Onda sam reko u p. materinu da se moram skinut, moram pokazat da me boli k. što će netko vidjet moj k., šupak, što će reć: 'Pogle kak mu je pimpek mali.' Pa normalno da je mali u spuštenom stavu. Pa nećemo se svi uspoređivat sad s k. onih crnaca s Mapplethorpeovih fotki. To su šlaufovi., taj k. treba dignut, znaš kolko mora krvi uć u njega?



•  Ali, svi se s njima uspoređujemo.



- (Smije se) Postoji jedan drugi veliki umjetnik, a to je Michelangelo, pogledaj si njegove k. u...



•   U Sikstinskoj kapeli...



- Pa da, al to nisu nikakvi šlaufovi.



•  Ipak si tu svoju akciju 'Volim Zagreb' izvrgao svojevrsnom preziru... Kad si radio, puno stariji, akciju poza iz porno magazina?



- To je veliko odavanje časti, ja strašno cijenim porno-radnike. To su veliki, mukotrpni šljakeri, koji šljakaju za nijemu većinu, koja to onda kasnije zoblje iz časopisa, iz filma. To su zaslužni narodni umjetnici, radnici. To je velika stvar, taj malograđansko-crkveni prezir prema pornografiji.



•  Ti si i u socijalizmu imao akciju ili film listanja porno-časopisa. Pao je jedan svijet, pao komunizam, sve se promijenilo, ali tvoj odnos je ostao isti...



- U stvari, ništa se nije promijenilo. Ostao je isti mjesec, isto sunce, kiša, žabe. Politika nije mjenjač svijeta. Svijet se ne mijenja jer je tamo neki idiot Hitler u p. materinu napravio ono, jer je neki idiot Staljin napravio ono, Mao Ce-tung. To je sve sviranje k. Kažem, nema provincije, provincija je u glavi...



To su igrokazi koje nam dozvoljavaju pravi vladari ovoga svijeta, a ti su izašli na svjetlo dana 1776. To se zove Američka revolucija, to su tri britiša: jedan je Franklin, drugi je Washington i treći je Jefferson.



Oni su rekli: 'Mi više onom glupom britanskom kralju ne bumo slali ništ.' Nisu to bili nikakvi Amerikanci nego Britanci. Oni su rekli: 'Postoji Deklaracija nezavisnosti. Mi stvaramo nekaj novo, nama je pun k. i britanskih vjera i kraljeva.' Uglavnom, to je negdje završilo 1785. A ko im je bil glavni asistent? Francuz, kak se zval?



(Kratka pauza, šutim.)



- La Fayette (Marie Joseph du Motier (1757-1834), markiz i general)!



•  Seks je bio na nivou, nije trebalo pornografije...



- Ma fantastičan je bil. A zamisli koji su mislioci bili, kak se zove onaj...



•   Markiz de Sade?



- De Sade j. te b., genije u p. materinu jebo te b. I kak uvijek dragi Bog izvrne sve u p. materinu, tak im je poslal jednog glupog malog Korzikanca, koji je sve sjebo i proglasio sebe za cara Ali, znaš šta je bilo ono od Deklaracije nezavisnosti do Bastille. Pa to je bilo nešto najljepše, pape su samo rekle: Bu to nas? Je, tebe baš! I onda su htjeli frajeri u 20. stoljeću napraviti isto, u Španjolskoj. Međutim, to je već bilo, znaš ono, uzimanje, kak bi se reklo, mjere. I Ameri su rekli a-aa, ne bute vi nama uzeli ključ svega. Evo, to je kaj ja o tim pizdarijama mislim. Al da se sad vratim na performance. Radilo se o tome...



•   Htio si, što si reko ranije, klajnbirgerskoj fukari pokazat neke stvari, spomenuo si filmove koje je radio Pansini, čitao sam tvoje intervjue. Ali, nisam nikad pristao na to da je tebe vodio bijes prema fukari, bijes prema glupoj i zdravoj većini...



- Ne! Ne!



•  Zanima me što te kreativno furalo?



