Sudac Tomislav Aralica (50), sin akademika i književnika Ivana Aralice i zaljubljenik u hrvatsku vojnu prošlost, ovih je dana objavio drugu knjigu serijala "Hrvatski ratnici kroz stoljeća", nazvanu "Razdoblje Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918. - 1941.", a do kraja sljedeće godine bit će mu objavljene i knjige koje se bave hrvatskom partizanskom vojskom i vojskom NDH. Ti su radovi nastavak prve knjige koja se bavi hrvatskom vojnom prošlošću od 800. do 1918. godine.
- Mene su vojna povijest i vojne vještine zanimale od najranije dječačke dobi - priča sudac Aralica - što je počelo s čitanjem stripova koji su u moje vrijeme bili vrlo popularni. Na mene je posebno utjecao strip-serijal Zvonimira Furtingera i Julesa Radilovića gdje su bile prikazane epizode iz hrvatske prošlosti; dolazak Slavena i doba hrvatskih narodnih knezova te dolazak Mongola. Nakon toga sam počeo proučavati vojničku odjeću, počelo je s preispitivanjem crteža Julesa Radilovića. Tako je to krenulo - priča Aralica koji je kao mladić dvojio o tome da li da postane vojnik ili da studira pravo, što je bilo u modi.
- Moja najdublja želja bila je da se odazovem vojnom pozivu, htio sam biti časnik. U ono vrijeme sam mogao služiti samo u JNA, a ona je bila onakva kakva je bila pa sam se odlučio za studij prava. Da sada mogu birati, da imam 18 godina, otišao bih u Hrvatsku vojsku - priznaje Aralica.
Nakon završetka studija prava, 1979., Aralica se za problematiku proučavanja vojne prošlosti počeo intenzivnije zanimati. Počeo je prikupljati jednostavnije predmete, poput bajuneta, a potom kompletne vojne odore, razne oznake i starinske puške. U svojoj kolekciji Aralica ima više od tisuću predmeta, među kojima je dvadeset vojnih odora i osamdesetak vojnih sablji.
Među ostalim, u njegovu vlasništvu su rijetke fotografije generala Svetozara Borojevića, zapovjednika 5. armije austrijske vojske, na kojima je prikazan posjet cara Karla Borojeviću na Sočanskoj fronti.
- Neke predmete imam od dječačke dobi, a najveći dio sam kupio na sajmovima antikviteta koji se u Zagrebu organiziraju od 70-ih godina.
Prve tekstove o hrvatskih ratnicima Tomislav Aralica je počeo objavljivati u Hrvatskom vojniku 1992., svaki tjedan, uz ilustracije Višeslava Aralice, sina njegova strica Jakova. Nakon što je objavljen velik broj tekstova i ilustracija, Ivan Aralica i rođak Višeslav objavili su 1996. prvu knjigu "Hrvatskih ratnika kroz stoljeća".
- Budući da se ta knjiga dobro prodavala, izdavač, nakladničko društvo Znanje, naručio je nastavak. Oni su nas zamolili da obradimo i noviju povijest. Plan s kojim smo krenuli je razdoblje od 1918. do operacije Oluja. Međutim, vidjeli smo da je tu riječ o novom razdoblju, puno toga ljudi znaju, imaju sjećanja, pa te teme nismo mogli obraditi na kroki način, kao što smo obradili 17. ili 18. stoljeće - kaže Aralica.
Zbog toga su rođaci Aralica odlučili temu o "hrvatskim ratnicima kroz stoljeća" zaključiti s 1945. godinom. Tekstovi o ratnicima NDH i partizanima su napisani, ilustracije gotove, fotografije prikupljene, a prijelom u tijeku.
- Treća i četvrta knjiga bit će objavljene zajedno da bi se ublažile negativne konotacije. Nikica Starčević, spretan mladić, koji radi prijelom, grafički je priredio najnoviju knjigu. U ovoj knjizi je dominantna smeđa boja, u knjizi o vojnicima NDH ("NDH i osovinske formacije" dominantna boja bit će plava, a u četvrtoj knjizi o partizanskim postrojbama (Vojska KPH/KPJ) dominirat će crvena boja - tumači Aralica. Unatoč narudžbi izdavača, Aralica se neće baviti oružanim snagama SFRJ jer, kako priznaje, "njegovo znanje nije doraslo tome".
- U financijskom smislu pisanje knjiga se ne isplati, ali imam moralno zadovoljstvo. Plod moga rada ugledao je svjetlo dana, a ljudima se to sviđa, što je najveća plaća, unatoč mukotrpnom radu.
No na zanimanje za povijest Tomislava Aralice, kako kaže, utjecale su, na neki način, obiteljska prošlost i povijesni ostaci predrimskih i rimskih građevina u očevu zavičaju koje je posjećivao kao dječak.
- Moj pradjed Paško Aralica bio je u austrougarskoj vojsci. Kao pripadnik dalmatinskih pukovnija, bio je u Elbasanu, služio je u pomoćnoj bojni 95. dalmatinske pukovnije. Budući da je moj pradjed već tada imao 50-ak godina, bio je posilni jednom austrijskom časniku. Moj je otac od njega naučio sve komande na njemačkom jeziku: 'diži se', 'ustaj', 'nazad', 'naprijed'!