- Furalo me to što sam ja bio zaljubljen u američku B kinematografiju, koja je meni odgovarala na sva moja životna pitanja. I ja sam, mucavi kreten, mučen od staroga, od škole, od režima, pronalazio u mračnim dvoranama, kužiš, odgovore na svoja najintimnija pitanja. A to je bilo: otkud sam, kamo idem, koji je to k., za koji k. živim, kužiš. Šta je smrt, šta je život. Sva ona krucijalna pitanja koja si postavlja jedan klinjo od 10-11 godina, a tad se događaju najvažnije stvari. Sve ostalo je rutina. Ali tad kad si ti postavljaš pitanja kaj je moj k., kak se rađamo, sve ono, na to mi je najbolje odgovarao američki B film. A tu su kraljevi kakav je Michael Curtiz, Raoul Walsh, Howard Hawks, kakav je na kraju krajeva John Ford, kakav je William Wellman, kak su svi ovi genijalci koji su carevali u mojoj glavi. To su pitanja po kojima su tada svi zvaničnici pljuvali.



•  Govoreći o 'Plastičnom Isusu', spomenuo si vezu s jednom psihološkinjom u Beogradu. I 80-ih si imao idealnu ljudsku situaciju: ženu, dobio si dijete. Vidiš li doprinos žena u svom životu?



- Ne da vidim njihov doprinos, nego sam ja skužio da sam više žena nego muškarac. I da u stvari moj muški lik u stvari uopće ne odgovara mojoj psihi. Ja sam ti isto ko i veliki britanski režiser David Lean, koji je stopostotna žena, ali u muškom obličju. Tako da ne znaš kad te Bog zajebe. Bog to kaže: ovo je muško, ovo je žensko. Međutim, sve isprevrće. Tako da su najveći muškarci u stvari žene, a žene muškarci. Tu lud jebe zbunjenog u p. materinu. To ovi današnji umjetnici, gayovi pokušavaju odgovorit, ali to je šuma Striborova, tu nema ni izlaza ni puteljka, ni ničega. Tako da recimo veliki Spielberg kaže da ga je u životu sve naučio David Lean. Znači i Spielberg ima ženske kvalitete, to je nevjerojatno.



•  Radeći dokumentarac 'Od jutra do mraka' Dražena Žarkovića, nedavno prikazan na TV-u, jesi li ti...



- Ovak, kad mi je Žarković došel s tim prijedlogom, ja sam imo birati il da ga pošaljem u k. il da kažem: dobro, radit ćemo. On je tako velika osoba osobno, tako da ja njega obožavam. I ja sam znao kad ja pristanem to raditi, svi će govorit da su to moje stvari. Međutim, svi performancei (performensi) unutra su napisani Žarkovićevom rukom. Ja ne smijem prisvajati to, ja sam samo bio pokorni glumac u njegovom filmu. To što se ne zna tko je i šta je, to me boli k. Sve su u tome filmu napravila dvojica, jedan je Žarković, a drugi je veliki snimatelj Šamanović. Da nije bilo njega, ne bi to tak ljepo izgledalo.



•  Kako si se očuvao od likovnih i filmskih kritičara, kako uspijevaš misliti i govoriti nadalje na svoj način?



- Na to je vrlo lagan odgovor, ja sam imao od 1975. veliku zaštitu u svojoj ženi, Zori Cazi (kći uglednog političara). Ona je svojom političkom zaštitom davala meni životnu zaštitu i ja sam mogao srati šta sam htjeo. I ja sam onda govorio istinu, za koju sam mislio da je dobra. A to je bilo kad sam skužio koja žabokrečina vlada u ovoj Hrvatskoj, u Zagrebu. Išo sam tražiti dalje: koji su motori ove žabokrečine? To je Kazališna akademija, to je Likovna akademija, to su profesori na kunsthistoriji (odsjek povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta).



•  Što si poduzeo?



- Onda sam reko, u p. materinu treba klincima, najvažnija su mi stvar da klinci od nekoga čuju istinu. Pa makar rekli onima to ti je luđak koji ti se skida po Ilici, ma to je bolesnik, ko ga jebe. Taj bolesnik njima govori istinu. A istina je da je hrvatska likovna umjetnost jedna od prvih likovnih umjetnosti na svijetu. I ovo što imaju Hrvati od Minhenske škole, od Meštrovića, od velikog arhitekta Viktora Kovačića, od strip crtača Maurovića, od grupe Exat, grupe Gorgone, od grupe Šestorica, od individualaca kakav je Pansini, Murtić, Motika, kakav je Trbuljak, kakav sam na kraju krajeva i ja, mi smo prvi na svijetu.



Ovi kunsthistoričari uopće ne znaju, ne prate i boli ih k.



•  Bi li preporučio nekom klincu da danas slomije cijelu građansku egzistenciju, kakva god bila, na svojoj koži zbog umjetnosti, zbog arta?



- Ne, ne, ne! Ništa mu ne bih preporučio, nego bih mu preporučio da slijedi svoj unutrašnji glas. Ako hoće bit malograđanin, neka bude malograđanin. Ali da nikad sebi ne kaže: Joj, zajebo sam stvar, mogo sam bit to. Moja avangarda nikla je, nadam se, iz velikog poznavanja klasike. I nikakva avangarda nije izišla iz avangarde. Avangarda kao što je dada, francuski nadrealizam, novi val, američka umjetnost nakon II. svjetskog rata.





- Sjećam se kad smo šetali Savskom 80-ih. Tad si pričao o svom rođaku Vladi Gotovcu. Šta ste vas dvojica jedan drugom?



* Evo ovako. Godine 48. Vladine roditelje, bivšeg žandara stare Jugoslavije i njegovu majku domaćicu iz Imotskog, naprosto ćorkiraju i nema ih dvije godine. I neko nazove mog staroga, Ivana, i zamoli ga da primi u Krajišku Vladu Gotovca, sina od bratića mog staroga, koji je tad imo 18 godina. Moj stari dovede Vladu Gotovca na moj kauč, noga glava, glava noge. Ja imam 11 godina, moja sestra ima 6 godina. I moj stari kupi na placu jabuke, opere ih i metne u tanjur. I Vlado Gotovac, koji je naviko u Imotskom, mama ga je razmazila, Vlado dođe u kuhinju i - ha! Prekrasne jabuke. I na najljepšu jabuku, a moj stari pere tamo neki k. i kaže: Vlado, ovo nije za tebe, ovo je za malu curicu Ankicu. Vlado vrati nazad tu jabuku, uzme svoj kartonski kufer i ode bez pozdrava. Bez pozdrava! Tek je došo na tatin sprovod 77. na Mirogoj. To ti je sva stvarnost. A mene je tretirao ko zadnje smrdljivo govno.

Posjet mog rođaka Vlade Gotovca

Hrvatski obiteljski leksikon Leksikografskog zavoda M. Krleža kaže za Tomislava Gotovca (r. 1937) 'redatelj i medijski umjetnik', jedan od pionira eksperimentalnog filma u Hrvatskoj (trilogija Pravac, Kružnica, T). Izvodio happeninge, konceptualističke akcije, izlagao kolaže i likovne objekte. Na 300. stranici Gotovčeve monografije čitamo da su mu roditelji bili Elizabeta, 'kćer najpoznatijeg somborskog mesara' iz poznate židovske obitelji u Bačkoj, i Ivan, intendantski podnarednik. Iz rodnog Sombora došao je 1941. u Zagreb, gdje od tada kontinuirano živi s izuzetkom 1967-1975. kada je studirao filmsku režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i TV u Beogradu.



1960. počeo raditi kao bankovni službenik; nakon što je odslužio vojsku pet godina (1962-67) radio u Bolnici Sestara Milosrdnica kao službenik. Sve ostalo je već danas povijest hrvatske avangardne umjetnosti XX. stoljeća. Nemoguće je izbrojati njegove performance, filmove, akcije, izložbe, javne istupe itd. itd.    

Umjetnički put od Bačke do Zagreba

 



Razgovarao Željko Ivanjek