- Moj djed Filip - nastavlja Tomislav Aralica - bio je redovni vojnik u artiljerijskoj pukovniji Kraljevske vojske u Otočcu. Postoji anegdota o njegovu odlasku u vojsku. Naime, otac Paško, moj pradjed, dao mu je nove opanke i trebao je u tim opancima pješice ići u Šibenik, odakle su išli brodom do Senja, a onda iz Senja pješice do Otočca na odsluženje vojnoga roka. Budući da bi se na takvom putu opanci razderali, moj djed je skinuo opanke i išao bos. Obuo ih je tek pred ulazom u Šibenik, radi šminke, da bi ostavio što ljepši dojam.
No u vrijeme Drugog svjetskog rata mladići sela iz kojeg su Aralice otišli su masovno u partizane. I otac suca Tomislava, Ivan Aralica, kao mladić je otišao u partizane.
- Moj otac je s četrnaest godina otišao u partizane, kao Boška Buha. Gotovo svi mladići iz našeg sela otišli su u partizane. Moj ujak, zapovjednik lokalnog partizanskog odreda i Narodnooslobodilačkog odbora za selo Puljane, povukao je 1944. u partizane moga tatu, koji je bio kurir, a bio je i naoružan. No kad je oslobođen Knin, moj je otac nastavio školu. Kasnije je išao na redovno služenje vojnoga roka, u Čačku je bio pisar u topničkoj jedinici, gdje je bio vježbovni poligon za časnike JNA na njemačkim topovima.
Članovi rodbine Tomislava Aralice, po majčinoj strani, bili su istaknuti partizani.
- Moga djeda s majčine strane, Stipana Skorića, pogubili su Talijani i četnici 1942. Bila je to odmazda zbog postavljene mine u selu Burni Primošten gdje je poginulo šest talijanskih mornara. Budući da su imali antikomunističke bande, baš su ih zvali bandama, Talijani su poslali kaznenu ekspediciju, a u sastavu bande bili su pravoslavci iz Kistanja. Oni su vršili egzekuciju, za jednog poginulog Talijana pogubljeno je deset lokalnih stanovnika. Ubili su više od stotinu ljudi; pogubili su ih u lokalnoj crkvi u Prkovu, a onda su ih pokopali u masovnu grobnicu. Moja je mama, kao djevojčica, vidjela smaknuće svoga oca. Za nju je to bio veliki šok i o tome je vrlo rijetko pričala. Nakon toga je moj ujak Stipe kao sedamnaestogodišnjak otišao u partizane - priča Aralica.
Njegov ujak bio je visokorangirani partizanski zapovjednik.
- U mojoj su kući povijesne teme uvijek aktualne, uvijek smo vodili diskusije o najstarijim razdobljima povijesti, recimo antičkom, o čemu moj otac zna mnogo. Svaka obitelj ima svoju prošlost, ovo što sam vam ispričao, može ispričati svaka hrvatska obitelj, u mojim knjigama možete pronaći djeliće obiteljskih prošlosti. Takav pristup nije omiljen među povjesničarima, smatra se subjektivnim, anegdotama, i da je to nevažno. To jest nevažno, ali daje ilustraciju, čini temu bližom čovjeku, takvih pričica moje obiteljske prošlosti naći ćete u knjizi. U svemu tome ne nastupam s razine visoke povijesti ili politike, zanimaju me odore, oznake, odlikovanja itd. - zaključio je sudac Aralica.
- Ne bih rekao da je otac utjecao na moju sudačku karijeru. Nije to neki eksponirani posao, obavljam ga profesionalno - kaže Tomislav Aralica.
Tomislav Aralica smatra da su književna djela njegova oca postala popularna dijelom i zbog toga što ga je u vrijeme Jugoslavije napadala boračka organizacija grada Zadra.
- Mi često u krugu obitelji, u šali, kažemo da moj otac može podići spomenik borcima zadarskog područja jer su mu knjige postale tako popularne. Sa svakim napadom prodaja knjiga je bila sve veća i on je postao zanimljiviji široj publici, što je normalna reakcija publike na napade.
Članovi boračke organizacije Zadra su ga najviše napadali; poticali su hajke na njega jer su ga osobno poznavali. Na višim partijskim razinama on za njih nije bio ime koje bi bilo iritantno - priča akademikov sin. Popularnost novijih knjiga svoga oca Tomislav Aralica dijelom vidi i u napadima, ali su to, kaže, "sasvim drukčije konstelacije".
Sudac u SesvetamaTomislav Aralica diplomirao je pravo 1992., sudac je od 1982., a predsjednik Općinskog suda Sesveta od 1991. Široj javnosti postao je poznat 1988. kada se Ivanu Zvonimiru Čičku sudilo formalno zbog utaje poreza, ali u pozadini su bili politički motivi procesa. Aralica je oslobodio Čička krivnje zahvaljujući galopirajućoj inflaciji. U trenutku presude svota zbog koje je Čičak osuđen bila je neznatna. Zatim, Aralica je sudio i u poznatom slučaju ostavinske rasprave Vjeke Sliška, kada su se oko imovine pokojnika "pofajtale" Sliškova majka i udovica Danijela. Usto, Aralica je sudio i Milanu Bandiću zbog oglasa "Istina je" te ga kaznio najblažom mogućom kaznom - opomenom. Aralica ne smatra da je utjecaj oca akademika bio presudan u njegovoj karijeri.
|
Otac treba podići spomenik partizanskim borcima iz Zadra
|
Ivica Radoš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....